Zagorka, žena ispred svog vremena

Kad sam imala 13 godina, odlučila sam postati novinarka. Bio je rat i gledala sam izvještaje Christiane Amanpour  iz Sarajeva i željela biti poput nje (danas mi ni na kraj pameti nije da postanem ratna reporterka). No, u isto sam vrijeme čitala, zapravo doslovce gutala romane Marije Jurić Zagorke. Zagorka je za mene tada bila omiljena spisateljica koja piše predivne povijesne ljubavne romane; nisam znala da je zapravo ona isto tako velika novinarska faca kao i Christiane Amanpour. Zapravo, uzevši u obzir vrijeme u kojem je živjela, vjerojatno puno veća. 

Na žalost, Zagorka je u Hrvatskoj dugo godina bila poznata samo kao spisateljica ljubavnih romana. Malo je toga bilo poznato o njezinom životu i karijeri. No, svojim je djelovanjem zadužila mnoge u Hrvatskoj, prvenstveno žene. Malo je poznato da je upravo ona bila prva žena novinarka ne samo u Hrvatskoj, već i na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Osnovala je prvi ženski časopis u Hrvatskoj, ali i zdušno se borila za pravo glasa žena.

Kao sedamnaestogodišnjakinja, Zagorka se na nagovor majke udala za čovjeka kojeg nikada nije vidjela i koji je bio duplo stariji od nje. Osim toga, bio je Mađar te je s njim otišla živjeti u Mađarsku. No već tada kao mlada djevojka imala je svoje političke stavove koji su bili izrazito pro hrvatski; bila je protiv mađarizacije i germanizacije Hrvatske. Njezin muž ubrzo je uvidio njezin veliki literarni talent i nudio joj mnogo novca i napredak u karijeri ako se odluči pisati članke u mađarskom duhu; drugim riječima protivno svemu onome što je vjerovala. Zagorka je naravno odbila. Nakon tri godine nesretnog braka, pobjegla je od njega i vratila se u Hrvatsku.  

Uz pomoć  Josipa Juraja Strossmayera koji je prepoznao njezin talent i vrijednost dobila je novinarski posao u Obzoru. No, tamo je dobila svoju tajnu sobu kako nitko ne bi znao da zapravo žena radi kao novinar u toj redakciji. Pisala je pod pseudonimima. No, bila je stručnjak za mađarsko hrvatska pitanja, postala dopisnik iz Beča i Budimpešte te se ubrzo uzdigla iznad svojih muških kolega. Na žalost, čak i kad je neko vrijeme zbog zatočeništva urednika, zapravo vodila redakciju Obzora (pokazala se vrlo vještom i sposobnom), nailazila je na prijezir i nepoštovanje. Upravo je to jedan od razloga zašto se borila za prava žena. Poučena vlastitim bolnim iskustvom, nastojala je svojim aktivizmom preokrenuti političku i društvenu svijest. Željela je da žena koja je u nečemu dobra (kao što je ona bila dobra u svojoj profesiji) može taj posao i obavljati uz isto dostojanstvo kao u muški kolega.

Iako su njezini romani bili izuzetno popularni, književna joj kritika nije bila sklona. Čak niti ona sama nije imala visoko mišljenje o svojoj literaturi. Međutim, veliku ulogu su imali njezini suvremenici, mahom muškarci koji su djelomice bili i zavidni njezinom uspjehu. Tako njezine knjige nećete naći u popisu lektire niti osnovne, niti srednje škole. Ipak, u posljednje vrijeme njezin književni rad doživio je novo vrednovanje te se na njega gleda iz sasvim drukčije perspektive. Naime, njezini su romani potaknuli kulturu čitanja na hrvatskom jeziku. U njezino se vrijeme malo čitalo, a većina literature bila je pisana na njemačkom jeziku. Upravo zahvaljujući Gričkoj vještici, Gordani i drugim njezinim romanima, mnogi su počeli i naučiti čitati na hrvatskom. Gledajući iz vlastite perspektive, čitajući Zagorku ja sam naučila što znače riječi kao domjenak, paž, inkvizicija, pojedinačni plemički naslovi i sl. Također sam naučila mnogo toga o hrvatskoj povijesti, političkoj situaciji i društvu koje je ona opisivala u svojim romanima.  I ono što su joj tek nedavno priznali poznati hrvatski suvremeni književnici , Zagorka je imala izniman osjećaj za fabulu, zaplet i dramsku radnju. Njezine knjige drže vas u većoj napetosti nego bilo koja sapunica, samo što je radnja pritom puno, puno smislenija.

I na kraju, pišem ovaj članak jer se sutra, 2. ožujka, obilježava Zagorkin rođendan i  jer vjerujem da je svojim životom i radom Zagorka zadužila sve buduće generacije žena novinarki u ovoj zemlji i šire, pa tako i mene.  Da se ona kao pionirka novinarstva nije izborila, ja danas ne bih mogla slobodno pisati ovaj blog. I zato, da vjerujem da je vjerojatno veća faca od Christiane Amanpour.

Nije poklon sve što kupiš

Kako mi se približava rođendan, ljudi  me pitaju što želim za poklon. Nije to ništa neobično, i iskreno rečeno, više volim reći što želim i treba mi, nego da mi ljudi kupuju stvari koje nikada neću upotrijebiti.  Stoga obično i promislim o stvarima koje mi trebaju ili ih želim da mogu dati neki konkretan odgovor i ne završiti s hrpom svijeća, okvira za slike i ostalih đinđi koje ne volim (mogli ste već o tome čitati u postu Stvari koje ne volimo). No, zapravo postoji nekoliko poklona u mom životu kojima sam bila apsolutno oduševljena. Neki od njih bili su stvari, a neki i nisu. 

Pa evo počinjem priču s nečim što sam dobila od Jane, moje srednjoškolske prijateljice. Vjerujem da ga se možda niti ne sjeća. Mislim da mi je to bio 18 rođendan, ali zapravo nisam sasvim sigurna. Nije se sastojao od ničega vrijednog, ali ga još uvijek čuvam. Bila je to jedna ukrasna staklenka sa žutim gumenim poklopcem s nekim čovječuljkom pričvršćenim na njega. U njoj se nalazilo desetak sitnica kao što su gumica za brisanje, mali mirisni sapun, bomboni, žvaka, mini olovka i tome sl., i ono najbolje, desetak malih papirića s ispisanim raznim porukicama, citatima iz knjiga i pjesama. Ja u srednjoj školi uopće nisam bila osoba s kojom bi se Jana družila. Ona je bila dio cool ekipe. Ja sam bila previše povučena te, kao i sada zaljubljenik u knjige, ona koja je u školu nosila knjige za čitati kad mi je dosadno. Ipak, od svih ljudi iz srednje škole, ona mi je ostala u najdražem sjećanju. Pojavila se nekako u jednom od najtežih razdoblja u mom životu i bila neki dobri duh moje osamljenosti. Hvala ti, Jana!

Drugi super cool poklon dobila sam od svoje bivše cimerice Ivane tadašnje Milobare, a sada Čorić. To je bilo za 26 rođendan. Bila sam u nekoj depresiji i životnoj krizi. Da ne bi pala u doblju komu što se nitko nije sjetio mog rođendana, unaprijed mi je najavila da mi spremaju (ona i drugi) nešto za rođendan pa da se ne iznenadim ako ne dobijem poklon ili tako nešto. Ja sam ju nakon toga toliko izmaltretirala jer sam mislila kako pripremaju neku proslavu, iznenađenje ili tko zna što. Čak sam joj se prijetila kako je grijeh lagati, postavljala razna pitanja koja je ona vješto izbjegavala, drugim riječima izluđivala je. No nije popustila. Uglavnom dogovorila je da te subote nas dvije plus još dvije frendice idemo van na kavu, kao malo se družiti jer nismo dugo. A uz put me vodila u dućan da si odaberem torbu koju mi je htjela kupiti. I tako smo se mi vrzmale po gradu, išle od jedne trgovine do druge, čekale te dvije druge prijateljice i tko zna što sve ne. Na kraju je bio plan da posudimo neki film pa idemo sve četiri kod nas gledati. U međuvremenu je nagovorila jednog prijatelja da mi pošalje sms pitajući me ima li kakvo zajedničko druženje te večeri, na što sam ja odgovorila da se mi cure družimo, ali nema ništa veće planirano ( u to doba smo se stalno čoporativno družili). I tako na putu kući ja sam već bila izmorena od tog šetanja po gradu, a njoj je svako malo zvonio telefon, ali je vrlo vješto odgovarala na sva pitanja. Uglavnom dolazimo mi doma, ona veli da ja otključam jer ne može naći ključ. Ja stavim ključ u bravu, a ono nije zaključano. „Ajme“, pomislila sam, „Nisam zaključala stan kad sam izlazila“. Uđem u stan, krenem prema dnevnoj sobi i upalim svjetlo, a ekipa iskače i viče iznenađenje. Uza sve moguće propitkivanje i sumnje, bila sam toliko iznenađena da sam ostala kao ukopana. Ravno ispred mene stajao je taj prijatelj koji mi je ranije tijekom dana poslao SMS. I mislim si: „Što ti tu radiš? Zar nisi išao negdje van?“ Trebalo mi je minuta dvije da dođem k sebi. Mislim da me neki nikada nisu vidjeli tako zatečenu. A carica muljana i sakrivanja je odigrala vrhunsku partiju. Moram priznati, nije joj bilo lako, ali zaista me oduševila tim surprise partyjem. Ne da sam bila iznenađena, bila sam u šoku. Na kraju mi je taj isti prijatelj postavio pitanje: „Jesi sada vidjela da te ljudi vole?“ Kao da mi je pročitao misli. Da to je bila poruka koju sam primila. Ljudi me vole. Osim Ivane, bilo je tu više ljudi uključeno u organizaciju, svi prisutni su pridonijeli za hranu i piće. Sve u svemu jedan od najboljih ročkasa u životu. Hvala ti, Ivana!

I na kraju,  dugo željeni rođendanski poklon od prošle godine s kojime se još uvijek iznova oduševljavam. Jedna riječ: KINDLE.  Prošle godine bila sa mudra pa sam svima koji su me pitali što želim rekla da mi umjesto poklona daju prilog za Kindle. I tako sam skupila točno onoliko koliko mi je trebalo i naručila svoj čitač od poznanika koji je tada bio u Americi da izbjegnem poštarinu. Stigao je malo kasnije od rođendana, ali kad sam ga primila u ruke, bila sam kao malo dijete koje prima željenu igračku. Čemu toliko oduševljenje, pitat ćete se možda. Ne samo da sam dobila čitač za knjige, već s njime i mnoštvo besplatnih knjiga koje se mogu skinuti preko Amazona. Gotovo sve klasike koje ja volim čitati može se naći besplatno. A i ostale knjige su dosta jeftinije od papirnatih izdanja. Ako imaš vremena tražiti, pronaći ćeš mnoštvo onih koji koštaju do 2 ili 3 dolara. Dakle, poklon nije bio samo Kindle, nego i sve one super knjige koje sam dobila zahvaljujući njemu i koje još dobivam. Dakle, blagodati ovog poklona protezat će se na još mnoge rođendane.  I svaki puta se iznova oduševljavam.

Bilo je tu kroz godine poklona koji su bili skuplji ili materijalno vredniji od ovih koje sam opisala, ali morala bih dobro razmisliti o tome što su oni bili. Stvari dođu, odu, neka ti se svidi manje, neka više, ali oni posebni pokloni ostaju u srcu uvijek. Pa eto, ako se pitate što pokloniti prijatelju ili prijateljici, bratu, sestri, mami, tati, ne mora to uvijek biti nešto skupo. Možda će ih nešto domišljato puno više razveseliti.

Danči, sretan rođendan!

Budući da je danas mojem dragom bivšem kolegi i sadašnjem prijatelju Danielu rođendan, a čovjek je na drugom kraju svijeta, odlučila sam se napisati jedan blog post o našim zajedničkim dogodovštinama.  Samo da se zna, već dulje vrijeme jedna od naših briljantnih poslovnih ideja je napisati knjigu.  Jer očito Daniel ne može otići na poreznu upravu, u banku pa čak ni na sprovod, a da se to ne pretvori u neku avanturu. No, o tome ćete čitati u knjizi kad jednom izađe. Za sada nudim samo uvertiru s avanturama koje smo zajedno prošli. 

Kad su nam postavili pitanje koje nam je najupečatljivije iskustvo u pet godina zajedničkog rada, zapravo je bilo teško nešto izdvojiti . Svakodnevni gableci iz Superkonzuma, odlasci u Severin, penjanja na stijenu, prepričavanja knjiga (priznajem, naše „zabušavanje“ na poslu svodilo se na pričanje o knjigama koje trenutno čitamo ili smo baš pročitali), tajne Facebook grupe za djelatnike DPB-a i sl. 

No, kad sam već spomenula briljantne poslovne ideje, evo jedne koja nam je pala na pamet prilikom povratka iz Severina vozeći ukombiju.  Ja sam u to vrijeme intenzivno razmišljala o svojoj životnoj viziji i tome što zapravo želim raditi u životu. Toga dana zapravo smo bili u Vrbovskom, malom gradiću u Gorskom kotaru koji nekako izgleda kao da u njemu nestaje sav život. I tako je Daniel zaključio da bi jedini dobar i uspješan biznis  u tom gradu zapravo bilo pogrebno poduzeće. I tako smo mi u sat vremena puta do Zagreba osmislili poslovni plan, ponudu i vrste usluge. Kako se nikada ne zna kamo će nas život odvesti i kako se neki ne bi sablaznili, bolje je da detalje tog našeg plana sada još ne spominjemo.

Kad radiš na dječjim kampovima, dogodovština ima na pretek. No jedna legendarna koju ćemo vjerojatno još godinama prepričavati je slučaj začepljenog WC-a  u ženskoj kupaoni.  A kad kažem začepljenog, to znači totalno začepljenog da ništa nije prolazilo, a djeca su još nekoliko puta pustila vodu pa se sadržaj počeo izlijevati.  Uz sve to bilo je to vrijeme prije spavanja kad su se djeca tuširala. I tako dok su oni završavali, a ja stajala s bocom domestosa i mopom u ruci i tjerala posljednje kampere da se pokupe u sobe, Daniel je svim mogućim sredstvima pokušavao riješiti situaciju, no bezuspješno. Ostali voditelji djecu su pospremili na spavanje, a nas dvoje smo se očajno borili kako bi sanirali situaciju. On s rukama do lakta u wc školjki (da dobro ste pročitali do lakta – iako imao je gumene rukavice), a ja izlijevajući goleme količine domestosa i čisteći kontaminirani pod.  U jednom trenutku- već je bila skoro ponoć – moja rečenica za pamćenje bila je: „Bitno da ja imam fakultetsku diplomu!“ Da, na kraju smo uspjeli sanirati kvar, sve počistiti, otuširati  se (čitaj izribati) i otići spavati. A ovo je iskustvo ostalo definitivno jedno od najupečatljivijih u čitavoj našoj „karijeri„.

I na kraju jedna priča s putovanja u Francusku. Svake dvije godine djelatnici i volonteri DPB-a trebali su putovati na podregionalnu konferenciju u jednu od zemalja iz naše podregije (uglavnom Balkan). No ovoga puta se ta konferencija održavala u Francuskoj. I na put nas je trebalo ići petero tako da smo zaključili da nam je najisplativije putovati kombijem. Na kraju je od nas petero išlo samo troje – Juliana Kovačević, Daniel i ja. I na početku je sve išlo super. Bio je jedanaesti mjesec i po ulasku u Austriju bilo je malo snijega na planinama, ali ceste skroz čiste, jedino što smo s vremena na vrijeme nailazili na radove na putu, ali sve pod kontrolom. Čak sam i ja preuzela vožnju na nekoliko sati. Da, ja sam vozila kombi po autoceste kroz austrijske Alpe. Ne da me bilo strah, nego sam u početku držala volan tako čvrsto da su me ruke počele boljeti. Ali Daniel je mislio da ja to mogu pa sam mu ja ludo vjerovala da mogu. Dobro, ostali smo živi, otišli u Burger King i onda je Daniel ponovo preuzeo kormilo.  E da, nisam napomenula da je čitav put trebao trajati nekih desetak sati. No, naravno da nije. Pretvorio se u putovanje od 13 sati. Negdje oko 3 ili 4 poslijepodne, Daniel je pomaknuo svoj mobitel koji je stajao na upravljačkoj ploči i zaklanjao kazaljku i lampicu za gorivo. Kada ga je maknuo, primijetio je da je upaljena lampica za rezervu. No, kada se upalila -  to nismo znali. I sada, mi Hrvati naučeni smo da su na našim autocestama benzinske postaje svakih 30 do 40 km i to ne bi smjelo biti problem jer već neko vrijeme nismo vidjeli benzinsku pa bi trebali uskoro naići na nju. No u Njemačkoj su autoceste besplatne i možeš u bilo kojem trenutku sići s njih i napuniti rezervoar te stoga na samim autocestama benzinske nisu tako učestale. Ali mi to nismo znali. I tako smo se vozili i vozili nekih dvadesetak minuta, a ni benzinske ni nekog znaka nigdje u blizini. Naposljetku smo zaključili da moramo sići na prvom izlazu i potražiti spas. I tako smo sišli s autoceste u Karsruheu. No, tko će sada naći benzinsku u totalno nepoznatom gradu u stranoj zemlji. E da, kasno nam je na pamet pala da bi Tetka (kako smo nazvali GPS zbog ženskog glasa koji daje upute) mogla imati rješenje za nas. Sve to vrijeme Daniel je bio jako tih, a ja sam u sebi molila, a Juliana je na stražnjem sjedalu spavala snom pravednika nemajući pojma što se događa. Bog je valjda uslišao naše molitve pa smo se ipak uz pomoć moderne tehnologije dočepali goriva. No, tu priči nije kraj. Smračilo se, počela je padati kiša, a mi smo se još uvijek nalazili na bespućima njemačkih autocesta koje su na tom području bile u radovima. Iako se promet odvijao kroz dvije sužene trake, našli smo se u situaciji da nismo mogli proći pored kamiona koji je išao u traci do nas jer  nije bilo dovoljno mjesta. I tako smo se vukli. U nekoliko navrata prošli smo uz kamion na svega nekoliko centimetara razmaka tako da je Daniel vozio jako sporo, a ja kroz otvoren prozor gledala hoćemo li se provući. To je trajalo gotovo sat vremena. No, ni tu nije kraj.  Kad smo konačno došli u gradić u Francuskoj u kojem smo trebali odsjesti nismo mogli pronaći naše krajnje odredište. GPS koji smo imali imao je program koji je pokrivao područje do Francuske, a dalje smo imali upute s google maps. No upute nisu bile baš updejtirane tako samo zalutali. U nekoliko navrata stali smo da pitamo ljude za upute, no nitko od nas ne zna francuski, a Francuzi očito smatraju smrtnom uvredom učiti neki drugi jezik, tako da smo uzaludno napravili nekoliko krugova po gradu. I na kraju, jedan mladi par ipak je znao nešto engleskog, no ne previše. Na sreću bili su jako dobri i ljubazni pa je dečko sjeo u svoj auto i vozio ispred nas do odredišta.  I tako smo, nakon više od 13 sati vožnje konačno stigli. Povratak kući je, ipak, bio mnogo jednostavniji i mnogo manje stresan. 

Da, ovo su samo neke priče. Ima ih još, kao filmić u kojem se Daniel sa svakom rečenicom pretvara u Albanca, učenje vezanja penjačkih čvorova tijekom vožnje, min biljara u uredu, mini kafić na uredskom balkonu i sl. No, možda je za to ipak potrebna knjiga.

Novogodišnje odluke ili puste želje

Kako se približavala Nova godina, na radiju sam često slušala razgovore o tome što je bilo dobro, a što loše u godini za nama te što ljudi očekuju od  godine u koju ulaze.  Mislim da je dobro osvrnuti se na godinu iza sebe i sagledati što je ona donijela, no žao mi je kada se gleda samo na ono loše.  Mislim da je puno bolje razmisliti o nekoliko dobrih stvari koje su se dogodile, a sigurna sam da bez obzira koliko nam je godina bila teška ima i takvih. 

No, iako vlada priličan pesimizam u narodu, popularno je donositi novogodišnje odluke. Pa tako ljudi „odlučuju“ da će prestati pušiti, smršaviti, početi se hraniti zdravo, provoditi više vremena s obitelji, prestati s nekom lošom navikom, početi vježbati i tko zna što sve ne. Ali, zapravo, malo je onih čije novogodišnje odluke, odnosno promjene traju dulje od 15. siječnja. Možda zato što to zapravo nisu odluke, nego jednostavno želje. Da bi neka odluka bila provedena u djelo potrebno je puno više odlučnosti i ustrajnosti od puste želje da se prestane s nečim.  Mislim da jednostavno dobro zvuči da neke želje za promjenom nazovemo odlukom i onda poslije kad ne uspijemo kažemo kako nije išlo, proglasimo nešto neuspjelim pokušajem i idemo dalje po starom.  

Za provođenje odluka koje podrazumijevaju promjenu potrebna je čvrsta volja i želja da pobijedimo to nešto s čime se borimo. Nije lako promijeniti neke ustajale navike ili početi s nekim novima, posebno ako se cijelo naše tijelo protivi tome.  

Jedna od mojih velikih pobjeda u ovoj godini je skinutih deset kilograma viška. Već sam se nekoliko godina borila s tim problemom i stalno bi počinjala neke dijete kojima bih skinula dvije, tri kile i onda ih vratila i nabila možda još koju gore. Jedan od razloga tome bio je da mi se jednostavno nije dalo boriti s vlastitim tijelom, disciplinirati se i trpjeti da bi postigla neki cilj. A da ne govorim da sam bila uvjerena da to nije moja normalna težina. Isto je bilo s nekoliko drugih navika koje sam pokušavala uvesti, ili pak druge izbaciti iz svog života. Bila bih gore, a onda bih pljusnula dolje i odustala od svega. Kao, sada mogu prekinuti sa svim jer mi ionako ne ide i nastaviti dalje.

Vjerujem da tu padaju mnoge novogodišnje odluke. Čovjek padne, ne uspije od prve i onda odustane i nema se više volje boriti. Lakše je sve po starom, iako zapravo nisi zadovoljan, no očito je da bolje ne može. Ali ja sam htjela bolje, htjela sam se maknuti iz tog začaranog kruga uspona i padova, kruga u kojem mi se činilo kao da sam jo-jo. Čitala sam jednu knjigu (čini se da kod mene sve počinje s time da čitam neku knjigu) u kojoj je bilo riječ o tome kako moramo razmisliti što su uzroci našeg ponašanja i postaviti si konkretne ciljeve. I tako sam počela razmišljati o uzrocima svojeg jo –jo ponašanja i nedostatka postojanosti i donijela revolucionarnu odluku: „Ja krećem s promjenama i borit ću se do krvi. Nije me briga ako jedan dan padnem, drugi dan ću ponovo ustati i boriti se svim silama da krenem dalje. Ne želim odustati, ne želim posustati i ne želim da moje tijelo vlada nada mnom.“  I nije bilo lako, ali sam imala pred očima taj cilj i odustajanje nije bilo opcija.  Ja sam takva osoba kod koje je lakše totalno se vojnički držati režima i reći ne svemu, nego si ugoditi malim stvarima pa sam tako i činila. I naravno da nije bilo lako, ali nakon nekog vremena i dobre stvari postanu navike i lakše se boriti.

Uglavnom, sada imam desetak kila manje, vježbam svaki dan i super se osjećam jer sam mnoge svoje zdravstvene probleme riješila na ovaj način. No ima tu još mnogo osobnih pobjeda koje su došle sa samodisciplinom. Nedavno sam bila na jednom seminaru na kojem je bilo rečeno kako si moramo konstantno postavljati nove ciljeve prema kojima težimo jer ćemo samo tako napredovati. Pa eto, ako ste već donijeli neke novogodišnje odluke, neka vam one ne budu samo puste želje, nešto čega se s početkom veljače više nećete sjećati, već ih postavite kako svoje ciljeve, konkretne i mjerljive. I krenite za njima, ali morate znati da ćete se i morati potruditi oko njih. Ako želite smršaviti, neće vam se metabolizam  čudom promijeniti preko noći tako da možete nastaviti sa svojim starim navikama. Neke je stvari jednostavno potrebno maknuti postrance radi većeg dobra pa makar to veće dobro bilo pet ili deset kilograma manje.  I samo naprijed! Borite se! Borite se do krvi! (Ne doslovno, nemojte sada nekoga izmlatiti). Svi mi dobro znamo jesmo li dali sve od sebe. A borba do krvi je da date sve od sebe i onda još malo više. To donosi promjene.  To donosi pobjede.  Nova godina ne mora biti godina depresije, krize i razočaranja.  Može biti i godina promjena.

Kako je Djed Mraz ukrao Božić

Da, da, ako niste znali, Djed Mraz nije neko dobrostivo stvorenje koje nosi darove, on je jedan od najvećih i najbezočnijih zločinaca svih vremena. A njegov je veliki i strašni zločin taj da je Isusu ukrao Božić! Šalu na stranu, razmislite u što se Božić pretvorio. Od obilježavanja Isusova rođenja i dolaska Boga u ljudskog tijelu, ljudi su napravili sezonu sulude kupovine, materijalizma, lažnog mira i dobrostivosti, prijetvornosti i laži.

Prije četiri godine početkom studenoga bila sam u Južnoj Africi. Kad sam odlazila, u Hrvatskoj je bilo jako lijepo vrijeme, a tamo u Africi dočekalo me proljeće. Predivno. A onda sam se vratila u Europu i na aerodromu u  Frankfurtu bili su božićni ukrasi. Moj kolega iz Poljske sarkastično je prokomentirao: „O gle, stigao je Božić!“ Koji šok! Stigli smo s mjesta gdje nitko još nije spominjao Božić, nije bilo nikakvog znaka da je skoro to doba godine. I bilo je baš lijepo. A onda su nas dočekale božićne lampice, borovi i neizbježni Djed Mraz. 

Proteklih nekoliko godina zaista se počinjem pitati kako je Djed Mraz postao centralna tema i osoba Božića. Samo razmislite, od deset božićnih filmova, barem u osam njih tema će biti upravo taj djedica i to vjerujemo li njega ili ne. Od deset pjesama, barem će ih pola govoriti o njemu. Od deset reklama, vjerojatno će se naći u svakoj (počevši od Coca Cole koja ga je valjda i izmislila u ovom obliku). Druga tema koju ćemo naći u filmovima, pjesmama i sličnim božićnim proizvodima (jer nemojmo se varati, to su samo proizvodi koji se dobro prodaju), su božićna čarolija, duh Božića, mir i radost. Kao Božić je vrijeme radosti i mira. Kome? Je li ijedan rat koji se vodi u svijetu prestaje zato što je predbožićno vrijeme? Nisam baš čula o tome. Da postojala su neka božićna primirja, ali nakon toga svi su ponovo uzeli puške. Prestaje li nasilje u obiteljima zato što je Božić? Ja bih rekla da ga ima još više jer se ljudi napiju pa postanu nasilni? Nestane li kriza, tjeskoba i tuga zato što je predbožićno vrijeme? Ne, samo mnogi navuku masku i glume. I na kraju, imamo li mir u svakodnevnom životu? Ne, većina ljudi je u velikoj strci, mnoge firme imaju puno posla, svi jure, žure, kupuju, pripremaju, rade kolače, čiste stanove…. A čemu, da bi na sam Božić mogli jesti i piti, davati jedni drugima poklone na koje su potrošili dvije plaće i ni ne sjetiti se Isusa.

Kažu da je Božić obiteljski blagdan! Zašto? Zar slavimo nešto obiteljskog? Obiteljski blagdan je nečiji rođendan, godišnjica braka, proslava diplome, zaruke i slične stvari. To je vezano uz obitelj. Poanta Božića nije da se okupi obitelj (iako je to zaista lijepo i možda jedna od rijetki prilika). Ali ako se ta obitelj okupi, a da zapravo ne zna zašto, onda čemu? Isto tako se možemo okupiti 13. siječnja ili bilo kojeg drugog datuma. Ako se ne sjetimo da je Božić Isusov rođendan (iako zapravo i nije jer Isus nije rođen u prosincu), onda je sve to besmisleno. Nema tog mira i radosti koji se mogu održati dulje od dva dana (i to samo zato što smo doma, siti i odmorni) ako izvor tog mira i radosti nije Isus. Toliko puta sam se u predbožićno vrijeme našla u trgovini (recimo samo u nekoj redovitoj kupovini) i vidjela sumanutu masu ljudi koja kupuje sve što im treba i ne treba; od ogromnih količina hrane do blještavih ukrasa i dječjih igračaka. Bez većine tih stvari bi mogli. Ali nervoza koja vlada u trgovini je nesnošljiva. Ljudi su nervozni, ljuti, umorni; djeca cendrava, a prodavačima je dosta svega. I to je onda to vrijeme mira i radosti. To je takozvani božićni duh. Ako mene pitate božićni duh je duh konzumerizma, materijalizma, lake zarade i prijetvornosti. Tako daleko od Kristovog Duha. Ali Krist je ponizan, on će se povući pred nametljivim Djedom Mrazom i proslaviti svoj rođendan s onima koji ga žele. 

Kažu još da je Božić vrijeme dobrote, darivanja. A što, ostatak godine nije vrijeme da budemo dobri i darujemo jedni druge? U prosincu se mnogi sjete djece bez roditelja, siromašnih, beskućnika, starih i nemoćnih. Sve je to lijepo, ali ta djeca nemaju roditelje cijelu godinu, siromašni su siromašni ne samo u prosincu, stari i nemoćni ne onemoćaju samo pred kraj godine. Ali tijekom godine nije vrijeme dobrote i darivanja pa ne moramo biti dobri i posjećivati te ljude. Iskreno, ponekad mi se to doslovno gadi. Ako se inače ne trudiš učiniti nešto dobro za zajednicu, nemoj biti licemjer i za Božić glumiti da ti je stalo. Jer činjenica je da mnogima nije stalo. Sve je to parada. 

I zbog svega toga ja ne volim Božić. Možda bih ga voljela da je jednostavan, da me Djed Mraz ne maltretira na svakom koraku, glupi pjesmuljci kao Last Christmas ne trešte iz zvučnika svake prodavaonice u koju uđem i da je sve skupa nije jedna velika industrija koja dobro zarađuje. Nisam inače jedan od pobornika teorije zavjere, niti antiglobalist, ali pitam se postoji li život nakon Božića. Što kada  nestane francuske salate, purice s mlincima i kolača? Što kad u siječnju ponovo moramo na posao, a na računu golemi minus zbog božićnih poklona koji nikome nisu nužni? Što kad nas lupi realnost i shvatimo da smo zbog trenutnog uživanja, prejedanja i opijanja prisiljeni životariti sljedećih mjesec dana. E da, pitam se tko onda ima mir, ako ga je uopće i stekao. I iskreno mislim da se Isusu, čiji rođendan navodno slavimo, također gadi sve to. Da je po mojem (a možda i po njegovom), Božić ne bi trebao ni postojati. Isus nas želi svakoga dana.