Birtijski političari ili kako u Hrvatskoj svi znaju kako voditi državu

Ove ću godine preskočiti izlazak na izbore; prije svega iz praktičnih razloga jer trenutno ne živim u Hrvatskoj pa na neki način ne vidim da je to pravedno prema ljudima koji žive. Prošli puta ljudima je obećana zemlja meda i mlijeka. Nekako mi se čini da se po pitanju meda i mlijeka ostvarilo samo to da im cijene narastu. I ovoga puta zasigurno ima svakojakih obećanja koja jednostavno nemaju veze sa zdravim razumom jer Predsjednik RH nema ovlasti izvršiti sve to što se obećava. Ali narod ne zna, pa… Tko se još vidio obrazovati po pitanju nekih temeljnih postavki i ustroja države prije no što se glasa. No, to što ne znaju koje političko tijelo i funkcija ima koje ovlasti, malo je ljudi u Hrvatskoj spriječilo da ima mišljenje o aktualnim političkim temama, i barem teoretski ima rješenje za sve probleme Lijepe naše. Većinom je tu riječ o takozvanih birtijskim političarima (iako se njihove rasprave nikako ne ograničavaju na lokani kafić, ili narodski rečeno birtiju). Politika je, uz nogomet, omiljena tema prosječnog Hrvata. I kao što imamo nekoliko milijuna izbornika, imamo i mnoštvo birtijskih političara.

Dakle, što su to birtijski političari? Pa gotovo svaki Hrvat koji o politici i aktualnim političkim pitanjima raspravlja s tolikim žarom i entuzijazmom (u već spomenutoj birtiji ili na nekom drugom mjestu), a da pritom zapravo jako malo zna o tome što je politika, kako država funkcionira i tko ima koje ovlasti. Drugim riječima, Ustav je nešto što se mijena kada se skupi puno potpisa na štandovima po gradu pod vodstvom Željke Markić. E sad, birtijski se političari mogu podijeliti u nekoliko podvrsta.

Kao prvo, tu su oni koji su svim srcem, dušom i umom protiv vladajuće strukture. Ovisno o tome je li na vlasti lijeva ili desna opcija (ili manje lijeva ili manje desna od one koji bi oni željeli), navijači poraženog tima; posebno oni najzagriženiji, svaki će potez vlade pošteno iskritizirati, naravno u svjetlu ideologije u kojoj žive. Jer ti vladajući komunisti, fašisti (sami nadodajte naziv) nemaju pojma kako se vodi država. Provode svoju paklenu politiku koja nas odvodi duboko u crnu jamu. Sve ih treba maknuti, ništa ne valjaju i sl. Ovisno o tome koliko su strasti uzavrele i koliko alkohola popijeno, retorika postaje sve gadnija. Nikakve logike i pametnih rješenja nema. Rješenje je maknuti te s vlasti o dovesti svoje jer oni će znati. Nije bitno koliko i što će to „naši“ znati, glavno da nisu „ovi sada“.

Zatim, tu su oni prema kojima su „svi oni isti lopovi“ ili „svi su nesposobni“. Svi političari su isti, svi kradu i tlače malog čovjeka, svi su premazani istim mastima i svi su zli (ne kažem da u određenoj mjeri to nije istina). Nitko nema pojma što radi. Potrebno je samo pogledati primjer nekih drugih zemalja u kojima stvari funkcioniraju. Ova vrst uvijek ima neku primjedbu na vlast, ali i neko vlastito rješenje za sve probleme. Da se njih stavi na vlast oni bi zasigurno imali rješenje za mnoga pitanja s kojima se vladajući bave već godinama. Oni znaju koje sposobne ljude treba dovesti, kako upravljati financijama i štedjeti, što učiniti sa zdravstvom ili vojskom. Sve znaju i za sve imaju rješenja. To što ta rješenja nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnošću, znanošću, strukom i općenito logikom stvari sasvim je druga priča. I, naravno, kad im netko predloži da oni sami učine nešto kako bi promijenili situaciju (makar na nekoj lokalnoj razini), ne pada im na pamet ni prstom pomaknuti.

U treću skupinu spadaju oni koji smatraju kako se Vlada treba pobrinuti za sve potreba građana i osigurati da im sve bude besplatno. Besplatno zdravstvo, fakulteti, bespovratna sredstva za svaki zamislivi projekt bez obzira koliko konkretan bio, besplatne karte za prijevoz, oprost svih dugova… Popis je beskonačan. No, ti isti koji žele da im Vlada osigura sve besplatno prvi će se buniti kada moraju plaćati više poreze, davati razne dadžbine ili se čudom čuditi kada čuju da je državni proračun u debelom minusu. Ništa nije besplatno. Sve to dolazi iz našeg džepa. Vlada nema neku čarobnu kesu s novcem iz koje vadi, a da nitko od nas ne mora ništa staviti. Nema veze,  Vlada treba…

Vjerujem da bi se pronašla još pokoja skupina sličnih. Svi su jako pametni u teoriji i uz pokoju čašicu. Daleko od toga da Hrvatskoj nedostaju (ili se barem teško probijaju u politici) sposobni ljudi koji su zaista u stanju provesti reforme koje su potrebne. No, isto tako sve dok prevladavaju i o budućoj vlasti odlučuju ljudi koji sve znaju, a zapravo ništa ne znaju, i dalje ćemo birati ljude koji puno obećavaju, a nemaju konkretnih odgovora; koji pobjeđuju na temelju retorike napada i onda sjednu u fotelje i sljedećih nekoliko godina ne čine ništa. No, sami smo si krivi jer mislimo da sve znamo, a zapravo bi nam bilo dobro da se preispitamo što to znamo i koliko toga zapravo ne znamo.  

Zašto čitati biografije?

Prilikom pokretanja ovoga bloga istaknula sam kako mi je jedan od motiva bio da pišem o knjigama koje čitam. Svega je nekoliko knjiga zaista i imalo tu privilegiju da im posvetim cijeli jedan post. Osobi koja, kao ja, puno čita nije uvijek lako pronaći knjigu koja će ju zadiviti do te mjere da o njoj nešto napiše. Međutim, iako možda nema tako puno pojedinačnih primjeraka, postoji jedan žanr (ako možemo tako kvalificirati) knjiga koje uvijek rado čitam i koje me rijetko kada razočaraju – biografije. Mogu reći da godišnje uz druge knjige u prosjeku pročitam četiri, pet biografija. Neke od njih su biografije poznatih ljudi kao što su Nelson Mandela, kraljica Viktorija ili Johnny Cash, no neke tek nevjerojatne priče „običnih ljudi“. Mnogo je razloga zbog kojih volim čitati biografije.

Život piše drame. Kao i mnogi drugi, volim dobru priču sa zapletima i raspletima, usponima i padovima, pobjedama i porazima. A ljudski životi ponekad budu puno napetiji od bilo kojeg romana. Priče nekih običnih ljudi poput žrtava Holokausta, prebjega iz Sjeverne Koreje ili misionara u nekoj dalekoj zemlji ponekad su prepune nevjerojatnih događaja i iskustava – onih tužnih i teških, ali i onih lijepih. Nevjerojatno je čitati što su sve ljudi u stanju učiniti jedni drugima, ali i što su sve drugi ljudi u stanju podnijeti, preživjeti, nadvladati i oprostiti. Priče o životima poznatih ljudi, posebice onih iz dalje prošlosti, također su prepune nevjerojatnih detalja o kojima malo znamo.

Nadalje, biografije nisu samo knjige o nekoj osobi. Pričaju nam priču o vremenu i društvu u kojem su živjele. Kroz njih možemo naučiti toliko toga o povijesti određenog mjesta u određenom razdoblju. Primjerice, biografija djevojke koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje naučila me toliko toga o toj zatvorenoj zemlji, njihovoj povijesti i društvu o kojima zapravo tako malo znamo. Biografija jedne mlade žene iz Pakistana otvorila je moje oči za strahote seksualnog ropstva (više o tome u postu Jeste li znali da ropstvo još uvijek postoji?), dok sam kroz biografiju kraljice Viktorije naučila puno o razdoblju engleske povijesti koje je čak obilježeno njezinim imenom. A povijest koju učimo nisu samo činjenice, godine i brojke, već nekako dobijemo puno bolju sliku društva, okolnosti, razmišljanja ljudi i međusobnih odnosa.

I naposljetku, biografije nam daju predivan uvid u nečiji život. Posebno je to fascinantno kada je riječ o poznatim ljudima koje većinom vidimo u njihovim javnim ulogama ili barem onakvima kakve ih mediji ili povijest žele prikazati. Ponekad su slavne osobe te koje same stvore sliku o sebi koja se zapravo razlikuje od onoga tko i što zapravo jesu. Naravno, neke su biografije dobro, a neke loše napisane, no one dobre, koje uz same činjenice donose i svjedočanstva i uvide nečijih prijatelja, kolega i obitelji, slikaju nam sliku o toj osobi koja je puno življa, ima puno više boja i puno više dubine. Ja osobno volim vidjeti tko su zapravo ti ljudi koji su vladali svijetom, osvojili mnoga srca, kojima se toliki dive ili su ih se toliki bojali.

Ovo su samo neki od razloga zašto volim čitati biografije. Nedavno sam razgovarala s mužem o tome kako se čovjek zasiti knjiga o određenoj tematici jer se nakon nekoga vremena čini kao da se sve ponavlja i nema ništa novoga. No, biografije su uvijek nove. Bez obzira na sličnosti, ne postoje dva jednaka života proživljena u istom vremenskom razdoblju u istim okolnostima i s istim doživljajem stvarnosti.

Balada o guski

U okolici Chicaga, a vjerujem i u većem dijelu države Illinois žive divlje guske. Kad kažem divlje, prije svega mislim da nisu domaće životinje, no po ponašanju više djeluju poput golubova. Ima ih posvuda. Hodaju uokolo i nimalo se ne boje ljudi. Potpuno su prilagođene životu u urbanom okruženju. Možda je jedan od razloge tomu da su svuda oko nas neka jezerca, što prirodna, što umjetna, pa se okupljaju oko njih, pasu travu (da guske pasu travu) i kupaju se. Ono što me iznenadilo je da na jesen ne odlaze na jug. U mojoj glavi divlje guske odlaze na jug. Ljudi ih uglavnom ne vole. I to s razlogom. Zaista nisu drage i mile životinje. Hodaju po parkiralištu, pored zgrada i posvuda okolo kao da je sve to njihovo privatno vlasništvo. I posvuda kakaju. Kada im se približiš, sikću na tebe poput zmija (dobro, tko je ikada vidio gusku zna kakav zvuk proizvodi) i ne ustručavaju se krenuti u napad. I na kraju, ono što mene najviše živcira je da se stalno glasaju, danju i noću znaju biti jako iritantne. Posebno kada se probudim usred noći i nisam sigurna je li to guska ili dijete plače. U nekoliko sam navrata pitala Zvonimira može li nabaviti prigušivač za pištolj (Da, da imamo pištolj, ipak živim s nekadašnjim profesionalnim vojnikom. Bez brige sve je legalno i prema propisima) i potiho ih se riješiti. Ipak ne bismo voljeli u zatvor zbog neke tamo guske.

No, uz sav taj animozitet prema njihovoj vrsti općenito, posljednjih smo desetak dana počeli pomnije pratiti jednu gusku. Nekoliko dana za redom primijetili smo kako sjedi na istom mjestu pored susjedne zgrade, vrlo blizu mjesta gdje mi parkiramo svoj auto. Nije se micala. U koje god doba dana bismo se parkirali, ona je bila tamo. Zaključila sam da vjerojatno sjedi na jajima. Ipak je proljeće, vrijeme parenja u što smo se uvjerili neprestano slušajući njihov zov na parenje (naravno s gnušanjem da će ih uskoro biti još više). Nekako, valjda zbog nekih nedavno probuđenih snažnih majčinskih poriva, ta mi je guska ipak prirasla srcu. Ženska sjedi i čuva svoje potomke – čak i kada je bilo jako hladno ili padala kiša, ona se nije micala, viđali smo je uvijek na istom mjestu.

A onda smo u subotu nas troje išli u šetnju do parka. Bilo je relativno lijepo vrijeme, a tako rijetko pruži nam se prilika da svi zajedno idemo u šetnju. Na povratku natrag primijetili smo nešto neobično. Guske nije bilo na njezinom uobičajenom mjestu. No, bilo je gnijezdo koje inače nismo mogli vidjeti jer ga je zakrivala svojim tijelom. Znatiželjni kakvi jesmo, morali smo ići vidjeti jesu li u gnijezdu jaja. I bila su. Koliko smo mi mogli izbrojati, bilo ih je četiri, no kako su djelomice bila prekrivena perjem, nismo sigurni. Nisam nikada vidjela jaja divlje guske. Jako su velika. I dok smo mi tako promatrali taj nesvakidašnji prizor, s druge strane ceste začulo se neko gakanje, a onda je prema nama u niskom letu vrtoglavom brzinom letjela vidno uzrujana mama guska. Čak i mi laici po pitanju ptičjeg ponašanja mogli smo zaključiti da nam je jedino rješenje brzom brzinom maknuti se od gnijezda. I tako smo se dali u trk. Bio je to prizor za vidjeti. Moj muž, bivši marinac koji je svega tjedan dana ranije bio osloboditelj od zmije iz podrumu i ja koja sam s mamom sudjelovala u klanju mnoštva pilića i patki, dali smo se u bijeg pred mamom guskom u obrani svojih ptića. U Zvonimirovu obranu, držao je dijete u naručju. Ja sam jednostavno vidjela tu golemu pticu kako leti izravno u mene. Sve je završilo dobro, nitko nije nastradao i vratili smo se na sigurno u svoj stan.

Na žalost, priča ima tužan kraj. Zato sam ju i nazvala baladom. Sljedećeg jutra pao je snijeg. Da, snijeg u travnju?! Nadam se da je to posljednji trzaj ove sulude zime u Chicagu jer su već za sljedeći vikend najavili 20 stupnjeva. Krenuli smo u crkvu i dok smo otkopavali auto iz snijega, umalo sam stala na mrtvo tijelo naše guske. Doduše nisam apsolutno sigurna je li to „naša“ guska, ali gnijezdo je bilo prazno. Tijelo je bilo ukočeno što znači da je vjerojatno bila mrtva već neko vrijeme. No, što se dogodilo? Kako je umrla? Je li pokušala na neki način zaštiti svoja jaja od hladnoće? Pretpostavljam da nikada nećemo saznati. No, usprkos svojem dotadašnjem animozitetu prema guskama i činjenici da nam je ta ista bila sprema iskopati oči, bila sam nekako tužna zbog njezine sudbine. Naposljetku, samo je branila svoju dječicu. Njezino je mrtvo tijelo ostalo na parkiralištu jer smo već kasnili. Kada smo se navečer vratili, pored njezina mrtva tijela bio je drugi auto, no još je uvijek ležala tamo. I bez obzira na sve nesuglasice, eto odlučila sam napisati ovu priču u čast mami guski i svim životinjskim mamama koje brane svoje mladunce od znatiželjnika poput nas.

Jesi li ti to u kultu?

Nisam sigurna koliko je javnost u Hrvatskoj upoznata, no u ovdje u SAD-u u posljednje je vrijeme prilično popularna emisija Scientology and Aftermath (Scientoligija i njezine posljedice) u kojoj glumica Leah Remini, bivša scientologija, govori o toj organizaciji koja sama sebe naziva crkvom. Iz epizode u epizodu slušamo svjedočanstva bivših članova koji govore o zlostavljanjima, iskorištavanju i izvlačenju novca i drugim oblicima zlouporabe statusa vjerske organizacije. Čovjek se pita kako je sve to moguće i kako ljudi „padnu“ na tu propagandu i vjeruju u takve gluposti.

A onda uz scientologiju, muž i ja smo pogledali nekoliko dokumentaraca o drugim vjerskim organizacijama koje, gotovo sve od reda, sebe vole nazivati crkvom, a zapravo su kultovi čiji su članovi često zarobljeni, zlostavljani ili im je „ispran mozak“ do te mjere da vjeruju kako je sve to što rade ispravno, za dobro njih samih i čovječanstva. I na kraju, kao vrh svega dolazi kult u kojem je zatvoreno najviše ljudi na svijetu – kult obitelji Kim u Sjevernoj Koreji. Da, usudim se reći da je to kult jer je zapravo na mnogo načina život u toj zemlji život u jednom velikom kultu štovanja obitelji Kim koji iza sebe ima vojsku, policiju, tajne službe i nuklearno naoružanje.

Htjela sam ovaj blog post nasloviti Život u sjeni portreta i pisati samo o Sjevernoj Koreji, no zapanjujuće je koliko je sličnosti sa štovanjem obitelji Kim i životom u toj zemlji s životom u nekom kultu. Zašto taj naslov? Pa krenimo od nečega što većina tih kultova ima zajedničko – vođu kojeg se štuje i uzdiže na razinu božanstva. Velik broj tih organizacija (kultova, sekti ili kako god ih nazvali) ima nekoga vođu od kojega je sve počelo i koji je njihov spasitelj, mesija i onaj koji ima odgovore na sve, koji navodno voli svoje sljedbenike (iako je to daleko od istine) i koji ima posebna otkrivenja, spoznaje i nadnaravne sposobnosti. U Sjevernoj Koreji to je prvi Kim, odnosno Kim Il Sung djed današnjeg Kim Jong-una. Sam je sebe proglasio Velikim vođom, dok je njegov sin Kim Jong-il bio Dragi vođa. Za narod Sjeverne Koreje oni su bogovi, spasitelji, dostojni svakoga štovanja. Svaka kuća u Sjevernoj Koreji mora imati portrete članova vladajuće dinastije na najistaknutijem mjestu. Ti se portreti moraju čistiti i održavati te do ide to te mjere da svaka dva tjedna u domove dolazi posebna inspekcija koja pregledava stanje portreta. Ako nisu u besprijekornom stanju, obitelj može biti oštro kažnjena. Ljudi su spremni utrčati u kuće u plamenu kako bi od vatre spasili portrete vladajućih i time sebi pribavili status odanih građana.

Mnogi su slični primjeri štovanja vođa. U scientologiji taj je vođa L. Ron Hubbard koji je tvorac čitave njihove ideologije i čije su knjige obavezno štivo za svakoga člana. Štoviše, mnogo njih vjeruje kako će se Hubbard ponovno vratiti u nekom drugom životu. Njegova, pak, nasljednika mnogi bivši članovi opisuju kao nasilnika i zlostavljača koji zlostavlja i ponižava i svoje najbliže suradnike. Neki drugi kultovi imaju svojega „proroka“ bez čije se dozvole članovi ne smiju vjenčati, neki od tih vođa imaju seksualne odnose s većinom ženskih članova, dok su neki, poput Davida Berga, osnivača Children of God (Djece Božje) otvoreni pedofili koji promiču seks s djevojčicama (jedna od njih bila je njegova vlastita unuka). Vođa jednoga kulta svoje sljedbenice žigoše vlastitim inicijalima i to kroz postupak bez ikakve anestezije koji traje 45 minuta.

Mnoge od tih organanizacija zlostavljaju djecu, bilo da je riječ o seksualnom, psihičkom, tjelesnom zlostavljanju ili zanemarivanju, ili ponekad sve zajedno. Poznato je kako Jehovini svjedoci štite zlostavljače djece zlorabeći starozavjetni redak prema kojem se nikoga ne smije osuditi bez dva ili tri svjedoka. Ti se slučajevi ne prijavljuju policiji, niti se zlostavljača miče iz sredine ili od djeteta koje se potuži, već se često dijete optužuje da laže jer nema drugoga svjedoka koji bi potvrdio njihovu priču (što je naravno tako jer pedofili svoje zločine čine u tajnosti i prijete svojim žrtvama). Nadalje, u mnogim takvim zajednicama ne potiče se obrazovanje tako da ljudi koji su odrasli u tim obiteljima često nemaju niti srednju školu. Djeca često služe kao besplatna radna snaga u raznim kampovima gdje obavljaju poslove daleko iznad njihovih mogućnosti i u uvjetima koji nikako ne zadovoljavaju uvjete sigurnosti na radu. A sve se to prikazuje kao njihovo obrazovanje, sazrijevanje, nešto što je za njihovu dobrobit ili opću dobrobit organizacije ili društva općenito. Na žalost, često dobrobit imaju samo oni na vrhu koji zarađuju na djeci i njihovim obiteljima koje im slijepo vjeruju.

Činjenica je da svaka takva sljedba želi kontrolirati svoje članove. Pritom se koriste raznim metodama. Vrlo često sljedbenici, posebno djeca koja su odrasla unutar zajednice i nikada nisu upoznala život izvan nje, misle kako je njihova vječna sudbina, spasenje ili duhovni napredak moguć samo unutar nje. Vanjski svijet je opak, okrutan, njegova vjerovanja su kriva i opasna. Vođe kulta su, pak, oni koji na umu imaju njihovo dobro. Ljudima se nameće što smiju, a što ne smiju raditi, govoriti, razmišljati i ponašati se. Mnoge su stvari zabranjene i kršenje pravila za sobom povlači stroge kazne, pa čak i fizičko kažnjavanje. U Sjevernoj Koreji, žene mogu biti kažnjene jer u javnosti nose hlače, a mnogi su nakon smrti Velikog vođe bili kažnjeni jer nisu iskazali dovoljno žalosti prilikom javnog tugovanja za njim. Mnoge organizacije oštro kažnjavaju bilo kakvo prijateljstvo i ljubavne veze s ljudima iz vanjskog svijeta. Jehovini svjedoci ne smiju slaviti rođendane, Božić, državne praznike i sl. Neki kultovi zabranjuju upotrebu određenih riječi, propisuju način odijevanja i sl. No, možda najokrutniji oblik kontrole je zabrana kontakta s članovima obitelji koji su napustili kult. Takva je praksa vrlo često kod mnogih i upravo zbog toga mnogi ostaju unutra. Napuštanje bi značilo da možda nikada neće vidjeti svoje voljene.

I naravno, niti jedan kult ne želi da ljudi izađu. To je jako teško. Sprječavaju ljude na sve moguće načine; od manipulacije, do fizičkog zatvaranja i zadržavanja. Mnogi se boje posljedica. Neki se od njih, ako i uspiju izaći, godinama skrivaju i bježe. Malo ih je koji žele javno govoriti o tome što su prošli, a često se boje da bi to moglo imati posljedice za članove njihove obitelji koji su ostali. Najžalosnije od svega što se mnogi od njih nazivaju crkvama i kršćanima te koriste iskrivljene biblijske retke kako bi poduprli svoja suluda vjerovanja. Zbog takvih ljudi i takvog iskustva istinska Crkva Isusa Krista dolazi na zao glas. Isus nikada nikoga nije prisiljavao ni na što. Ljudi uvijek imaju izbor slijediti ga ili ne; biti poslušni njegovih zapovijedima ili ne. Niti jedan istinski kršćanin neće odbaciti člana svoje obitelji zato što više nije član njegove crkve ili ne vjeruje isto kao i on.

Ljudi se vrlo lako razbacuju riječima kult, ili se, pak, bezazleno otvaraju za svakojaka vjerovanja i štovanja raznih samoproglašenih vođa. I često u to upadaju ljudi koji su ranjivi, u problemima ili koji istinski traže dublje duhovno iskustvo. Moramo biti oprezni. Mnoge od ovih stvari nisu vidljive na prvi pogled, no danas ipak živimo u doba kada je mnogo informacija, pa tako i svjedočanstva bivših članova, moguće pronaći na internetu. Istražite, promislite, nemojte pasti u ruke grabežljivaca kojima je cilj iskoristiti vas i vašu djecu. S druge strane, nemojte sve, posebne manje kršćanske zajednice, nazivati kultom. Ponovno, istražite i promislite. Na nama je da budemo mudri, ali i da prihvaćamo druge koji su različiti.

Ajme, opet mi je nešto na glavi!

Vjernim pratiteljima mog bloga jasno je kako je ovo nastavak posta pod naslovom Što ti je to na glavi? Za vas koji ne pratite, nekoliko riječi uvoda. Moj muž jako voli u trgovini, ili prilikom bilo kakvog izlaska gdje je to moguće, na moju glavu stavljati svakojaka pokrivala (blago rečeno) i onda me fotkati s istima. U početku me to živciralo, a onda sam shvatila da, ako ga ne mogu pobijetiti, bolje da iskoristim tu suludu navadu. Tako je nastao prvi post, a da ne biste ostali u neznanju glede daljnjeg razvoga događaja, stiže i nastavak.


Dakle, onoga dana kada sam shvatila da u toj bitci neću nikada pobjediti, odlučila sam se barem malo zabaviti. A kao što vidite u pozadini, nalazimo se u nekoj trgovini s oblekicom. Iako se ne sjećam jesam li toga dana nešto kupila ili ne, svakako je dobro da muž bude dobre volje prilikom kupovine. Pa ako ga veseli da me fotka s nečim na glavi, neka mu veselje.

Vrhunac tih njegovih egzibicija većinom bude u listopadu, odnosno vrijeme prije Haloweena kada na svakom koraku možete naići na neki kostim, masku i slične stvari. Prošle sam godine bila  totalno šokirana u kojoj mjeri ljudi slave Haloween. Ne samo da na sam Haloween djeca obilaze susjedstvo u kostimima ili odrasli rade maskirane zabave, ljudi doslovce dekoriraju svoje kuće, urede pa čak i liječničke ordinacije ukrasima vezanima uz kosture, zombije, vampire, paukove mreže i slične stvari. I sve to nekoliko tjedana unaprijed. I to bi navodno trebalo biti "baš slatko" ili fora, no ja sam se doslovno zgražala. Trgovine su pune raznih maski i dekoracija, baš kao što pred Božić budu pune božićnih stvari.
Uglavnom, budući da sam pritiv zombija i kostura, u vrijeme najvećeg iskušenja da mi nešto stavi na glavu, Z je ograničen samo na kostime koji nisu strašni ili morbidni. Pa tako, evo me s nekoliko rekvizita.

Još jedna nadasve važna stanica gdje je moguće pronaći puno toga za staviti Ani na glavu je zabavni park Six Flags Great America. Radi se o jednom od onih parkova s rollercoasterima i raznim drugim zabavnim aktivnostima. Kako je to jedna od omiljenih Zvonimirovih zabava, imamo godišnje ulaznice. Osim vožnji, tu su mnoge atrakcije i brojni darovni dućani u kojima se mogu naći razni rekviziti; od majica i kapa do naočala i druge memorabilije vezane uz sam park, likove iz Looney Tunes crtanih ili superheroje iz Justice League (za neupućene kao što sam i ja bila prije udaje to su vam Batman, Superman, Wonder Woman i sl.)

 Uglavnom tu se može naći svega. ali naravno na mojoj glavi završe uvijek one najluđe moguće kombinacije. Dakle, objašnjenje za fotku s desne strane je: ono si što jedeš. A kako ja volim jesti lignje, hobotnice i ostale plodove mora, završila sam s lignjom na glavi. Mislim, ako niste prepoznali da je to lignja.


Sliku s lijeve strane teško da je uopće moguće adekvatno prokomentirati, osim možda da ljubav ide kroz želudac pa naposljetku završi na određenom mjestu u određenom obliku, A kako smo mi pristojan blog, neka slika govori više od riječi.


I na kraju, tu je Božić. Nezaobilazna parada kiča u trgovinama. Ako ste mislili da se u Hrvatskoj u predbožićno razdoblje može naći svega i svačega s božićnim motivima, u SAD-u je još gore. Naravno, trgovine su veće, ali su cijene raznih drangulija često puno manje. Mogu se naći i super stvari i dekoracije (poput ukrasa s biblijskim stihovima) i toplih pidžama i čarapa s motivima Djeda Mraza i Grinča. Kako je poznatno da sam ja Grinč i smatram da je zapravo Djed Mraz ukrao Božić od Isusa, naravno da nisam uspjela izbjeći Grinča na glavi. Bio je to naš prvi samostalni izlazak otkad se Ivan rodio i osjećali smo se kao da nas je netko oslobodio. Uspjeli smo u tri sata otići na večeru i još se prošetati po trgovinama u trgovačkom centru i, naravno, okinut pokoju ludu fotku da ovjekovječimo događaj. Očito dijete nije tako vezano za nas sve dok ga netko nosi na rukama, zabavlja i dok mlijeko stiže na vrijeme. Nisam ni sanjala da ću jednoga dana ovo reći, ali pumpe za izdajanje su zakon.

I na kraju, kako sam ovoga ljeta konačno dobila i zelenu kartu i živim u Americi već skoro godinu i pol, lagano je počela moja amerikanizacija. Pa kad si u Rimu...

Neopjevani heroji

Proteklih smo nekoliko tjedana proslavljali i ispraćali svoje heroje koji su nam u živote donijeli mnogo veselja, radosti ili, pak, svojim pjesmama liječili dušu. Sve je to dio života. Lijepo je odati počast ljudima koji su to na neki način zavrijedili. No, mnogo je neopjevanih heroja koji još više od nogometaša ili pjevača zaslužuju naše poštovanje, zahvale i počasti, a rijetko kada ih dobiju. Čak i kada bude tako, često će reći kako su samo radili svoj posao.

Sjećate li se slike vatrogasaca koji su gasili veliki požar na Korčuli kako iscrpljeni spavaju na makadamu uz požarište? Svi smo se tih dana bunili i jamrali zbog užasnih vrućina, no sjećam se kako sam se, vidjevši tu sliku, osjećala postiđeno zbog svakog mrmljanja. Mi u Zagrebu ipak smo, manje-više, bili u nekim klimatiziranim prostorima ili bježali u debelu hladovinu, dok su ti vatrogasci danonoćno trpjeli nesnosne vrućine, dehidraciju i riskirali svoje živote kako bi spasili tuđe kuće, imovinu, živote… Pričalo se neko vrijeme o vatrogascima, no nažalost njihova se imena pamte samo ako se dogodi tragedija poput one na Kornatima.

Poticaj za pisanje ovog bloga zapravo sam dobila nakon nekoliko dana provedenih u bolnici poslije poroda. Tri su dana tamo o meni brinule medicinske sestre koje ne samo da su profesionalno i vjerno obavljale svoje dužnosti, već sam se, bez obzira što u određenim trenutcima zaista imaš dojam kao da si izgubio svako dostojanstvo, osjećala upravo suprotno. Bio je to moj prvi boravak u bolnici otkako sam bila dijete kada sam provela u bolnici nekoliko dana zbog sumnje na upalu slijepog crijeva. No, kada si dijete, ni najbolja i najnježnija medicinska sestra ne može zamijeniti mamu, tako da nisam mogla ni shvatiti koliko je vrijedan njihov rad i koliko su medicinske sestre važne. (Doduše, i sada bi bilo lijepo da je mama uz mene.)

Kada se čovjek nađe u situaciji da ne može samostalno obavljati ni osobnu higijenu (a nakon carskog reza, kada neko vrijeme nemaš osjeta u pola tijela, bude tako), zaista stekneš novo divljenje za ljude koji i počneš ih cijeniti na nov način. I posebno cijeniš činjenicu da to čine tako da se ni na koji način ne osjećaš kao da si izgubio vlastito dostojanstvo, već si sretan i zahvalan da je netko posvetio svoj život brizi za druge. Ja se nikada ne bih mogla baviti medicinom jer sam previše gadljiva. Također jako cijenim svoju privatnost do te mjere da ponekad jednostavno odgađam posjete doktoru dok nije apsolutno nužno. No, tijekom ovih nekoliko dana medicinske su sestre učinile sve kako bi se u svojoj bespomoćnosti osjećala normalno i kako bi mi bilo što manje neugodno. A kad bez tuđe pomoći ne možeš otići niti na wc, vrlo se lako osjećati jadno i bespomoćno.

Zaista, posao medicinskih sestara je prljav, težak i, iz moje perspektive, neugodan. Ja sam se osjećala izuzetno zahvalna na svakoj pomoći, no znam da sestre, na žalost, nemaju uvijek ugodna iskustva sa svojim pacijentima. Ljudi znaju biti nezahvalni; zbog bolesti s kojom se suočavaju često budu loše volje i, budimo realni, ponekad očekuju da sestre budu njihovi osobni robovi koji će ih dvoriti i udovoljavati svakom njihovom hiru. Vjerujem da nije lako kada nekom doslovce mijenjaš pelene, a ta osoba te kritizira ili mrmlja. Treba imati ljubavi i strpljenja za takve situacije i te ljude. Zato se divim medicinskim sestrama koje su odabrale ovaj hvalevrijedan, ali težak poziv. Zaslužuju da im puno češće javno iskažemo zahvalnost, poštovanje i počast za sve što svakodnevno čine za druge. Da, to im je posao, no neki poslovi zaista zahtijevaju mnogo više ljubavi, brižnosti i poštovanja, negoli drugi. Ja mogu prevoditi tekst koji mi je glup, ljutiti se, uzeti pauzu kada mi je dosta. Medicinske sestre često nemaju taj luksuz. Moraju biti tu kada ih pacijent treba. Štoviše, kada si jadan i bespomoćan, suočavaš se s bolešću ili teškom dijagnozom, možda je upravo medicinska sestra ta koja će ti pomoći prebroditi teške trenutke. U mom kratkom boravku u bolnici sestre su u nekoliko navrata bile te koje su mi pomogle shvatiti kako su neke stvari s kojima se suočavam jednostavno normalna pojava što mi je uvelike pomoglo da ne pomislim kako sa mnom ili s bebom nešto nije u redu. Tako nešto nemoguće je platiti novcima. Stoga, sljedeći puta kada se nađete u prilici da se o vama treba brinuti medicinska sestra, svakako se pobrinite da im zahvalite na njihovom trudu i ljubavi.

Neke čudne razlike

Prošle je godine na naše vjenčanje u Zagreb došlo nekoliko gostiju iz Amerike. Nekima od njih to je bilo prvo putovanje izvan zemlje i, naravno, naučeni na to kako stvari funkcioniraju u SAD-u, bili su začuđeni nekim sitnicama koje su nama normalne. Tako se jedan prijatelj čudio zašto su prekidači za kupaonska svjetla u Hrvatskoj s vanjske strane. Znate, palimo svjetla prije nego uđemo u kupaonicu, ne u samoj kupaonici. Prvo mi je palo na pamet da je to zbog kondenzacije i pare u kupaonici, no u kupaonici isto tako imamo utičnice tako da to i nije sasvim logičan odgovor. No, do tada mi nikada nije palo na pamet da bi negdje drugdje bilo drukčije. Druga osoba me upitala zar se ljudi u Hrvatskoj ne tuširaju. Bilo mi je smiješno jer sam prvo pomislila da se vozila u tramvaju u najvećoj gužvi kada zaista takvo pitanje mnogima prođe kroz glavu nakon što desetak minuta stoji pored nekoga čiji odnos sa vodom i sapunom nije baš tako prisan. No, zapravo me to pitala jer „kod nas nema tuševa“. Drugim riječima, tuš zapravo izgleda sasvim drukčije. Mi imamo naše „tuš slušalice“ koje onda upotrebljavamo prema potrebi. Njoj je to bilo totalno čudno. Nama je sasvim normalno. U Americi su tuševi uvijek negdje gore i nema „slušalica“.

Naravno, s istim sitnim „čudnim stvarima“ susrela sam se i ja u Americi. Te neke jednostavne stvari za koje vam nikada ne padne na pamet da bi negdje drugdje bile drukčije. Kao navodni tuš. Moram priznati da su meni naše „slušalice“ puno praktičnije jer ih, ako želiš, možeš zakvačiti na zid, ali isto tako su praktičnije za pranje kade i pranje drugih stvari u kadi. Kad smo kod pranja, jedna stvar koja je definitivno drukčija ovdje u Americi su perilice rublja. Za razliku od naših vešmašina koje ponekad cvile dva i pol sata kako bi oprale bijeli veš na 90 stupnjeva, ovdašnje cijelu stvar obave za 35 minuta. Super kada želite oprati nekoliko mašina veša u jednom danu. Jako praktično i zaista se pitaš, što to naše mašine rade tako dugo. No, moram priznati da se kroz tih dva i pol sada cviljenja i trošenja struje, veš ipak puno bolje opere, nego u 35 minuta. Bilo bi zgodno kada bi se našao netko pametan pa osmislio neki ciklus od recimo sat vremena pa da uštedimo na vremenu i struji, a ipak imamo bolje oprani veš.

Nešto što me u posljednje vrijeme totalno izluđivalo, jer sam morala polagati vozački, su pomalo drukčija prometna pravila. Neki prometni znakovi su pomalo drukčiji, iako ih zapravo u većini slučajeva shvatiš prema logici. Ono što meni nikako nije bilo logično su raskrižja na kojima sve strane imaju znak STOP. I onda moraš stati (što znači u potpunosti se zaustaviti na nekoliko sekundi) i prednost ima auto koji je prvi došao na raskrižje. Super kada ste na raskrižju samo vi i još jedan auto, ali kad vas ima više… U mojoj glavi, ako jedna strana ima znak STOP, znači da bi druga trebala imati prednost kao što je to kod nas. Osim toga, ako iz sporedne ceste ulazite na neku s prednošću i imate stop, morate potpuno stati na crti, a onda se tek lagano približiti mjestu vidljivosti koje je par metara ispred. Ponovno, meni naučenoj da staneš upravo na mjestu vidljivosti, sasvim nelogično. Zaista sam se morala boriti s tim. No, kad smo kod prometa, ima i zgodnih stvari kao što je prometni znak koji upozorava na rupu na cesti. Takozvani BUMP znak. Moj omiljeni. Jako dobro, ako želiš očuvati ovjes svog auta, no čini se da bi u Hrvatskoj takvi znakovi trebali biti postavljeni svakih nekoliko metara.

I da, kao što možete vidjeti u filmovima, kvake su ovdje uglavnom okrugle, svi voze automatike i rijetko tko uopće zna kako voziti auto s mjenjačem. Ljudi uglavnom manje paze kako se odijevaju pa se u trgovini, banci pa čak i državnim ustanovama mogu vidjeti ljudi odjeveni kao da su upravo krenuli u park. Usred ljeta većina će muškaraca i dalje nositi cipele ili tenisice i čarape za razliku od nas Hrvata koji se tako brzo volimo prebaciti u sandale ili japanke, a čarape i sandale su za selje belje. Dok se kod nas gotovo svaki birc ili restoran tijekom ljeta bori kako bi osvojio više mjesta na ulici za svoju terasu, u Americi su restorani s terasom jako rijetki. Svi se zatvore unutra i stave klimu na najjače. Možda je u drugim dijelovima SAD-a drukčije, no ovdje gdje ja živim ne vidi se baš jako puno ljudi vani, čak i ako imaju terasu i vrtnu garnituru za sjediti, nisu poput nas koji jedva čekamo prve zrake sunca da izađemo van.

Čini se da su ovdje svi veliki obožavatelji pizze. Pričaju o njoj kao da je neki prvoklasni specijalitet (uključujući mog muža!!!) Što bi rekao Milo Hrnić u reklami, volim i ja jesti pizzu…. No, nije mi baš nešto posebno u odnosu na drugu hranu. Ne samo da svi vole pizzu, već je uglavnom pizza ovdje sasvim drukčijeg okusa nego u Hrvatskoj (i ja bih rekla u Europi). Za mene to jednostavno nije taj okus. Pričala sam s jednom ženom koja je putovala Europom i ona kaže kako njoj pizza u Europi nema okus pizze. Dakle, sve se svodi na ono na što smo naučeni. Zapravo što se tiče hrane, mnoge se stvari jednostavno pripremaju na drukčiji način tako da imaš osjećaj da jedeš sasvim drugo jelo od onoga što se u tvojoj zemlji zove istim imenom. To ne znači da nije dobro, može biti za prste polizati, ali to jednostavno nije ista stvar. Ponovno, roštilj u Americi  i roštilj u Hrvatskoj su sasvim dvije različite stvari. Osobi koja voli meso, vjerojatno će se svidjeti i jedno i drugo, no pri spomenu roštilja, Hrvat i Amerikanac vjerojatno će u glavu imati različite predodžbe i različite okuse. Kiseli krastavci su ista priča. Okus kiselih krastavaca ovdje i u Hrvatskoj sasvim je drukčiji. A svi znamo kako su za jednu trudnicu kiseli krastavci važna stvar. Sva sreća pa postoje trgovine u kojima se mogu naći oni Podravkini.

Uglavnom, stvari se razlikuju. Iako sam i ranije putovala i vidjela svijeta, tek kada živiš u drugoj zemlji počneš uviđati koliko si zapravo vezan uz svoju zemlju, svoju kulturu i svoje navike. Neke male čudne stvari mogu ponekad čak biti izvor velikog stresa. Jednostavno očekuješ jedno, a ono što dobiješ je sasvim nešto drugo. No, samo zato što je nešto drukčije i nama nepoznato, ne znači da mora nužno biti loše (iako sam općeg mišljenja da je hrana ipak bolja u Hrvatskoj :-D). Jednostavno, treba vremena da se čovjek privikne na to drukčije. Nekome možda manje, a nekome više. Ja sam prije dolaska u Ameriku znala podosta o njihovoj kulturi, načinu razmišljanja, navikama, no ipak su me mnoge stvari iznenadile i bilo mi se teško naučiti na njih. Vjerujem da je tomu tako jer sam jednostavno cijeli svoj život bila navikla na nešto sasvim drukčije.