Kao psi oko kosti

„Mi Hrvati!“ Kako je lako slušati te uzvike dok gledamo neki sport, jako smo ponosni na svoje sportaše, uhvati nas neki nacionalni ponos i zajedništvo. Ali to je samo taj trenutak nekog navijačkog ludila kada mislimo da smo složan narod. No, budimo realni, u posljednjih dvadeset godina Hrvati su pokazali složnost i jedinstvo samo u ratu, prirodnim katastrofama kao što su bile poplave u Slavoniji i prilikom sportskih uspjeha. Sve ostalo vrijeme ponašamo se poput pasa kojima je netko bacio kost i mi se onda otimamo oko nje. Ono što pod time mislim je da smo toliko razjedinjeni i toliko spremni napasti jedni druge kada se netko ne slaže s nama da to ponekad djeluje strašno. Potrebno nam je samo baciti kost, neku temu ili pitanje oko koje postoje različita mišljenja, i odmah smo spremni na bitku do krvi, zanemarujući pritom sve druge veze.

Mi smo uvijek podijeljeni oko nečega: partizani i ustaše (nakon 70 godina!!), dinamovci i hajdukovci, HDz-ovci i SDP-ovci, crni i crveni, liberalni i konzervativni, vjernici (iako se ograđujem od te riječi u ovom kontekstu) i ateisti, pristaše Kolinde ili Josipovića, oni koji su ZA ili PROTIV na referendumu za brak i među najnovijim pristaše i protivnici cijepljenja. Našlo bi se tu sigurno još mnogo drugih tema koje mogu izazvati ne samo rasprave, već i sukobe među Hrvatima.

Naravno, da postoje različita mišljenja i različita poimanja svijeta. To je svugdje tako. Svi smo mi različiti i svi drukčiji razmišljamo. U tome nema ničeg loše. Ono što me zabrinjava i, iskreno rečeno, rastužuje je nepostojanje kulture dijaloga i rasprava. Čim se netko ne slaže s nama, spremni smo mu skočiti za vrat, izvrijeđati jedni druge, nazvati ih glupima, zatupljenima,komunistima,udbašima, lopovima, luđacima, zatucanima…. Do sada ste valjda shvatili o čemu govorim.

Kada je bila riječ o referendumu o braku, oni koji su bili protiv, odnosno liberalniji dio populacije, nije se ustručavao vrijeđati sve druge kao zatucane, neobrazovane i glupe. Nije li vam palo na pamet da među tim ljudima ima intelektualaca koji su izuzetno pametni, obrazovani i nimalo zatucani. Ali imaju drukčije mišljenje od vas. Isto tako su neki od onih koji su bili za, sve koji se ne slažu s njima smatrali nemoralnima, perverznima i ljudima koji ne poštuju obitelj. Uvjerena sam da među njima ima ljudi u heteroseksualnom braku koji vole i poštuju svoje partnere i podučavaju svoju djecu istom. Izjave u javnosti, a još više natpisi i komentari na društvenim mrežama bili su izrazito napadački. Ljudi su bili spremni jedni druge napasti iako su si do tada bili prijatelji. Nevjerojatno. Žalosno.

Najnovije rasprave koje se šire po internetu su one o cijepljenju djece. Obje strane objeručke će prihvatiti svaki komentar, objavu, članak u novinama ili natpis na internetu (bez obzira koliko provjereni bili) i onda ga staviti na Facebook s objavom u stilu: Evo vam na, vi glupi ljudi, sada vidite da sam ja u prvu. Zaista. Koga će to uvjeriti? Samo će se dalje ražestiti. Kao da se itko želi donijeti glupu odluku koja je vezana uz zdravlje njihove djece. Nitko se nije samo probudio i rekao da ne želi cijepiti dijete, niti su oni koji cijepe dijete ludi što to čine. Postoji razlozi za i protiv i svatko ima pravo preuzeti rizik svoje odluke. Ne moramo zbog toga napadati drugu stranu.

Ovo su samo neki primjeri, ali ja sam duboko razočarana činjenicom koliko daleko to može ići. I ponekad uhvatim sebe kako se upuštam u raspravu oko neke teme do koje mi je stalo i to s osobom do koje mi je stalo. No zaustavim se zato što mislim da naše razilaženje u mišljenjima nije vrijedno sukoba. Toliko je toga što imamo zajedničko i za što bismo se svi trebali boriti.

Najgori od svih su ipak političari. Čini se da njima nije ni najmanje stalo do toga da se zaista bore za svoju zemlju i njezino jedinstvo i blagostanje. Glavno je da dokažu da su oni dobri, a druga strana loša. Ni za živu glavu vladajući na bi priznali da u opoziciji ima dobrih i pametnih ljudi, dok opozicija ni pod koju cijenu ne želi priznati da je vladajuća struktura napravila nešto dobro. I to govorim nevezano uz to tko je trenutno na vlasti. Glavno da se svađaju, prepiru, vrijeđaju. Riječi koje ponekad izlaze i njihovih usta su nešto što bi nas trebalo užasnuti. I ono najgore, ne samo da vrijeđaju druge stranke, već i vrijeđaju ljude koji su za njih glasali. Građane zemlje kojoj bi trebali služiti.

Ljudi, rasprave i svađe neće nas nikamo odvesti. Nikada nisu i nikada neće. Ako se ne naučimo komunicirati, civilizirano raspravljati bez vrijeđanja i kasnije razgovarati o drugim temama bez nepotrebnih tenzija, jedino što ćemo učiniti je da i dalje uništavamo ovu zemlju koja nam je dana. Nećemo se nikada nikamo pomaknuti jer ćemo biti prezaposleni raspravama da bismo mogli zajedno raditi na dobrobit sviju. U ratu nije bilo važno što osoba do tebe misli o homoseksualnim brakovima. Ljudi su se borili za svoju zemlju. Kao da se sada ne moramo boriti za svoju zemlju?! Itekako moramo, samo na drukčiji način. Ali sve dok skačemo jedni na druge oko svake teme oko koje se razilazimo, nećemo biti ništa bolji od pasa koji se tuku oko kosti. A onda možda ni ne zaslužujemo bolje. Ipak, nadam se da nije tako.

Krimići starog kova

Osim što volim čitati knjige, ja isto tako jako volim gledati kriminalističke serije. Na žalost, to se ponekaD pretvori u pravu ovisnost pa sam u stanju provesti cijelu večer gledajući Kosti, CSI, NCIS, Castlea, Unforgettable (jednostavno ne mogu vjerovati da su to preveli Tragovi zločina), Zločinačke umove, Detektiva s Floride,Ubojstva u Midsummeru (tamo valjda više nema živog čovjeka) Tijelo kao dokaz…. do sada ste već shvatili da ih skoro sve znam. Nastojim ne biti toliko pred televizorom pa ih ne pratim redovito, ali ih znam.

Ali od svih detektiva i detektivskih priča, ono što najviše volim je Sherlock Holmes. Nema veze radi li se o ekranizaciji stvarnih priča Sir Arthura Conana Doylea ili tek izmišljenim slučajevima moderniziranog Sherlocka čiji je vjerni asistent dr. Watson zapravo žena, velika je vjerojatnost da ću ga ja htjeti pogledati. No, nemojmo se zavaravati, Sherlock je najbolji, najzanimljiviji i najintrigantniji  kada čitate originalne priče i to najbolje na engleskom. Jer, uz sve te serije i filmove, najbolji krimići s kojima sam se ikada susrela su zapravo oni starog kova.

Sherlock je naravno nezaobilazan i nenadmašan. Za razliku od modernih detektiva koji se oslanjaju na forenziku, tehnologiju i druga moderna čuda, „stari“ Sherlock Holmes bio je hodajuća enciklopedija, fenomenalan um koji se u rješavanju zločina oslanjao prije svega na svoju sposobnost dedukcije. Samo je Sherlock mogao na temelju zgužvane košulje i vrste blata na cipelama zaključiti gdje je čovjek bio prije tri dana, u kakvoj obitelji je odrastao i u kakvim odnosima je sa svojom ženom. Da, dobro, možda malo pretjerujem sa svojim hvalospjevima, ali po mom mišljenu Sherlock Holmes je sa svim svojim ekscentričnostima i antisocijalnim ponašanjem, najbolji izmišljeni detektiv svih vremena.

No, osim Sir Arthura Conana Doylea, pronašla sam još jednog starijeg pisca koji me oduševio svojim intrigantnim romanom Moonstone (Mjesečev kamen). Riječ je o Wilkieju Collinsu. Jeste li ikada čuli za njega? E pa da vas prosvijetlim, upravo se knjiga Moonstone smatra prvih detektivskim romanom u engleskoj književnosti, a Wilkie Collins piscem koji je postavio temeljna pravila pisanja istih. No da vam bude lakše, moram priznati da, usprkos svojem znanju engleske književnosti do prije nekih šest, sedam godina ni ja nisam imala pojma tko je on. A onda mi ga je otkrila moja tadašnja kolegica Janet Berković. Donijela mi je knjigu Moonstone i rekla da će mi se vjerojatno svidjeti. Ne samo da mi se  svidjela, bila sam oduševljena njom. Bila sam na moru kada sam je čitala. A ja na moru knjigu ne nosim sa sobom valjda samo kada idem u more plivati. Prava pravcato napeto štivo u kojem do kraja ne znaš tko je zapravo počinitelj. Bolje od većine modernih knjiga, serija, filmova…  Jedna od onih knjiga koje ne ispuštate iz ruke sve dok ne saznate tko je zapravo krivac, što je naravno na samom kraju.

Nedavno sam čitala još jednu Collinsovu knjigu Woman in White (Žena u bijelom). Iako ne toliko napeta kao Moonstone, čitajući knjigu odjednom shvatiš kako se njezina radnja u nekoliko navrata totalno okrenula u sasvim drugom smjeru od onoga što si do tada očekivao. Od toga da uživaš kako glavni likovi dobro napreduju protiv zlikovaca, a onda odjednom zlikovci imaju nevjerojatnu prednost i čini se kao da sve ide otpočetka. Uglavnom, štivo na kojem bi se današnji pisci detektivskih romana mogli učiti kako se piše. No, kako to biva s tim „starim“ piscima koje ja tako volim čitati, opisi likova, društva, njegovih normi i zbivanja su oni koji te knjige čine vrijednima čitanja. 

Iz nekog razloga ljudi smatraju kako klasici nisu zanimljive knjige, kako u njima nema napetosti, intrige, zanimljivih likova, zločinaca i detektiva, heroja ili antihetroja. Ali nije tako. Ove dvije Collinsove knjige dokaz su tome. Svima onima koji vole knjige koje ne mogu prestati čitati u 1 sat u noći jer ih zanima što će se dalje dogoditi toplo ih preporučam. Iskreno, ne znam jesu ili uopće prevedene na hrvatski jezik, ali ako čitate engleski, a još k tome imate Kindle, možete ih vrlo lako nabaviti. Kao što sam jednom ranije napisala, jedna od prednosti klasika je da na Kindleu mogu nabaviti besplatno. I na kraju, uživajte. Neka vaš krimić bude ne samo napet, već i dobro napisan. 

Kradljivica knjiga

Kada se kao narator u jednoj knjizi pojavljuje sama Smrt, radnja je smještena u nacističku Njemačku i likovi su obični siromašni Nijemci, dirljivo je možda zadnja riječ koja će vam pasti na pamet. No, Kradljivica knjiga Markusa Zuzaka je upravo to, dirljiva, topla, priča o običnim ljudima koji žive u groznim vremenima, poneki zaluđeni groznom ideologijom. 

Malo je romana koji mene mogu rasplakati, no na kraju ove knjige nisam se mogla oduprijeti suzama. Neću vam otkrivati njezin sadržaj, opisati likove, davati vam naznake o čemu je riječ. Kao što Smrt, naš vodič kroz ovaj roman, dolazi do zaključka kako rat u ljudima može probuditi ono najgore i ono najbolje i da su ljudska bića u stanju jedna prema drugima pokazati iznimnu okrutnost i iznimnu dobrotu, tako sam i ja kroz retke Kradljivice knjiga došla do nekih zaključaka. 

Čak i najsnažnije žene noću plaču kada im muža odvedu u rat. 

Dječak od četrnaest godina skočit će u ledenu rijeku kako bi zaslužio poljubac djevojke koju voli.

Prijatelje i saveznike ponekad pronađemo među ljudima od kojih to nismo očekivali.

Moguće je nekome pokloniti oblak. 

Obećanje je obećanje čak i kada njegovo izvršenje u opasnost dovede cijelu vašu obitelj.

Čudaka je uvijek bilo i uvijek će ih biti.

Siromašni ljudi suočavaju se s istim problemima bez obzira na to u kojem režimu živjeli. 

Čovjek može izbjeći smrt, čak i nekoliko puta, ali ona će ga na kraju ipak stići.

U skloništu tijekom zračnog napada jedna knjiga može odagnati strah mnogih.

Obična djevojčica može čuvati veliku tajnu.

Noćne more puno je lakše preživjeti kada imate brižnog tatu (pa čak i ako nije biološki). 

Mali ljudi mogu pokazati veliku hrabrost. 

Za neke poljupce ponekad bude prekasno.

Moguće je naučiti čitati uz priručnik za mlade grobare.

Za pravo prijateljstvo nije važno koliko tko ima godina. 

Knjiga vam može spasiti život.

Pohani marcipani ili kako je kuhinja postala čarobno mjesto

Kada bih kao mala baku dosađivala što je za ručak, ona bi mi odgovorila: „Pohani marcipani!“ Znate li što su pohani marcipani? Ne? Ne brinite, nisam ni ja znala. Ali zvučalo je jako egzotično. Mislila sam da ima neke veze s patlidžanima. Naravno da tako nešto ne postoji, baka ih je izmislila. Moja baka Marica bila je izvrsna kuharica. Nema toga što ona nije znala skuhati, i ne samo to, sve što je ona skuhala uvijek je bilo tako fino… Između ostalog, radila je domaće štrudle koje je razvlačila na kuhinjskog stolu. Voljela sam gledati kako to radi i bila sam fascinirana kako uspijeva razvući tijesto da bude tako tanko. Ali ne samo da je bila dobra kuharica, bila je i mudra žena pa bih svaki puta kada je ona radila štrudlu ja dobila svoje tijesto od kojeg doduše nisu nastale štrudle, već zmijice, puževi, tanjuri, zdjelice i drugi oblici koje sam mogla napraviti. Dok sam se ja tako zabavljala štrudla bi već bila u pećnici. Dok je baka bila živa, kuhinja je bilo čarobno mjesto na kojem je nastajalo sve što ti srce može poželjeti.

No baka je umrla kada sam imala sedam godina i nije me stigla naučiti razvući tijesto za štrudlu, ni kuhati sarmu, čuspajze, kolače, meso…. Nakon njezine smrti kuhinjski stol i dalje je služio za pripremu obroka, ali isto tako i za pisanje zadaća, pripremanje zadataka, društvene igre. Mama je kuhala jer je morala, onako uz mnoštvo drugih obaveza koja je imala kao zaposlena majka. Kuhanje joj nikada nije bilo strast. Nije da joj zamjeram, divim joj se što je tolike godine uspijevala držati sve konce. I tako su prošle godine, osnovna, srednja škola, fakultet. Naučila sam nešto kuhati, znala sam se snaći, nije mi to bio problem, ali onako kao i mami, to mi je bilo uz put. Nije tu bilo ničeg posebnog. Promatrala sam kako se stvari rade, ali nisam se baš previše petljala. 

Kada sam se par godina nakon fakulteta odselila i započela samostalan život, naravno da sam morala i kuhati. Nije me to plašilo. Osnove sam znala, nema tu puno mudrosti. No, kako sam živjela s dosta ograničenim budžetom, kuhanje je također podrazumijevalo dosta kreativnosti. I tako sam počela otkrivati čari kuhanja, pribavljala sam i isprobavala začine, nove namirnice koje moji doma nisu tako često koristili i bila sam svoj šef u kuhinji gdje mi nitko nije prigovarao. Kuhanje je postalo zanimljivo. Ne samo to, kada bi mi netko došao u posjet i ja mu skuhala nešto jednostavno i ukusno, bila sam tako sretna kada bi ta osoba uživala u mom uratku. Tada sam počela shvaćati svoju baku. Ona nije kuhala samo zato što je morala. Ona je kuhala zato što je to voljela. 

Kada sam počela živjeti s drugom cimericom (prva se u međuvremenu udala) već sam se u kuhinji osjećala kao carica. To je bio moj svijet u kojem sam uživala, bilo mi je drago kada bi mi netko došao u goste, kada bih hranila druge ljude (to je totalno baka radila, da je ostala živa svi bismo bili kao loptice) i kada bi zajedno uživali u hrani. Sjećam se jednog rođendana na koji sam pozvala nekolicinu prijatelja i cijeli dan im pripremala hranu. Uživala sam u tome. BIla sam u svom elementu. Nekoliko godina nakon toga, s vremena na vrijeme kuhala bih na kampovima za djecu za 30 do 50 ljudi. 

Ono što najviše volim raditi su čuspajzi i salate. Čuspajze zato što me podsjećaju na djetinjstvo, a salate jer pružaju tako veliku priliku za kreativnost. Jednostavno ubaciš sastojke koje imaš i prilagodiš umak. Ponekad na druženja donesem salatu, pa me kasnije pitaju za recept. Većinom ih blijedo gledam jer zapravo nemam pojma što sam stavila unutra. BIla je to trenutna inspiracija. Ja nisam netko tko kuha prema receptu. Naravno da postoje neka pravila o određenim namirnicama koje dobro pristaju jedna uz druge ili kako se trebaju pripremati da budu ukusnije, ali sve ostalo je sloboda. Ne znam koliko dugo se nešto peče u pećnici - moj odgovor je većinom: „Dok nije pečeno, pogledaš i probaš.“ Probaš pa malo dodaš, oduzmeš, još malo kuhaš ili pečeš…  Ne znam koje sve začine sam stavila, nije to uvijek isto. 

I tako kuhajući i uživajući shvatila sam nekoliko stvari koje čine izvrsnu kuharicu kao što je bila moja baka. Jedna od njih je talent. Neke stvari se nauče. Netko je čak i kreativan u kuhinji, ali mi jela nikada ne uspijevaju onako ukusnima kao što bi istinski talentiranoj kuharici. Zašto? Ne znam. Mislim da moraš imati taj neki osjećaj za kuhanje da znaš skuhati, ali i da znaš prepoznati kada je nešto zaista, zaista ukusno.

Druga stvar je ljubav. Ja, kao i moja baka Marica, zaista uživam kuhajući. To me opušta. Ali isto tako kao i ona volim hraniti ljude. To je za mene jedan od jezika ljubavi. Meni je gušt gledati kako netko slasno jede i uživa u nečemu što sam skuhala. Mnoge žene kuhaju jer moraju nahraniti obitelj. I to mi je sasvim jasno i ne mislim da je u tome nešto loše. Ali moje je osobno mišljenje ljubav jedan od najboljih sastojaka svih jela. Iz nekog čarobnog razloga svako jelo bude ukusnije kada ga kuhaš s ljubavlju. 

Kada sam ove zime radila božićne kolačiće koje je baka radila dok sam bila mala, prošla mi je kroz glavu misao: „Baka bi bila ponosna na mene.“ Zaista vjerujem da bi. Bila bi sretna da me može vidjeti zamrljanu od brašna kako brišem ruke o pregaču istim pokretima koji su bili karakteristični za nju. Kuhinja je za mene mjesto na kojem se slano, slatko, ljuto i kiselo spajaju u čarobnu harmoniju ukusa i mirisa koje očaravaju mnoge. Kuhinja je čarobno mjesto gdje zaista vrijedi izreka da ljubav ide kroz želudac.

Piši, piši mi...

Sjećate li se kada ste posljednji puta primili pravo pravcato pismo? Ne? Iskreno, ni ja. Koliko god razmišljala, ne mogu se sjetiti kada se posljednji puta u mom poštanskom sandučiću našla koverta ispisana poznatim rukopisom koja je skrivala isto tako rukom ispisan papir. Prošle su godine. Nisam se mogla sjetiti ni kada sam posljednji puta ja nekome poslala pravo pravcato pismo. Napisala sam ih doduše mnogo, ali nisam imala dovoljno hrabrosti poslati ih. Ili mi je samo pisanje pisma bilo dovoljno emocionalno pražnjenje da nakon toga nisam imala potrebnu poslati ga. Takvih je pisama bilo, ali ne i onih „pravih“.

A nekada sam jako voljela pisati pisma. Još dok sam bila dijete, uvijek sam imala nekog s kim sam se dopisivala. Neku prijateljicu koja je živjela daleko ili sam njezinu adresu pronašla u dječjem časopisu pod rubrikom „želim se dopisivati“. I s iščekivanjem bih gotovo svakoga dana odlazila do poštanskog sandučića u nadi da će se u njemu naći moje pismo. Nisu svi uvijek bili tako entuzijastični kao ja pa sam ponekad morala čekati malo dulje, ali svejedno, bila je to velika radost pronaći pismo naslovljeno na mene. 

U jednom periodu krajem osnovne škole redovito sam pisala pisamca prijateljici koja je išla sa mnom u razred i viđale smo se svakoga dana. Pisala sam joj o tom danu, što mi je tko rekao, što me razveselilo, razljutilo, kako sam se osjećala kada sam odgovarala neki predmet i koliko mi je zanimljiva knjiga koju sam trenutno čitala (već tada sam uz lektiru čitala još pokoju knjigu sa strane). Zapravo, i danas to klinke rade, samo se njihova „pisma“ svode na razgovore preko raznih chatova, sms-ova, e-mailova i sl. Sve negdje do kraja fakulteta imala sam nekoga s kime sam se redovito dopisivala. Nakon srednje s prijateljicom iz razreda, osobama koje su živjele daleko, ali smo se negdje upoznale… Jedna kolegica s faksa s kojom sam si tada bila bliska otišla je na jedan semestar studirati u Italiju. Vjerujem da mi nikada nitko nije tako ogolio dušu kao ta djevojka u tim pismima. 

I znate što, još uvijek čuvam sva njezina pisma. Zapravo, čuvam jako, jako puno pisama koje sam dobila. Možda sam se riješila onih iz djetinjstva, ali sve ostale čuvam. Imam jednu kutiju s pismima i razglednicama koju čuvam već godinama. Većinom skuplja prašinu na vrhu ormara, ali s vremena na vrijeme je izvadim i pročitam pokoje. Bude zaista zanimljivo. Ponekad tužno, ponekad smiješno, ponekad se začudim mudrosti, a ponekad nezrelosti koja je u njima. Ali uvijek mi bude drago čitati ih i ponovo poželim napisati pokoje. Ali… gotovo nikada to ne učinim. Na žalost.

Ne moram ni postavljati pitanje zašto nitko više ne piše pisma. Zamijenili su ih e- mailovi i chatovi, blogovi i društvene mreže. Mislim da nije problem u tome da ljudi više uopće ne pišu. Samo su pisma nekako ostala zapostavljena. Ona koja su stoljećima bila glavni način osobne, ali i svake druge vrste korespodencije, danas se smatraju presporima. Ali iskreno rečeno, danas pisma putuju puno brže nego što su ikada prije. Ako šaljemo pismo unutar zemlje, stići će u roku od dan dva. Nijedna vijest nije baš tako zastarjela za dan, dva. Samo lakše je sjesti, napisati mail i poslati u nekoliko sekundi. I odgovor možda stigne za nekoliko sati. No, odgovor će biti pohranjen negdje u nekoj virtualnoj memoriji, ne u prašnjavoj kutiji na ormaru koju jednoga dana možeš otvoriti i ponovo pročitati. 

Ovo nije tekst u kojem nekoga pokušavam uvjeriti kako su moderna tehnologija i moderna sredstva komunikacije zla i neosobna. Ne mislim to. Moderna sredstva komunikacije su prije svega izuzetno praktična. Ali ima ono nešto u iščekivanju rukom napisanog pisma u sandučiću. Zato, ono što vas želim potaknuti ovim postom je da nekome napišete pismo. Prijateljici, mami, dečku, curi, mužu, ženi, baki (bakama bi to zasigurno bilo divno), nekome tko vam je drag… Sigurno ćete ih ugodno iznenaditi. A tko zna, možda u svom sandučiću za nekoliko dana pronađete odgovor. Samo svakako navedite povratnu adresu.  Ja sam osobno odlučila napisati pismo svojoj dragoj prijateljici za koju znam da će biti oduševljena kada ga primi. Tko zna, možda pokrenemo revoluciju i ponovo učinimo da pisma budu „in“.

Posao iz naslonjača

Nedavno sam za rođendan, među ostalim poklonima, dobila dvije stvari: čupave, tople papuče nalik čizmicama i kućni ogrtač. Ništa neobično. No nedugo nakon toga, uhvatila sam samu sebe kako sjedim za radnim stolom i radim ogrnuta u taj ogrtač (bademantl kak bi rekli bi Zagrepčani) i papučama na nogama. To me podsjetilo na jednu zgodu iz vremena kada sam pokretala ovaj blog. Poanta je bila kako se trebam razviti u poznatu i slavnu blogericu koja zarađuje hrpu love od kuće pijući kavu, s čupavim papučama na nogama i zavaljena u naslonjač. 

Pa sada, blogerica sam postala, a to hoću li biti poznata i slavna ovisi o vama koji čitate ovaj blog – mogli bi malo podijeliti po društvenim mrežama :-). No, zanimljivo je da zaista radim od kuće u svojoj sobi koju iz šale zovem uredsko - stambenim prostorom. Inače sam zimogrozna, a moja soba nije baš najtoplija prostorija u kući pa topli kućni ogrtač i čupave papuče budu jako korisni. Doduše ponekad se dogodi da moram usput i kuhati ručak pa preselim laptop u kuhinju, malo miješam i pazim na ručak, a malo radim. Ne baš najbolja kombinacija za održavanje koncentracije, ali dobra za usavršavanje multitaskinga. 

Znam da nije baš često moguće raditi posao kao što je moj, ali moram reći da rad od kuće, odnosno rad za sebe, zaista ima mnoge prednosti.

Kao prvo, troškovi se znatno smanjuju. Kada sam svakoga dana odlazila na posao u ured, morala sam si kupiti gablec, potrošila sam na gorivo, a naravno tu su još i koja kava ili neki drugi trošak. To je samo ono osnovno. Kada si doma, većinu vremena si u trenirci (ili kućnom ogrtaču) i zaista jako malo novaca trošiš na odjeću. Nije da mi odjeća ne treba, ali u proteklih godinu dana često sam se našla obilazeći s prijateljicom trgovine i shvativši da je sve to lijepo, ali mi zaista ne treba jer i odjeću koju imam ne stignem baš nositi. Nije da nikamo ne idem, ali sasvim je druga priča kada svakog dana ideš na posao u ured (ili negdje drugdje) i moraš biti prikladno odjeven. Čak i ako idem nešto obaviti ili se naći s nekim, majica i traperice su sasvim OK. Osim toga, ja definitivno nisam jedna od onih žena koje se šminkaju kada su kod kuće. Ionako mi koža reagira na sve i svašta pa joj je bolje da ju ne maltretiram bez razloga. Nemojte me krivo shvatili, nisam se ni na koji način zapustila, ali život je jednostavniji.

Drugo, odlaskom na posao čovjek svaki dan izgubi barem sat i pol. Dok se spremiš, odjeneš, dođeš do radnog mjesta, vratiš natrag, dođeš k sebi. Kada si doma, dovoljno je obaviti jutarnju higijenu, pospremiti svoj uredsko - stambeni prostor i to je to. Naravno, to su idealni uvjeti. Većinu vremena imam desetak manjih zadataka za obaviti prije nego zaista počnem raditi (pas primjerice mora jesti svaki dan), ali gubitak vremena je daleko manji nego na putovanje. 

Treće, sam si svoj majstor. Pri tome najviše mislim na to da si sam možeš organizirati vrijeme, raditi kada tebi odgovara, napraviti pauzu kada tebi odgovara i prilagoditi posao ostalim aktivnostima. Naravno, to ne znači da je posao na drugom mjestu, ali mi omogućava da jedan dan u tjednu volontiram u uredu crkve, da idem na pilates, i da ponekad dva dana ne radim ako se odvija neki važan projekt, dođe mi član obitelji koji živi u inozemstvu ili pomažem prijateljici u selidbi. Također znači da možeš obaviti sve poslove kao što su odlazak u banku, na poštu ili k frizeru kada tebi odgovara, ne poslije posla kada je najveća gužva. Sve je stvar organizacije. Naravno, kada te stisnu rokovi, sve to moraš odgoditi i završiti posao, ali većinu vremena si prilično fleksibilan. 

I za kraj, možda to drugima nije tako važno, ali ja volim što doma mogu jesti kuhanu hranu, nešto sa žlicom; da mogu i bilo koje doba pojest voće, napraviti kavu, popit sok. Ja jednostavno ne volim brzu hranu, sendviče, pizze i slične stvari. Nije da ih nikada ne jedem, ali puno više volim pojesti čušpajz ili saft, sarmu, punjenu papriku – znate, nešto doma skuhano i zdravo.Pogotovo ako to skuha netko drugi, a ja se iz svog stambeno-poslovnog prostora spustim u kuhinju.

Naravno da sve ima svoje plusove i minuse. Moraš biti discipliniran da bi sam sebi postavio ciljeve, ustao svako jutro na vrijeme; da ne zlorabiš činjenicu da sam kreiraš svoje vrijeme. Meni je ponekad problem što moji ukućani ne shvaćaju moj posao jednako ozbiljno kao da sam negdje u uredu. Samo zato što nisam nigdje otišla, ne znači da me se, dok radim, može prekidati. No, usprkos tome, ja volim svoj mali posao od kuće koji mogu voditi iz naslonjača odjevena u kućni ogrtač i s čupavim papučama na nogama.