Deda

Jučer sam se oprostila od svog dede. I sada sjedim i razmišljam koliko je nestvarno da ga zaista nema. Znam, to osjećaju svi kada im umre netko blizak. No da je poživio još samo mjesec dana proslavili bismo njegov 101 rođendan! Nevjerojatno! Mislila sam da ću biti manje tužna. Bio je jako, jako star. Morao je jednom umrijeti, zar ne? Ali zapravo, od kada se sjećam, za mene i mog brata deda je isti. Znali smo se šaliti kako ne vjerujemo da će on umrijeti jer otkada znamo za sebe on je star i gotovo da se nije mijenjao. Kao da nikada nije bio mlad. A onda smo pronašli neke stare fotografije i na trenutak mi se učinilo da me s crno bijele fotografije iz vremena prije Drugog svjetskog rata gleda vlastiti brat. Da, bio je i on nekada mlad i sličio je Toniju sada. Ili, Toni sada sliči na njemu nekada…

Moj deda bio je šuster. Zapravo, prije toga bio je postolarski šegrt, baš kao Hlapić… Još danas čuvamo stare dječje cipelice koje je radio za tatu, mene i brata kad smo bili mali. Gotovo na svim slikama iz djetinjstva obuveni smo u neke cipele koje je on napravio. Zadnje cipele napravio je bratu kada je imao 90 godina. Već je jako slabo vidio i gotovo da ih je radio na slijepo, ali još se nisu raspale. Toni ih je nosio na sprovodu.

Deda je preživio tri rata. Godinama prije nego je počeo Domovinski rat svima je govorio kako će još biti rata. Svima se to činilo apsurdno i svi su mu se smijali… sve dok stvarno nije došao rat. Živio je u pet različitih država, a da se nikada nije odselio iz Hrvatske. Gotovo do svoje devedesete godine još je uvijek obrezivao voćke i vinovu lozu. Sve dok mu tata nije „zabranio“. Do devedeset i neke sam je išao u grad i na bakin grob na Mirogoj. Svakog mjeseca pomno je pratio kada će doći poštar s penzijom. Bio bi to događaj mjeseca. Ponekad se činilo kao da si u životu postavlja ciljeve što želi doživjeti. Znao je reći: „Samo da poživim dok vi završite škole.“ A onda, kad smo Toni i ja završili škole i fakultete, čekao je da mu država vrati dug umirovljenika. A zapravo, bio je u penziji više od 40 godina!!! Mislim da mu je zadnji cilj bio da doživi stotu. Nije to nikada rekao, ali bio je jako sretan prošle godine kada smo proslavili njegov stoti rođendan i kada je poput malog djeteta bio u centru pažnje.

A osim što je slabo vidio i čuo u dobi od 100 godina nije imao niti jednu jedinu bolest. Liječnik iz hitne pomoći nije mogao vjerovati da čovjek od gotovo 101 godinu nije imao apsolutno nikakvu liječničku dokumentaciju. Kada mu je tata rekao da su jedini lijekovi koje deda uzima kapi za oči, gledao ga je u čuđenju. Ali zapravo, da je bio bolestan, zar bi zaista doživio tolike godine? Jednostavno je posljednjih pola godina postajao je sve slabiji i slabiji i kada bi me netko upitao kako je, mogla sam samo reći da se polako gasi. I tako je bilo. Ugasio se. Srce mu je jednostavno postalo preslabo i prestalo raditi.

Znali smo da je samo pitanje vremena, a ipak osjećam neku duboku prazninu. Kao da je nestala jedna ogromna konstanta moga života, netko tko je uvijek bio tu, s kim sam živjela veliki dio svog života i za koga se činilo kao da se ne mijenja, za koga vrijeme stoji na mjestu. Posljednjih nekoliko godina znali smo otići do njegove sobe kada bi ujutro duže spavao ili ga nismo dulje vidjeli ili čuli samo da vidimo je li još diše. Ponekad bi spavao i disao tako plitko da sam morala pomnije pogledati diše li. A ovih dana, toliko sam puta krenula prema njegovoj sobi da vidim što radi ... a soba i krevet na kojem je ležao djeluju tako sablasno prazno. Nema ga više… 

Godina Winstona Churchilla

Na konferenciji u Jalti, da onoj koju većina Hrvata pamti po mjuziklu Jalta, Jalta, nakon što su (barem su tako mislili) došli do dogovora o važnim pitanjima, Staljin, Churchill i Roosevelt održali su svečanu večeru i držali govore jedan drugome u čast. Staljin je tada rekao nešto što, po mom mišljenju, najbolje opisuje Churchilla. Bile su to za Staljina izrazito laskave riječi jer njegova djela prije ulaska SSSR-a u rat kao i kasnije nakon rata nisu pokazivala veliko poštovanje. No to ne umanjuje snagu tog opisa.

Staljin je tada rekao: „Nazdravljam vođi Britanskog carstva, najhrabrijem od svih predsjednika vlada, u kome se političko iskustvo spaja s vojom mudrošću koji je, kada je čitava Europa bila spremna pasti ničice pred Hitlerom, rekao da će se Britanija držati i sama boriti protiv Njemačke čak i bez ikakvog saveznika. Čak i ako je postojeći i mogući saveznici napuste, on je rekao da će se nastaviti boriti. Dižem čašu u zdravlje čovjeku koji se rađa jednom u stotinu godina i koji je hrabro i visoko držao zastavu Velike Britanije.“

Posljednjih šest mjeseci provela sam u društvu Winstona Churchilla. Ne, naravno, doslovno, već čitajući njegovu povijest Drugog svjetskog rata, nešto što sam kao ljubitelj povijesti dugo, dugo željela pročitati.  A ako se pitate zašto šest mjeseci – zato što se radi o ukupno oko 4000 stranica (6 svezaka). Nisam ih sve čitala za redom jer sam u određenim trenucima počela sanjati rat pa sam zaključila kako bi bilo dobro malo promijeniti štivo i čitati nešto sasvim drukčije tematike. Uglavnom, osim što sam jako, jako puno naučila, mogla sam steći određeni dojam o tome tko je bio Churchill. Staljinova izjava sasvim je točna: bio je čovjek s izvrsnim poznavanjem ne samo politike nego i ratovanja. Ali isto je tako bio „prorok“  koji je u desetljećima prije rata upozoravao na opasnosti i posljedice europske politike. Smatrali su ga ratnim huškačem i protivnikom mira, sve dok se njegova predviđanja i upozorenja nisu ostvarila. Pred kraj rata isto je tako vizionarski predvidio podjelu Europe i komunističke težnje. Ne moramo ni spomenuti kako je izraz Željezna zavjesa došao upravo iz njegovih usta.

Mnogi citiraju Churchilla i mnogi znaju njegove govore  i izjave poput onih o krvi, znoju i suzama ili početku kraja i kraju početka. To je ušlo u anale. Iako se ovo djelo većinom sastoji od originalnih prepiski između njega i generala, vođa, političara, ministara; govora u Parlamentu, opisa bitaka i političkih situacija, s vremena na vrijeme naiđe se na neki osobni komentar ili opis. Neki od njih su izuzetno zanimljivi. Stoga sam tijekom čitanja poneke od njih zapisala kako bi ih mogla sastaviti u jedan blog post i pokazati Churchilla u nekom jednom pomalo drukčijem svjetlu.

Pa kako smo počeli sa Staljinom, evo što je Churchill mislio o njegovoj politici prema Njemačkoj prije i na samom početku Drugo svjetskog rata. Rusi su tada prijateljevali s Njemačkom, čak ju i snabdijevali resursima da bi se Hitler u lipnju 1941. okrutno okrenuo protiv njih, što je na kraju rezultiralo smrću više od 20 milijuna Rusa, odnosno naroda SSSR-a. „Snaga masa, hrabrost i izdržljivost Majke Rusije trebale su tek biti bačene na kocku. Ali ako se za suce uzmu strategija, politika, dalekovidnost i kompetentnost, Staljin i njegovi komesari su se u tom trenutku pokazali kao najpotpunije nadmudrene šeprtlje Drugog svjetskog rata.“

Kako se rat razvijao, često nailazimo na njegovu prepisku s generalima. Iako je visoko cijenio generale i vojne dužnosnike, ponekad su mu se njihovi zahtjevi činili nemogući uzevši u obzir okolnosti. Tako je generalu koji ga je 1941. tražio više tenkova odgovorio: „Generalima se samo u nebu pružaju takve pogodnosti, a oni koji ih zahtijevaju, ne dospijevaju uvijek tamo“.

Kada je Japan napao Pearl Harbor, napao je i neke britanske posjede te su SAD i Velika Britanija ušle u rat s njim. Churchill je napisao objavu rata Japanu izrazito svečanim i ceremonijalnim stilom. Zbog toga je bio kritiziran, no on je prokomentirao: „Nekima se nije sviđao taj ceremonijalni stil. Ali naposljetku, ako morate nekoga ubiti, ništa vas ne košta da budete pristojni.“

Tijekom svog boravka u Americi gdje je s Rooseveltom raspravljao o ratu, zbog iscrpljenosti je bio na rubu snaga. Jedan od američkih dužnosnika mu je, stoga, ustupio svoju kuću u Palm Beachu kako bi se nekoliko dana odmorio prije povratka u Britaniju. Svoj boravak tamo opisuje riječima: „Pet dana smo proveli u vili, ležeći u hladu ili na suncu, kupajući se u ugodnim valovima, iako se jednom pojavio prilično veliki morski pas. Rekli su mi da je to samo grenlandski morski pas, ali to me nije sasvim umirilo. Nije dobro biti pojeden od grenlandskog morskog psa, kao ni od bilo kojeg drugog. I tako sam se od tada držao plićaka.“

Tijekom drugog boravka u SAD-u, uhvatili su nekog luđaka koji ga je pokušao ubiti. Taj incident je prokomentirao riječima: „Poslije se uspostavilo da je to bio neki umobolnik. Luđaci predstavljaju posebnu opasnost za političare, budući da se ne moraju brinuti o tome kako će se 'izvući'“.

Također je tijekom rata u nekoliko navrata boravio u Moskvi. Tijekom jednog od tih posjeta Rusi su pokušali pokazati svu svoju raskoš te su ga smjestili u neku vilu izvan grada. U knjizi nailazimo na zanimljiv opis te vile i dojma koji je ostavila na njega. „Tu se nalazilo nekoliko vodoskoka i jedan stakleni rezervoar pun raznovrsnih zlatnih ribica koje su bile tako pitome da su jele iz ruke…. U skloništu (u sklopu vile) osvjetljenje je bilo blještavo, namještaj funkcionalnog stila, raskošan i jarkih boja. Mene su više privlačile zlatne ribice.“

Komentar o osvajanju Pantelerije, otoka u Sredozemlju koji je bio odskočna daska za Siciliju. „Pravovremeno su u velikoj mjeri predviđeni raspon i opasnosti ovog poduhvata. Uspio je u potpunosti bez ijedne žrtve, osim što je, prema priči jednog mornara, jednog vojnika ugrizla mazga.“

U kolovozu 1943. u Quebecu se sastao s Predsjednikom Rooseveltom. Nakon toga je posjetio Niagarine slapove gdje su ga dočekali novinari i ispitivali o dojmovima. „Uz put smo obišli Niagarine slapove. Reporteri su me tom prilikom upitali što mislim o ovom prirodnom fenomenu te u svom izvještaju ovako formulirali moj odgovor: 'Vidio sam ih prije nego ste se vi rodili. Prvi puta sam bio ovdje 1900. godine.' 'Mislite li da su se promijenili?' 'Pa', odgovorio sam, 'Princip je ostao isti, voda i dalje pada.'“

Američki Dan zahvalnosti proveo je 1943. u Egiptu s predsjednikom Rooseveltom i njegovom svitom, svojim osobljem i kćerkom Sarahom koja mu je bila osobna asistentica. Prilično je detaljno opisao taj događaj. „Kada smo završili s večerom, vratili smo se u dvoranu u kojoj smo držali tolike konferencije. Začula se glazba, ali samo s gramofonskih ploča. Sarah je bila jedina prisutna žena i imala je pune ruke posla, dok sam ja plesao s „tatom“ Watsonom (Rooseveltovim starim i vjernim prijateljem i pomoćnikom) na oduševljenje njegovog šefa koji nas je promatrao s kauča. Ova vedra večera i slika Predsjednika kako reže puricu urezali su mi se u sjećanje među najugodnije trenutke za vrijeme našeg boravka u Kairu.“

Prilikom ponovnog boravka u Karinu (po povratku iz Teherana) nagovorio je Roosevelta da ode barem pogledati Sfingu kada već nema vremena za razgledavanje drugih egipatskih znamenitosti. „Predsjednik nije imao vremena obići znamenitosti, međutim ja nisam mogao dozvoliti da otputuje, a da ne vidi Sfingu. Jednoga dana prije čaja, rekao sam mu: 'Ovoga puta moramo!' Istoga trena sjeli smo u automobil i odvezli te iz svih kutova promatrali ovo svjetsko čudo. Roosevelt i ja ostali smo zagledani, nekoliko minuta šuteći, dok su večernje sjene rasle. Sfinga nije rekla ni riječi, samo je sačuvala svoj nedokučiv osmjeh. Tako nije imalo smisla duže se zadržavati.“

Očito nije volio da se ljudi usred rata koji bijesni žale kako im je teško. Tako je britanskom veleposlaniku pri grčkoj vladi u izgnanstvu poslao sljedeću poruku. „Kažete da živite u vulkanskom krateru. A gdje ste se nadali živjeti u ovakvim vremenima?“

I za kraj, za sve one muškarce koji misle kako su romani Jane Austen „ženska literatura“. Dok je bolovao od upale pluća (tada je boravio u Alžiru) liječnici su mu zabranili da radi. Iako je htio iz kreveta obavljati poslove, nakon nekog vremena je ipak shvatio kako je preslab. Tada se odlučio čitati Ponos i predrasude. Dakle, dragi „macho muškarci“  - Winston Churchill koji je ratovao s Hitlerom, čitao je Jane Austen. Nemojte misliti da ste veće face. „Svi oko mene neprestano su ponavljali kako ne smijem raditi tako da sam odlučio pročitati jedan roman. Davno sam čitao Razum i osjećaji od Jane Austen pa sa zao sada pomislio da bi mi dobro došao njen roman Ponos i predrasude. I tako mi je Sarah izvanredno lijepo čitala ovu knjigu sjedeći do mojih nogu. Oduvijek sam slutio da je roman Ponos i predrasude bolji od svog rivala. Kako su samo smireno živjeli ti ljudi. Nikakve brige oko francuske revolucije, niti užas borbi Napoleonovih ratova. Samo dobar odgoj koji najbolje može vladati nad prirodnim strastima i tanano objašnjenje za svaku priliku. Reklo bi se da se to dobro podudaralo s mojim lijekom.“

Ispeci pa pljuni na Facebook

Ovaj se post na neki način nadovezuje na onaj naslova Kao psi oko kosti.  Ponekad otvorim taj Facebook i naiđem na toliko toga negativnog da budem zapanjena. Čini mi se kao da je postao mjesto za pljuvanje, iznošenje frustracija, gorčine, ljutnje, kriticizma i negativizma. Kad te nešto zasmeta, hajde, stavi to na FB pa neka svi vide.

No, čitam Jakovljevu poslanicu i tome što sve jezik može postići. Gotovo ništa dobrog nije navedeno. Koliku silnu, negativnu moć naš jezik može imati i kakve posljedice proizlaze iz neobuzdanog jezika. I onda – zar to što pišemo po Facebooku zapravo nije neobuzdan jezik. Možda to nisu izgovorene riječi koje su prešle preko naših usta, ali pisana riječ je isto riječ. Ona ima istu takvu, ako ne i veću, snagu od one izgovorene. Ako jezikom možemo blagoslivljati i proklinjati, zar pisanim izjavama ne činimo isto. Ponekad još i gore – toj pisanoj riječi osoba se može vratiti i čitati je iznova i iznova.

A tako nam je lako reći kako Vlada, premijer, gradonačelnik, predsjednica, nogometni sudac ili netko treći ništa ne valjaju, i kako su lopovi, ili nesposobnjakovići, ili tko zna što. Bismo li imali hrabrosti stati pred te ljude i reći im to u lice? Nemojte misliti da pritom branim bilo čiju lošu politiku, vladanje i odluke; samo kažem kako naše riječi nose nešto sa sobom. Skloni smo popljuvati ljude, izreći svakojake oštre sudove, i upustiti se u žestoke rasprave. Bismo li isto to učinili uživo? Bismo li se otvoreno suprotstavili i počeli svađati s nekim tko ima drukčije mišljenje od nas?!

Mnogi će se pravdati kako je to poanta društvenih mreža! No, je li? Zaista? Je li poanta da društvene mreže budu mjesto na kojem ćemo biti u stanju ispljunuti ono najgore iz svojih usta i ne brinuti, jer ništa toga zapravo nije osobno. Ali društvene mreže su sredstva komunikacije. Zar nam je komunikacija na tako niskom nivou? Zar mislimo da ćemo za riječ izgovorenu na društvenim mrežama biti manje odgovorni nego za onu koja izađe iz naših usta. Kolike smo već vatre zapalili na taj način?! Vatre za koje kasnije nismo znali kako ih pogasiti. Vatre za koje nam je kasnije bilo izuzetno žao jer nismo znali kako ih obuzdati.

Pisana riječ ima snagu. Riječ na društvenim mrežama ima snagu. Nemojte se zavaravati! Nije uzalud izreka: „Ispeci, pa reci.“ Ponekad mi se čini da bi za FB trebao biti znak: „Dobro prožvakaj, dobro razmisli o posljedicama, a onda napiši.“

Na kraju krajeva, to što pišemo po Facebooku i kako komentiramo tuđe postove, najviše šteti nama samima. Šteti našem ugledu, našim prijateljstvima, našim odnosima i našoj duši koja se ponekad, budimo realni, svime time samo zagadi. 

Kao psi oko kosti

„Mi Hrvati!“ Kako je lako slušati te uzvike dok gledamo neki sport, jako smo ponosni na svoje sportaše, uhvati nas neki nacionalni ponos i zajedništvo. Ali to je samo taj trenutak nekog navijačkog ludila kada mislimo da smo složan narod. No, budimo realni, u posljednjih dvadeset godina Hrvati su pokazali složnost i jedinstvo samo u ratu, prirodnim katastrofama kao što su bile poplave u Slavoniji i prilikom sportskih uspjeha. Sve ostalo vrijeme ponašamo se poput pasa kojima je netko bacio kost i mi se onda otimamo oko nje. Ono što pod time mislim je da smo toliko razjedinjeni i toliko spremni napasti jedni druge kada se netko ne slaže s nama da to ponekad djeluje strašno. Potrebno nam je samo baciti kost, neku temu ili pitanje oko koje postoje različita mišljenja, i odmah smo spremni na bitku do krvi, zanemarujući pritom sve druge veze.

Mi smo uvijek podijeljeni oko nečega: partizani i ustaše (nakon 70 godina!!), dinamovci i hajdukovci, HDz-ovci i SDP-ovci, crni i crveni, liberalni i konzervativni, vjernici (iako se ograđujem od te riječi u ovom kontekstu) i ateisti, pristaše Kolinde ili Josipovića, oni koji su ZA ili PROTIV na referendumu za brak i među najnovijim pristaše i protivnici cijepljenja. Našlo bi se tu sigurno još mnogo drugih tema koje mogu izazvati ne samo rasprave, već i sukobe među Hrvatima.

Naravno, da postoje različita mišljenja i različita poimanja svijeta. To je svugdje tako. Svi smo mi različiti i svi drukčiji razmišljamo. U tome nema ničeg loše. Ono što me zabrinjava i, iskreno rečeno, rastužuje je nepostojanje kulture dijaloga i rasprava. Čim se netko ne slaže s nama, spremni smo mu skočiti za vrat, izvrijeđati jedni druge, nazvati ih glupima, zatupljenima,komunistima,udbašima, lopovima, luđacima, zatucanima…. Do sada ste valjda shvatili o čemu govorim.

Kada je bila riječ o referendumu o braku, oni koji su bili protiv, odnosno liberalniji dio populacije, nije se ustručavao vrijeđati sve druge kao zatucane, neobrazovane i glupe. Nije li vam palo na pamet da među tim ljudima ima intelektualaca koji su izuzetno pametni, obrazovani i nimalo zatucani. Ali imaju drukčije mišljenje od vas. Isto tako su neki od onih koji su bili za, sve koji se ne slažu s njima smatrali nemoralnima, perverznima i ljudima koji ne poštuju obitelj. Uvjerena sam da među njima ima ljudi u heteroseksualnom braku koji vole i poštuju svoje partnere i podučavaju svoju djecu istom. Izjave u javnosti, a još više natpisi i komentari na društvenim mrežama bili su izrazito napadački. Ljudi su bili spremni jedni druge napasti iako su si do tada bili prijatelji. Nevjerojatno. Žalosno.

Najnovije rasprave koje se šire po internetu su one o cijepljenju djece. Obje strane objeručke će prihvatiti svaki komentar, objavu, članak u novinama ili natpis na internetu (bez obzira koliko provjereni bili) i onda ga staviti na Facebook s objavom u stilu: Evo vam na, vi glupi ljudi, sada vidite da sam ja u prvu. Zaista. Koga će to uvjeriti? Samo će se dalje ražestiti. Kao da se itko želi donijeti glupu odluku koja je vezana uz zdravlje njihove djece. Nitko se nije samo probudio i rekao da ne želi cijepiti dijete, niti su oni koji cijepe dijete ludi što to čine. Postoji razlozi za i protiv i svatko ima pravo preuzeti rizik svoje odluke. Ne moramo zbog toga napadati drugu stranu.

Ovo su samo neki primjeri, ali ja sam duboko razočarana činjenicom koliko daleko to može ići. I ponekad uhvatim sebe kako se upuštam u raspravu oko neke teme do koje mi je stalo i to s osobom do koje mi je stalo. No zaustavim se zato što mislim da naše razilaženje u mišljenjima nije vrijedno sukoba. Toliko je toga što imamo zajedničko i za što bismo se svi trebali boriti.

Najgori od svih su ipak političari. Čini se da njima nije ni najmanje stalo do toga da se zaista bore za svoju zemlju i njezino jedinstvo i blagostanje. Glavno je da dokažu da su oni dobri, a druga strana loša. Ni za živu glavu vladajući na bi priznali da u opoziciji ima dobrih i pametnih ljudi, dok opozicija ni pod koju cijenu ne želi priznati da je vladajuća struktura napravila nešto dobro. I to govorim nevezano uz to tko je trenutno na vlasti. Glavno da se svađaju, prepiru, vrijeđaju. Riječi koje ponekad izlaze i njihovih usta su nešto što bi nas trebalo užasnuti. I ono najgore, ne samo da vrijeđaju druge stranke, već i vrijeđaju ljude koji su za njih glasali. Građane zemlje kojoj bi trebali služiti.

Ljudi, rasprave i svađe neće nas nikamo odvesti. Nikada nisu i nikada neće. Ako se ne naučimo komunicirati, civilizirano raspravljati bez vrijeđanja i kasnije razgovarati o drugim temama bez nepotrebnih tenzija, jedino što ćemo učiniti je da i dalje uništavamo ovu zemlju koja nam je dana. Nećemo se nikada nikamo pomaknuti jer ćemo biti prezaposleni raspravama da bismo mogli zajedno raditi na dobrobit sviju. U ratu nije bilo važno što osoba do tebe misli o homoseksualnim brakovima. Ljudi su se borili za svoju zemlju. Kao da se sada ne moramo boriti za svoju zemlju?! Itekako moramo, samo na drukčiji način. Ali sve dok skačemo jedni na druge oko svake teme oko koje se razilazimo, nećemo biti ništa bolji od pasa koji se tuku oko kosti. A onda možda ni ne zaslužujemo bolje. Ipak, nadam se da nije tako.

Krimići starog kova

Osim što volim čitati knjige, ja isto tako jako volim gledati kriminalističke serije. Na žalost, to se ponekaD pretvori u pravu ovisnost pa sam u stanju provesti cijelu večer gledajući Kosti, CSI, NCIS, Castlea, Unforgettable (jednostavno ne mogu vjerovati da su to preveli Tragovi zločina), Zločinačke umove, Detektiva s Floride,Ubojstva u Midsummeru (tamo valjda više nema živog čovjeka) Tijelo kao dokaz…. do sada ste već shvatili da ih skoro sve znam. Nastojim ne biti toliko pred televizorom pa ih ne pratim redovito, ali ih znam.

Ali od svih detektiva i detektivskih priča, ono što najviše volim je Sherlock Holmes. Nema veze radi li se o ekranizaciji stvarnih priča Sir Arthura Conana Doylea ili tek izmišljenim slučajevima moderniziranog Sherlocka čiji je vjerni asistent dr. Watson zapravo žena, velika je vjerojatnost da ću ga ja htjeti pogledati. No, nemojmo se zavaravati, Sherlock je najbolji, najzanimljiviji i najintrigantniji  kada čitate originalne priče i to najbolje na engleskom. Jer, uz sve te serije i filmove, najbolji krimići s kojima sam se ikada susrela su zapravo oni starog kova.

Sherlock je naravno nezaobilazan i nenadmašan. Za razliku od modernih detektiva koji se oslanjaju na forenziku, tehnologiju i druga moderna čuda, „stari“ Sherlock Holmes bio je hodajuća enciklopedija, fenomenalan um koji se u rješavanju zločina oslanjao prije svega na svoju sposobnost dedukcije. Samo je Sherlock mogao na temelju zgužvane košulje i vrste blata na cipelama zaključiti gdje je čovjek bio prije tri dana, u kakvoj obitelji je odrastao i u kakvim odnosima je sa svojom ženom. Da, dobro, možda malo pretjerujem sa svojim hvalospjevima, ali po mom mišljenu Sherlock Holmes je sa svim svojim ekscentričnostima i antisocijalnim ponašanjem, najbolji izmišljeni detektiv svih vremena.

No, osim Sir Arthura Conana Doylea, pronašla sam još jednog starijeg pisca koji me oduševio svojim intrigantnim romanom Moonstone (Mjesečev kamen). Riječ je o Wilkieju Collinsu. Jeste li ikada čuli za njega? E pa da vas prosvijetlim, upravo se knjiga Moonstone smatra prvih detektivskim romanom u engleskoj književnosti, a Wilkie Collins piscem koji je postavio temeljna pravila pisanja istih. No da vam bude lakše, moram priznati da, usprkos svojem znanju engleske književnosti do prije nekih šest, sedam godina ni ja nisam imala pojma tko je on. A onda mi ga je otkrila moja tadašnja kolegica Janet Berković. Donijela mi je knjigu Moonstone i rekla da će mi se vjerojatno svidjeti. Ne samo da mi se  svidjela, bila sam oduševljena njom. Bila sam na moru kada sam je čitala. A ja na moru knjigu ne nosim sa sobom valjda samo kada idem u more plivati. Prava pravcato napeto štivo u kojem do kraja ne znaš tko je zapravo počinitelj. Bolje od većine modernih knjiga, serija, filmova…  Jedna od onih knjiga koje ne ispuštate iz ruke sve dok ne saznate tko je zapravo krivac, što je naravno na samom kraju.

Nedavno sam čitala još jednu Collinsovu knjigu Woman in White (Žena u bijelom). Iako ne toliko napeta kao Moonstone, čitajući knjigu odjednom shvatiš kako se njezina radnja u nekoliko navrata totalno okrenula u sasvim drugom smjeru od onoga što si do tada očekivao. Od toga da uživaš kako glavni likovi dobro napreduju protiv zlikovaca, a onda odjednom zlikovci imaju nevjerojatnu prednost i čini se kao da sve ide otpočetka. Uglavnom, štivo na kojem bi se današnji pisci detektivskih romana mogli učiti kako se piše. No, kako to biva s tim „starim“ piscima koje ja tako volim čitati, opisi likova, društva, njegovih normi i zbivanja su oni koji te knjige čine vrijednima čitanja. 

Iz nekog razloga ljudi smatraju kako klasici nisu zanimljive knjige, kako u njima nema napetosti, intrige, zanimljivih likova, zločinaca i detektiva, heroja ili antihetroja. Ali nije tako. Ove dvije Collinsove knjige dokaz su tome. Svima onima koji vole knjige koje ne mogu prestati čitati u 1 sat u noći jer ih zanima što će se dalje dogoditi toplo ih preporučam. Iskreno, ne znam jesu ili uopće prevedene na hrvatski jezik, ali ako čitate engleski, a još k tome imate Kindle, možete ih vrlo lako nabaviti. Kao što sam jednom ranije napisala, jedna od prednosti klasika je da na Kindleu mogu nabaviti besplatno. I na kraju, uživajte. Neka vaš krimić bude ne samo napet, već i dobro napisan. 

Kradljivica knjiga

Kada se kao narator u jednoj knjizi pojavljuje sama Smrt, radnja je smještena u nacističku Njemačku i likovi su obični siromašni Nijemci, dirljivo je možda zadnja riječ koja će vam pasti na pamet. No, Kradljivica knjiga Markusa Zuzaka je upravo to, dirljiva, topla, priča o običnim ljudima koji žive u groznim vremenima, poneki zaluđeni groznom ideologijom. 

Malo je romana koji mene mogu rasplakati, no na kraju ove knjige nisam se mogla oduprijeti suzama. Neću vam otkrivati njezin sadržaj, opisati likove, davati vam naznake o čemu je riječ. Kao što Smrt, naš vodič kroz ovaj roman, dolazi do zaključka kako rat u ljudima može probuditi ono najgore i ono najbolje i da su ljudska bića u stanju jedna prema drugima pokazati iznimnu okrutnost i iznimnu dobrotu, tako sam i ja kroz retke Kradljivice knjiga došla do nekih zaključaka. 

Čak i najsnažnije žene noću plaču kada im muža odvedu u rat. 

Dječak od četrnaest godina skočit će u ledenu rijeku kako bi zaslužio poljubac djevojke koju voli.

Prijatelje i saveznike ponekad pronađemo među ljudima od kojih to nismo očekivali.

Moguće je nekome pokloniti oblak. 

Obećanje je obećanje čak i kada njegovo izvršenje u opasnost dovede cijelu vašu obitelj.

Čudaka je uvijek bilo i uvijek će ih biti.

Siromašni ljudi suočavaju se s istim problemima bez obzira na to u kojem režimu živjeli. 

Čovjek može izbjeći smrt, čak i nekoliko puta, ali ona će ga na kraju ipak stići.

U skloništu tijekom zračnog napada jedna knjiga može odagnati strah mnogih.

Obična djevojčica može čuvati veliku tajnu.

Noćne more puno je lakše preživjeti kada imate brižnog tatu (pa čak i ako nije biološki). 

Mali ljudi mogu pokazati veliku hrabrost. 

Za neke poljupce ponekad bude prekasno.

Moguće je naučiti čitati uz priručnik za mlade grobare.

Za pravo prijateljstvo nije važno koliko tko ima godina. 

Knjiga vam može spasiti život.

Pohani marcipani ili kako je kuhinja postala čarobno mjesto

Kada bih kao mala baku dosađivala što je za ručak, ona bi mi odgovorila: „Pohani marcipani!“ Znate li što su pohani marcipani? Ne? Ne brinite, nisam ni ja znala. Ali zvučalo je jako egzotično. Mislila sam da ima neke veze s patlidžanima. Naravno da tako nešto ne postoji, baka ih je izmislila. Moja baka Marica bila je izvrsna kuharica. Nema toga što ona nije znala skuhati, i ne samo to, sve što je ona skuhala uvijek je bilo tako fino… Između ostalog, radila je domaće štrudle koje je razvlačila na kuhinjskog stolu. Voljela sam gledati kako to radi i bila sam fascinirana kako uspijeva razvući tijesto da bude tako tanko. Ali ne samo da je bila dobra kuharica, bila je i mudra žena pa bih svaki puta kada je ona radila štrudlu ja dobila svoje tijesto od kojeg doduše nisu nastale štrudle, već zmijice, puževi, tanjuri, zdjelice i drugi oblici koje sam mogla napraviti. Dok sam se ja tako zabavljala štrudla bi već bila u pećnici. Dok je baka bila živa, kuhinja je bilo čarobno mjesto na kojem je nastajalo sve što ti srce može poželjeti.

No baka je umrla kada sam imala sedam godina i nije me stigla naučiti razvući tijesto za štrudlu, ni kuhati sarmu, čuspajze, kolače, meso…. Nakon njezine smrti kuhinjski stol i dalje je služio za pripremu obroka, ali isto tako i za pisanje zadaća, pripremanje zadataka, društvene igre. Mama je kuhala jer je morala, onako uz mnoštvo drugih obaveza koja je imala kao zaposlena majka. Kuhanje joj nikada nije bilo strast. Nije da joj zamjeram, divim joj se što je tolike godine uspijevala držati sve konce. I tako su prošle godine, osnovna, srednja škola, fakultet. Naučila sam nešto kuhati, znala sam se snaći, nije mi to bio problem, ali onako kao i mami, to mi je bilo uz put. Nije tu bilo ničeg posebnog. Promatrala sam kako se stvari rade, ali nisam se baš previše petljala. 

Kada sam se par godina nakon fakulteta odselila i započela samostalan život, naravno da sam morala i kuhati. Nije me to plašilo. Osnove sam znala, nema tu puno mudrosti. No, kako sam živjela s dosta ograničenim budžetom, kuhanje je također podrazumijevalo dosta kreativnosti. I tako sam počela otkrivati čari kuhanja, pribavljala sam i isprobavala začine, nove namirnice koje moji doma nisu tako često koristili i bila sam svoj šef u kuhinji gdje mi nitko nije prigovarao. Kuhanje je postalo zanimljivo. Ne samo to, kada bi mi netko došao u posjet i ja mu skuhala nešto jednostavno i ukusno, bila sam tako sretna kada bi ta osoba uživala u mom uratku. Tada sam počela shvaćati svoju baku. Ona nije kuhala samo zato što je morala. Ona je kuhala zato što je to voljela. 

Kada sam počela živjeti s drugom cimericom (prva se u međuvremenu udala) već sam se u kuhinji osjećala kao carica. To je bio moj svijet u kojem sam uživala, bilo mi je drago kada bi mi netko došao u goste, kada bih hranila druge ljude (to je totalno baka radila, da je ostala živa svi bismo bili kao loptice) i kada bi zajedno uživali u hrani. Sjećam se jednog rođendana na koji sam pozvala nekolicinu prijatelja i cijeli dan im pripremala hranu. Uživala sam u tome. BIla sam u svom elementu. Nekoliko godina nakon toga, s vremena na vrijeme kuhala bih na kampovima za djecu za 30 do 50 ljudi. 

Ono što najviše volim raditi su čuspajzi i salate. Čuspajze zato što me podsjećaju na djetinjstvo, a salate jer pružaju tako veliku priliku za kreativnost. Jednostavno ubaciš sastojke koje imaš i prilagodiš umak. Ponekad na druženja donesem salatu, pa me kasnije pitaju za recept. Većinom ih blijedo gledam jer zapravo nemam pojma što sam stavila unutra. BIla je to trenutna inspiracija. Ja nisam netko tko kuha prema receptu. Naravno da postoje neka pravila o određenim namirnicama koje dobro pristaju jedna uz druge ili kako se trebaju pripremati da budu ukusnije, ali sve ostalo je sloboda. Ne znam koliko dugo se nešto peče u pećnici - moj odgovor je većinom: „Dok nije pečeno, pogledaš i probaš.“ Probaš pa malo dodaš, oduzmeš, još malo kuhaš ili pečeš…  Ne znam koje sve začine sam stavila, nije to uvijek isto. 

I tako kuhajući i uživajući shvatila sam nekoliko stvari koje čine izvrsnu kuharicu kao što je bila moja baka. Jedna od njih je talent. Neke stvari se nauče. Netko je čak i kreativan u kuhinji, ali mi jela nikada ne uspijevaju onako ukusnima kao što bi istinski talentiranoj kuharici. Zašto? Ne znam. Mislim da moraš imati taj neki osjećaj za kuhanje da znaš skuhati, ali i da znaš prepoznati kada je nešto zaista, zaista ukusno.

Druga stvar je ljubav. Ja, kao i moja baka Marica, zaista uživam kuhajući. To me opušta. Ali isto tako kao i ona volim hraniti ljude. To je za mene jedan od jezika ljubavi. Meni je gušt gledati kako netko slasno jede i uživa u nečemu što sam skuhala. Mnoge žene kuhaju jer moraju nahraniti obitelj. I to mi je sasvim jasno i ne mislim da je u tome nešto loše. Ali moje je osobno mišljenje ljubav jedan od najboljih sastojaka svih jela. Iz nekog čarobnog razloga svako jelo bude ukusnije kada ga kuhaš s ljubavlju. 

Kada sam ove zime radila božićne kolačiće koje je baka radila dok sam bila mala, prošla mi je kroz glavu misao: „Baka bi bila ponosna na mene.“ Zaista vjerujem da bi. Bila bi sretna da me može vidjeti zamrljanu od brašna kako brišem ruke o pregaču istim pokretima koji su bili karakteristični za nju. Kuhinja je za mene mjesto na kojem se slano, slatko, ljuto i kiselo spajaju u čarobnu harmoniju ukusa i mirisa koje očaravaju mnoge. Kuhinja je čarobno mjesto gdje zaista vrijedi izreka da ljubav ide kroz želudac.