Danči, sretan rođendan!

Budući da je danas mojem dragom bivšem kolegi i sadašnjem prijatelju Danielu rođendan, a čovjek je na drugom kraju svijeta, odlučila sam se napisati jedan blog post o našim zajedničkim dogodovštinama.  Samo da se zna, već dulje vrijeme jedna od naših briljantnih poslovnih ideja je napisati knjigu.  Jer očito Daniel ne može otići na poreznu upravu, u banku pa čak ni na sprovod, a da se to ne pretvori u neku avanturu. No, o tome ćete čitati u knjizi kad jednom izađe. Za sada nudim samo uvertiru s avanturama koje smo zajedno prošli. 

Kad su nam postavili pitanje koje nam je najupečatljivije iskustvo u pet godina zajedničkog rada, zapravo je bilo teško nešto izdvojiti . Svakodnevni gableci iz Superkonzuma, odlasci u Severin, penjanja na stijenu, prepričavanja knjiga (priznajem, naše „zabušavanje“ na poslu svodilo se na pričanje o knjigama koje trenutno čitamo ili smo baš pročitali), tajne Facebook grupe za djelatnike DPB-a i sl. 

No, kad sam već spomenula briljantne poslovne ideje, evo jedne koja nam je pala na pamet prilikom povratka iz Severina vozeći ukombiju.  Ja sam u to vrijeme intenzivno razmišljala o svojoj životnoj viziji i tome što zapravo želim raditi u životu. Toga dana zapravo smo bili u Vrbovskom, malom gradiću u Gorskom kotaru koji nekako izgleda kao da u njemu nestaje sav život. I tako je Daniel zaključio da bi jedini dobar i uspješan biznis  u tom gradu zapravo bilo pogrebno poduzeće. I tako smo mi u sat vremena puta do Zagreba osmislili poslovni plan, ponudu i vrste usluge. Kako se nikada ne zna kamo će nas život odvesti i kako se neki ne bi sablaznili, bolje je da detalje tog našeg plana sada još ne spominjemo.

Kad radiš na dječjim kampovima, dogodovština ima na pretek. No jedna legendarna koju ćemo vjerojatno još godinama prepričavati je slučaj začepljenog WC-a  u ženskoj kupaoni.  A kad kažem začepljenog, to znači totalno začepljenog da ništa nije prolazilo, a djeca su još nekoliko puta pustila vodu pa se sadržaj počeo izlijevati.  Uz sve to bilo je to vrijeme prije spavanja kad su se djeca tuširala. I tako dok su oni završavali, a ja stajala s bocom domestosa i mopom u ruci i tjerala posljednje kampere da se pokupe u sobe, Daniel je svim mogućim sredstvima pokušavao riješiti situaciju, no bezuspješno. Ostali voditelji djecu su pospremili na spavanje, a nas dvoje smo se očajno borili kako bi sanirali situaciju. On s rukama do lakta u wc školjki (da dobro ste pročitali do lakta – iako imao je gumene rukavice), a ja izlijevajući goleme količine domestosa i čisteći kontaminirani pod.  U jednom trenutku- već je bila skoro ponoć – moja rečenica za pamćenje bila je: „Bitno da ja imam fakultetsku diplomu!“ Da, na kraju smo uspjeli sanirati kvar, sve počistiti, otuširati  se (čitaj izribati) i otići spavati. A ovo je iskustvo ostalo definitivno jedno od najupečatljivijih u čitavoj našoj „karijeri„.

I na kraju jedna priča s putovanja u Francusku. Svake dvije godine djelatnici i volonteri DPB-a trebali su putovati na podregionalnu konferenciju u jednu od zemalja iz naše podregije (uglavnom Balkan). No ovoga puta se ta konferencija održavala u Francuskoj. I na put nas je trebalo ići petero tako da smo zaključili da nam je najisplativije putovati kombijem. Na kraju je od nas petero išlo samo troje – Juliana Kovačević, Daniel i ja. I na početku je sve išlo super. Bio je jedanaesti mjesec i po ulasku u Austriju bilo je malo snijega na planinama, ali ceste skroz čiste, jedino što smo s vremena na vrijeme nailazili na radove na putu, ali sve pod kontrolom. Čak sam i ja preuzela vožnju na nekoliko sati. Da, ja sam vozila kombi po autoceste kroz austrijske Alpe. Ne da me bilo strah, nego sam u početku držala volan tako čvrsto da su me ruke počele boljeti. Ali Daniel je mislio da ja to mogu pa sam mu ja ludo vjerovala da mogu. Dobro, ostali smo živi, otišli u Burger King i onda je Daniel ponovo preuzeo kormilo.  E da, nisam napomenula da je čitav put trebao trajati nekih desetak sati. No, naravno da nije. Pretvorio se u putovanje od 13 sati. Negdje oko 3 ili 4 poslijepodne, Daniel je pomaknuo svoj mobitel koji je stajao na upravljačkoj ploči i zaklanjao kazaljku i lampicu za gorivo. Kada ga je maknuo, primijetio je da je upaljena lampica za rezervu. No, kada se upalila -  to nismo znali. I sada, mi Hrvati naučeni smo da su na našim autocestama benzinske postaje svakih 30 do 40 km i to ne bi smjelo biti problem jer već neko vrijeme nismo vidjeli benzinsku pa bi trebali uskoro naići na nju. No u Njemačkoj su autoceste besplatne i možeš u bilo kojem trenutku sići s njih i napuniti rezervoar te stoga na samim autocestama benzinske nisu tako učestale. Ali mi to nismo znali. I tako smo se vozili i vozili nekih dvadesetak minuta, a ni benzinske ni nekog znaka nigdje u blizini. Naposljetku smo zaključili da moramo sići na prvom izlazu i potražiti spas. I tako smo sišli s autoceste u Karsruheu. No, tko će sada naći benzinsku u totalno nepoznatom gradu u stranoj zemlji. E da, kasno nam je na pamet pala da bi Tetka (kako smo nazvali GPS zbog ženskog glasa koji daje upute) mogla imati rješenje za nas. Sve to vrijeme Daniel je bio jako tih, a ja sam u sebi molila, a Juliana je na stražnjem sjedalu spavala snom pravednika nemajući pojma što se događa. Bog je valjda uslišao naše molitve pa smo se ipak uz pomoć moderne tehnologije dočepali goriva. No, tu priči nije kraj. Smračilo se, počela je padati kiša, a mi smo se još uvijek nalazili na bespućima njemačkih autocesta koje su na tom području bile u radovima. Iako se promet odvijao kroz dvije sužene trake, našli smo se u situaciji da nismo mogli proći pored kamiona koji je išao u traci do nas jer  nije bilo dovoljno mjesta. I tako smo se vukli. U nekoliko navrata prošli smo uz kamion na svega nekoliko centimetara razmaka tako da je Daniel vozio jako sporo, a ja kroz otvoren prozor gledala hoćemo li se provući. To je trajalo gotovo sat vremena. No, ni tu nije kraj.  Kad smo konačno došli u gradić u Francuskoj u kojem smo trebali odsjesti nismo mogli pronaći naše krajnje odredište. GPS koji smo imali imao je program koji je pokrivao područje do Francuske, a dalje smo imali upute s google maps. No upute nisu bile baš updejtirane tako samo zalutali. U nekoliko navrata stali smo da pitamo ljude za upute, no nitko od nas ne zna francuski, a Francuzi očito smatraju smrtnom uvredom učiti neki drugi jezik, tako da smo uzaludno napravili nekoliko krugova po gradu. I na kraju, jedan mladi par ipak je znao nešto engleskog, no ne previše. Na sreću bili su jako dobri i ljubazni pa je dečko sjeo u svoj auto i vozio ispred nas do odredišta.  I tako smo, nakon više od 13 sati vožnje konačno stigli. Povratak kući je, ipak, bio mnogo jednostavniji i mnogo manje stresan. 

Da, ovo su samo neke priče. Ima ih još, kao filmić u kojem se Daniel sa svakom rečenicom pretvara u Albanca, učenje vezanja penjačkih čvorova tijekom vožnje, min biljara u uredu, mini kafić na uredskom balkonu i sl. No, možda je za to ipak potrebna knjiga.

Novogodišnje odluke ili puste želje

Kako se približavala Nova godina, na radiju sam često slušala razgovore o tome što je bilo dobro, a što loše u godini za nama te što ljudi očekuju od  godine u koju ulaze.  Mislim da je dobro osvrnuti se na godinu iza sebe i sagledati što je ona donijela, no žao mi je kada se gleda samo na ono loše.  Mislim da je puno bolje razmisliti o nekoliko dobrih stvari koje su se dogodile, a sigurna sam da bez obzira koliko nam je godina bila teška ima i takvih. 

No, iako vlada priličan pesimizam u narodu, popularno je donositi novogodišnje odluke. Pa tako ljudi „odlučuju“ da će prestati pušiti, smršaviti, početi se hraniti zdravo, provoditi više vremena s obitelji, prestati s nekom lošom navikom, početi vježbati i tko zna što sve ne. Ali, zapravo, malo je onih čije novogodišnje odluke, odnosno promjene traju dulje od 15. siječnja. Možda zato što to zapravo nisu odluke, nego jednostavno želje. Da bi neka odluka bila provedena u djelo potrebno je puno više odlučnosti i ustrajnosti od puste želje da se prestane s nečim.  Mislim da jednostavno dobro zvuči da neke želje za promjenom nazovemo odlukom i onda poslije kad ne uspijemo kažemo kako nije išlo, proglasimo nešto neuspjelim pokušajem i idemo dalje po starom.  

Za provođenje odluka koje podrazumijevaju promjenu potrebna je čvrsta volja i želja da pobijedimo to nešto s čime se borimo. Nije lako promijeniti neke ustajale navike ili početi s nekim novima, posebno ako se cijelo naše tijelo protivi tome.  

Jedna od mojih velikih pobjeda u ovoj godini je skinutih deset kilograma viška. Već sam se nekoliko godina borila s tim problemom i stalno bi počinjala neke dijete kojima bih skinula dvije, tri kile i onda ih vratila i nabila možda još koju gore. Jedan od razloga tome bio je da mi se jednostavno nije dalo boriti s vlastitim tijelom, disciplinirati se i trpjeti da bi postigla neki cilj. A da ne govorim da sam bila uvjerena da to nije moja normalna težina. Isto je bilo s nekoliko drugih navika koje sam pokušavala uvesti, ili pak druge izbaciti iz svog života. Bila bih gore, a onda bih pljusnula dolje i odustala od svega. Kao, sada mogu prekinuti sa svim jer mi ionako ne ide i nastaviti dalje.

Vjerujem da tu padaju mnoge novogodišnje odluke. Čovjek padne, ne uspije od prve i onda odustane i nema se više volje boriti. Lakše je sve po starom, iako zapravo nisi zadovoljan, no očito je da bolje ne može. Ali ja sam htjela bolje, htjela sam se maknuti iz tog začaranog kruga uspona i padova, kruga u kojem mi se činilo kao da sam jo-jo. Čitala sam jednu knjigu (čini se da kod mene sve počinje s time da čitam neku knjigu) u kojoj je bilo riječ o tome kako moramo razmisliti što su uzroci našeg ponašanja i postaviti si konkretne ciljeve. I tako sam počela razmišljati o uzrocima svojeg jo –jo ponašanja i nedostatka postojanosti i donijela revolucionarnu odluku: „Ja krećem s promjenama i borit ću se do krvi. Nije me briga ako jedan dan padnem, drugi dan ću ponovo ustati i boriti se svim silama da krenem dalje. Ne želim odustati, ne želim posustati i ne želim da moje tijelo vlada nada mnom.“  I nije bilo lako, ali sam imala pred očima taj cilj i odustajanje nije bilo opcija.  Ja sam takva osoba kod koje je lakše totalno se vojnički držati režima i reći ne svemu, nego si ugoditi malim stvarima pa sam tako i činila. I naravno da nije bilo lako, ali nakon nekog vremena i dobre stvari postanu navike i lakše se boriti.

Uglavnom, sada imam desetak kila manje, vježbam svaki dan i super se osjećam jer sam mnoge svoje zdravstvene probleme riješila na ovaj način. No ima tu još mnogo osobnih pobjeda koje su došle sa samodisciplinom. Nedavno sam bila na jednom seminaru na kojem je bilo rečeno kako si moramo konstantno postavljati nove ciljeve prema kojima težimo jer ćemo samo tako napredovati. Pa eto, ako ste već donijeli neke novogodišnje odluke, neka vam one ne budu samo puste želje, nešto čega se s početkom veljače više nećete sjećati, već ih postavite kako svoje ciljeve, konkretne i mjerljive. I krenite za njima, ali morate znati da ćete se i morati potruditi oko njih. Ako želite smršaviti, neće vam se metabolizam  čudom promijeniti preko noći tako da možete nastaviti sa svojim starim navikama. Neke je stvari jednostavno potrebno maknuti postrance radi većeg dobra pa makar to veće dobro bilo pet ili deset kilograma manje.  I samo naprijed! Borite se! Borite se do krvi! (Ne doslovno, nemojte sada nekoga izmlatiti). Svi mi dobro znamo jesmo li dali sve od sebe. A borba do krvi je da date sve od sebe i onda još malo više. To donosi promjene.  To donosi pobjede.  Nova godina ne mora biti godina depresije, krize i razočaranja.  Može biti i godina promjena.

Kako je Djed Mraz ukrao Božić

Da, da, ako niste znali, Djed Mraz nije neko dobrostivo stvorenje koje nosi darove, on je jedan od najvećih i najbezočnijih zločinaca svih vremena. A njegov je veliki i strašni zločin taj da je Isusu ukrao Božić! Šalu na stranu, razmislite u što se Božić pretvorio. Od obilježavanja Isusova rođenja i dolaska Boga u ljudskog tijelu, ljudi su napravili sezonu sulude kupovine, materijalizma, lažnog mira i dobrostivosti, prijetvornosti i laži.

Prije četiri godine početkom studenoga bila sam u Južnoj Africi. Kad sam odlazila, u Hrvatskoj je bilo jako lijepo vrijeme, a tamo u Africi dočekalo me proljeće. Predivno. A onda sam se vratila u Europu i na aerodromu u  Frankfurtu bili su božićni ukrasi. Moj kolega iz Poljske sarkastično je prokomentirao: „O gle, stigao je Božić!“ Koji šok! Stigli smo s mjesta gdje nitko još nije spominjao Božić, nije bilo nikakvog znaka da je skoro to doba godine. I bilo je baš lijepo. A onda su nas dočekale božićne lampice, borovi i neizbježni Djed Mraz. 

Proteklih nekoliko godina zaista se počinjem pitati kako je Djed Mraz postao centralna tema i osoba Božića. Samo razmislite, od deset božićnih filmova, barem u osam njih tema će biti upravo taj djedica i to vjerujemo li njega ili ne. Od deset pjesama, barem će ih pola govoriti o njemu. Od deset reklama, vjerojatno će se naći u svakoj (počevši od Coca Cole koja ga je valjda i izmislila u ovom obliku). Druga tema koju ćemo naći u filmovima, pjesmama i sličnim božićnim proizvodima (jer nemojmo se varati, to su samo proizvodi koji se dobro prodaju), su božićna čarolija, duh Božića, mir i radost. Kao Božić je vrijeme radosti i mira. Kome? Je li ijedan rat koji se vodi u svijetu prestaje zato što je predbožićno vrijeme? Nisam baš čula o tome. Da postojala su neka božićna primirja, ali nakon toga svi su ponovo uzeli puške. Prestaje li nasilje u obiteljima zato što je Božić? Ja bih rekla da ga ima još više jer se ljudi napiju pa postanu nasilni? Nestane li kriza, tjeskoba i tuga zato što je predbožićno vrijeme? Ne, samo mnogi navuku masku i glume. I na kraju, imamo li mir u svakodnevnom životu? Ne, većina ljudi je u velikoj strci, mnoge firme imaju puno posla, svi jure, žure, kupuju, pripremaju, rade kolače, čiste stanove…. A čemu, da bi na sam Božić mogli jesti i piti, davati jedni drugima poklone na koje su potrošili dvije plaće i ni ne sjetiti se Isusa.

Kažu da je Božić obiteljski blagdan! Zašto? Zar slavimo nešto obiteljskog? Obiteljski blagdan je nečiji rođendan, godišnjica braka, proslava diplome, zaruke i slične stvari. To je vezano uz obitelj. Poanta Božića nije da se okupi obitelj (iako je to zaista lijepo i možda jedna od rijetki prilika). Ali ako se ta obitelj okupi, a da zapravo ne zna zašto, onda čemu? Isto tako se možemo okupiti 13. siječnja ili bilo kojeg drugog datuma. Ako se ne sjetimo da je Božić Isusov rođendan (iako zapravo i nije jer Isus nije rođen u prosincu), onda je sve to besmisleno. Nema tog mira i radosti koji se mogu održati dulje od dva dana (i to samo zato što smo doma, siti i odmorni) ako izvor tog mira i radosti nije Isus. Toliko puta sam se u predbožićno vrijeme našla u trgovini (recimo samo u nekoj redovitoj kupovini) i vidjela sumanutu masu ljudi koja kupuje sve što im treba i ne treba; od ogromnih količina hrane do blještavih ukrasa i dječjih igračaka. Bez većine tih stvari bi mogli. Ali nervoza koja vlada u trgovini je nesnošljiva. Ljudi su nervozni, ljuti, umorni; djeca cendrava, a prodavačima je dosta svega. I to je onda to vrijeme mira i radosti. To je takozvani božićni duh. Ako mene pitate božićni duh je duh konzumerizma, materijalizma, lake zarade i prijetvornosti. Tako daleko od Kristovog Duha. Ali Krist je ponizan, on će se povući pred nametljivim Djedom Mrazom i proslaviti svoj rođendan s onima koji ga žele. 

Kažu još da je Božić vrijeme dobrote, darivanja. A što, ostatak godine nije vrijeme da budemo dobri i darujemo jedni druge? U prosincu se mnogi sjete djece bez roditelja, siromašnih, beskućnika, starih i nemoćnih. Sve je to lijepo, ali ta djeca nemaju roditelje cijelu godinu, siromašni su siromašni ne samo u prosincu, stari i nemoćni ne onemoćaju samo pred kraj godine. Ali tijekom godine nije vrijeme dobrote i darivanja pa ne moramo biti dobri i posjećivati te ljude. Iskreno, ponekad mi se to doslovno gadi. Ako se inače ne trudiš učiniti nešto dobro za zajednicu, nemoj biti licemjer i za Božić glumiti da ti je stalo. Jer činjenica je da mnogima nije stalo. Sve je to parada. 

I zbog svega toga ja ne volim Božić. Možda bih ga voljela da je jednostavan, da me Djed Mraz ne maltretira na svakom koraku, glupi pjesmuljci kao Last Christmas ne trešte iz zvučnika svake prodavaonice u koju uđem i da je sve skupa nije jedna velika industrija koja dobro zarađuje. Nisam inače jedan od pobornika teorije zavjere, niti antiglobalist, ali pitam se postoji li život nakon Božića. Što kada  nestane francuske salate, purice s mlincima i kolača? Što kad u siječnju ponovo moramo na posao, a na računu golemi minus zbog božićnih poklona koji nikome nisu nužni? Što kad nas lupi realnost i shvatimo da smo zbog trenutnog uživanja, prejedanja i opijanja prisiljeni životariti sljedećih mjesec dana. E da, pitam se tko onda ima mir, ako ga je uopće i stekao. I iskreno mislim da se Isusu, čiji rođendan navodno slavimo, također gadi sve to. Da je po mojem (a možda i po njegovom), Božić ne bi trebao ni postojati. Isus nas želi svakoga dana. 

Što raditi kada ste bez posla

Prije sedam godina, kad sam se na dulje vrijeme našla bez posla, prolazila sam kroz jedno od najtežih razdoblja u svojem životu. Upala sam u tešku depresiju, a samim time i u letargiju te je bilo mnogo dana kad nisam imala nimalo želje ujutro izići iz kreveta. Kad sam se ove godine ponovo našla bez posla, stvari su bile malo drukčije. Jedan od razloga je taj što sam se našla u puno lakšim okolnostima (sada nisam podstanar, ne živim sama, imam neku ušteđevinu i prava na burzi). No isto tako nisam si dopustila da se jednostavno prepustim letargiji i ponekad mi se činilo, da bez obzira što ne radim, moji dani djeluju produktivnije i zaposlenije, nego dok sam radila . Već dulje vrijeme razmišljam o tome da napišem nešto na temu kvalitetnog korištenja vremena tijekom nezaposlenosti. Pa evo nekoliko savjeta. Nisu to nikakve velike mudrosti, već jednostavni praktični načini kako najmudrije iskoristiti ovo vrijeme. Naravno, ispred svega ovoga dolazi neizbježna činjenica da treba aktivno tražiti novi posao, a ne čekati da on padne s neba.

1.      Volontiraj! Koliko god se ovo nekima činilo besmisleno, jer zašto bih  volontirao kad mi je potreban plaćeni posao, volontiranje je izuzetno korisno. Za mlade ljude volonterstvo je izvrstan način da steknu potrebno iskustvo koje poslodavci traže. Možete bez straha od otkaza griješiti i učiti i, najvažnije od svega, staviti to u svoj životopis. Većina poslodavaca pozitivno gleda na volonterstvo. Držat će da ste marljivi. Osim toga, osjećat ćete se korisno i neće vam biti dosadno. Volonterstvo daje neki osjećaj svrhe našem životu. Jer, vjerovali ili ne, stvoreni smo da nešto radimo, služimo i proizvodimo. Ako ste kršćanin, vjerujem da bi vaš pastor bio itekako zahvalan da mu se javite i kažete da ste mu na raspolaganju ako treba pomoć u nečemu što vi znate raditi. Ako volite djecu, mnoštvo je organizacija i udruga koje traže volontere. Ako volite životinje, azili i druge udruge su spremni primiti vas. Ako imate suosjećanja za starije osobe, sigurno u susjedstvu postoji barem neka baka ili djed kojima možete redovito pomagati.

2.       Bavite se vrtlarenjem, uzgojem povrća i pripremom zimnice. Naravno, da biste to mogli, morate živjeti negdje na selu ili barem imati mali vrt. No, ako i živite u gradu, možda imate baku, djeda, strinu ili tetku na selu. Ili staru zapuštenu kućicu u okolici. Vrtlarenje je mnogima način opuštanja. Bit ćete na svježem zraku, brinuti o nečemu, a i korisno je, jer povrće iz vlastitog vrta uvijek ima bolji okus od onog iz trgovine.  Na to se nadovezuje zimnica. Naravno i to treba znati, ali tu su stariji članovi obitelji koji sigurno znaju kako se radi ajvar, pekmez, pasirana rajčica ili ukiseljeni krastavci. Treba se samo raspitati. 

3.       Idite na dijetu ili počnite vježbati. Ja sam si kupila bicikl i uživala sam u ljetnim vožnjama po okolnim selima. Ne samo da je dobar za zdravlje i kondiciju, nego i za druženje ako si nađete još nekoga tko voli biciklirati. Ovo možete i u gradu i na selu. Štoviše, u gradu vam bicikl može uštedjeti mnogo novca jer ne troši nikakvo gorivo (osim kalorija koje ionako želite potrošiti kako bi smršavili) i ne morate kupovati prijevozne i parking karte.  Vrijeme dok ste slobodni je idealno za krenuti na dijetu jer možete lako pripremati hranu koja je unutar danog režima. Također, manje je stresa koji uzrokuje debljanje, niste u strci te ne posežete za brzom hranom koja deblja. Osim toga, možete uštedjeti na hrani. Dvije muhe jednim udarcem.

4.       Radite na sebi. Ovo možda zvuči čudno, ali zapravo ima smisla. Kada ste slobodni, imate puno više vremena razmišljati o vlastitom životu; onome što je dobro i onome što želite promijeniti. Imate više vremena promisliti o tome što zaista žalite od života, koji su vaši ciljevi, prioriteti, mijenjati loše navike i sl.  Budući da pišem iz perspektive vjernika, vrijeme nezaposlenosti za mene je vrijeme najvećeg duhovnog rasta. Ne samo da sam puno više ovisna o Bogu da mi providi stvari koje sam dok sam radila bez problema mogla providjeti sama, već imam puno više vremena provoditi u molitvi, čitanju Biblije i čitanju općenito

5.       Čitanje. Mnogi ljudi govore kako nemaju vremena čitati knjige jer su prezaposleni. Iskreno rečeno, vjerujem da je to često izgovor ili laž. Jednostavno nemaju tu naviku čitanja. Ali evo, i to se može promijeniti. Ne morate kupovati knjige. Učlanite se u knjižnicu . Članarine su većinom na godišnjoj bazi i nisu tako skupe. Posuđujte od prijatelja. Čitanje vam otvara jedan sasvim novi svijet, zabavno je, poučno i razvija maštu i vokabular. 

6.       Učite jezike. To je uvijek korisno.  Moram priznati da sam malo podbacila u tome, iako sam u posljednje vrijeme poduzela neke korake. Iako su škole stranih jezika skupe i možda vam se to čine kao velika investicija, vjerujem da ima onih koji su kao ja u školi učili neki jezik, a onda su ga kasnije zaboravili jer ga nisu koristili. Ja sam tako nakon srednje škole znala njemački dovoljno dobro da sam se mogla sporazumijevati, ali ga kasnije nisam upotrebljavala i zaboravila. No dobra stvar kod jezika je da nam ostaje pasivno, zakopano znanje koje je lako ponovo „izvući“ iz ropotarnice svog sjećanja. Potrebno je samo doći do udžbenika koji će vam pomoći oko gramatike i nekog besplatnog online tečaja, možda pronaći neki tv program na tom jeziku i slušati. Mnoge stvari će vam se brzo vratiti. Naravno, odlično je i ako imate prijatelja koji je izvorni govornik i koji vam može pomoći.

7.       Družite se. Koliko god ovo zvučalo jednostavno, važno je. Kao prvo, što ste više u društvu, a manje prepušteni sami sebi i crnim depresivnim mislima o tome kako ste jadni jer nemate posla, bit će vam lakše. Osim toga, mnogi od nas zbog posla, prezauzetosti i brojnih obaveza zanemarimo neka prijateljstva ili rodbinu. Često je razlog tome da nemamo vremena. No, sada kad ga imate, iskoristite ga za kavu s prijateljima koje niste dugo vidjeli, posjete rodbini i obiteljska druženja, odlaske na besplatna događanja u gradu (vjerovali ili ne, takva postoje, samo je potrebno malo istražiti) i druge socijalne aktivnosti. Uživat ćete.

8.       Razmislite o pokretanju vlastitog posla. Možda se ovo  čini suludo u ovo vrijeme recesije, samozapošljavanje je možda jedini način da uspijete u životu. Prošla su vremena kad smo mogli očekivati da će nam sve dati država ili da će se posao lako naći. Počnite kreativno razmišljati o svojim sposobnostima koje nisu nužno vezane samo uz školu ili fakultet koji ste završili. Mnogi od nas imaju hobije koji bi se, uz trud i kreativnost, mogli pretvoriti u uspješan obrt ili firmu. Da, možda tu treba iskoračiti i preuzeti rizik, ali ne kažu bez veze da tko ne riskira ne profitira. 

I na kraju, ako se bavite svime ovime što sam navela (ili barem nečim), dani će vam biti tako ispunjeni da se nećete osjećati kao nezaposlena osoba. Osim toga, veća je vjerojatnost da ćete tako pronaći novi posao, nego da se zatvorite doma u svoja četiri zida.