Piši, piši mi...

Sjećate li se kada ste posljednji puta primili pravo pravcato pismo? Ne? Iskreno, ni ja. Koliko god razmišljala, ne mogu se sjetiti kada se posljednji puta u mom poštanskom sandučiću našla koverta ispisana poznatim rukopisom koja je skrivala isto tako rukom ispisan papir. Prošle su godine. Nisam se mogla sjetiti ni kada sam posljednji puta ja nekome poslala pravo pravcato pismo. Napisala sam ih doduše mnogo, ali nisam imala dovoljno hrabrosti poslati ih. Ili mi je samo pisanje pisma bilo dovoljno emocionalno pražnjenje da nakon toga nisam imala potrebnu poslati ga. Takvih je pisama bilo, ali ne i onih „pravih“.

A nekada sam jako voljela pisati pisma. Još dok sam bila dijete, uvijek sam imala nekog s kim sam se dopisivala. Neku prijateljicu koja je živjela daleko ili sam njezinu adresu pronašla u dječjem časopisu pod rubrikom „želim se dopisivati“. I s iščekivanjem bih gotovo svakoga dana odlazila do poštanskog sandučića u nadi da će se u njemu naći moje pismo. Nisu svi uvijek bili tako entuzijastični kao ja pa sam ponekad morala čekati malo dulje, ali svejedno, bila je to velika radost pronaći pismo naslovljeno na mene. 

U jednom periodu krajem osnovne škole redovito sam pisala pisamca prijateljici koja je išla sa mnom u razred i viđale smo se svakoga dana. Pisala sam joj o tom danu, što mi je tko rekao, što me razveselilo, razljutilo, kako sam se osjećala kada sam odgovarala neki predmet i koliko mi je zanimljiva knjiga koju sam trenutno čitala (već tada sam uz lektiru čitala još pokoju knjigu sa strane). Zapravo, i danas to klinke rade, samo se njihova „pisma“ svode na razgovore preko raznih chatova, sms-ova, e-mailova i sl. Sve negdje do kraja fakulteta imala sam nekoga s kime sam se redovito dopisivala. Nakon srednje s prijateljicom iz razreda, osobama koje su živjele daleko, ali smo se negdje upoznale… Jedna kolegica s faksa s kojom sam si tada bila bliska otišla je na jedan semestar studirati u Italiju. Vjerujem da mi nikada nitko nije tako ogolio dušu kao ta djevojka u tim pismima. 

I znate što, još uvijek čuvam sva njezina pisma. Zapravo, čuvam jako, jako puno pisama koje sam dobila. Možda sam se riješila onih iz djetinjstva, ali sve ostale čuvam. Imam jednu kutiju s pismima i razglednicama koju čuvam već godinama. Većinom skuplja prašinu na vrhu ormara, ali s vremena na vrijeme je izvadim i pročitam pokoje. Bude zaista zanimljivo. Ponekad tužno, ponekad smiješno, ponekad se začudim mudrosti, a ponekad nezrelosti koja je u njima. Ali uvijek mi bude drago čitati ih i ponovo poželim napisati pokoje. Ali… gotovo nikada to ne učinim. Na žalost.

Ne moram ni postavljati pitanje zašto nitko više ne piše pisma. Zamijenili su ih e- mailovi i chatovi, blogovi i društvene mreže. Mislim da nije problem u tome da ljudi više uopće ne pišu. Samo su pisma nekako ostala zapostavljena. Ona koja su stoljećima bila glavni način osobne, ali i svake druge vrste korespodencije, danas se smatraju presporima. Ali iskreno rečeno, danas pisma putuju puno brže nego što su ikada prije. Ako šaljemo pismo unutar zemlje, stići će u roku od dan dva. Nijedna vijest nije baš tako zastarjela za dan, dva. Samo lakše je sjesti, napisati mail i poslati u nekoliko sekundi. I odgovor možda stigne za nekoliko sati. No, odgovor će biti pohranjen negdje u nekoj virtualnoj memoriji, ne u prašnjavoj kutiji na ormaru koju jednoga dana možeš otvoriti i ponovo pročitati. 

Ovo nije tekst u kojem nekoga pokušavam uvjeriti kako su moderna tehnologija i moderna sredstva komunikacije zla i neosobna. Ne mislim to. Moderna sredstva komunikacije su prije svega izuzetno praktična. Ali ima ono nešto u iščekivanju rukom napisanog pisma u sandučiću. Zato, ono što vas želim potaknuti ovim postom je da nekome napišete pismo. Prijateljici, mami, dečku, curi, mužu, ženi, baki (bakama bi to zasigurno bilo divno), nekome tko vam je drag… Sigurno ćete ih ugodno iznenaditi. A tko zna, možda u svom sandučiću za nekoliko dana pronađete odgovor. Samo svakako navedite povratnu adresu.  Ja sam osobno odlučila napisati pismo svojoj dragoj prijateljici za koju znam da će biti oduševljena kada ga primi. Tko zna, možda pokrenemo revoluciju i ponovo učinimo da pisma budu „in“.

Posao iz naslonjača

Nedavno sam za rođendan, među ostalim poklonima, dobila dvije stvari: čupave, tople papuče nalik čizmicama i kućni ogrtač. Ništa neobično. No nedugo nakon toga, uhvatila sam samu sebe kako sjedim za radnim stolom i radim ogrnuta u taj ogrtač (bademantl kak bi rekli bi Zagrepčani) i papučama na nogama. To me podsjetilo na jednu zgodu iz vremena kada sam pokretala ovaj blog. Poanta je bila kako se trebam razviti u poznatu i slavnu blogericu koja zarađuje hrpu love od kuće pijući kavu, s čupavim papučama na nogama i zavaljena u naslonjač. 

Pa sada, blogerica sam postala, a to hoću li biti poznata i slavna ovisi o vama koji čitate ovaj blog – mogli bi malo podijeliti po društvenim mrežama :-). No, zanimljivo je da zaista radim od kuće u svojoj sobi koju iz šale zovem uredsko - stambenim prostorom. Inače sam zimogrozna, a moja soba nije baš najtoplija prostorija u kući pa topli kućni ogrtač i čupave papuče budu jako korisni. Doduše ponekad se dogodi da moram usput i kuhati ručak pa preselim laptop u kuhinju, malo miješam i pazim na ručak, a malo radim. Ne baš najbolja kombinacija za održavanje koncentracije, ali dobra za usavršavanje multitaskinga. 

Znam da nije baš često moguće raditi posao kao što je moj, ali moram reći da rad od kuće, odnosno rad za sebe, zaista ima mnoge prednosti.

Kao prvo, troškovi se znatno smanjuju. Kada sam svakoga dana odlazila na posao u ured, morala sam si kupiti gablec, potrošila sam na gorivo, a naravno tu su još i koja kava ili neki drugi trošak. To je samo ono osnovno. Kada si doma, većinu vremena si u trenirci (ili kućnom ogrtaču) i zaista jako malo novaca trošiš na odjeću. Nije da mi odjeća ne treba, ali u proteklih godinu dana često sam se našla obilazeći s prijateljicom trgovine i shvativši da je sve to lijepo, ali mi zaista ne treba jer i odjeću koju imam ne stignem baš nositi. Nije da nikamo ne idem, ali sasvim je druga priča kada svakog dana ideš na posao u ured (ili negdje drugdje) i moraš biti prikladno odjeven. Čak i ako idem nešto obaviti ili se naći s nekim, majica i traperice su sasvim OK. Osim toga, ja definitivno nisam jedna od onih žena koje se šminkaju kada su kod kuće. Ionako mi koža reagira na sve i svašta pa joj je bolje da ju ne maltretiram bez razloga. Nemojte me krivo shvatili, nisam se ni na koji način zapustila, ali život je jednostavniji.

Drugo, odlaskom na posao čovjek svaki dan izgubi barem sat i pol. Dok se spremiš, odjeneš, dođeš do radnog mjesta, vratiš natrag, dođeš k sebi. Kada si doma, dovoljno je obaviti jutarnju higijenu, pospremiti svoj uredsko - stambeni prostor i to je to. Naravno, to su idealni uvjeti. Većinu vremena imam desetak manjih zadataka za obaviti prije nego zaista počnem raditi (pas primjerice mora jesti svaki dan), ali gubitak vremena je daleko manji nego na putovanje. 

Treće, sam si svoj majstor. Pri tome najviše mislim na to da si sam možeš organizirati vrijeme, raditi kada tebi odgovara, napraviti pauzu kada tebi odgovara i prilagoditi posao ostalim aktivnostima. Naravno, to ne znači da je posao na drugom mjestu, ali mi omogućava da jedan dan u tjednu volontiram u uredu crkve, da idem na pilates, i da ponekad dva dana ne radim ako se odvija neki važan projekt, dođe mi član obitelji koji živi u inozemstvu ili pomažem prijateljici u selidbi. Također znači da možeš obaviti sve poslove kao što su odlazak u banku, na poštu ili k frizeru kada tebi odgovara, ne poslije posla kada je najveća gužva. Sve je stvar organizacije. Naravno, kada te stisnu rokovi, sve to moraš odgoditi i završiti posao, ali većinu vremena si prilično fleksibilan. 

I za kraj, možda to drugima nije tako važno, ali ja volim što doma mogu jesti kuhanu hranu, nešto sa žlicom; da mogu i bilo koje doba pojest voće, napraviti kavu, popit sok. Ja jednostavno ne volim brzu hranu, sendviče, pizze i slične stvari. Nije da ih nikada ne jedem, ali puno više volim pojesti čušpajz ili saft, sarmu, punjenu papriku – znate, nešto doma skuhano i zdravo.Pogotovo ako to skuha netko drugi, a ja se iz svog stambeno-poslovnog prostora spustim u kuhinju.

Naravno da sve ima svoje plusove i minuse. Moraš biti discipliniran da bi sam sebi postavio ciljeve, ustao svako jutro na vrijeme; da ne zlorabiš činjenicu da sam kreiraš svoje vrijeme. Meni je ponekad problem što moji ukućani ne shvaćaju moj posao jednako ozbiljno kao da sam negdje u uredu. Samo zato što nisam nigdje otišla, ne znači da me se, dok radim, može prekidati. No, usprkos tome, ja volim svoj mali posao od kuće koji mogu voditi iz naslonjača odjevena u kućni ogrtač i s čupavim papučama na nogama.

Kada krene, onda ga krene

Znate kako se u TV serijama u jednoj epizodi likovima dogodi toliko toga, a životi su im ispunjeni brojnim avanturama. Budimo realni, da bi čovjek sve to proživio trebali bismo biti mladi barem desetljeće do dva duže no što jesmo. Život jednostavno nije tako jako uzbudljiv kako što bismo željeli da bude. Većinom živimo prema nekoj ustaljenoj rutini. Budimo se u određeno doba, idemo na posao, u školu, na razne aktivnosti, u crkvu (barem oni kao ja koji idu)…. Sve prema nekom manje ili više ustaljenom rasporedu. Barem većinu vremena bude tako 

Ja imam svoj posao koji vodim od kuće i mogu puno više utjecati na vlastiti raspored, nego da radim od osam ujutro do četiri popodne, ali svejedno uglavnom živim prema nekom tjednom rasporedu. Naravno u njega ulaze i ekstra događaji, ali uglavnom je sve pod kontrolom. I iskreno, meni je to sasvim ok.

No ponekad nas život zatekne i odjednom se nađemo u nekom apsolutno čudnovatom razdoblju u kojem svaka rutina i normala nestaju i sa svih strana dolaze neki čudni zahtjevi, potrebe, obveze. A u mom životu se čini kao da takva razdoblja dolaze kada se brat odluči kako je baš vrijeme za farbanje i uređenje neke prostorije u kući. A znate kako je to kada imate majstora u kući koji poslove doma obavlja u slobodno vrijeme. Poslovi se obavljaju kada on stigne, a ostatak vremena živite nekim polunomadskim životom. Stvari se ne nalaze na pravom mjestu, dijelovi prostorija su prekriveni zaštitnom folijom, a stalno imate dojam da čistite, a ništa nije čisto. A onda se usred tih radova stvari zakompliciraju, barem jedan o članova obitelji se ozbiljno razboli, a onda uslijede i neka druga stanja ili nepogode.

Prije dvije godine priča je išla ovako. Vrijeme je bilo za uređenje i farbanja hodnika, stepenica i sl. I taman smo sve razvukli i brat je radio pripremne radove. Onda je tata dobio, ni manje ni više, nego upalu pluća. Ma divota. Ja sam bila ta koja ga je vozila doktoru jer nije bio u stanju sam voziti zbog napada kašlja. Nakon dva dana i deda (koji je tada imao 97 godina, a samo da se zna, još je živ) je dobio bronhitis. I njega sam isto vozila doktoru. S obzirom na njegove godine i konstituciju po prvi puta u svom životu pomislila sam da bi zaista mogao umrijeti.  Sa svojom povijesti kroničnog bronhitisa znala sam da sam ja sljedeća na redu. Tako je i bilo. Osim što ja nisam dobila samp bronhitis. Nekim čudnovatim putem bakterije su se kod mene odlučile malo prošetati i po drugim dijelovima tijela pa sam ja dobila i upalu bubrega. Iskreno rečeno, nisam se nikada osjećala tako jadno i bolesno kao tada. Imala sam osjećaj da umirem. Cijelo me tijelo boljelo. I tako smo se mi pretvorili u bolnicu na kraju grada. A kuća je izgledala kao da je u nju pala bomba. Ali, to nije sve. Kada sam se već bila malo oporavila, nakon nekoliko groznih mjeseci na poslu na koji sam svako juto odlazila s grčem u želucu, dobila sam otkaz i to na jako ružan način.  U jednom trenutku sam se pitala hoće li to ikada stati. Na sreću, ipak bilo je to samo jedno razdoblje u životu.

Sada je stanje slično. Ovoga puta na redu su radovi u kuhinji. Zaštitne folije su ponovo tu, a masa za gletanje, špahtle i kante po hodnicima. Taman me razveselila vijest da nakon kraćeg sušnog razdoblja imam neki poslić, a onda mama slomi ruku. Hm, odjednom sam se našla u situaciji da vozim mamu kod liječnika i pomažem joj u rješavanju administracije. Majstor i njegovi pomoćnici ne mogu biti gladni pa im treba skuhati ručak (što mama naravno ne može s jednom rukom, a osim toga mora mirovati). Naravno sve to dok je pola kuhinje prekriveno zaštitnom folijom, a majstor popravlja zidove na drugom kraju. I onda to sve treba očistiti, pospremiti, nahraniti gladnu čeljad, napraviti možda koju karticu redakture… 

I na kraju svega toga padne snijeg. Ne znam jesam li vam to već rekla - ja mrzim snijeg. Voljela sam ga kada sam bila mala i tata je bio taj koji je lopatao. Ali sada kada smo brat i ja ti koji si moramo isprtiti put za naše autiće u našem ogromnom dvorištu.  Da ja mrzim snijeg!  I da, svi vi koji imate romantičnu predodžbu o snijegu, molim vas, samo jednom kada zapadne tridesetak centimetara, dođite k meni ja ću vam dati lopatu da možete u potpunosti uživati u zimskim radostima.

Naravno da nije sve to tako grozno jer inače sada ne bih imala vremena sjesti i napisati nekoliko redaka, ali zanimljivo je kako stvari kada krenu, onda zaista krenu. Čak ne mora sve ni poći po zlu (raduje me da sam dobila taj poslić), ali zašto sve odjednom. O kako bi mi sada bila draga moja rutina kada se ne događa ništa posebnog. Ovako sama sebi pomalo nalikujem na nekog lika iz tv serije kojem se u jednom danu dogodi toliko stvari da je to ponekad teško pratiti. I na trenutke pomislim kako bi bilo super da se poput Asterixa u jednom filmova  mogu poduplati tako da jedna ja radi jedno, a druga ja nešto drugo. 

Sva sreća, moj kućni majstor će završiti svoj projekt (sve se bojim što bi se moglo dogoditi kada krene sa sljedećim), mamina ruka će zacijeliti, a što se tiče posla, još koja knjiga za redakturu ne bi škodila. Jednostavno ima takvih razdoblja. Život vas dostigne sa svim i svačim. Samo možda bi bilo zgodnije da stvari dolaze jedna po jedna, ne sve ovako odjednom. Da, kada bismo to barem mogli tako naručiti…

Sanjati život ili živjeti snove?

Prije desetak godina napisala sam jednu pjesmu. Bilo je to jedino razdoblje u mojem životu kada sam pisala poeziju. Također je to bilo razdoblje mog života obilježeno beznađem, depresijom i jadom. To je vidljivo u gotovo svim pjesmama koje sam tada napisala. Ali ova je bila drukčija. Ova je puna nade i entuzijazma jer sam je napisala kada mi se činilo da mi se život konačno pokrenuo i da nakon dugo vremena konačno živim. I nije govorila samo o meni nego i o mojoj najboljoj prijateljici. 

PUTOVANJE JEDNE ŽELJE

Dok smo gledale oblake

što nam bježe s obzorja,

tražile smo vjetar

što donijet će nam sreću.

A negdje daleko,

ali možda bliže

no što slutiti smo htjele,

putovala je želja

na krilima srebrnim.

I evo nas sada,

živimo ono

što tako smo dugo htjele.

I više ne sanjamo život,

nego živimo snove.

Ove zadnje dvije rečenice te pjesme neprestano mi se vrzmaju po glavi u posljednje vrijeme. Naime, mnogo toga se dogodilo u mom životu u proteklih godinu dana i nedavno sam shvatila da sam zapravo počela živjeti svoje snove. Znate, jedan od onih eureka trenutaka kada shvatite da ste došli, ili barem zakoračili na mjesto na kojem ste dugo željeli biti.  

Prije godinu dana mogli ste na ovom blogu čitati post o hodanju po vodi, o tome kako mi je Bog govorio kroz knjigu Johna Ortberga i kako sam se odlučila pokrenuti, izaći iz tog broda i suočiti se sa strahovima. E sada sam na pučini. Hodam po vodi. Barem mi se tako ponekad čini. Ponekad, moram priznati, budem kao Petar koji viče „Gospodine, pomagaj!“ Ali tu sam, ne gledam kako život prolazi pored mene.

Dugo vremena tražila sam viziju za svoj život. Imala sam neka Božja obećanja, želje i snove, ali mi se sve to činilo kao djelići slagalice koji se ne uklapaju zajedno. Kao da sam imala jedan komadić iz lijevog ugla, jedan iz sredine slike i jedan s vrha i nisam shvaćala kako se oni uklapaju u sliku. Tada sam prevodila na jednom seminaru koji je govorio o promjeni načina razmišljanja. Nakon dva dana prevođenja na seminaru, glava mi je bila kao balon, ali bila sam sretna. I shvatila sam: „Da to je ono što želim; želim imati svoj vlastiti posao za prevođenje i pisanje tekstova! To je ono u čemu uživam, ono što me čini sretnom! Pa moguće je da živim od onoga što volim, da živim svoje snove!“ Željela sam posao koji bi mi omogućio da volontiram u crkvi onoliko koliko želim, a da imam od čega živjeti i da to bude nešto što volim raditi. Bila je to prekretnica za mene.

Ali, trebalo je izaći iz broda. Trebalo je napraviti neke korake. Lako je doći do zaključka i shvatiti kako je nešto super. Malo je teže pokrenuti se u tom smjeru, preuzeti rizik i vjerovati Bogu da će te voditi. Potrebna je vjera, hrabrost i odlučnost. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja ni tako puna vjere, ni tako silno hrabra, ni odlučna, ali mogla sam ostati tamo i gledati kako život prolazi pored mene i osjećati se zaglavljeno ili se pokrenuti i napraviti nešto. I tako sam se pokrenula. 

Počela sam se pripremati kako bi otvorila svoj obrt, istraživati što mi je potrebno, i ono najvažnije što mi je trebalo biti kao zeleno svjetlo, prijavila sam se za program samozapošljavanja na Zavodu za zapošljavanje. Ako mi oni odobre potporu za samozapošljavanje, onda je to to. Ispunila sam sve formulare i čekala.

E sada, svi koji poznaju hrvatsku administraciju znaju što znači čekati. Mnogi se žale kako je teško otvoriti obrt, firmu, kako ti država uzme pola, kako se ništa ne isplati, kako te administracija zakoči. Moje iskustvo je sljedeće. Da, trebalo im je dva mjeseca da obrade moju prijavu iako je rečeno da će trebati jedan. Ali kaže narod: „Strpljen, spašen.“ Tako je bilo u mom slučaju. Ali nakon toga, kuda god sam krenula kako bi registrirala svoj obrt, vrata su mi se otvarala, sve je išlo glatko, nije bilo velikih čekanja, nije me administracija progutala, nisu mi naplatili basnoslovne iznose, pronašla sam dobru knjigovotkinju… Stvari su se slagale jedna za drugom. Polako, ali sigurno. Bog mi je tada pokazao kako će me voditi korak po korak. I nisam se brinula za deset koraka unaprijed. Rješavala sam stvari jednu po jednu i jedna po jedna su sjedale na svoje mjesto. I da, hrvatska administracija može biti grozna, ali ne mora. Moje je iskustvo da sam na nekim mjestima naišla na službenike koji su bili jako neljubazni, ali na drugima one koju su bili jako uslužni, ljubazni, otvoreni i spremni pomoći. Nije sve tako crno. 

I što sada? Sada imam svoj obrt za prevođenje, redakturu, copywriting i ghostwriting. Jesam li super uspješna poduzetnica? Nisam, prošlo je manje od pola godine. Jesam li zadovoljna? Da, jesam. Stvari se kreću u dobrom smjeru. Uhvati li me ponekad panika što dalje? O, da! Zar vas ne bi? Ali ako ću se ravnati tom panikom, neću nikada nikamo stići. Nisam još stigla tamo gdje želim biti, ali imam cilj, imam viziju, znam što želim i krećem se. Ne sanjam. Ne razmišljam kako bi sve bilo moguće da živim u Americi, Švicarskoj ili Kanadi. Tko kaže da su u Hrvatskoj stvari nemoguće? Ja vjerujem drukčije. I više ne sanjam život, nego živim snove.

Kad si sam(a)...

Jars of Clay, jedan od mojih omiljenih bendova, ima pjesmu Lonely People. Stihovi te pjesme u slobodnom prijevodu govore sljedeće: „Ovo je za sve usamljene ljude koji misle da ih je život zaobišao… Ovo je za sve samce koji misle da ih je život ostavio na suhom." Kada kao ja imaš 34 godine i već si godinama sama, ima razdoblja kada se osjećaš upravo tako. Da te život na neki način preveslao. Da gledaš kako život prolazi pored tebe, drugi ljudi se žene, imaju djecu, napreduju, nešto se događa u njihovom životu. A tvoj život stoji.

Da ima takvih dana. Ali to su samo dani. Ili bi barem trebali biti. Jer ako nam se život kao samcima sveo samo na to da žalimo nad vlastitom sudbinom jer nemamo nikoga, jadni smo, nitko nas ne voli i tko zna koja još patetika (a padnem  i ja ponekad u neku takvu patetiku), onda smo zaista među najjadnijim ljudima na svijetu. Jer, ako ne znamo uživati u onome što imamo; u slobodi, neovisnosti, vremenu koje pripada samo nama, prilikama za druženje, služenje, razvoj i napredak, onda možda ni ne zaslužujemo ništa više od toga nego da budemo jadni.  Da, samci koji ovo čitate, ovo ne dolazi iz usta nekoga tko uživa u sretnom braku i vezi i gleda na vas odozgo, ovo dolazi iz usta osobe koja je u istoj situaciji kao i vi.

Mnoge moje prijateljice su mlade mame. Ponekad im zavidim jer uživaju u obitelji. Ali iskreno, ponekad kad ih vidim neispavane, umorne i željne slobode, bude mi drago da se ne moram s time baviti. Nije brak i obitelj uvijek sve tako ružičasto. Nije ni crno. Ali poanta je da ni samaštvo nije samo crno.

Stvar je u stavu. Ako gledaš na ovo vrijeme koje imaš sada dok si sam ili sama kao dar od Boga, onda ti sve postaje ljepše. Bitno je sagledati pozitivnu stranu nekih od aspekata samaštva. 

Vrijeme. Činjenica da kao slobodna osoba imaš više vremena koje možeš rasporediti kako želiš. To ne znači, kako to ponekad udane žene i majke misle, kako neudane djevojke imaju jako puno slobodnog vremena jer nemaju djecu. Ja nemam puno slobodnog vremena. Ali nemam ga zato što sam svoje slobodno vrijeme ispunila aktivnostima. Zato što radim puno toga, služim u crkvi, što živim u kući s vrtom u uvijek imam što raditi. Stvar je u tome da imam vremena raditi stvari koje ja želim, da mojim rasporedom ne upravljaju djeca i obiteljske obveze.

Sloboda. Kad dogovaram kavu sa svojim prijateljicama koje imaju djecu, obično one moraju prvo smisliti kamo će s djecom ili se družimo kod njih doma jer im je to najjednostavnije. A vjerujem da se često zapravo žele maknuti iz kuće. Kao samcima nam je mnogo lakše dogovoriti spontane kave ili druženja. Ako imaš vremena, zašto ne. Slobodan si ići kamo želiš. Ne moraš prvo smisliti plan. Isto tako možeš spontano posjetiti nekoga ili produljiti svoj odlazak u grad za sat ili dva. Možeš ići na ljetovanje na mjesta koja ti želiš, ne na ona koja su pogodna za djecu;  gledati tv program koji ne uključuje crtiće i dječje emisije; čitati knjige koje ti voliš, ne dječje lektire i slušati glazbu koja se sviđa tebi, a ne tvojoj djeci. A muževe nisam ni spomenula.

Svrha. Vjerujem da svako razdoblje u životu ima svoju svrhu. Na žalost, mi ljudi smo skloni promašiti je. Kao samci, mislimo da je svrha samaštva samo pronaći srodnu dušu i onda se toliko time okupiramo da zaboravimo raditi ono što možemo. Rasti i razvijati se, služiti drugima u punini kapaciteta, graditi prijateljstva, razvijati karijeru…  Oženjeni ljudi, pak, često zavide onima koji su sami jer imaju vremena  i slobode. Ako se dobro zagledamo u svoj život, vidjet ćemo da, bez obzira na naše bračno ili nebračno stanje, postoji svrha i razlog zašto smo tu gdje jesmo i da je trebamo ispuniti i ostvariti, ne tugovati za onime što nemamo. 

Često puta me ljudi ispituju o tome imam li nekoga, ima li što na vidiku, jesam li usamljena ili tražim li nekoga.  Ima onih, koji bi silno željeli da se udam (kao moj tata ili pastor). Da, ja bih voljela imati svoju obitelj, ali ne želim da to bude jedina svrha i cilj moga života. Želim da sada, ovako kako jesam, mogu iskoristiti svoje vrijeme, potencijale, mogućnosti i darove do maksimuma. Naravno, prema onome što mislim da Bog želi od mene i što volim. 

Zato, ako si sama ili sam (a mislim da je ovo poruka više namijenjena curama), pa nije to kraj svijeta. Čak i ako si prešla tridesetu. Ako se samosažaljevaš, vrijeme je da promijeniš stav i uživaš u životu koji ti je dan.  Jednoga dana ćeš možda žaliti što nisi to učinila i govoriti sama sebi: „Gdje mi je bila pamet?“  Samo zato što si sama ili sam, život ne prolazi pored tebe ako mu ti to ne dopustiš. Život će ti biti ispunjen onoliko koliko ga ispuniš.  Zadnji stih one iste pjesme kaže: „Nećeš znati dok ne pokušaš“. Zato nemoj samo stajati i gledati. Pokreni se i uživaj u onome što imaš.