Kako smo postali kreativni

 Tko me pozna, zna da se moja kreativnost svodi na pisanje i kuhanje. Što se tiče likovnog izražavanja, dekoracija i sličnih stvari, nisam neki kreativac… barem to nije nešto kroz što bih se primarno izražavala. No, ponekad se spletom okolnosti stvari promijene i radimo nešto što nikada nismo mislili da budemo. Ovo je priča o tome kako smo moj muž i ja postali „kreativni“. Kad kažem kreativni, mislim prije svega da smo počeli raditi neke svoje kreacije.

Sve je počelo kada smo prije par godina prvi puta mužić i ja bili na proslavi Pashe u organizaciji jedne zajednice Mesijanskih Židova (za neupućene Židova koji priznaju Isusa kao Mesiju). Bili smo oduševljeni kada smo vidjeli kako svi običaji, uključujući hranu, raspored, dijelove Pisma koji se čitaju, pjesme i dekoracije imaju neku simboliku koja ukazuje na izbavljenje Židova iz Egipta, ali i na Isusovu smrt i naše otkupljenje. Vratili smo se kući toliko puni dojmova da je moj muž počeo proučavati biblijske blagdane i njihovo značenje. Sljedeće smo godine ponovo išli na tu večeru. A onda je došla korona. I svijet je stao. Nitko više nije organizirao nikakve večere. I tako smo se odlučili napravit svoj Seder (drugo ime za Pashalnu večeru).

Ispeklismo  janje(tinu), pribavili matzo (beskvasni kruh nalik mlincima), sok od grožđa, hren i druge potrepštine te uz pomoć uputa održali svoj prvi domaći Seder. Nismo ništa posebno uređivali, no dobili smo ideju da za sljedeći biblijski blagdan pozovemo prijatelje i napravimo proslavu, uredimo stan, izradimo dekoracije i sve drugo što ide uz to. I tako je počela naša avantura – Sukot ili Blagdan sjenica.

Naš prvi kreativno graditeljski projekt bio je izrada niskog stola koji bi poslužio za jedenje sjedeći na podu. E sad, niti Z, niti ja nemamo velikog iskustva kada je riječ o stolarskim radovima. No, to nas nije spriječilo da osmislimo kako bi taj stol trebao izgledati i bacimo se na posao. Mislim da smo više vremena proveli u trgovinama za građevinu tipa Bauhaus, negoli radeći na samom stolu. Prva lekcija za početnike – ako se želite baviti nečim kreativnim, važno je da imate materijale i alat. A kada tek počinjete, nemate ni jedno ni drugo. No, uz istraživanje, metodu pokušaja i promašaja te nešto posuđenog alata od prijatelja i roditelja, uspjeli smo izgraditi naš stolić. Preživio je večeru, a malo je reći da smo bili ponosni na njega.

No, osim stolića, trebale su nam i druge dekoracije u obliku palminih grana, jesenskih plodova, svijeća i sl. Amerika ima dosta trgovina gdje se mogu kupiti razni materijali za dekoracije i hobije, no to nije uvijek najjeftiniji izbor. Posebno ako uz dekoracije još želite kupiti vaze, svijećnjake, stolnjak, vrčeve i slične stvari. No, otkrili smo gdje se takve stvari mogu naći puno povoljnije i ponekad je izbor upravo ono što nama treba – trgovine rabljenim stvarima. Ovdje ih ima mnogo i za malo novaca ponekad možete naići na vrlo dobar ulov.

Sljedeći korak u razvoju mojeg unutarnjeg kreativnog ja bio je da se naučim šivati. Cijeli život gledala sam mamu kako šiva i vrlo joj često pritom pomagala, no nikada nisam sama nešto sašila. Ali, nikada nije kasno i tako je moj željeni božićni poklon prošloga Božića bio šivaća mašina. I tako sam u novu 2021. zakoračila sa svojom prvom Singericom (baka krojačica bila bi ponosna). Nakon upoznavanja s strojem bacila sam se na šivanje. Osnove su mi išle, ali mislim da ćemo morati još malo pričekati prije no što se pojavim u prvim hlačama ili suknji iz vlastite proizvodnje. Ipak, za sljedeću Pashu izradila sam nekoliko stvari: nadstolnjake, i „torbicu“ s tri pretinca za tri komada matzo kruha. Ne znam što bi baka rekla, no ja sam bila ponosna na sebe, a i mama je bila zadovoljna mojim uratkom.

No, krojački uradci nisu bili jedine kreacija potrebne za proslavu blagdana. Kao posebnu dekoraciju izradili smo Izraelce od toalet papira (znam, stari trik svih koji su ikada radili s djecom) koji su onda prolazili kroz more (taj dio ipak je sašila prijateljica s malo duljim krojačkim stažem). Uvidjeli smo kako su večeri provedene radeći na našim kreacijama puno kvalitetnije provedeno vrijeme negoli pred TV-om. Zapravo, možemo reći da smo se pritom zabavili.

Neizostavni dio priče o Izlasku Izraelaca je krv na dovratnicima, no morali smo smisliti kako to
napraviti, a da naša vrata i zidovi ne ostanu zauvijek zamrljani crvenom bojom. Naravno, nismo upotrijebili pravu krv (ne znam ni gdje bismo uopće pronašli janjeću krv), već akrilnu boju. No, morali smo izraditi okvir oko vrata kojega možemo zamrljati „krvlju“ i zatim maknuti. Sve smo dobro smislili, osim načina kako zalijepiti karton na zid. Na naš užas (u redu, to je možda presnažna riječ), kada smo pokušali odlijepiti okvir, na mjestima se odlijepila i boja sa zida. Naposljetku smo upotrijebili slabiju traku za lijepljenje, no okvir s tragovima „krvi“ ostao je na našim vratima do sljedećeg blagdana. Nekako smo morali prikriti rupe na mjestima gdje se boja ogulila. No, barem znamo da smo zaštićeni.  Sljedeća veća proslava bila je ponovno Sukot, no o kreacijama za taj blagdan pisat ćemo u sljedećem postu. 

Tko je ubio novinarstvo?

Nekada davno kada sam studirala novinarstvo i bila mlada i nadobudna (jer što bih drugo bila), učili smo kako postoje određena novinarska načela kojih bi se kao profesionalci trebali držati i prema kojima bismo se trebali voditi u obavljanju svoje profesije. Učili smo i kako je svrhe naša profesije razotkrivanje istine, istraživanje i objavljivanje naših spoznaja ljudima koji bi onda sami trebali doći do zaključaka. Učili smo mnogo toga što bi trebalo biti ideal novinarstva, čemu bismo trebali težiti, čime bismo se trebali voditi u svom radu. I mlada i nadobudna vjerovala sam kako je to ispravno.

Naravno, kada sam počela raditi u redakciji, uvidjela sam da stvarni nisu tako crno bijele i da neke stvari nisu tako jednostavne. Ali, kada se osvrnem na medije i novinarstvo koje danas vidim, ponekad me zaista bude sram vlastite profesije. Svaka čast izuzecima koji i dalje dobro, pošteno i kvalitetno obavljaju svoj posao i koji se zaista trude istražiti, provjeriti i napraviti priču koja drži vodu, no mnogo toga što danas vidim u medijima zaista me užasava.

Jedno od tih načela o kojima smo učili je objektivnost. Počevši s radom u redakciji ubrzo sam uvidjela da je potpuna objektivnost utopija. Svaka redakcija ima neku svoju uređivačku politiku koja diktira koje će se priče objaviti i obraditi, a koje ne; čemu će se posvetiti pozornost, a čemu ne. Na kraju krajeve, nitko neće objaviti neki skandal vezan uz većinskog vlasnika novina iz čijeg džepa dolazi njihova plaća. Ali neobjektivnost i podložnost ideološkim stavovima koje danas nailazimo u medijima, posebno ovdje u Americi gdje ja živim, nešto je što me apsolutno šokira. Mediji su ovdje oštro podijeljeni na lijeve i desne. Većina ih je lijevo nastrojenih i prema njima Trump je Sotona kojega treba okriviti za apsolutno sve što se događa u svijetu. Jasno mi je da je Trumpa lako ne voljeti, nije simpatičan čovjek. No, neke mu se stvari moraju priznati kao dobro obavljen posao, sviđalo se to nekome ili ne. Činjenica je da u pola svoga mandata uspio podignuti američku ekonomiju, smanjiti nezaposlenost na rekordnu nisku razinu i smanjiti poreze. Zar ne bismo voljeli da netko to učini u Hrvatskoj. S druge strane, desni mediji koji ga podupiru, ponekad ga hvale i kada se svađa sa svima, kada vrijeđa ljude i ponaša se kao totalna sirovina. Zašto?

Dakako, to dovodi do jednostranosti. Korona kriza svakako nas je uvjerila kako je malo onih koji cijeloj priči prilaze s obje strane. U medijima, a još više od toga, na društvenim mrežama, mogli su se vidjeti članci raznih stručnjaka iz istih znanstvenih disciplina i liječnika istih specijalizacija koji su govorili i još uvijek govore apsolutno suprotne priče – od opasnosti same bolesti, do načina širenja, do nužnosti ili štetnosti nošenja maski, stope smrtnosti, statistike itd. Gotovo da nisam našla niti jedan članak u kojem su iznesene dva mišljenja i dvije strane. Samo jedna i ta senzacionalistički napuhana kako bi poslužila svrsi. Istina nije lijeva ili desna. Istinu treba pronaći, ili prepustiti publici da sama zaključi. Sjećam se kako sam davno pisala jedan članak o zdravstvu. Intervjuirala sam dvoje liječnika iz iste bolnice. Oboje su bili vrhunski stručnjaci, ali su imali dijametralno suprotne stavove o nekom pitanju u zdravstvu i nijekali izjave druge strane. Jednostavno sam napisala tekst na način da oboje dobe glas. Nije da sam pritom bila super pametna, među ostalim, puno sam toga citirala kako bih se zaštitila od tužbi. To nam je bilo normalno. Očito više nije.

Nadalje, učili su nas kako su točnost i provjerenost važna načela. Pitam se gdje su te kvalitete nestale. Točne informacije? Koga još briga za to. Preplavljeni smo informacijama koje netko plasira, a da pritom nije provjerio ni odakle dolaze, ni njihovu točnost ni istinitost. Čine se kao priča koja bi dobro prošla ili koja može povećati gledanost, tiražu ili broj klikova. Pa hajdemo ju pustiti. A k tome, nekako odgovara našoj agendi. To što je neistinita, neprovjerena i obmanjujuća nikoga nije briga. Kada se konačno sazna istina, objavit ćemo demant, po mogućnosti negdje malim slovima na ne tako izraženom mjestu. Do tada smo već prodali priču i zaradili mnogo novaca, a ovce koje nas prate sve su to fino pojele i dobro prožvakale kroz društvene mreže.

Jedan od primjera koji me je od početka ove krize s koronom jako uzrujao bila je priča jedne novinarke koja je kroz svoj članak doslovce vikala na ljude koji se ne ostaju doma i ne drže se uputa vlasti. Vidjela sam ga na Facebooku jer su ga prenijeli neki koji su se očito slagali s njom (iskreno ne sjećam se tko je to bio). Uglavnom, govorila je o praznim krevetima u zagrebačkoj areni koji su bili spremni za prihvat bolesnika u slučaju potrebe. Njezina je teza bila zastrašivanje ljudi koji ne paze jer bi se njihovi voljeni mogli naći u tim krevetima i umrijeti bez mogućnosti kakvog kontakta, jer, kao što se to na slici vidi, pored kreveta nije bilo utičnica u koji bi se mogli uključiti punjači za mobitele. Jednom kada se mobitel isprazni, više ne znate je li vaš voljeni živ ili mrtav. Na prvu, zastrašujuća činjenica.. Ali na slici su bili pusti kreveti, ni plahte ni bilo kojeg aparata, ni bilo kakve druge opreme. Očito je da, ako će tu biti smješteni bolesnici koji umiru, a vjerovalo se kako su im prijeko potrebni ventilatori, da će postojati infrastruktura za to, odnosno utičnice i sl. Jasno je da je ovo bila tek prva faza priprema gdje ni pola opreme još nije bilo pripremljeno. No, članak je bio toliko napadajući i zastrašujući. Hvala Bogu, situacija nije bila ni blizu tom scenariju. Pitala sam se čemu to. Zašto tako napadati ljude i iznositi im takve informacije koje, očito, nisu imale mnogo logike.

Da, tada u doba moga studiranja bilo je još mnogo drugih ideala kojima su nas učili. Naravno, ideali su jedna stvar, a stvarnost druga. No, ideali i načela trebaju postojati kao vodilja. Što je postala svrha medija? Kamo to idemo? Jesmo li kao društvo postali ovce i hvatamo se za sve što nam se plasira i jesmo li prestali kritički razmišljati? Jesu li novinari toliko zavedeni da im ne pada na pamet provjeravati informacije ili napisati da je netko sčije političke stavove (ili osobnost) ne volimo zapravo u stanju napraviti nešto dobro – dobro koje bi, da dolazi od onih koje podržavamo, hvalili na sva usta. Žao mi je što je stanje takvo. Žao mi je što nema više neutralnosti i sredine, što se stvari pokazuju crno bijele i što je ostalo tako malo od provjerenosti i istraživalačkog novinarstva (čast izuzecima). Znam da novinari nisu glavni krivci, iako su na prvim linijama pa ih je najlakše okriviti. Vrlo je često stvar uredništva i uređivačke politike. Onih koji odlučuju i kreiraju politiku, ne onih koji pišu. No, na kraju krajeva, žao mi je jer sam nekada zaista vjerovala da novinarstvo može biti plemenita profesija. Nekada….

U nevolji se raspoznaje srce čovječje

Jedan od mojih ranijih postova govori o knjizi Kradljivica knjiga. Pripovjedač u toj knjizi je Smrt koja zaključuje: „U ratu se očituje ono najgore i ono najbolje među ljudima.“ Nekako ne mogu iz misli izbaciti tu rečenicu kada gledam kako se ovih dana u ovoj globalnoj nevolji isto tako može uočiti i ono najbolje i ono najgore među ljudima. Vidimo ujedno i požrtvovnost i pohlepu; suradnju i nejedinstvo; iskorištavanje i davanje, strah i hrabrost, paniku i smirenost, huškače i mirotvorce…

Marija Jurić Zagorka u jednom od svojih romana napisala je kako zlo obično ide naprijed tako da ga svi vide, dok dobro prolazi zakrabuljeno i u skromnom izdanju. Puno je istine u tome. Ovim dana jako je lako uočiti zlo koje hoda okolo. Vidimo bolest koja hara, potrese, smrt, strah, paniku i sebičnost. Sve to tako je lako vidljivo, među ostalim jer je stalno u medijima. Svakoga dana zbrajamo novooboljele i umrle, govorimo o nepoštivanju odredbi i sebičnosti ljudi.

No, iza toga zla koje je tako očito, zaboravljamo na požrtvovnost i ljubav mnogih koji nadilaze vlastiti strah kako bi pomogli drugima. Predivan su primjer bili Bad Blue Boysi koji su priskočili u pomoć bolnicama pogođenim potresom i čistili ulice. Iako se čuje puno kritika na račun kršćana, uvjerila sam se kako mnogi rade puno toga što ostaje skriveno – pomažu starijima, skupljaju hranu, ohrabruju druge, čuvaju djecu zdravstvenih radnicima i drugima koji moraju raditi, odlaze u trgovine za ljude koji su rizični. Neki, poput doktora i medicinskih sestara su na prvim linijama i nemaju izbora, no nisu samo oni ti koji nam služe u ovim vremenima. Tu su ljudi koji rade u trgovinama, na benzinskim pumpama, dostavljači, poštari, socijalni radnici – svi oni, a i drugi koje nisam navela, rade kako bi mi ostali mogli koliko, toliko normalno funkcionirati. Ne čujemo da se žale. Ne viču i ne prigovaraju.

Povrh svega ovoga, moram priznati da me u ovoj krizi zapravo najviše brinu dvije stvari koje sam uočila i koje, prema mom mišljenju, ukazuju na nešto duboko u našim srcima. Prva je činjenica da postoje ljudi koji koriste ovu krizu za promociju nekih svojih interesa. Ovdje u Americi političari optužuju jedni druge, koriste pandemiju za osobnu promociju i skupljanje bodova za izbore. Rijetki su oni koji nadilaze neka svoja politička i stranačka razilaženja i spremni su odbaciti sve razmirice kako bi pomogli ljudima. Ne mogu se oteti dojmu da se takvo ponašanje nimalo ne razlikuje od ratnog profiterstva.

Druga stvar koja me muči je činjenica koliko smo i u vremenima krize skloni raspravljati i, gotovo bih rekla, svađati se putem društvenih medija. Primijetila sam kako postoje različita mišljena oko ove krize. Neki koji se strogo drže svih uputa i smatraju kako su apsolutno ispravne i dobre, ponekad gotovo da viču na svakoga tko izađe izvan kuće (ja sam u stanu već tjednima i ne negiram potrebu držanja mjera). S druge su strane oni koji svim silama nastoje uvjeriti kako je sve to iscenirano, kako je situacija puno bezopasnija, koji se, ponekad, čak ismijavaju od drugih. Svakoga dana na Facebooku vidim razne statistike, članke i argumente stručnjaka; svaki od njih kontradiktoran jedan drugome. Jednostavno, kao da želimo svim silama uvjeriti one druge kako su u krivu. Osobno mislim kako istina nikada nije tako jednostavna i jednostrana i kako nikada ne smijemo zanemariti drugu stranu i druga tumačenja. No, ono što je žalosno je činjenica da nas to razjedinjuje, da se svađamo (iako nismo fizički blizu). Mnogo je toga izašlo iz ljudskih srca i mnogo se toga otkrilo, a jedna od stvari je ta konstantna potreba za argumentiranjem i raspravama. Osobno mi nije jasno zašto. Svatko ima svoje mišljene. Mišljenja se razlikuju. U redu je ponekad upozoriti na neke stvari, bilo da je riječ na držanje mjera izolacije ili činjenicu da su one možda prestroge i uništavaju ekonomiju, no konstantna paljba i rasprava s ljudima je suluda. Poticanje straha, panike, ljutnje i tko zna čega drugoga sasvim je nepotrebno i neproduktivno. Manipulaciju situacijom u vlastitu korist nazvala bih čak kriminalnom.

I na kraju, postoji li poruka svega ovoga? Da, postoji. Nalazimo se u vremenima kada mnogi od nas trebamo preispitati što nam je u srcu. Odakle sve to dolazi? Što nas gura i tjera, što nas motivira? Mnoge su se stvari promijenile i vjerujem da svijet, kada ovo prođe, više neće biti isti. Pitanje je kako ćemo se dalje suočavati sa životom i onime što donosi? Hoćemo li promijeniti prioritete; hoćemo li priznati svoju bespomoćnost i činjenicu da je život krhak i da sve što smo poznavali može brzo promijeniti? Mnogima od nas dano je mnogo vremena za promišljanje, za traženje odgovora od Boga i preispitivanje vlastitih uvjerenja i sagledavanje vlastitog srca. Možda je vrijeme da se, umjesto neprestanih rasprava na društvenim medijima i uvjeravanja drugim, više posvetimo upravo tome.  

Kuga, kolera, koronavirus i kršćani

Prije desetak godina gledala sam na televiziji mini seriju koja se temeljila na priči (naravno izmišljenoj) o pojavi kuge u njemačkom gradu Kolnu. Bila je to zanimljiva priča o tome kako se bolest proširila s laboratorijskih štakora; kako su se borili da pronađu lijek i događajima koji su pratili epidemiju. Ne mogu se oteti dojmu kako je sada u vrijeme širenja koronavirusa i svega drugoga vezanog uz tu epidemiju ta serija sadržajem prilično aktualna.

Tu gdje živim nema puno slučajeva, tek pokoji zaražen i to ljudi koji su se vratili s putovanja. Ne bi trebalo biti nikakve panike, a ipak, ljudi su ispraznili police trgovina tako da nedostaje dezinfekcijskih sredstava, sapuna i vlažnih maramica (uzevši u obzir da imam dijete u pelenama i vlažne maramice su nužnost, to bi moglo izazvati krizu u domu Keserovih). Ljudi paničare, a mediji kao da su našli sočan zalogaj koji će moći žvakati i žvakati, a da ga dugo u potpunosti ne prožvaču. Jasno mi je da je u nekim zemljama poput Italije situacija kritična i da je problem ozbiljan, no pitam se koliko bi problem zapravo bio manji kada bi naše reakcije bile drukčije. Ovime nikako ne negiram nužne mjere opreza i poslušnost mjerama vlasti i zdravstvenih organizacija. Međutim, posebno mi ovih dana glavom prolazi pitanje kakav bi odnos prema cijeloj situaciji trebali imati mi kršćani – mi koji ispovijedamo da je Bog naša zaštita, da nas čuva, da se brine za nas, da ima izbrojenu svaku vlas na našoj glavi i da čini da sve proiziđe na dobro u našem životu (uključujući koronavirus i njegovu epidemiju).

Lako nam je govoriti te riječi, no trebali bismo ih i živjeti. Strah je nešto što se ovih dana širi puno više, brže, učinkovitije i, čak bi rekla, razornije. Je li na nama da budemo instrumenti i oružje u širenju tog straha i panike ili nas je Bog pozvao na nešto više od toga. Ako tvrdimo da je Bog naš mir, onda je na nama da širimo taj mir. Da, situacija nje bezazlena, no možemo biti oni koji će pokazati kako imamo nadu, kako ne paničarimo, kako ne jurimo u trgovine kupiti dezinfekcijska sredstva i toalet papir i kako se, u konačnici, ne bojimo ni bolesti i smrti jer je naš život siguran u Božjim rukama. No, činimo li zaista to, ili naši prijatelji i obitelj u nama vide najveće paničare?

U navedenoj miniseriji u jednom trenutku gradske vlasti uvedu karantenu u jednom dijelu grada (podijeljenog rijekom) te dio protagonista, među njima jedan liječnik, vlastitim odabirom ostaju u tom dijelu grada kako bi se brinuli za ljude pogođene kugom. Sjećam se kako sam u tom trenutku razmišljala što bih učinila na njihovom mjestu i kako mi je bilo lako (barem onako hipotetski) donijeti odluku da ostanem među zaraženim ljudima. Moja je logika bila: ja sam spašena, znam koja je moja sudbina nakon smrti pa ako umrem, u redu je, idem Gospodinu. Mnogi drugi nisu. Njihova bi smrt bila puno veća katastrofa. Tada sam bila mlada i neudana žena pa je bilo puno lakše tako razmišljati negoli danas kada bi moja smrt značila da moj sin odrasta bez majke. No, upravo su to činili rani kršćani. Za vrijeme Ciprijanove kuge u Rimu u 3. stoljeću (navodno je zapravo bila riječ o epidemiji velikih boginja), svi koji su imali mogućnosti pobjegli su iz grada na selo, zatvorili se u svoje vile ili ladanjske kuće. U gradu je ostalo siromašnije stanovništvo koje nije imalo kuda pobjeći i među kojim se širila zaraza. Kršćani su (i bogati i siromašni) ostali u gradu kako bi se brinuli za zaražene. Nitko drugi nije želio. Svi su brinuli samo za sebe i svoju sigurnost, a bolnice u današnjem smislu tada nisu postojale. Dio njih se i sam zarazio i umro, no učinili su to kako bi pokazali ljubav i požrtvovnost. Onima koji su pobjegli to se činilo poput ludosti, no onima koji su ostali kao krajnji i najdublji znak ljubavi kroz kojega su mnogi upoznali i primili Kristovu ljubav – neki prije smrti.

Rani su nam kršćani ostavili nevjerojatan primjer ljubavi i požrtvovnosti u vremenima krize. Nisu pobjegli, nisu se brinuli samo za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji (iako, naravno trebamo brinuti o svojoj obitelji), već su stali na prve linije kao oni koji znaju kome pripadaju i u čijim je rukama njihov život, ali iznad svega njihova vječna sudbina. Bila je to kriza. Baš kao i danas. Ljudi su umirali, baš kao i danas. Vladao je strah, baš kao i danas. Mi tako često ponavljamo kako nam Bog nije dao duha straha, no vrlo nam se lako prepustiti tom duhu straha. Ovakve su situacije izvanredne prilike da pokažemo ljudima na toliko toga – na prolaznost života, sigurnost smrti, na sigurnost u Bogu – da im pokažemo Krista kroz snagu, hrabrost, nadu, sigurnost, ljubav i požrtvovnost. Da budemo kao kršćani u Rimu. I možda će nas, kao i njih, smatrati ludima, no ne čine li to liječnici, vatrogasci i vojnici svakoga dana? Stoje na prvim linijama bez obzira na svoju sigurnost. Puno je načina da budemo na prvim linijama u ovoj situaciji. Ne mora nužno značiti da ćemo poput ranih kršćana ostati i jedini se brinuti za bolesnike – za to postoji zdravstveni sustav, no trebali bismo biti oni koji pridonose poboljšanju, ne pogoršanju situacije.

Birtijski političari ili kako u Hrvatskoj svi znaju kako voditi državu

Ove ću godine preskočiti izlazak na izbore; prije svega iz praktičnih razloga jer trenutno ne živim u Hrvatskoj pa na neki način ne vidim da je to pravedno prema ljudima koji žive. Prošli puta ljudima je obećana zemlja meda i mlijeka. Nekako mi se čini da se po pitanju meda i mlijeka ostvarilo samo to da im cijene narastu. I ovoga puta zasigurno ima svakojakih obećanja koja jednostavno nemaju veze sa zdravim razumom jer Predsjednik RH nema ovlasti izvršiti sve to što se obećava. Ali narod ne zna, pa… Tko se još vidio obrazovati po pitanju nekih temeljnih postavki i ustroja države prije no što se glasa. No, to što ne znaju koje političko tijelo i funkcija ima koje ovlasti, malo je ljudi u Hrvatskoj spriječilo da ima mišljenje o aktualnim političkim temama, i barem teoretski ima rješenje za sve probleme Lijepe naše. Većinom je tu riječ o takozvanih birtijskim političarima (iako se njihove rasprave nikako ne ograničavaju na lokani kafić, ili narodski rečeno birtiju). Politika je, uz nogomet, omiljena tema prosječnog Hrvata. I kao što imamo nekoliko milijuna izbornika, imamo i mnoštvo birtijskih političara.

Dakle, što su to birtijski političari? Pa gotovo svaki Hrvat koji o politici i aktualnim političkim pitanjima raspravlja s tolikim žarom i entuzijazmom (u već spomenutoj birtiji ili na nekom drugom mjestu), a da pritom zapravo jako malo zna o tome što je politika, kako država funkcionira i tko ima koje ovlasti. Drugim riječima, Ustav je nešto što se mijena kada se skupi puno potpisa na štandovima po gradu pod vodstvom Željke Markić. E sad, birtijski se političari mogu podijeliti u nekoliko podvrsta.

Kao prvo, tu su oni koji su svim srcem, dušom i umom protiv vladajuće strukture. Ovisno o tome je li na vlasti lijeva ili desna opcija (ili manje lijeva ili manje desna od one koji bi oni željeli), navijači poraženog tima; posebno oni najzagriženiji, svaki će potez vlade pošteno iskritizirati, naravno u svjetlu ideologije u kojoj žive. Jer ti vladajući komunisti, fašisti (sami nadodajte naziv) nemaju pojma kako se vodi država. Provode svoju paklenu politiku koja nas odvodi duboko u crnu jamu. Sve ih treba maknuti, ništa ne valjaju i sl. Ovisno o tome koliko su strasti uzavrele i koliko alkohola popijeno, retorika postaje sve gadnija. Nikakve logike i pametnih rješenja nema. Rješenje je maknuti te s vlasti o dovesti svoje jer oni će znati. Nije bitno koliko i što će to „naši“ znati, glavno da nisu „ovi sada“.

Zatim, tu su oni prema kojima su „svi oni isti lopovi“ ili „svi su nesposobni“. Svi političari su isti, svi kradu i tlače malog čovjeka, svi su premazani istim mastima i svi su zli (ne kažem da u određenoj mjeri to nije istina). Nitko nema pojma što radi. Potrebno je samo pogledati primjer nekih drugih zemalja u kojima stvari funkcioniraju. Ova vrst uvijek ima neku primjedbu na vlast, ali i neko vlastito rješenje za sve probleme. Da se njih stavi na vlast oni bi zasigurno imali rješenje za mnoga pitanja s kojima se vladajući bave već godinama. Oni znaju koje sposobne ljude treba dovesti, kako upravljati financijama i štedjeti, što učiniti sa zdravstvom ili vojskom. Sve znaju i za sve imaju rješenja. To što ta rješenja nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnošću, znanošću, strukom i općenito logikom stvari sasvim je druga priča. I, naravno, kad im netko predloži da oni sami učine nešto kako bi promijenili situaciju (makar na nekoj lokalnoj razini), ne pada im na pamet ni prstom pomaknuti.

U treću skupinu spadaju oni koji smatraju kako se Vlada treba pobrinuti za sve potreba građana i osigurati da im sve bude besplatno. Besplatno zdravstvo, fakulteti, bespovratna sredstva za svaki zamislivi projekt bez obzira koliko konkretan bio, besplatne karte za prijevoz, oprost svih dugova… Popis je beskonačan. No, ti isti koji žele da im Vlada osigura sve besplatno prvi će se buniti kada moraju plaćati više poreze, davati razne dadžbine ili se čudom čuditi kada čuju da je državni proračun u debelom minusu. Ništa nije besplatno. Sve to dolazi iz našeg džepa. Vlada nema neku čarobnu kesu s novcem iz koje vadi, a da nitko od nas ne mora ništa staviti. Nema veze,  Vlada treba…

Vjerujem da bi se pronašla još pokoja skupina sličnih. Svi su jako pametni u teoriji i uz pokoju čašicu. Daleko od toga da Hrvatskoj nedostaju (ili se barem teško probijaju u politici) sposobni ljudi koji su zaista u stanju provesti reforme koje su potrebne. No, isto tako sve dok prevladavaju i o budućoj vlasti odlučuju ljudi koji sve znaju, a zapravo ništa ne znaju, i dalje ćemo birati ljude koji puno obećavaju, a nemaju konkretnih odgovora; koji pobjeđuju na temelju retorike napada i onda sjednu u fotelje i sljedećih nekoliko godina ne čine ništa. No, sami smo si krivi jer mislimo da sve znamo, a zapravo bi nam bilo dobro da se preispitamo što to znamo i koliko toga zapravo ne znamo.  

Zašto čitati biografije?

Prilikom pokretanja ovoga bloga istaknula sam kako mi je jedan od motiva bio da pišem o knjigama koje čitam. Svega je nekoliko knjiga zaista i imalo tu privilegiju da im posvetim cijeli jedan post. Osobi koja, kao ja, puno čita nije uvijek lako pronaći knjigu koja će ju zadiviti do te mjere da o njoj nešto napiše. Međutim, iako možda nema tako puno pojedinačnih primjeraka, postoji jedan žanr (ako možemo tako kvalificirati) knjiga koje uvijek rado čitam i koje me rijetko kada razočaraju – biografije. Mogu reći da godišnje uz druge knjige u prosjeku pročitam četiri, pet biografija. Neke od njih su biografije poznatih ljudi kao što su Nelson Mandela, kraljica Viktorija ili Johnny Cash, no neke tek nevjerojatne priče „običnih ljudi“. Mnogo je razloga zbog kojih volim čitati biografije.

Život piše drame. Kao i mnogi drugi, volim dobru priču sa zapletima i raspletima, usponima i padovima, pobjedama i porazima. A ljudski životi ponekad budu puno napetiji od bilo kojeg romana. Priče nekih običnih ljudi poput žrtava Holokausta, prebjega iz Sjeverne Koreje ili misionara u nekoj dalekoj zemlji ponekad su prepune nevjerojatnih događaja i iskustava – onih tužnih i teških, ali i onih lijepih. Nevjerojatno je čitati što su sve ljudi u stanju učiniti jedni drugima, ali i što su sve drugi ljudi u stanju podnijeti, preživjeti, nadvladati i oprostiti. Priče o životima poznatih ljudi, posebice onih iz dalje prošlosti, također su prepune nevjerojatnih detalja o kojima malo znamo.

Nadalje, biografije nisu samo knjige o nekoj osobi. Pričaju nam priču o vremenu i društvu u kojem su živjele. Kroz njih možemo naučiti toliko toga o povijesti određenog mjesta u određenom razdoblju. Primjerice, biografija djevojke koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje naučila me toliko toga o toj zatvorenoj zemlji, njihovoj povijesti i društvu o kojima zapravo tako malo znamo. Biografija jedne mlade žene iz Pakistana otvorila je moje oči za strahote seksualnog ropstva (više o tome u postu Jeste li znali da ropstvo još uvijek postoji?), dok sam kroz biografiju kraljice Viktorije naučila puno o razdoblju engleske povijesti koje je čak obilježeno njezinim imenom. A povijest koju učimo nisu samo činjenice, godine i brojke, već nekako dobijemo puno bolju sliku društva, okolnosti, razmišljanja ljudi i međusobnih odnosa.

I naposljetku, biografije nam daju predivan uvid u nečiji život. Posebno je to fascinantno kada je riječ o poznatim ljudima koje većinom vidimo u njihovim javnim ulogama ili barem onakvima kakve ih mediji ili povijest žele prikazati. Ponekad su slavne osobe te koje same stvore sliku o sebi koja se zapravo razlikuje od onoga tko i što zapravo jesu. Naravno, neke su biografije dobro, a neke loše napisane, no one dobre, koje uz same činjenice donose i svjedočanstva i uvide nečijih prijatelja, kolega i obitelji, slikaju nam sliku o toj osobi koja je puno življa, ima puno više boja i puno više dubine. Ja osobno volim vidjeti tko su zapravo ti ljudi koji su vladali svijetom, osvojili mnoga srca, kojima se toliki dive ili su ih se toliki bojali.

Ovo su samo neki od razloga zašto volim čitati biografije. Nedavno sam razgovarala s mužem o tome kako se čovjek zasiti knjiga o određenoj tematici jer se nakon nekoga vremena čini kao da se sve ponavlja i nema ništa novoga. No, biografije su uvijek nove. Bez obzira na sličnosti, ne postoje dva jednaka života proživljena u istom vremenskom razdoblju u istim okolnostima i s istim doživljajem stvarnosti.

Balada o guski

U okolici Chicaga, a vjerujem i u većem dijelu države Illinois žive divlje guske. Kad kažem divlje, prije svega mislim da nisu domaće životinje, no po ponašanju više djeluju poput golubova. Ima ih posvuda. Hodaju uokolo i nimalo se ne boje ljudi. Potpuno su prilagođene životu u urbanom okruženju. Možda je jedan od razloge tomu da su svuda oko nas neka jezerca, što prirodna, što umjetna, pa se okupljaju oko njih, pasu travu (da guske pasu travu) i kupaju se. Ono što me iznenadilo je da na jesen ne odlaze na jug. U mojoj glavi divlje guske odlaze na jug. Ljudi ih uglavnom ne vole. I to s razlogom. Zaista nisu drage i mile životinje. Hodaju po parkiralištu, pored zgrada i posvuda okolo kao da je sve to njihovo privatno vlasništvo. I posvuda kakaju. Kada im se približiš, sikću na tebe poput zmija (dobro, tko je ikada vidio gusku zna kakav zvuk proizvodi) i ne ustručavaju se krenuti u napad. I na kraju, ono što mene najviše živcira je da se stalno glasaju, danju i noću znaju biti jako iritantne. Posebno kada se probudim usred noći i nisam sigurna je li to guska ili dijete plače. U nekoliko sam navrata pitala Zvonimira može li nabaviti prigušivač za pištolj (Da, da imamo pištolj, ipak živim s nekadašnjim profesionalnim vojnikom. Bez brige sve je legalno i prema propisima) i potiho ih se riješiti. Ipak ne bismo voljeli u zatvor zbog neke tamo guske.

No, uz sav taj animozitet prema njihovoj vrsti općenito, posljednjih smo desetak dana počeli pomnije pratiti jednu gusku. Nekoliko dana za redom primijetili smo kako sjedi na istom mjestu pored susjedne zgrade, vrlo blizu mjesta gdje mi parkiramo svoj auto. Nije se micala. U koje god doba dana bismo se parkirali, ona je bila tamo. Zaključila sam da vjerojatno sjedi na jajima. Ipak je proljeće, vrijeme parenja u što smo se uvjerili neprestano slušajući njihov zov na parenje (naravno s gnušanjem da će ih uskoro biti još više). Nekako, valjda zbog nekih nedavno probuđenih snažnih majčinskih poriva, ta mi je guska ipak prirasla srcu. Ženska sjedi i čuva svoje potomke – čak i kada je bilo jako hladno ili padala kiša, ona se nije micala, viđali smo je uvijek na istom mjestu.

A onda smo u subotu nas troje išli u šetnju do parka. Bilo je relativno lijepo vrijeme, a tako rijetko pruži nam se prilika da svi zajedno idemo u šetnju. Na povratku natrag primijetili smo nešto neobično. Guske nije bilo na njezinom uobičajenom mjestu. No, bilo je gnijezdo koje inače nismo mogli vidjeti jer ga je zakrivala svojim tijelom. Znatiželjni kakvi jesmo, morali smo ići vidjeti jesu li u gnijezdu jaja. I bila su. Koliko smo mi mogli izbrojati, bilo ih je četiri, no kako su djelomice bila prekrivena perjem, nismo sigurni. Nisam nikada vidjela jaja divlje guske. Jako su velika. I dok smo mi tako promatrali taj nesvakidašnji prizor, s druge strane ceste začulo se neko gakanje, a onda je prema nama u niskom letu vrtoglavom brzinom letjela vidno uzrujana mama guska. Čak i mi laici po pitanju ptičjeg ponašanja mogli smo zaključiti da nam je jedino rješenje brzom brzinom maknuti se od gnijezda. I tako smo se dali u trk. Bio je to prizor za vidjeti. Moj muž, bivši marinac koji je svega tjedan dana ranije bio osloboditelj od zmije iz podrumu i ja koja sam s mamom sudjelovala u klanju mnoštva pilića i patki, dali smo se u bijeg pred mamom guskom u obrani svojih ptića. U Zvonimirovu obranu, držao je dijete u naručju. Ja sam jednostavno vidjela tu golemu pticu kako leti izravno u mene. Sve je završilo dobro, nitko nije nastradao i vratili smo se na sigurno u svoj stan.

Na žalost, priča ima tužan kraj. Zato sam ju i nazvala baladom. Sljedećeg jutra pao je snijeg. Da, snijeg u travnju?! Nadam se da je to posljednji trzaj ove sulude zime u Chicagu jer su već za sljedeći vikend najavili 20 stupnjeva. Krenuli smo u crkvu i dok smo otkopavali auto iz snijega, umalo sam stala na mrtvo tijelo naše guske. Doduše nisam apsolutno sigurna je li to „naša“ guska, ali gnijezdo je bilo prazno. Tijelo je bilo ukočeno što znači da je vjerojatno bila mrtva već neko vrijeme. No, što se dogodilo? Kako je umrla? Je li pokušala na neki način zaštiti svoja jaja od hladnoće? Pretpostavljam da nikada nećemo saznati. No, usprkos svojem dotadašnjem animozitetu prema guskama i činjenici da nam je ta ista bila sprema iskopati oči, bila sam nekako tužna zbog njezine sudbine. Naposljetku, samo je branila svoju dječicu. Njezino je mrtvo tijelo ostalo na parkiralištu jer smo već kasnili. Kada smo se navečer vratili, pored njezina mrtva tijela bio je drugi auto, no još je uvijek ležala tamo. I bez obzira na sve nesuglasice, eto odlučila sam napisati ovu priču u čast mami guski i svim životinjskim mamama koje brane svoje mladunce od znatiželjnika poput nas.

Jesi li ti to u kultu?

Nisam sigurna koliko je javnost u Hrvatskoj upoznata, no u ovdje u SAD-u u posljednje je vrijeme prilično popularna emisija Scientology and Aftermath (Scientoligija i njezine posljedice) u kojoj glumica Leah Remini, bivša scientologija, govori o toj organizaciji koja sama sebe naziva crkvom. Iz epizode u epizodu slušamo svjedočanstva bivših članova koji govore o zlostavljanjima, iskorištavanju i izvlačenju novca i drugim oblicima zlouporabe statusa vjerske organizacije. Čovjek se pita kako je sve to moguće i kako ljudi „padnu“ na tu propagandu i vjeruju u takve gluposti.

A onda uz scientologiju, muž i ja smo pogledali nekoliko dokumentaraca o drugim vjerskim organizacijama koje, gotovo sve od reda, sebe vole nazivati crkvom, a zapravo su kultovi čiji su članovi često zarobljeni, zlostavljani ili im je „ispran mozak“ do te mjere da vjeruju kako je sve to što rade ispravno, za dobro njih samih i čovječanstva. I na kraju, kao vrh svega dolazi kult u kojem je zatvoreno najviše ljudi na svijetu – kult obitelji Kim u Sjevernoj Koreji. Da, usudim se reći da je to kult jer je zapravo na mnogo načina život u toj zemlji život u jednom velikom kultu štovanja obitelji Kim koji iza sebe ima vojsku, policiju, tajne službe i nuklearno naoružanje.

Htjela sam ovaj blog post nasloviti Život u sjeni portreta i pisati samo o Sjevernoj Koreji, no zapanjujuće je koliko je sličnosti sa štovanjem obitelji Kim i životom u toj zemlji s životom u nekom kultu. Zašto taj naslov? Pa krenimo od nečega što većina tih kultova ima zajedničko – vođu kojeg se štuje i uzdiže na razinu božanstva. Velik broj tih organizacija (kultova, sekti ili kako god ih nazvali) ima nekoga vođu od kojega je sve počelo i koji je njihov spasitelj, mesija i onaj koji ima odgovore na sve, koji navodno voli svoje sljedbenike (iako je to daleko od istine) i koji ima posebna otkrivenja, spoznaje i nadnaravne sposobnosti. U Sjevernoj Koreji to je prvi Kim, odnosno Kim Il Sung djed današnjeg Kim Jong-una. Sam je sebe proglasio Velikim vođom, dok je njegov sin Kim Jong-il bio Dragi vođa. Za narod Sjeverne Koreje oni su bogovi, spasitelji, dostojni svakoga štovanja. Svaka kuća u Sjevernoj Koreji mora imati portrete članova vladajuće dinastije na najistaknutijem mjestu. Ti se portreti moraju čistiti i održavati te do ide to te mjere da svaka dva tjedna u domove dolazi posebna inspekcija koja pregledava stanje portreta. Ako nisu u besprijekornom stanju, obitelj može biti oštro kažnjena. Ljudi su spremni utrčati u kuće u plamenu kako bi od vatre spasili portrete vladajućih i time sebi pribavili status odanih građana.

Mnogi su slični primjeri štovanja vođa. U scientologiji taj je vođa L. Ron Hubbard koji je tvorac čitave njihove ideologije i čije su knjige obavezno štivo za svakoga člana. Štoviše, mnogo njih vjeruje kako će se Hubbard ponovno vratiti u nekom drugom životu. Njegova, pak, nasljednika mnogi bivši članovi opisuju kao nasilnika i zlostavljača koji zlostavlja i ponižava i svoje najbliže suradnike. Neki drugi kultovi imaju svojega „proroka“ bez čije se dozvole članovi ne smiju vjenčati, neki od tih vođa imaju seksualne odnose s većinom ženskih članova, dok su neki, poput Davida Berga, osnivača Children of God (Djece Božje) otvoreni pedofili koji promiču seks s djevojčicama (jedna od njih bila je njegova vlastita unuka). Vođa jednoga kulta svoje sljedbenice žigoše vlastitim inicijalima i to kroz postupak bez ikakve anestezije koji traje 45 minuta.

Mnoge od tih organanizacija zlostavljaju djecu, bilo da je riječ o seksualnom, psihičkom, tjelesnom zlostavljanju ili zanemarivanju, ili ponekad sve zajedno. Poznato je kako Jehovini svjedoci štite zlostavljače djece zlorabeći starozavjetni redak prema kojem se nikoga ne smije osuditi bez dva ili tri svjedoka. Ti se slučajevi ne prijavljuju policiji, niti se zlostavljača miče iz sredine ili od djeteta koje se potuži, već se često dijete optužuje da laže jer nema drugoga svjedoka koji bi potvrdio njihovu priču (što je naravno tako jer pedofili svoje zločine čine u tajnosti i prijete svojim žrtvama). Nadalje, u mnogim takvim zajednicama ne potiče se obrazovanje tako da ljudi koji su odrasli u tim obiteljima često nemaju niti srednju školu. Djeca često služe kao besplatna radna snaga u raznim kampovima gdje obavljaju poslove daleko iznad njihovih mogućnosti i u uvjetima koji nikako ne zadovoljavaju uvjete sigurnosti na radu. A sve se to prikazuje kao njihovo obrazovanje, sazrijevanje, nešto što je za njihovu dobrobit ili opću dobrobit organizacije ili društva općenito. Na žalost, često dobrobit imaju samo oni na vrhu koji zarađuju na djeci i njihovim obiteljima koje im slijepo vjeruju.

Činjenica je da svaka takva sljedba želi kontrolirati svoje članove. Pritom se koriste raznim metodama. Vrlo često sljedbenici, posebno djeca koja su odrasla unutar zajednice i nikada nisu upoznala život izvan nje, misle kako je njihova vječna sudbina, spasenje ili duhovni napredak moguć samo unutar nje. Vanjski svijet je opak, okrutan, njegova vjerovanja su kriva i opasna. Vođe kulta su, pak, oni koji na umu imaju njihovo dobro. Ljudima se nameće što smiju, a što ne smiju raditi, govoriti, razmišljati i ponašati se. Mnoge su stvari zabranjene i kršenje pravila za sobom povlači stroge kazne, pa čak i fizičko kažnjavanje. U Sjevernoj Koreji, žene mogu biti kažnjene jer u javnosti nose hlače, a mnogi su nakon smrti Velikog vođe bili kažnjeni jer nisu iskazali dovoljno žalosti prilikom javnog tugovanja za njim. Mnoge organizacije oštro kažnjavaju bilo kakvo prijateljstvo i ljubavne veze s ljudima iz vanjskog svijeta. Jehovini svjedoci ne smiju slaviti rođendane, Božić, državne praznike i sl. Neki kultovi zabranjuju upotrebu određenih riječi, propisuju način odijevanja i sl. No, možda najokrutniji oblik kontrole je zabrana kontakta s članovima obitelji koji su napustili kult. Takva je praksa vrlo često kod mnogih i upravo zbog toga mnogi ostaju unutra. Napuštanje bi značilo da možda nikada neće vidjeti svoje voljene.

I naravno, niti jedan kult ne želi da ljudi izađu. To je jako teško. Sprječavaju ljude na sve moguće načine; od manipulacije, do fizičkog zatvaranja i zadržavanja. Mnogi se boje posljedica. Neki se od njih, ako i uspiju izaći, godinama skrivaju i bježe. Malo ih je koji žele javno govoriti o tome što su prošli, a često se boje da bi to moglo imati posljedice za članove njihove obitelji koji su ostali. Najžalosnije od svega što se mnogi od njih nazivaju crkvama i kršćanima te koriste iskrivljene biblijske retke kako bi poduprli svoja suluda vjerovanja. Zbog takvih ljudi i takvog iskustva istinska Crkva Isusa Krista dolazi na zao glas. Isus nikada nikoga nije prisiljavao ni na što. Ljudi uvijek imaju izbor slijediti ga ili ne; biti poslušni njegovih zapovijedima ili ne. Niti jedan istinski kršćanin neće odbaciti člana svoje obitelji zato što više nije član njegove crkve ili ne vjeruje isto kao i on.

Ljudi se vrlo lako razbacuju riječima kult, ili se, pak, bezazleno otvaraju za svakojaka vjerovanja i štovanja raznih samoproglašenih vođa. I često u to upadaju ljudi koji su ranjivi, u problemima ili koji istinski traže dublje duhovno iskustvo. Moramo biti oprezni. Mnoge od ovih stvari nisu vidljive na prvi pogled, no danas ipak živimo u doba kada je mnogo informacija, pa tako i svjedočanstva bivših članova, moguće pronaći na internetu. Istražite, promislite, nemojte pasti u ruke grabežljivaca kojima je cilj iskoristiti vas i vašu djecu. S druge strane, nemojte sve, posebne manje kršćanske zajednice, nazivati kultom. Ponovno, istražite i promislite. Na nama je da budemo mudri, ali i da prihvaćamo druge koji su različiti.

Ajme, opet mi je nešto na glavi!

Vjernim pratiteljima mog bloga jasno je kako je ovo nastavak posta pod naslovom Što ti je to na glavi? Za vas koji ne pratite, nekoliko riječi uvoda. Moj muž jako voli u trgovini, ili prilikom bilo kakvog izlaska gdje je to moguće, na moju glavu stavljati svakojaka pokrivala (blago rečeno) i onda me fotkati s istima. U početku me to živciralo, a onda sam shvatila da, ako ga ne mogu pobijetiti, bolje da iskoristim tu suludu navadu. Tako je nastao prvi post, a da ne biste ostali u neznanju glede daljnjeg razvoga događaja, stiže i nastavak.


Dakle, onoga dana kada sam shvatila da u toj bitci neću nikada pobjediti, odlučila sam se barem malo zabaviti. A kao što vidite u pozadini, nalazimo se u nekoj trgovini s oblekicom. Iako se ne sjećam jesam li toga dana nešto kupila ili ne, svakako je dobro da muž bude dobre volje prilikom kupovine. Pa ako ga veseli da me fotka s nečim na glavi, neka mu veselje.

Vrhunac tih njegovih egzibicija većinom bude u listopadu, odnosno vrijeme prije Haloweena kada na svakom koraku možete naići na neki kostim, masku i slične stvari. Prošle sam godine bila  totalno šokirana u kojoj mjeri ljudi slave Haloween. Ne samo da na sam Haloween djeca obilaze susjedstvo u kostimima ili odrasli rade maskirane zabave, ljudi doslovce dekoriraju svoje kuće, urede pa čak i liječničke ordinacije ukrasima vezanima uz kosture, zombije, vampire, paukove mreže i slične stvari. I sve to nekoliko tjedana unaprijed. I to bi navodno trebalo biti "baš slatko" ili fora, no ja sam se doslovno zgražala. Trgovine su pune raznih maski i dekoracija, baš kao što pred Božić budu pune božićnih stvari.
Uglavnom, budući da sam pritiv zombija i kostura, u vrijeme najvećeg iskušenja da mi nešto stavi na glavu, Z je ograničen samo na kostime koji nisu strašni ili morbidni. Pa tako, evo me s nekoliko rekvizita.

Još jedna nadasve važna stanica gdje je moguće pronaći puno toga za staviti Ani na glavu je zabavni park Six Flags Great America. Radi se o jednom od onih parkova s rollercoasterima i raznim drugim zabavnim aktivnostima. Kako je to jedna od omiljenih Zvonimirovih zabava, imamo godišnje ulaznice. Osim vožnji, tu su mnoge atrakcije i brojni darovni dućani u kojima se mogu naći razni rekviziti; od majica i kapa do naočala i druge memorabilije vezane uz sam park, likove iz Looney Tunes crtanih ili superheroje iz Justice League (za neupućene kao što sam i ja bila prije udaje to su vam Batman, Superman, Wonder Woman i sl.)

 Uglavnom tu se može naći svega. ali naravno na mojoj glavi završe uvijek one najluđe moguće kombinacije. Dakle, objašnjenje za fotku s desne strane je: ono si što jedeš. A kako ja volim jesti lignje, hobotnice i ostale plodove mora, završila sam s lignjom na glavi. Mislim, ako niste prepoznali da je to lignja.


Sliku s lijeve strane teško da je uopće moguće adekvatno prokomentirati, osim možda da ljubav ide kroz želudac pa naposljetku završi na određenom mjestu u određenom obliku, A kako smo mi pristojan blog, neka slika govori više od riječi.


I na kraju, tu je Božić. Nezaobilazna parada kiča u trgovinama. Ako ste mislili da se u Hrvatskoj u predbožićno razdoblje može naći svega i svačega s božićnim motivima, u SAD-u je još gore. Naravno, trgovine su veće, ali su cijene raznih drangulija često puno manje. Mogu se naći i super stvari i dekoracije (poput ukrasa s biblijskim stihovima) i toplih pidžama i čarapa s motivima Djeda Mraza i Grinča. Kako je poznatno da sam ja Grinč i smatram da je zapravo Djed Mraz ukrao Božić od Isusa, naravno da nisam uspjela izbjeći Grinča na glavi. Bio je to naš prvi samostalni izlazak otkad se Ivan rodio i osjećali smo se kao da nas je netko oslobodio. Uspjeli smo u tri sata otići na večeru i još se prošetati po trgovinama u trgovačkom centru i, naravno, okinut pokoju ludu fotku da ovjekovječimo događaj. Očito dijete nije tako vezano za nas sve dok ga netko nosi na rukama, zabavlja i dok mlijeko stiže na vrijeme. Nisam ni sanjala da ću jednoga dana ovo reći, ali pumpe za izdajanje su zakon.

I na kraju, kako sam ovoga ljeta konačno dobila i zelenu kartu i živim u Americi već skoro godinu i pol, lagano je počela moja amerikanizacija. Pa kad si u Rimu...

Neopjevani heroji

Proteklih smo nekoliko tjedana proslavljali i ispraćali svoje heroje koji su nam u živote donijeli mnogo veselja, radosti ili, pak, svojim pjesmama liječili dušu. Sve je to dio života. Lijepo je odati počast ljudima koji su to na neki način zavrijedili. No, mnogo je neopjevanih heroja koji još više od nogometaša ili pjevača zaslužuju naše poštovanje, zahvale i počasti, a rijetko kada ih dobiju. Čak i kada bude tako, često će reći kako su samo radili svoj posao.

Sjećate li se slike vatrogasaca koji su gasili veliki požar na Korčuli kako iscrpljeni spavaju na makadamu uz požarište? Svi smo se tih dana bunili i jamrali zbog užasnih vrućina, no sjećam se kako sam se, vidjevši tu sliku, osjećala postiđeno zbog svakog mrmljanja. Mi u Zagrebu ipak smo, manje-više, bili u nekim klimatiziranim prostorima ili bježali u debelu hladovinu, dok su ti vatrogasci danonoćno trpjeli nesnosne vrućine, dehidraciju i riskirali svoje živote kako bi spasili tuđe kuće, imovinu, živote… Pričalo se neko vrijeme o vatrogascima, no nažalost njihova se imena pamte samo ako se dogodi tragedija poput one na Kornatima.

Poticaj za pisanje ovog bloga zapravo sam dobila nakon nekoliko dana provedenih u bolnici poslije poroda. Tri su dana tamo o meni brinule medicinske sestre koje ne samo da su profesionalno i vjerno obavljale svoje dužnosti, već sam se, bez obzira što u određenim trenutcima zaista imaš dojam kao da si izgubio svako dostojanstvo, osjećala upravo suprotno. Bio je to moj prvi boravak u bolnici otkako sam bila dijete kada sam provela u bolnici nekoliko dana zbog sumnje na upalu slijepog crijeva. No, kada si dijete, ni najbolja i najnježnija medicinska sestra ne može zamijeniti mamu, tako da nisam mogla ni shvatiti koliko je vrijedan njihov rad i koliko su medicinske sestre važne. (Doduše, i sada bi bilo lijepo da je mama uz mene.)

Kada se čovjek nađe u situaciji da ne može samostalno obavljati ni osobnu higijenu (a nakon carskog reza, kada neko vrijeme nemaš osjeta u pola tijela, bude tako), zaista stekneš novo divljenje za ljude koji i počneš ih cijeniti na nov način. I posebno cijeniš činjenicu da to čine tako da se ni na koji način ne osjećaš kao da si izgubio vlastito dostojanstvo, već si sretan i zahvalan da je netko posvetio svoj život brizi za druge. Ja se nikada ne bih mogla baviti medicinom jer sam previše gadljiva. Također jako cijenim svoju privatnost do te mjere da ponekad jednostavno odgađam posjete doktoru dok nije apsolutno nužno. No, tijekom ovih nekoliko dana medicinske su sestre učinile sve kako bi se u svojoj bespomoćnosti osjećala normalno i kako bi mi bilo što manje neugodno. A kad bez tuđe pomoći ne možeš otići niti na wc, vrlo se lako osjećati jadno i bespomoćno.

Zaista, posao medicinskih sestara je prljav, težak i, iz moje perspektive, neugodan. Ja sam se osjećala izuzetno zahvalna na svakoj pomoći, no znam da sestre, na žalost, nemaju uvijek ugodna iskustva sa svojim pacijentima. Ljudi znaju biti nezahvalni; zbog bolesti s kojom se suočavaju često budu loše volje i, budimo realni, ponekad očekuju da sestre budu njihovi osobni robovi koji će ih dvoriti i udovoljavati svakom njihovom hiru. Vjerujem da nije lako kada nekom doslovce mijenjaš pelene, a ta osoba te kritizira ili mrmlja. Treba imati ljubavi i strpljenja za takve situacije i te ljude. Zato se divim medicinskim sestrama koje su odabrale ovaj hvalevrijedan, ali težak poziv. Zaslužuju da im puno češće javno iskažemo zahvalnost, poštovanje i počast za sve što svakodnevno čine za druge. Da, to im je posao, no neki poslovi zaista zahtijevaju mnogo više ljubavi, brižnosti i poštovanja, negoli drugi. Ja mogu prevoditi tekst koji mi je glup, ljutiti se, uzeti pauzu kada mi je dosta. Medicinske sestre često nemaju taj luksuz. Moraju biti tu kada ih pacijent treba. Štoviše, kada si jadan i bespomoćan, suočavaš se s bolešću ili teškom dijagnozom, možda je upravo medicinska sestra ta koja će ti pomoći prebroditi teške trenutke. U mom kratkom boravku u bolnici sestre su u nekoliko navrata bile te koje su mi pomogle shvatiti kako su neke stvari s kojima se suočavam jednostavno normalna pojava što mi je uvelike pomoglo da ne pomislim kako sa mnom ili s bebom nešto nije u redu. Tako nešto nemoguće je platiti novcima. Stoga, sljedeći puta kada se nađete u prilici da se o vama treba brinuti medicinska sestra, svakako se pobrinite da im zahvalite na njihovom trudu i ljubavi.

Neke čudne razlike

Prošle je godine na naše vjenčanje u Zagreb došlo nekoliko gostiju iz Amerike. Nekima od njih to je bilo prvo putovanje izvan zemlje i, naravno, naučeni na to kako stvari funkcioniraju u SAD-u, bili su začuđeni nekim sitnicama koje su nama normalne. Tako se jedan prijatelj čudio zašto su prekidači za kupaonska svjetla u Hrvatskoj s vanjske strane. Znate, palimo svjetla prije nego uđemo u kupaonicu, ne u samoj kupaonici. Prvo mi je palo na pamet da je to zbog kondenzacije i pare u kupaonici, no u kupaonici isto tako imamo utičnice tako da to i nije sasvim logičan odgovor. No, do tada mi nikada nije palo na pamet da bi negdje drugdje bilo drukčije. Druga osoba me upitala zar se ljudi u Hrvatskoj ne tuširaju. Bilo mi je smiješno jer sam prvo pomislila da se vozila u tramvaju u najvećoj gužvi kada zaista takvo pitanje mnogima prođe kroz glavu nakon što desetak minuta stoji pored nekoga čiji odnos sa vodom i sapunom nije baš tako prisan. No, zapravo me to pitala jer „kod nas nema tuševa“. Drugim riječima, tuš zapravo izgleda sasvim drukčije. Mi imamo naše „tuš slušalice“ koje onda upotrebljavamo prema potrebi. Njoj je to bilo totalno čudno. Nama je sasvim normalno. U Americi su tuševi uvijek negdje gore i nema „slušalica“.

Naravno, s istim sitnim „čudnim stvarima“ susrela sam se i ja u Americi. Te neke jednostavne stvari za koje vam nikada ne padne na pamet da bi negdje drugdje bile drukčije. Kao navodni tuš. Moram priznati da su meni naše „slušalice“ puno praktičnije jer ih, ako želiš, možeš zakvačiti na zid, ali isto tako su praktičnije za pranje kade i pranje drugih stvari u kadi. Kad smo kod pranja, jedna stvar koja je definitivno drukčija ovdje u Americi su perilice rublja. Za razliku od naših vešmašina koje ponekad cvile dva i pol sata kako bi oprale bijeli veš na 90 stupnjeva, ovdašnje cijelu stvar obave za 35 minuta. Super kada želite oprati nekoliko mašina veša u jednom danu. Jako praktično i zaista se pitaš, što to naše mašine rade tako dugo. No, moram priznati da se kroz tih dva i pol sada cviljenja i trošenja struje, veš ipak puno bolje opere, nego u 35 minuta. Bilo bi zgodno kada bi se našao netko pametan pa osmislio neki ciklus od recimo sat vremena pa da uštedimo na vremenu i struji, a ipak imamo bolje oprani veš.

Nešto što me u posljednje vrijeme totalno izluđivalo, jer sam morala polagati vozački, su pomalo drukčija prometna pravila. Neki prometni znakovi su pomalo drukčiji, iako ih zapravo u većini slučajeva shvatiš prema logici. Ono što meni nikako nije bilo logično su raskrižja na kojima sve strane imaju znak STOP. I onda moraš stati (što znači u potpunosti se zaustaviti na nekoliko sekundi) i prednost ima auto koji je prvi došao na raskrižje. Super kada ste na raskrižju samo vi i još jedan auto, ali kad vas ima više… U mojoj glavi, ako jedna strana ima znak STOP, znači da bi druga trebala imati prednost kao što je to kod nas. Osim toga, ako iz sporedne ceste ulazite na neku s prednošću i imate stop, morate potpuno stati na crti, a onda se tek lagano približiti mjestu vidljivosti koje je par metara ispred. Ponovno, meni naučenoj da staneš upravo na mjestu vidljivosti, sasvim nelogično. Zaista sam se morala boriti s tim. No, kad smo kod prometa, ima i zgodnih stvari kao što je prometni znak koji upozorava na rupu na cesti. Takozvani BUMP znak. Moj omiljeni. Jako dobro, ako želiš očuvati ovjes svog auta, no čini se da bi u Hrvatskoj takvi znakovi trebali biti postavljeni svakih nekoliko metara.

I da, kao što možete vidjeti u filmovima, kvake su ovdje uglavnom okrugle, svi voze automatike i rijetko tko uopće zna kako voziti auto s mjenjačem. Ljudi uglavnom manje paze kako se odijevaju pa se u trgovini, banci pa čak i državnim ustanovama mogu vidjeti ljudi odjeveni kao da su upravo krenuli u park. Usred ljeta većina će muškaraca i dalje nositi cipele ili tenisice i čarape za razliku od nas Hrvata koji se tako brzo volimo prebaciti u sandale ili japanke, a čarape i sandale su za selje belje. Dok se kod nas gotovo svaki birc ili restoran tijekom ljeta bori kako bi osvojio više mjesta na ulici za svoju terasu, u Americi su restorani s terasom jako rijetki. Svi se zatvore unutra i stave klimu na najjače. Možda je u drugim dijelovima SAD-a drukčije, no ovdje gdje ja živim ne vidi se baš jako puno ljudi vani, čak i ako imaju terasu i vrtnu garnituru za sjediti, nisu poput nas koji jedva čekamo prve zrake sunca da izađemo van.

Čini se da su ovdje svi veliki obožavatelji pizze. Pričaju o njoj kao da je neki prvoklasni specijalitet (uključujući mog muža!!!) Što bi rekao Milo Hrnić u reklami, volim i ja jesti pizzu…. No, nije mi baš nešto posebno u odnosu na drugu hranu. Ne samo da svi vole pizzu, već je uglavnom pizza ovdje sasvim drukčijeg okusa nego u Hrvatskoj (i ja bih rekla u Europi). Za mene to jednostavno nije taj okus. Pričala sam s jednom ženom koja je putovala Europom i ona kaže kako njoj pizza u Europi nema okus pizze. Dakle, sve se svodi na ono na što smo naučeni. Zapravo što se tiče hrane, mnoge se stvari jednostavno pripremaju na drukčiji način tako da imaš osjećaj da jedeš sasvim drugo jelo od onoga što se u tvojoj zemlji zove istim imenom. To ne znači da nije dobro, može biti za prste polizati, ali to jednostavno nije ista stvar. Ponovno, roštilj u Americi  i roštilj u Hrvatskoj su sasvim dvije različite stvari. Osobi koja voli meso, vjerojatno će se svidjeti i jedno i drugo, no pri spomenu roštilja, Hrvat i Amerikanac vjerojatno će u glavu imati različite predodžbe i različite okuse. Kiseli krastavci su ista priča. Okus kiselih krastavaca ovdje i u Hrvatskoj sasvim je drukčiji. A svi znamo kako su za jednu trudnicu kiseli krastavci važna stvar. Sva sreća pa postoje trgovine u kojima se mogu naći oni Podravkini.

Uglavnom, stvari se razlikuju. Iako sam i ranije putovala i vidjela svijeta, tek kada živiš u drugoj zemlji počneš uviđati koliko si zapravo vezan uz svoju zemlju, svoju kulturu i svoje navike. Neke male čudne stvari mogu ponekad čak biti izvor velikog stresa. Jednostavno očekuješ jedno, a ono što dobiješ je sasvim nešto drugo. No, samo zato što je nešto drukčije i nama nepoznato, ne znači da mora nužno biti loše (iako sam općeg mišljenja da je hrana ipak bolja u Hrvatskoj :-D). Jednostavno, treba vremena da se čovjek privikne na to drukčije. Nekome možda manje, a nekome više. Ja sam prije dolaska u Ameriku znala podosta o njihovoj kulturi, načinu razmišljanja, navikama, no ipak su me mnoge stvari iznenadile i bilo mi se teško naučiti na njih. Vjerujem da je tomu tako jer sam jednostavno cijeli svoj život bila navikla na nešto sasvim drukčije.

Third Day

Prije neka dva mjeseca razgovaramo muž i ja, ne sjećam se točno o čemu je bila riječ, ali on me odjednom pita: „Što bi htjela vidjeti ovdje u Americi? Imaš nekih želja?“ (Da, znam nemaju svi takvog muža.) Nisam imala neki konkretan odgovor. Nekako sam već vidjela stvari koje sam željela; kao što su zoološki vrt, utakmica Chicago Bullsa, razgledala grad (barem dio, voljela bih još vidjeti muzeje). Uglavnom, nisam u tom trenutku imala nekih želja. A onda sam nakon nekoliko dana na Facebooku vidjela kako Third Day planira kao dio svoje oproštajne turneje održati koncert u Chicagu. Eto ga! To mi je želja! Željela sam, ako mi se ikada pruži prilika uživo čuti Third Day. Otišla sam do Zvonimira, koji je bio u drugoj sobi, i podsjetila ga na pitanje koje mi je postavio svega nekoliko dana prije. „Želim ići na koncert“, rekla sam. Samo mi se nasmiješio, nije rekao ništa (tko ga zna, neće se čuditi) i nastavio nešto raditi. Nakon desetak minuta došao je do mene u kuhinju i pokazao mi na mobitelu potvrdu o kupljenim kartama. Pa tko ga ne bi volio takvog!?

Uglavnom, karte su nam, figurativno govoreći, bile v žepu. Naravno da sam se već idućeg dana morala pohvaliti prijateljicama koje isto kao ja vole Third Day. Vjerujem da dio čitatelja zna o čemu, odnosno komu, pričam, no za vas koji ne znate Third Day je jedan od najpoznatijih, a po meni i najboljih kršćanskih rock bendova ikada. I iako se u ukusima ne raspravlja, postoje nepobitne činjenice koje podupiru moju tezu. Bend je osvojio 4 nagrade Grammy, desetak nagrada za kršćansku glazbu te je ušao u Georgie Music Hall of Fame. Prodali su milijune albuma i više od trideset pjesama našlo im se na prvom mjestu top lista. No, iskreno rečeno, sve to meni osobno ne bi bilo tako impresivno da se kroz njihovu glazbu, posebno live albume, ne čuje i ne osjeti kako ti ljudi nisu samo netko tko svira kršćanske pjesme, oni slave i štuju Boga.  Taj duh slavljenja i obožavanje očituje se čak i na njihovom božićnom live albumu. Slušajući njihove live albume i snimke koncerata na YouTubeu poželjela sam da mogu barem jednom biti dio te atmosfere slavljenja.

E sada, ja nisam osoba koja se lako oduševljava stvarima. Iako puno čitam, rijetko koja knjiga me oduševi. Volim glazbu, ali nisam netko tko će bit fan nekog benda ili pjevača. Ne mogu za sebe reći niti da sam fan Third Daya. Ali, kako se približavao dan koncerta bila sam uzbuđena. Radovala sam se da ću konačno moći uživo čuti pjesme koje već godinama toliko volim, čije prijevode pjevamo u crkvama u Hrvatskoj, a neke od njih sam i sama prevela. I… nisam se razočarala. Čuti sve te poznate pjesme i zajedno s bendom uživo slaviti Boga zaista je bilo predivan osjećaj. Iako ponekad koncerti budu pomalo napuhani i izvođači nastoje napraviti šou ili stvoriti atmosferu, na ovom koncertu toga nije bilo. Kako je riječ o njihovoj oproštajnoj turneji, pomalo se radilo o retrospektivi njihovih najvećih hitova koji su im obilježili karijeru, ali koji su ujedno obilježili kršćansku glazbu općenito. A sve nekako u duhu jednostavnosti i usmjerenosti na Boga. Mnogi drugi, koji su u životu postigli mnogo manje, zasigurno bi pokušali od svoje oproštajne turneje napraviti veći šou, no njima to očito nije bila namjera.

Ja nisam glazbenik, pa sumnjam da moje ocjene mogu biti mjerodavne, ali moram priznati da se ne sjećam da sam ikada bila na koncertu koji je imao tako dobar, čist i jasan zvuk kao ovaj. Čak se i na snimci napravljenoj mobitelom može čuti koliko je zvuk čist. Pravi užitak za uši. Druga stvar koja me u glazbenom smislu impresionirala bila je koliko fenomenalan glas ima njihov pjevač Mac Powell. Uvijek mi je njegov glas bio poseban i specifičan, ali čuti ga uživo je zaista nešto posebno. U nekoliko navrata u najavljivao bi pjesmu i nešto govorio, a onda samo odjednom pustio glas koji je jednostavno ispunio cijelo to kazalište u kojem se koncert održavao – nešto što niti jedna snimka ne može dočarati. Toliko prodoran, toliko snažan, toliko pun.

I tako, nekoliko dana nakon koncerta, kada su se dojmovi pomalo slegnuli, zaista sam zahvalna što sam imala priliku doživjeti Third Day uživo. Moram priznati i da sam se pomalo osjećala i kao faca jer ću se svim svojim prijateljima u Hrvatskoj koji jednako tako vole ovaj bend (a znam da ih ima), moći hvaliti kako sam bila na koncertu. Ali eto, ponekad nam se u životu pruži prilika da nam se ispune želje. Naravno, nije na odmet imati dobrog muža koji ti tu želju i ostvari.

Dom je tamo gdje je srce

I nakon skoro godinu dana života u Americi, ljudi (čitaj Hrvati) me i dalje ispituju kakva je Amerika, jesam li se privikla; što mi najviše fali itd. Iako normalna pitanja, ponekad mi je na neka od njih vrlo teško odgovoriti. Ima dana kada se osjećam sasvim prilagođeno i kao doma, a ima dana kada me male stvari i male razlike totalno slome i počnem plakati od jada.

Najlakše mi je odgovoriti na pitanje što mi najviše fali. Ljudi. Nedostaje mi moja obitelj, moji prijatelji, moja crkva. Jako. Ljudi su ovdje zaista dobri prema meni i trude se da se osjećam prihvaćeno i kao doma, ali ja nisam osoba koja tako lako sklapa prijateljstva niti se mogu povezati na dubljoj razini. Za to mi treba dugo, dugo vremena. Često me pitaju: „Jesi našla neko društvo, prijateljice?“ Jesam. Ima ljudi s kojima se družim i koji su mi dragi, ali to nije to. Netko koga poznaješ svega nekoliko mjeseci, koliko god bio dobar i drag prema tebi, ne može zamijeniti prijateljstva od 15 pa čak i 30 godina. Ne možeš s nekim ostvariti tako duboku povezanost, posebno kada taj netko dolazi iz sasvim druge pozadine i okoline. Da, ponekad poželim da mogu sjesti na kavu sa svojim prijateljicama iz Zagreba i provesti sate s njima.

Zvonimirova mama je super prema meni i znam da će nam biti od velike pomoći kad dođe beba, ali toliko puta sjedim i pomislim: „Hoću svoju mamu.“ Znate, kao dijete kad je jadno pa mu je mama jedina utjeha. Posebice mi bude teško sada kada dolazi beba i kada bih voljela da bude tu pored mene i dijeli te trenutke sa mnom. Da, fali mi moja obitelj. Kad sam s njima, ponekad mi idu užasno na živce, ali ne vidjeti ih ovako dugo sasvim je druga priča. Ponekad mi fali čak i pas.

Amerika je drukčija. Neću reći da je gora ili bolja. Glupo je uspoređivati dvije zemlje. Hrvatska je u mom srcu. Čeznem za svojim domom. Ponekad više, ponekad manje, ali ta čežnja za svim tim poznatim i dragim stvarima uvijek je negdje tu. Nije lako živjeti daleko od svega uz što si rastao i na što si navikao. Na neki način to djeluje kao da te netko iščupao s korijenom i pokušava zasaditi na nekom drugom tlu, ali je jako teško pustiti korijene.

Kažu da je dom tamo gdje je srce. Istina. Moj dom je s mojim mužem. S njim sam nakon toliko godina zapravo doživjela pravi osjećaj pripadnosti i doma. Kad smo bili razdvojeni, on ovdje u Americi, a ja u Zagrebu, osjećala sam se kao da je dio mene već ovdje jer su svi moji snovi i sve nade bili usmjereni prema njemu. Sada, moje srce je našlo dom, ali svejedno, toliko je toga što volim ostalo tamo na drugom kraju svijeta. Kažu i da je samo jedan dom. Lažu, jer ja imam dva. Moje srce je na dva mjesta odjednom. Sada više ne bih mogla ni zamisliti život bez Zvonimira, ali isto tako ne mogu zanijekati tu čežnju za svime onime što je tolike godine bilo dio mog života.

Znate sve te priče ljudi koji su otišli u inozemstvo raditi pa su sada super sretni jer je Hrvatska bez veze, a tu gdje su sada je život iz snova. Lažu. Čovjek se ne može samo tako odijeliti. Mnogima od njih sigurno nedostaje naš način života, naša hrana, naš mentalitet, naš način razmišljanja. Da, život u Hrvatskoj uopće nije bajka  i neke su stvari (prije svega u materijalnom smislu) puno lakše u zemlji poput SAD-a. No, život je puno više od materijalnog. Ponekad bi čovjek dao sve novce ovoga svijeta za samo jedan trenutak nečega starog i poznatog, nečega što znači dom. Život nije tako jednodimenzionalan. Ljudi donesu odluku pa onda ne žele priznati da nije sve tako bajno kako su zamišljali. Ni na koji način ne žalim zbog svoje odluke da slijedim čovjeka kojega volim, ali bilo bi ludo pretvarati se da me ne puca nostalgija za Hrvatskom. Da, dom je tamo gdje je srce, ali srce ponekad može biti na dva mjesta.

Neobična muška bolest

Iako se do sada još nisam susrela s nekim psihološkim istraživanjem koje bi potvrdilo ovu moju tezu, većina udanih žena (a i one neudane koje žive s nekim muškarcem bilo da je riječ o njihovom partneru, ocu ili bratu) složit će se sa mnom da postoji jedna neobična bolest koja zahvaća muški rod. Ja ću je nazvati Ne mogu pronaći bolest.

O čemu je riječ? Pa, bolest napreduje otprilike ovako. Muškarac stupi u brak i nekako dio mozga zadužen za pronalaženje stvari, posebno u vlastitom domu, polako gubi svoje funkcije. Iz nekog do sada neistraženog i nepoznatog razloga (ozbiljno potičem psihologe da to istraže), muškarci jednostavno više nisu u stanju pronaći svoje stvari kao što su čarape, ključevi, mobitel, knjige ili kućanske potrepštine. Čovjek bi rekao da su stvari nestale, ali ne, nalaze se upravo na mjestu gdje bi se trebale nalaziti ili na mjestu za koje je njihova žena rekla da se nalaze. No, nastupa privremeno slijepilo i nesposobnost i te tražene stvari jednostavno nema. Kao da se nalazi pod plaštem nevidljivosti. Naravno, tu nastupa žena koja nečim čarobnim trikom pronalazi stvar.

I ne samo to, čini se da je bolest degenerativna i proporcionalna muškarčevim godinama i bračnom stažu. Dugim riječima, što je stariji i dulje u braku, muškarac teže pronalazi neke stvari, a rješenje tog misterija obično je sljedeće: „Žena je to sakrila.“ Žene, jeste li ikada čule tu rečenicu?  Moja mama, naime, već dugi niz godina „sakriva“ stvari od tate. Posebno kada je riječ o kuhinjskim potrepštinama i namirnicama koje postaju nevidljive kada ih tata treba. Naravno kada mama proviri u kuhinjski ormarić ili špajzu gdje se nalazi navedena namirnica (za koju je naravno znala da je tamo jer je dobro svjesna brojčanog i lokacijskog stanja određenih namirnica) upravo je tamo gdje je rekla. Bila je tamo i kada ju je tata tražio, umalo ga je ugrizla za nos, no zbog čarolije kojom je obavijena, on ju nije mogao pronaći. Objašnjenje je: „Ti uvijek sve skrivaš od mene.“ Naravno, jer joj je u interesu prekinuti sve što je do tada radila, ustati i pronaći traženu stvar za njega. Na kraju krajeva, treba se malo razgibati.

Uglavnom, kada sam se udala, znala sam da me tako nešto jednoga dana čeka, samo nisam znala koliko brzo će do toga doći. Moj novopečeni mužić je prilično organiziran i vrlo dobro zapaža stvari. Malo što mu promakne. No, očito nikada nije primio cjepivo protiv Ne mogu pronaći bolesti.

I tako, jučer navečer gledamo mi film. Odjednom, on se sjeti jesti kokice i pita: „Imamo li kokica?“

„Imamo“, odgovaram ja apsolutno sigurna u svoju tvrdnju.

On odlazi u kuhinju, neko vrijeme ruje po ormarićima, a onda čujem pitanje: „Pa gdje su? Nema ih.“

„Pogledaj u ormarić iznad mikrovalne“, odgovaram ja, nadajući se da je samo gledao u krivi ormarić jer sigurno su tamo gdje sam rekla da jesu.

„Pa gledam tu, nema ih“, odgovara on u nevjerici.

Na kraju, ustajem iz kreveta, bosa dolazim u kuhinju gdje on stoji gledajući u ormarić, pomaknem nekoliko namirnica kad ono gle, evo ih, upravo na mjestu na kojem sam rekla da će biti.

I nakon što me zbunjeno i naivno pogledao apsolutno uvjeren da ih samo pola minute ranije nije bilo, izgovara famoznu rečenicu moga tate: „To si ti sakrila.“

Prasnula sam u smijeh. Kao što rekoh, znala sam da će taj dan jednom doći, samo se nisam nadala da će stići tako rano. Nažalost, čini se da je ova bolest neizlječiva i jedino što mi žene možemo je pomiriti se s činjenicom da je sastavni dio našeg života tražiti stvari koje naš muškarac ne može pronaći. 

Kalifornija

Opće je poznata činjenica da ne volim zimu, snijeg i hladnoću. Ne volim kada moram pola sata na sebe navlačiti odjeću kako bi izašla iz stana. Ne volim vožnju po snijegu, niti kada moram prvo otkopati auto kako bi izašla s parkirališta. Ne volim hladnoću i mrzim štrample. Šrample su izum za mučenje tijekom zime bez kojeg se na žalost na temperaturama ispod nule ne može. Da, zima nije moje godišnje doba. A onda iz Zagreba gdje zime mogu biti čak i podnošljive, odselim u Chicago gdje me zateknu temperature od -19. Što da kažem, ljubav čini čuda.  Ne postoji dovoljno emotikona da izrazim svoje užasavanje takvom temperaturom. Naravno da me se ne može baš tako lako izvući iz stana ili ispod dekice.

Sva sreća tu na scenu stupa putovanje u Kaliforniju. U tjednu nakon Božića i prvim danima 2018. iz strašne hladnoće vjetrovitog grada koji se ledio na temperaturama koje se nisu dizale iznad -10, pobjegli smo u sunčanu Kaliforniju. Jedva sam dočekala da vidim sunce i uživam u ljepšim temperaturama. Na dan našeg odlaska iz Chicaga padao je snijeg;  temperature koje je bila debelo u dvoznamenkastim brojevima u minusu ne želim se ni sjećati. Na aerodromu je sve nekako kasnilo. Mogu reći da sam se u životu naputovala avionom puno više od prosječnog Hrvata, no još nikada nisam vidjela da avion prije polaska izvana prskaju antifrizom. Sat vremena sjedili smo u avionu prije polijetanja kako bismo bili spremni nositi s ekstra ledenim prilikama u atmosferi iznad sjevera SAD-a. No, pred nama je bila sunčana Kalifornija. Sunce….

I tako se let od početnih 4 sata zbog zime, snijega i drugih ostalih nedaća pretvorio u 6 sati. Nakon putovanja od 12 sati do Južne Afrike, ovo i nije tako strašno, no u Kaliforniju, točnije San Diego smo stigli u 4 sata po čikaškom vremenu. I tako smo usred noći u svojim zimskim kaputima i jaknama iskoračili na ugodnih petnaestak stupnjeva kalifornijske noći i ugledali palme. Nije bilo sunca, no nije ga ni trebalo biti da zaključim da sam na nekoliko zimskih dana iz ledenog kraljevstva zakoračila u sunčanu oazu gdje ću barem na nekoliko dana moći napuniti baterije i uživati u toplini.

Zaista, nisam ni znala koliko mi nedostaje sunce i lijepo vrijeme dok sljedećeg dana nisam sjela na
predivnu terasu naših domaćina te pritom na sebi imala samo traperice i majicu. Temperatura od dvadesetak stupnjeva celzija u posljednjim danima prosinca. Nešto poput svibnja u Zagrebu kad bez,brižno možeš sjesti van i uživati u kavi na terasi s prijateljima. Sjedila sam tamo upijajući sunčeve zrake, uživajući u predivnom pogledu na kalifornijska brda u društvu predivnih domaćina, ljubljenog mužića i dva labradora. Uživancija. Nedostajalo mi je sunce. Nedostajala mi je toplina. Nedostajala mi je kuća s vrtom i pas. Osjećala sam se gotovo kao u nekom predivnom tropskom snu.

Kalifornija je lijepa. Brdovita. Illinois u kojem živim je ravan. Gotovo da nema ni brda. Odjednom kao da sam se osjećala više doma. Ipak Zagreb i okolica imaju svoja brdašca. No, Kalifornija me zapravo dosta podsjetila na Dalmaciju. Palme, nisko raslinje, brdovitost, agrumi, utjecaj meksičko španjolske arhitekture. I more, odnosno Tihi ocean. Nije to bio moj prvi susret s oceanom. Vidjela sam Indijski ocean u Južnoj Africi. Lijep je. Moćan. Ogroman i nepregledan. No, za nas odrasle uz Jadransko more i sve njegove ljepote, postoji nešto što nedostaje – otoci. Na našoj obali uvijek je na horizontu neki otok, pa makar on bio tako malen da na njega stane svega nekoliko ovaca. Ocean je prazan. Velik i nekako beskonačan. More se spaja s horizontom negdje tamo daleko. Nema malih vala koje se prelijevaju jedna uz drugu. I beskonačna pješčana plaža. Kaže mi Zvonimir (koji je tijekom svog boravka u Marincima živio u San Diegu): „To je plaža kakvu ja znam.“ Moj odgovor: „Meni nije.“ Plaža kakvu ja znam je šljunčana ili stjenovita u nekoj maloj vali. Kako se percepcija razlikuje. To ne znači da plaža nije divna. Uživala sam hodajući bosa po tom beskrajnom pijesku i bježeći od valova koji su, bili malo prehladni da bi čovjek uživao točajući noge u oceanu. Ipak malo sam ih smočila – da mogu reći da sam umočila noge u dva oceana.

Malo je reći da mi je bilo žao kada smo se morali vratiti natrag u hladni Chicago. Naši domaćini, predivan stariji bračni par, brinuli su se za nas kao da su nam roditelji. Mazili su nas i pazili i vodali okolo.  U jednom trenutku osjećala sam se kao da kad sam kao djevojčica bila na moru s roditeljima i išla s mamom na plažu dok je mama pripremala hranu koju ćemo ponijeti sa sobom. Definitivno ni u jednom trenutku nismo mogli biti gladni. Iako možda nismo imali spektakularni novogodišnji tulum s vatrometom i pretjeranim količinama hrane, malo je vjerojatno da ću ikada više prvi dan u novoj godini provesti šećući bosa po pješčanoj plaži na temperaturi od nekih dvadesetak stupnjeva. Da, apsolutno sam uživala u svojoj mirnoj, tihoj i iznad svega toploj kalifornijskoj Novoj godini.

Baseball

Moj četvrti mjesec u braka i četvrti mjesec u istraživanju SAD-a. Malo sam zanemarila svoje drage čitatelje u Hrvatskoj pa evo da nadoknadim i malo vam ispričam o dogodovštinama i životu u Chicagoladu. Nema čega tu nema. Od super zabavnih stvari do onih zbog kojih će prosječan Hrvat ili Hrvatica ostati u čudu. Iako, budući da ne volim grah na čušpajz, nisam sigurna koliko mogu sama sebe nazvati prosječnom Hrvaticom, ali eto, pretpostavimo da ipak jesam.

Moja današnja priča je baseball, jedan od najpopularnijih američkih sportova. Mi u Hrvatskoj jedva da znamo koja je poanta te igre, a kamoli nešto više. Ali kad si u Americi, onda se, kao, trebaš ponašat kao Amerikanac. I tako sam se ja našla na baseball utakmici. E sada, za vas koji ne znate, a ne vidim zašto biste to trebali znati, Chicago ima dva basball kluba. Jedan je Cubs, a drugi White Sox. Iako je Cubs vjerojatno puno popularniji (a očito puno uspješniji), moj je mužić odrastao blizu stadiona White Soxa pa smo mi onda njihovi navijači (iako Zvone baš i nije neki ljubitelj baseballa tako da je navijač možda malo preteška riječ).

I tako jednog ponedjeljka Zvone, ja i naš prijatelj Brandon otiđosmo na baseball utakmicu gledati White Soxe. Kao za sve ovdje u Americi, da bi bilo kamo došao potrebno ti je barem 30 minuta do sat vremena vožnje. Kako je stadion u gradu, a mi smo putovali u vrijeme poslijepodnevne gužve kada se ljudi vraćaju s posla, naravno da nam je trebalo više od sat vremena da dođemo do stadiona. Budući da se moje poznavanje baseballa svodi na to da znam što je Home Run, bila sam iznad svega znatiželjna da barem malo pohvatam što se zapravo događa. Naravno da sam se te večeri vratila kući ništa pametnija što se tiče poznavanja baseballa nego što sam bila ranije. Iako se Brandon svim silama trudio da mi objasni sve što se događalo (Zvone je mudro šutio, taj ne troši riječi uzalud), uglavnom mi se to činilo kao da mi netko objašnjava algebarske jednadžbe, a da ja još nisam savladala tablicu množenja.  Zaista se dečko trudio, ali kada nešto nema smisla, onda nema smisla, a vjerujte mi, još nisam upoznala sport koji mi je imao manje smisla (možda bih trebala probati s kriketom).

Uglavnom „naši“ su igrali protiv Los Angelesa. Naravno da su izgubili. Ili barem mislimo da su izgubili jer smo morali otići prije kraja. Naime, vrlo je teško procijeniti koliko traje jedna baseball utakmica. To vam je kao tenis. Utakmica je podijeljena u segmente, ali oni nisu vremenski ograničeni. Ipak rezultat se nije činio kao da bi se krajnji ishod mogao promijeniti, ja sam bila umorna, a Zvone je morao idućeg dana ujutro na posao. I tako smo se pokupili prije kraja. Nema šanse da bih ikada tako nešto napravila gledajući sport poput rukometa, košarke ili čak nogometa u kojem se rezultat ne može samo tako nadoknaditi. Moj opći dojam , na Brandovo užasavanje, je da je baseball dosadan. Vjerujem da bi mi možda bio puno zanimljiviji da razumijem sva pravila i da mi se jasno što se zapravo događa, ali svejedno sve se događa nekako previše sporo. Nema velikih preokreta, kontranapada, brzine, neke vještine kojoj se možeš diviti (iako vjerujem da je zapravo potrebno puno vještine da bi se tako pogodila lopta palicom). Nema uzbuđenja na koju sam navikla pri odlasku na neku utakmicu.

Ono što je zabavno na baseball utakmici je cijeli ugođaj boravka na stadionu. Kada bi domaći tim

ostvario home run, bio bi kratak vatromet. Publika je izuzetno uključena u cijeli spektakl. U pauzama su nagradne igre gdje možeš osvojiti sendvič ili neku drugu nagradu samo ako je na tvoj ulaznici simbol sendviča koji je „izvučen“. Meni najzanimljiviji dio utakmice je kada loptica odleti u publiku. Gledatelj koji ju uhvati. može je sadržati tako da su dečki bili zaduženi da hvataju lopticu u slučaju da krene prema nama. Doduše, prvi dio utakmice bili smo malo previsoko na tribinama. No, kako stadioni nije baš bio popunjen, kasnije smo se spustili malo niže, u zonu gdje je postojala velika vjerojatnost da nešto doleti. Samo moraš paziti da ti loptica ne doleti u glavu jer to bi moglo imati gadne posljedice. Naravno, dečki su bili tu da me štite od takve sudbine hvatajući svaki leteći predmet koji se vrtoglavo brzinom kreće prema meni. Na žalost (ili na sreću jer nikada se ne zna kakvi su im refleksi ovih dana), ništa nije doletjelo.

Kao i na utakmicama kod nas, vrlo važan segment cijelog doživljaja su hrana i piće na stadionu. U Chicagu (možda i drugdje u SAD-u, ali ne bih to znala) to znači prije svega hot-dog. Naravno da je prva stvar koju je Zvone morao napraviti bila da pribavimo hranu. Dobro, i ja sam bila gladna jer bilo je vrijeme večere, a mi smo se „čuvali“ za tekmu. Iako je plan bio hot- dog, na kraju smo se ipak odlučili na talijanski sendvič s govedinom – za neupućene, ja sam bila jedna od tih – to je sendvič s tanko narezanom kuhanom govedinom i umakom. Jedna od boljih stvari koje sam jela ovdje u Americi.

I naravno, posljednja postaja našeg pohoda na stadion bio je dućan za navijače. Kao što to uvijek

biva, u njemu se može pronaći apsolutno sve s logom White Soxa, od nezaobilazne baseball kape ili loptica, do majica, trenirka, igračaka, dresova, šalova i drugih navijačkih rekvizita. Znate već kako to biva. Barem mi Hrvati za vrijeme nogometnih prvenstava postanemo nacijama odjevena u crveno bijele kockice. I da, naravno da su me morali poslikati s apsolutno svim mogućim rekvizitima na glavi. Ali vjerujem da o tome, slike govore više od tisuću riječi.