Kako smo postali kreativni

 Tko me pozna, zna da se moja kreativnost svodi na pisanje i kuhanje. Što se tiče likovnog izražavanja, dekoracija i sličnih stvari, nisam neki kreativac… barem to nije nešto kroz što bih se primarno izražavala. No, ponekad se spletom okolnosti stvari promijene i radimo nešto što nikada nismo mislili da budemo. Ovo je priča o tome kako smo moj muž i ja postali „kreativni“. Kad kažem kreativni, mislim prije svega da smo počeli raditi neke svoje kreacije.

Sve je počelo kada smo prije par godina prvi puta mužić i ja bili na proslavi Pashe u organizaciji jedne zajednice Mesijanskih Židova (za neupućene Židova koji priznaju Isusa kao Mesiju). Bili smo oduševljeni kada smo vidjeli kako svi običaji, uključujući hranu, raspored, dijelove Pisma koji se čitaju, pjesme i dekoracije imaju neku simboliku koja ukazuje na izbavljenje Židova iz Egipta, ali i na Isusovu smrt i naše otkupljenje. Vratili smo se kući toliko puni dojmova da je moj muž počeo proučavati biblijske blagdane i njihovo značenje. Sljedeće smo godine ponovo išli na tu večeru. A onda je došla korona. I svijet je stao. Nitko više nije organizirao nikakve večere. I tako smo se odlučili napravit svoj Seder (drugo ime za Pashalnu večeru).

Ispeklismo  janje(tinu), pribavili matzo (beskvasni kruh nalik mlincima), sok od grožđa, hren i druge potrepštine te uz pomoć uputa održali svoj prvi domaći Seder. Nismo ništa posebno uređivali, no dobili smo ideju da za sljedeći biblijski blagdan pozovemo prijatelje i napravimo proslavu, uredimo stan, izradimo dekoracije i sve drugo što ide uz to. I tako je počela naša avantura – Sukot ili Blagdan sjenica.

Naš prvi kreativno graditeljski projekt bio je izrada niskog stola koji bi poslužio za jedenje sjedeći na podu. E sad, niti Z, niti ja nemamo velikog iskustva kada je riječ o stolarskim radovima. No, to nas nije spriječilo da osmislimo kako bi taj stol trebao izgledati i bacimo se na posao. Mislim da smo više vremena proveli u trgovinama za građevinu tipa Bauhaus, negoli radeći na samom stolu. Prva lekcija za početnike – ako se želite baviti nečim kreativnim, važno je da imate materijale i alat. A kada tek počinjete, nemate ni jedno ni drugo. No, uz istraživanje, metodu pokušaja i promašaja te nešto posuđenog alata od prijatelja i roditelja, uspjeli smo izgraditi naš stolić. Preživio je večeru, a malo je reći da smo bili ponosni na njega.

No, osim stolića, trebale su nam i druge dekoracije u obliku palminih grana, jesenskih plodova, svijeća i sl. Amerika ima dosta trgovina gdje se mogu kupiti razni materijali za dekoracije i hobije, no to nije uvijek najjeftiniji izbor. Posebno ako uz dekoracije još želite kupiti vaze, svijećnjake, stolnjak, vrčeve i slične stvari. No, otkrili smo gdje se takve stvari mogu naći puno povoljnije i ponekad je izbor upravo ono što nama treba – trgovine rabljenim stvarima. Ovdje ih ima mnogo i za malo novaca ponekad možete naići na vrlo dobar ulov.

Sljedeći korak u razvoju mojeg unutarnjeg kreativnog ja bio je da se naučim šivati. Cijeli život gledala sam mamu kako šiva i vrlo joj često pritom pomagala, no nikada nisam sama nešto sašila. Ali, nikada nije kasno i tako je moj željeni božićni poklon prošloga Božića bio šivaća mašina. I tako sam u novu 2021. zakoračila sa svojom prvom Singericom (baka krojačica bila bi ponosna). Nakon upoznavanja s strojem bacila sam se na šivanje. Osnove su mi išle, ali mislim da ćemo morati još malo pričekati prije no što se pojavim u prvim hlačama ili suknji iz vlastite proizvodnje. Ipak, za sljedeću Pashu izradila sam nekoliko stvari: nadstolnjake, i „torbicu“ s tri pretinca za tri komada matzo kruha. Ne znam što bi baka rekla, no ja sam bila ponosna na sebe, a i mama je bila zadovoljna mojim uratkom.

No, krojački uradci nisu bili jedine kreacija potrebne za proslavu blagdana. Kao posebnu dekoraciju izradili smo Izraelce od toalet papira (znam, stari trik svih koji su ikada radili s djecom) koji su onda prolazili kroz more (taj dio ipak je sašila prijateljica s malo duljim krojačkim stažem). Uvidjeli smo kako su večeri provedene radeći na našim kreacijama puno kvalitetnije provedeno vrijeme negoli pred TV-om. Zapravo, možemo reći da smo se pritom zabavili.

Neizostavni dio priče o Izlasku Izraelaca je krv na dovratnicima, no morali smo smisliti kako to
napraviti, a da naša vrata i zidovi ne ostanu zauvijek zamrljani crvenom bojom. Naravno, nismo upotrijebili pravu krv (ne znam ni gdje bismo uopće pronašli janjeću krv), već akrilnu boju. No, morali smo izraditi okvir oko vrata kojega možemo zamrljati „krvlju“ i zatim maknuti. Sve smo dobro smislili, osim načina kako zalijepiti karton na zid. Na naš užas (u redu, to je možda presnažna riječ), kada smo pokušali odlijepiti okvir, na mjestima se odlijepila i boja sa zida. Naposljetku smo upotrijebili slabiju traku za lijepljenje, no okvir s tragovima „krvi“ ostao je na našim vratima do sljedećeg blagdana. Nekako smo morali prikriti rupe na mjestima gdje se boja ogulila. No, barem znamo da smo zaštićeni.  Sljedeća veća proslava bila je ponovno Sukot, no o kreacijama za taj blagdan pisat ćemo u sljedećem postu. 

Tko je ubio novinarstvo?

Nekada davno kada sam studirala novinarstvo i bila mlada i nadobudna (jer što bih drugo bila), učili smo kako postoje određena novinarska načela kojih bi se kao profesionalci trebali držati i prema kojima bismo se trebali voditi u obavljanju svoje profesije. Učili smo i kako je svrhe naša profesije razotkrivanje istine, istraživanje i objavljivanje naših spoznaja ljudima koji bi onda sami trebali doći do zaključaka. Učili smo mnogo toga što bi trebalo biti ideal novinarstva, čemu bismo trebali težiti, čime bismo se trebali voditi u svom radu. I mlada i nadobudna vjerovala sam kako je to ispravno.

Naravno, kada sam počela raditi u redakciji, uvidjela sam da stvarni nisu tako crno bijele i da neke stvari nisu tako jednostavne. Ali, kada se osvrnem na medije i novinarstvo koje danas vidim, ponekad me zaista bude sram vlastite profesije. Svaka čast izuzecima koji i dalje dobro, pošteno i kvalitetno obavljaju svoj posao i koji se zaista trude istražiti, provjeriti i napraviti priču koja drži vodu, no mnogo toga što danas vidim u medijima zaista me užasava.

Jedno od tih načela o kojima smo učili je objektivnost. Počevši s radom u redakciji ubrzo sam uvidjela da je potpuna objektivnost utopija. Svaka redakcija ima neku svoju uređivačku politiku koja diktira koje će se priče objaviti i obraditi, a koje ne; čemu će se posvetiti pozornost, a čemu ne. Na kraju krajeve, nitko neće objaviti neki skandal vezan uz većinskog vlasnika novina iz čijeg džepa dolazi njihova plaća. Ali neobjektivnost i podložnost ideološkim stavovima koje danas nailazimo u medijima, posebno ovdje u Americi gdje ja živim, nešto je što me apsolutno šokira. Mediji su ovdje oštro podijeljeni na lijeve i desne. Većina ih je lijevo nastrojenih i prema njima Trump je Sotona kojega treba okriviti za apsolutno sve što se događa u svijetu. Jasno mi je da je Trumpa lako ne voljeti, nije simpatičan čovjek. No, neke mu se stvari moraju priznati kao dobro obavljen posao, sviđalo se to nekome ili ne. Činjenica je da u pola svoga mandata uspio podignuti američku ekonomiju, smanjiti nezaposlenost na rekordnu nisku razinu i smanjiti poreze. Zar ne bismo voljeli da netko to učini u Hrvatskoj. S druge strane, desni mediji koji ga podupiru, ponekad ga hvale i kada se svađa sa svima, kada vrijeđa ljude i ponaša se kao totalna sirovina. Zašto?

Dakako, to dovodi do jednostranosti. Korona kriza svakako nas je uvjerila kako je malo onih koji cijeloj priči prilaze s obje strane. U medijima, a još više od toga, na društvenim mrežama, mogli su se vidjeti članci raznih stručnjaka iz istih znanstvenih disciplina i liječnika istih specijalizacija koji su govorili i još uvijek govore apsolutno suprotne priče – od opasnosti same bolesti, do načina širenja, do nužnosti ili štetnosti nošenja maski, stope smrtnosti, statistike itd. Gotovo da nisam našla niti jedan članak u kojem su iznesene dva mišljenja i dvije strane. Samo jedna i ta senzacionalistički napuhana kako bi poslužila svrsi. Istina nije lijeva ili desna. Istinu treba pronaći, ili prepustiti publici da sama zaključi. Sjećam se kako sam davno pisala jedan članak o zdravstvu. Intervjuirala sam dvoje liječnika iz iste bolnice. Oboje su bili vrhunski stručnjaci, ali su imali dijametralno suprotne stavove o nekom pitanju u zdravstvu i nijekali izjave druge strane. Jednostavno sam napisala tekst na način da oboje dobe glas. Nije da sam pritom bila super pametna, među ostalim, puno sam toga citirala kako bih se zaštitila od tužbi. To nam je bilo normalno. Očito više nije.

Nadalje, učili su nas kako su točnost i provjerenost važna načela. Pitam se gdje su te kvalitete nestale. Točne informacije? Koga još briga za to. Preplavljeni smo informacijama koje netko plasira, a da pritom nije provjerio ni odakle dolaze, ni njihovu točnost ni istinitost. Čine se kao priča koja bi dobro prošla ili koja može povećati gledanost, tiražu ili broj klikova. Pa hajdemo ju pustiti. A k tome, nekako odgovara našoj agendi. To što je neistinita, neprovjerena i obmanjujuća nikoga nije briga. Kada se konačno sazna istina, objavit ćemo demant, po mogućnosti negdje malim slovima na ne tako izraženom mjestu. Do tada smo već prodali priču i zaradili mnogo novaca, a ovce koje nas prate sve su to fino pojele i dobro prožvakale kroz društvene mreže.

Jedan od primjera koji me je od početka ove krize s koronom jako uzrujao bila je priča jedne novinarke koja je kroz svoj članak doslovce vikala na ljude koji se ne ostaju doma i ne drže se uputa vlasti. Vidjela sam ga na Facebooku jer su ga prenijeli neki koji su se očito slagali s njom (iskreno ne sjećam se tko je to bio). Uglavnom, govorila je o praznim krevetima u zagrebačkoj areni koji su bili spremni za prihvat bolesnika u slučaju potrebe. Njezina je teza bila zastrašivanje ljudi koji ne paze jer bi se njihovi voljeni mogli naći u tim krevetima i umrijeti bez mogućnosti kakvog kontakta, jer, kao što se to na slici vidi, pored kreveta nije bilo utičnica u koji bi se mogli uključiti punjači za mobitele. Jednom kada se mobitel isprazni, više ne znate je li vaš voljeni živ ili mrtav. Na prvu, zastrašujuća činjenica.. Ali na slici su bili pusti kreveti, ni plahte ni bilo kojeg aparata, ni bilo kakve druge opreme. Očito je da, ako će tu biti smješteni bolesnici koji umiru, a vjerovalo se kako su im prijeko potrebni ventilatori, da će postojati infrastruktura za to, odnosno utičnice i sl. Jasno je da je ovo bila tek prva faza priprema gdje ni pola opreme još nije bilo pripremljeno. No, članak je bio toliko napadajući i zastrašujući. Hvala Bogu, situacija nije bila ni blizu tom scenariju. Pitala sam se čemu to. Zašto tako napadati ljude i iznositi im takve informacije koje, očito, nisu imale mnogo logike.

Da, tada u doba moga studiranja bilo je još mnogo drugih ideala kojima su nas učili. Naravno, ideali su jedna stvar, a stvarnost druga. No, ideali i načela trebaju postojati kao vodilja. Što je postala svrha medija? Kamo to idemo? Jesmo li kao društvo postali ovce i hvatamo se za sve što nam se plasira i jesmo li prestali kritički razmišljati? Jesu li novinari toliko zavedeni da im ne pada na pamet provjeravati informacije ili napisati da je netko sčije političke stavove (ili osobnost) ne volimo zapravo u stanju napraviti nešto dobro – dobro koje bi, da dolazi od onih koje podržavamo, hvalili na sva usta. Žao mi je što je stanje takvo. Žao mi je što nema više neutralnosti i sredine, što se stvari pokazuju crno bijele i što je ostalo tako malo od provjerenosti i istraživalačkog novinarstva (čast izuzecima). Znam da novinari nisu glavni krivci, iako su na prvim linijama pa ih je najlakše okriviti. Vrlo je često stvar uredništva i uređivačke politike. Onih koji odlučuju i kreiraju politiku, ne onih koji pišu. No, na kraju krajeva, žao mi je jer sam nekada zaista vjerovala da novinarstvo može biti plemenita profesija. Nekada….

U nevolji se raspoznaje srce čovječje

Jedan od mojih ranijih postova govori o knjizi Kradljivica knjiga. Pripovjedač u toj knjizi je Smrt koja zaključuje: „U ratu se očituje ono najgore i ono najbolje među ljudima.“ Nekako ne mogu iz misli izbaciti tu rečenicu kada gledam kako se ovih dana u ovoj globalnoj nevolji isto tako može uočiti i ono najbolje i ono najgore među ljudima. Vidimo ujedno i požrtvovnost i pohlepu; suradnju i nejedinstvo; iskorištavanje i davanje, strah i hrabrost, paniku i smirenost, huškače i mirotvorce…

Marija Jurić Zagorka u jednom od svojih romana napisala je kako zlo obično ide naprijed tako da ga svi vide, dok dobro prolazi zakrabuljeno i u skromnom izdanju. Puno je istine u tome. Ovim dana jako je lako uočiti zlo koje hoda okolo. Vidimo bolest koja hara, potrese, smrt, strah, paniku i sebičnost. Sve to tako je lako vidljivo, među ostalim jer je stalno u medijima. Svakoga dana zbrajamo novooboljele i umrle, govorimo o nepoštivanju odredbi i sebičnosti ljudi.

No, iza toga zla koje je tako očito, zaboravljamo na požrtvovnost i ljubav mnogih koji nadilaze vlastiti strah kako bi pomogli drugima. Predivan su primjer bili Bad Blue Boysi koji su priskočili u pomoć bolnicama pogođenim potresom i čistili ulice. Iako se čuje puno kritika na račun kršćana, uvjerila sam se kako mnogi rade puno toga što ostaje skriveno – pomažu starijima, skupljaju hranu, ohrabruju druge, čuvaju djecu zdravstvenih radnicima i drugima koji moraju raditi, odlaze u trgovine za ljude koji su rizični. Neki, poput doktora i medicinskih sestara su na prvim linijama i nemaju izbora, no nisu samo oni ti koji nam služe u ovim vremenima. Tu su ljudi koji rade u trgovinama, na benzinskim pumpama, dostavljači, poštari, socijalni radnici – svi oni, a i drugi koje nisam navela, rade kako bi mi ostali mogli koliko, toliko normalno funkcionirati. Ne čujemo da se žale. Ne viču i ne prigovaraju.

Povrh svega ovoga, moram priznati da me u ovoj krizi zapravo najviše brinu dvije stvari koje sam uočila i koje, prema mom mišljenju, ukazuju na nešto duboko u našim srcima. Prva je činjenica da postoje ljudi koji koriste ovu krizu za promociju nekih svojih interesa. Ovdje u Americi političari optužuju jedni druge, koriste pandemiju za osobnu promociju i skupljanje bodova za izbore. Rijetki su oni koji nadilaze neka svoja politička i stranačka razilaženja i spremni su odbaciti sve razmirice kako bi pomogli ljudima. Ne mogu se oteti dojmu da se takvo ponašanje nimalo ne razlikuje od ratnog profiterstva.

Druga stvar koja me muči je činjenica koliko smo i u vremenima krize skloni raspravljati i, gotovo bih rekla, svađati se putem društvenih medija. Primijetila sam kako postoje različita mišljena oko ove krize. Neki koji se strogo drže svih uputa i smatraju kako su apsolutno ispravne i dobre, ponekad gotovo da viču na svakoga tko izađe izvan kuće (ja sam u stanu već tjednima i ne negiram potrebu držanja mjera). S druge su strane oni koji svi silama nastoje uvjeriti kako je sve to iscenirano, kako je situacija puno bezopasnija, koji se, ponekad, čak ismijavaju od drugih. Svakoga dana na Facebooku vidim razne statistike, članke i argumente stručnjaka; svaki od njih kontradiktoran jedan drugome. Jednostavno, kao da želimo svim silama uvjeriti one druge kako su u krivu. Osobno mislim kako istina nikada nije tako jednostavna i jednostrana i kako nikada ne smijemo zanemariti drugu stranu i druga tumačenja. No, ono što je žalosno je činjenica da nas to razjedinjuje, da se svađamo (iako nismo fizički blizu). Mnogo je toga izašlo iz ljudskih srca i mnogo se toga otkrilo, a jedna od stvari je ta konstantna potreba za argumentiranjem i raspravama. Osobno mi nije jasno zašto. Svatko ima svoje mišljene. Mišljenja se razlikuju. U redu je ponekad upozoriti na neke stvari, bilo da je riječ na držanje mjera izolacije ili činjenicu da su one možda prestroge i uništavaju ekonomiju, no konstantna paljba i rasprava s ljudima je suluda. Poticanje straha, panike, ljutnje i tko za čega drugoga sasvim je nepotrebno i neproduktivno. Manipulaciju situacijom u vlastitu korist nazvala bih čak kriminalnom.

I na kraju, postoji li poruka svega ovoga? Da, postoji. Nalazimo se u vremenima kada mnogi od nas trebamo preispitati što nam je u srcu. Odakle sve to dolazi? Što nas gura i tjera, što nas motivira? Mnoge su se stvari promijenile i vjerujem da svijet, kada ovo prođe, više neće biti isti. Pitanje je kako ćemo se dalje suočavati sa životom i onime što donosi? Hoćemo li promijeniti prioritete; hoćemo li priznati svoju bespomoćnost i činjenicu da je život krhak i da sve što smo poznavali može brzo promijeniti? Mnogima od nas dano je mnogo vremena za promišljanje, za traženje odgovora od Boga i preispitivanje vlastitih uvjerenja i sagledavanje vlastitog srca. Možda je vrijeme da se, umjesto neprestanih rasprava na društvenim medijima i uvjeravanja drugim, više posvetimo upravo tome.  

Kuga, kolera, koronavirus i kršćani

Prije desetak godina gledala sam na televiziji mini seriju koja se temeljila na priči (naravno izmišljenoj) o pojavi kuge u njemačkom gradu Kolnu. Bila je to zanimljiva priča o tome kako se bolest proširila s laboratorijskih štakora; kako su se borili da pronađu lijek i događajima koji su pratili epidemiju. Ne mogu se oteti dojmu kako je sada u vrijeme širenja koronavirusa i svega drugoga vezanog uz tu epidemiju ta serija sadržajem prilično aktualna.

Tu gdje živim nema puno slučajeva, tek pokoji zaražen i to ljudi koji su se vratili s putovanja. Ne bi trebalo biti nikakve panike, a ipak, ljudi su ispraznili police trgovina tako da nedostaje dezinfekcijskih sredstava, sapuna i vlažnih maramica (uzevši u obzir da imam dijete u pelenama i vlažne maramice su nužnost, to bi moglo izazvati krizu u domu Keserovih). Ljudi paničare, a mediji kao da su našli sočan zalogaj koji će moći žvakati i žvakati, a da ga dugo u potpunosti ne prožvaču. Jasno mi je da je u nekim zemljama poput Italije situacija kritična i da je problem ozbiljan, no pitam se koliko bi problem zapravo bio manji kada bi naše reakcije bile drukčije. Ovime nikako ne negiram nužne mjere opreza i poslušnost mjerama vlasti i zdravstvenih organizacija. Međutim, posebno mi ovih dana glavom prolazi pitanje kakav bi odnos prema cijeloj situaciji trebali imati mi kršćani – mi koji ispovijedamo da je Bog naša zaštita, da nas čuva, da se brine za nas, da ima izbrojenu svaku vlas na našoj glavi i da čini da sve proiziđe na dobro u našem životu (uključujući koronavirus i njegovu epidemiju).

Lako nam je govoriti te riječi, no trebali bismo ih i živjeti. Strah je nešto što se ovih dana širi puno više, brže, učinkovitije i, čak bi rekla, razornije. Je li na nama da budemo instrumenti i oružje u širenju tog straha i panike ili nas je Bog pozvao na nešto više od toga. Ako tvrdimo da je Bog naš mir, onda je na nama da širimo taj mir. Da, situacija nje bezazlena, no možemo biti oni koji će pokazati kako imamo nadu, kako ne paničarimo, kako ne jurimo u trgovine kupiti dezinfekcijska sredstva i toalet papir i kako se, u konačnici, ne bojimo ni bolesti i smrti jer je naš život siguran u Božjim rukama. No, činimo li zaista to, ili naši prijatelji i obitelj u nama vide najveće paničare?

U navedenoj miniseriji u jednom trenutku gradske vlasti uvedu karantenu u jednom dijelu grada (podijeljenog rijekom) te dio protagonista, među njima jedan liječnik, vlastitim odabirom ostaju u tom dijelu grada kako bi se brinuli za ljude pogođene kugom. Sjećam se kako sam u tom trenutku razmišljala što bih učinila na njihovom mjestu i kako mi je bilo lako (barem onako hipotetski) donijeti odluku da ostanem među zaraženim ljudima. Moja je logika bila: ja sam spašena, znam koja je moja sudbina nakon smrti pa ako umrem, u redu je, idem Gospodinu. Mnogi drugi nisu. Njihova bi smrt bila puno veća katastrofa. Tada sam bila mlada i neudana žena pa je bilo puno lakše tako razmišljati negoli danas kada bi moja smrt značila da moj sin odrasta bez majke. No, upravo su to činili rani kršćani. Za vrijeme Ciprijanove kuge u Rimu u 3. stoljeću (navodno je zapravo bila riječ o epidemiji velikih boginja), svi koji su imali mogućnosti pobjegli su iz grada na selo, zatvorili se u svoje vile ili ladanjske kuće. U gradu je ostalo siromašnije stanovništvo koje nije imalo kuda pobjeći i među kojim se širila zaraza. Kršćani su (i bogati i siromašni) ostali u gradu kako bi se brinuli za zaražene. Nitko drugi nije želio. Svi su brinuli samo za sebe i svoju sigurnost, a bolnice u današnjem smislu tada nisu postojale. Dio njih se i sam zarazio i umro, no učinili su to kako bi pokazali ljubav i požrtvovnost. Onima koji su pobjegli to se činilo poput ludosti, no onima koji su ostali kao krajnji i najdublji znak ljubavi kroz kojega su mnogi upoznali i primili Kristovu ljubav – neki prije smrti.

Rani su nam kršćani ostavili nevjerojatan primjer ljubavi i požrtvovnosti u vremenima krize. Nisu pobjegli, nisu se brinuli samo za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji (iako, naravno trebamo brinuti o svojoj obitelji), već su stali na prve linije kao oni koji znaju kome pripadaju i u čijim je rukama njihov život, ali iznad svega njihova vječna sudbina. Bila je to kriza. Baš kao i danas. Ljudi su umirali, baš kao i danas. Vladao je strah, baš kao i danas. Mi tako često ponavljamo kako nam Bog nije dao duha straha, no vrlo nam se lako prepustiti tom duhu straha. Ovakve su situacije izvanredne prilike da pokažemo ljudima na toliko toga – na prolaznost života, sigurnost smrti, na sigurnost u Bogu – da im pokažemo Krista kroz snagu, hrabrost, nadu, sigurnost, ljubav i požrtvovnost. Da budemo kao kršćani u Rimu. I možda će nas, kao i njih, smatrati ludima, no ne čine li to liječnici, vatrogasci i vojnici svakoga dana? Stoje na prvim linijama bez obzira na svoju sigurnost. Puno je načina da budemo na prvim linijama u ovoj situaciji. Ne mora nužno značiti da ćemo poput ranih kršćana ostati i jedini se brinuti za bolesnike – za to postoji zdravstveni sustav, no trebali bismo biti oni koji pridonose poboljšanju, ne pogoršanju situacije.

Birtijski političari ili kako u Hrvatskoj svi znaju kako voditi državu

Ove ću godine preskočiti izlazak na izbore; prije svega iz praktičnih razloga jer trenutno ne živim u Hrvatskoj pa na neki način ne vidim da je to pravedno prema ljudima koji žive. Prošli puta ljudima je obećana zemlja meda i mlijeka. Nekako mi se čini da se po pitanju meda i mlijeka ostvarilo samo to da im cijene narastu. I ovoga puta zasigurno ima svakojakih obećanja koja jednostavno nemaju veze sa zdravim razumom jer Predsjednik RH nema ovlasti izvršiti sve to što se obećava. Ali narod ne zna, pa… Tko se još vidio obrazovati po pitanju nekih temeljnih postavki i ustroja države prije no što se glasa. No, to što ne znaju koje političko tijelo i funkcija ima koje ovlasti, malo je ljudi u Hrvatskoj spriječilo da ima mišljenje o aktualnim političkim temama, i barem teoretski ima rješenje za sve probleme Lijepe naše. Većinom je tu riječ o takozvanih birtijskim političarima (iako se njihove rasprave nikako ne ograničavaju na lokani kafić, ili narodski rečeno birtiju). Politika je, uz nogomet, omiljena tema prosječnog Hrvata. I kao što imamo nekoliko milijuna izbornika, imamo i mnoštvo birtijskih političara.

Dakle, što su to birtijski političari? Pa gotovo svaki Hrvat koji o politici i aktualnim političkim pitanjima raspravlja s tolikim žarom i entuzijazmom (u već spomenutoj birtiji ili na nekom drugom mjestu), a da pritom zapravo jako malo zna o tome što je politika, kako država funkcionira i tko ima koje ovlasti. Drugim riječima, Ustav je nešto što se mijena kada se skupi puno potpisa na štandovima po gradu pod vodstvom Željke Markić. E sad, birtijski se političari mogu podijeliti u nekoliko podvrsta.

Kao prvo, tu su oni koji su svim srcem, dušom i umom protiv vladajuće strukture. Ovisno o tome je li na vlasti lijeva ili desna opcija (ili manje lijeva ili manje desna od one koji bi oni željeli), navijači poraženog tima; posebno oni najzagriženiji, svaki će potez vlade pošteno iskritizirati, naravno u svjetlu ideologije u kojoj žive. Jer ti vladajući komunisti, fašisti (sami nadodajte naziv) nemaju pojma kako se vodi država. Provode svoju paklenu politiku koja nas odvodi duboko u crnu jamu. Sve ih treba maknuti, ništa ne valjaju i sl. Ovisno o tome koliko su strasti uzavrele i koliko alkohola popijeno, retorika postaje sve gadnija. Nikakve logike i pametnih rješenja nema. Rješenje je maknuti te s vlasti o dovesti svoje jer oni će znati. Nije bitno koliko i što će to „naši“ znati, glavno da nisu „ovi sada“.

Zatim, tu su oni prema kojima su „svi oni isti lopovi“ ili „svi su nesposobni“. Svi političari su isti, svi kradu i tlače malog čovjeka, svi su premazani istim mastima i svi su zli (ne kažem da u određenoj mjeri to nije istina). Nitko nema pojma što radi. Potrebno je samo pogledati primjer nekih drugih zemalja u kojima stvari funkcioniraju. Ova vrst uvijek ima neku primjedbu na vlast, ali i neko vlastito rješenje za sve probleme. Da se njih stavi na vlast oni bi zasigurno imali rješenje za mnoga pitanja s kojima se vladajući bave već godinama. Oni znaju koje sposobne ljude treba dovesti, kako upravljati financijama i štedjeti, što učiniti sa zdravstvom ili vojskom. Sve znaju i za sve imaju rješenja. To što ta rješenja nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnošću, znanošću, strukom i općenito logikom stvari sasvim je druga priča. I, naravno, kad im netko predloži da oni sami učine nešto kako bi promijenili situaciju (makar na nekoj lokalnoj razini), ne pada im na pamet ni prstom pomaknuti.

U treću skupinu spadaju oni koji smatraju kako se Vlada treba pobrinuti za sve potreba građana i osigurati da im sve bude besplatno. Besplatno zdravstvo, fakulteti, bespovratna sredstva za svaki zamislivi projekt bez obzira koliko konkretan bio, besplatne karte za prijevoz, oprost svih dugova… Popis je beskonačan. No, ti isti koji žele da im Vlada osigura sve besplatno prvi će se buniti kada moraju plaćati više poreze, davati razne dadžbine ili se čudom čuditi kada čuju da je državni proračun u debelom minusu. Ništa nije besplatno. Sve to dolazi iz našeg džepa. Vlada nema neku čarobnu kesu s novcem iz koje vadi, a da nitko od nas ne mora ništa staviti. Nema veze,  Vlada treba…

Vjerujem da bi se pronašla još pokoja skupina sličnih. Svi su jako pametni u teoriji i uz pokoju čašicu. Daleko od toga da Hrvatskoj nedostaju (ili se barem teško probijaju u politici) sposobni ljudi koji su zaista u stanju provesti reforme koje su potrebne. No, isto tako sve dok prevladavaju i o budućoj vlasti odlučuju ljudi koji sve znaju, a zapravo ništa ne znaju, i dalje ćemo birati ljude koji puno obećavaju, a nemaju konkretnih odgovora; koji pobjeđuju na temelju retorike napada i onda sjednu u fotelje i sljedećih nekoliko godina ne čine ništa. No, sami smo si krivi jer mislimo da sve znamo, a zapravo bi nam bilo dobro da se preispitamo što to znamo i koliko toga zapravo ne znamo.  

Zašto čitati biografije?

Prilikom pokretanja ovoga bloga istaknula sam kako mi je jedan od motiva bio da pišem o knjigama koje čitam. Svega je nekoliko knjiga zaista i imalo tu privilegiju da im posvetim cijeli jedan post. Osobi koja, kao ja, puno čita nije uvijek lako pronaći knjigu koja će ju zadiviti do te mjere da o njoj nešto napiše. Međutim, iako možda nema tako puno pojedinačnih primjeraka, postoji jedan žanr (ako možemo tako kvalificirati) knjiga koje uvijek rado čitam i koje me rijetko kada razočaraju – biografije. Mogu reći da godišnje uz druge knjige u prosjeku pročitam četiri, pet biografija. Neke od njih su biografije poznatih ljudi kao što su Nelson Mandela, kraljica Viktorija ili Johnny Cash, no neke tek nevjerojatne priče „običnih ljudi“. Mnogo je razloga zbog kojih volim čitati biografije.

Život piše drame. Kao i mnogi drugi, volim dobru priču sa zapletima i raspletima, usponima i padovima, pobjedama i porazima. A ljudski životi ponekad budu puno napetiji od bilo kojeg romana. Priče nekih običnih ljudi poput žrtava Holokausta, prebjega iz Sjeverne Koreje ili misionara u nekoj dalekoj zemlji ponekad su prepune nevjerojatnih događaja i iskustava – onih tužnih i teških, ali i onih lijepih. Nevjerojatno je čitati što su sve ljudi u stanju učiniti jedni drugima, ali i što su sve drugi ljudi u stanju podnijeti, preživjeti, nadvladati i oprostiti. Priče o životima poznatih ljudi, posebice onih iz dalje prošlosti, također su prepune nevjerojatnih detalja o kojima malo znamo.

Nadalje, biografije nisu samo knjige o nekoj osobi. Pričaju nam priču o vremenu i društvu u kojem su živjele. Kroz njih možemo naučiti toliko toga o povijesti određenog mjesta u određenom razdoblju. Primjerice, biografija djevojke koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje naučila me toliko toga o toj zatvorenoj zemlji, njihovoj povijesti i društvu o kojima zapravo tako malo znamo. Biografija jedne mlade žene iz Pakistana otvorila je moje oči za strahote seksualnog ropstva (više o tome u postu Jeste li znali da ropstvo još uvijek postoji?), dok sam kroz biografiju kraljice Viktorije naučila puno o razdoblju engleske povijesti koje je čak obilježeno njezinim imenom. A povijest koju učimo nisu samo činjenice, godine i brojke, već nekako dobijemo puno bolju sliku društva, okolnosti, razmišljanja ljudi i međusobnih odnosa.

I naposljetku, biografije nam daju predivan uvid u nečiji život. Posebno je to fascinantno kada je riječ o poznatim ljudima koje većinom vidimo u njihovim javnim ulogama ili barem onakvima kakve ih mediji ili povijest žele prikazati. Ponekad su slavne osobe te koje same stvore sliku o sebi koja se zapravo razlikuje od onoga tko i što zapravo jesu. Naravno, neke su biografije dobro, a neke loše napisane, no one dobre, koje uz same činjenice donose i svjedočanstva i uvide nečijih prijatelja, kolega i obitelji, slikaju nam sliku o toj osobi koja je puno življa, ima puno više boja i puno više dubine. Ja osobno volim vidjeti tko su zapravo ti ljudi koji su vladali svijetom, osvojili mnoga srca, kojima se toliki dive ili su ih se toliki bojali.

Ovo su samo neki od razloga zašto volim čitati biografije. Nedavno sam razgovarala s mužem o tome kako se čovjek zasiti knjiga o određenoj tematici jer se nakon nekoga vremena čini kao da se sve ponavlja i nema ništa novoga. No, biografije su uvijek nove. Bez obzira na sličnosti, ne postoje dva jednaka života proživljena u istom vremenskom razdoblju u istim okolnostima i s istim doživljajem stvarnosti.

Balada o guski

U okolici Chicaga, a vjerujem i u većem dijelu države Illinois žive divlje guske. Kad kažem divlje, prije svega mislim da nisu domaće životinje, no po ponašanju više djeluju poput golubova. Ima ih posvuda. Hodaju uokolo i nimalo se ne boje ljudi. Potpuno su prilagođene životu u urbanom okruženju. Možda je jedan od razloge tomu da su svuda oko nas neka jezerca, što prirodna, što umjetna, pa se okupljaju oko njih, pasu travu (da guske pasu travu) i kupaju se. Ono što me iznenadilo je da na jesen ne odlaze na jug. U mojoj glavi divlje guske odlaze na jug. Ljudi ih uglavnom ne vole. I to s razlogom. Zaista nisu drage i mile životinje. Hodaju po parkiralištu, pored zgrada i posvuda okolo kao da je sve to njihovo privatno vlasništvo. I posvuda kakaju. Kada im se približiš, sikću na tebe poput zmija (dobro, tko je ikada vidio gusku zna kakav zvuk proizvodi) i ne ustručavaju se krenuti u napad. I na kraju, ono što mene najviše živcira je da se stalno glasaju, danju i noću znaju biti jako iritantne. Posebno kada se probudim usred noći i nisam sigurna je li to guska ili dijete plače. U nekoliko sam navrata pitala Zvonimira može li nabaviti prigušivač za pištolj (Da, da imamo pištolj, ipak živim s nekadašnjim profesionalnim vojnikom. Bez brige sve je legalno i prema propisima) i potiho ih se riješiti. Ipak ne bismo voljeli u zatvor zbog neke tamo guske.

No, uz sav taj animozitet prema njihovoj vrsti općenito, posljednjih smo desetak dana počeli pomnije pratiti jednu gusku. Nekoliko dana za redom primijetili smo kako sjedi na istom mjestu pored susjedne zgrade, vrlo blizu mjesta gdje mi parkiramo svoj auto. Nije se micala. U koje god doba dana bismo se parkirali, ona je bila tamo. Zaključila sam da vjerojatno sjedi na jajima. Ipak je proljeće, vrijeme parenja u što smo se uvjerili neprestano slušajući njihov zov na parenje (naravno s gnušanjem da će ih uskoro biti još više). Nekako, valjda zbog nekih nedavno probuđenih snažnih majčinskih poriva, ta mi je guska ipak prirasla srcu. Ženska sjedi i čuva svoje potomke – čak i kada je bilo jako hladno ili padala kiša, ona se nije micala, viđali smo je uvijek na istom mjestu.

A onda smo u subotu nas troje išli u šetnju do parka. Bilo je relativno lijepo vrijeme, a tako rijetko pruži nam se prilika da svi zajedno idemo u šetnju. Na povratku natrag primijetili smo nešto neobično. Guske nije bilo na njezinom uobičajenom mjestu. No, bilo je gnijezdo koje inače nismo mogli vidjeti jer ga je zakrivala svojim tijelom. Znatiželjni kakvi jesmo, morali smo ići vidjeti jesu li u gnijezdu jaja. I bila su. Koliko smo mi mogli izbrojati, bilo ih je četiri, no kako su djelomice bila prekrivena perjem, nismo sigurni. Nisam nikada vidjela jaja divlje guske. Jako su velika. I dok smo mi tako promatrali taj nesvakidašnji prizor, s druge strane ceste začulo se neko gakanje, a onda je prema nama u niskom letu vrtoglavom brzinom letjela vidno uzrujana mama guska. Čak i mi laici po pitanju ptičjeg ponašanja mogli smo zaključiti da nam je jedino rješenje brzom brzinom maknuti se od gnijezda. I tako smo se dali u trk. Bio je to prizor za vidjeti. Moj muž, bivši marinac koji je svega tjedan dana ranije bio osloboditelj od zmije iz podrumu i ja koja sam s mamom sudjelovala u klanju mnoštva pilića i patki, dali smo se u bijeg pred mamom guskom u obrani svojih ptića. U Zvonimirovu obranu, držao je dijete u naručju. Ja sam jednostavno vidjela tu golemu pticu kako leti izravno u mene. Sve je završilo dobro, nitko nije nastradao i vratili smo se na sigurno u svoj stan.

Na žalost, priča ima tužan kraj. Zato sam ju i nazvala baladom. Sljedećeg jutra pao je snijeg. Da, snijeg u travnju?! Nadam se da je to posljednji trzaj ove sulude zime u Chicagu jer su već za sljedeći vikend najavili 20 stupnjeva. Krenuli smo u crkvu i dok smo otkopavali auto iz snijega, umalo sam stala na mrtvo tijelo naše guske. Doduše nisam apsolutno sigurna je li to „naša“ guska, ali gnijezdo je bilo prazno. Tijelo je bilo ukočeno što znači da je vjerojatno bila mrtva već neko vrijeme. No, što se dogodilo? Kako je umrla? Je li pokušala na neki način zaštiti svoja jaja od hladnoće? Pretpostavljam da nikada nećemo saznati. No, usprkos svojem dotadašnjem animozitetu prema guskama i činjenici da nam je ta ista bila sprema iskopati oči, bila sam nekako tužna zbog njezine sudbine. Naposljetku, samo je branila svoju dječicu. Njezino je mrtvo tijelo ostalo na parkiralištu jer smo već kasnili. Kada smo se navečer vratili, pored njezina mrtva tijela bio je drugi auto, no još je uvijek ležala tamo. I bez obzira na sve nesuglasice, eto odlučila sam napisati ovu priču u čast mami guski i svim životinjskim mamama koje brane svoje mladunce od znatiželjnika poput nas.