Te slatke sitnice

Svi mi zapravo volimo neke male stvari. One neke jednostavne sitnice koje nas ponekad čine sretnima, iako, zapravo, nisu ništa posebno. I nekako duboko u većini nas krije se barem malo opsesivne kompulzivnosti pa volimo da stvari budu upravo onako kako smo si zamislili.

Ja volim kad se ujutro probudim prije budilice. Kao velikoj spavalici to mi je velika pobjeda.

 Volim gledati kroz prozor prema livadi iza svoje zgrade i gledati pse i njihove vlasnike kako šeću jedni druge.

Volim svoje knjige koje složene po visini izgledaju kao vrsta đaka na satovima tjelesnog. 

Volim se buditi polagano pijuckajući prvu jutarnju kavu i zimi obući svoj mekani kućni ogrtač.

Volim miris cimeta koji me podsjeća na štrudlu od jabuke i svježe pečenog kruha, iako baš i ne jedem kruh.

 
Volim šetati Zagrebom ljeti i upijati sve njegove prizore i zvukove; velike sladolede iz gradskih slastičarni i veliki hlad Zrinjevca.

Volim filmove o Jamesu Bondu koje redovito gledam s prijateljicom u kinu čim se pojave. 

Volim zvuk gitare i mogla bih satima sjediti i uživati dok mi netko svira. 

Volim kada mi ručak ispadne tako dobro da mi bude žao što trenutno nema nikoga da ga proba.

Volim sjediti na prvom proljetnom suncu i upijati njegovu toplinu. 

Volim nenadane poklone. One koje dobijem od ljudi od kojih nisam očekivala ili tek toliko bez nekog posebnog razloga.

Isto tako volim poklanjati savršene poklone kojih se nitko drugi možda ne bi sjetio.

Volim kad ljudi upamte o čemu smo pričali kada smo se zadnji puta sreli.

Volim kada u ruke primim knjigu i odjednom osjetim kako sam ušla u bujicu riječi koja me odnosi negdje u zemlju mašte i neki drugi svijet.

Volim slagati popise sa zadatcima i onda ih, kako nešto obavim, zadovoljno križati.

Volim nedjeljne kave sa svojom prijateljicom i naše male tradicije i rituale.

Volim kad me netko nazove zato što me se sjetio i želi me čuti, ne samo zato što me treba.

Volim onaj osjećaj kad ljeti skočiš na glavu u more po prvi puta u sezoni.

Volim kad ljeti ne moram sušiti kosu pa se nakovrča.

Volim kada mi je odjeća u ormaru savršeno posložena.

Volim kada nenadano u džepu neke jakne ili hlača pronađem kunu, dvije, ili čak pet.

Volim doći kod prijatelja kod kojih se osjećam dovoljno opušteno da mogu komotno dići noge na kauč i bez srama uživati.

Volim pisati i primati pisma i svakoga dana zaviriti u poštanski sandučić pitajući se nije li možda nešto pristiglo.

Volim se ljuljati, pa makar to bilo na nekoliko minuta u dječjem parku.

Volim vožnje ringišpilom i sav taj kič događanja kao što su dani vatrometa. I da volim vatromet.

Volim žirafe, njihovu eleganciju i posebnost.

Volim roštilj koji ispeče moj brat i sarmu koju skuha moj tata.

I na kraju, ono što gotovo nitko ne voli – volim peglati. 

Volim Hrvatsku ili što to znači biti domoljub

Otkako se uspostavila nova vladajuća struktura, tolikima su puna usta domoljublja, hrvatske državnosti i opstojnosti (živo se pitam znaju li uopće što to znači) i ostalih floskula koja sa sobom povlače konotaciju da svi oni koji se ne slažu s njima zapravo nisu domoljubi, ne vole Hrvatsku; da su izdajice, komunisti, četnici, protuhrvatski elementi i tko zna što još.

E pa, ja volim Hrvatsku. Volim ju toliko da, bez obzira koliko težak bio život u njoj, ne bih otišla živjeti u drugu zemlju samo kako bi mi bilo bolje. Jedini razlog zbog kojeg bi ikada napustila Hrvatsku bio bi da me Bog pozove i pošalje negdje drugdje. A to se još nije dogodilo. A nije zato što vjerujem da sam upravo tu gdje me Bog stavio i da tu trebam ostati....

Volim ju toliko da se radujem kada vidim da se otvorila neka nova tvornica u kojoj su ljudi dobili posao; kada vidim da se krećemo prema naprijed, ne prema natrag; kada vidim da smo se kao narod konačno ujedinili oko nečega (na žalost za to nam je često potrebna prirodna katastrofa). Volim ju tako da mi naviru suze kada ljeti idem na more i vidim napuštena sela, maslinike, polja, razrušene kuće. Bude mi žao kada čujem da je još jedan mladi bračni par otišao negdje u inozemstvo u potrazi za boljim životom (ne sudim ih zato što razmišljaju drukčije od mene, samo mi bude žao). Volim kada čujem da smo u nečemu kao zemlja ipak dobri (kao u broju transplantiranih organa). S ponosom pričam strancima o Nikoli Tesli (koji je za sve vas neupućene bio Srbin rođen u Hrvatskoj, ne Hrvat), o našoj povijesti, o tome da se naša zemlje spominje u Bibliji, o tome da smo izumili kravatu i kako je naša kuhinja najfinija na svijetu (dobro ovo je potpuno subjektivno mišljenje, ali većina stranaca bi se složila da je među najboljima). Uživam gledajući te predivne prirodne ljepote koje nam je Bog dao i isto tako predivnu kulturnu i povijesnu baštinu koju smo naslijedili. Nadam se da će moj mali obrt jednoga dana narasti da mogu zaposliti barem još jednog građana ove zemlje. Da, ja volim Hrvatsku. Jako.

Ali, ako svoje domoljublje moram staviti u okvire tuđih iskrivljenih definicija, onda ne, ja nisam domoljub. Ako biti domoljub znači biti zatočen u '91. ili '41. godini, onda ne, ja nisam domoljub. Iako, moj je tata bio u ratu, mama je bila socijalna radnica koja imala radnu obvezu, a ja sam s 13 godina išla u školu koja nije imala sklonište. Da mogla bih se hvastati time i govoriti kako je to dokaz mojeg domoljublja. Ali zašto? Zar moji vršnjaci čiji je život možda bio drukčiji ne mogu isto tako voljeti zemlju u kojoj su rođeni.

Ako biti domoljub znači pjevati pjesme koje veličaju „hrvatstvo“, a u isto vrijeme toj zemlji koju navodno volim dugovati nekoliko milijuna poreza, onda ne, ja nikako nisam domoljub. Ako biti domoljub znači bogatiti se na račun naroda, primati velike saborske i druge plaće, dok narod nema što za jesti, onda ne, ja nisam domoljub. Ako biti domoljub znači držati ruku na prsima dok se svira himna, upotrebljavati „tuđmanizme“ kao što su brzoglas, zrakomlat, u svezi glede i sl., onda ne, ja nisam domoljub. Ako biti domoljub znači sjediti u šatoru pred Ministarstvom branitelja i tražiti smjenu ministra koji je za tu istu zemlju bio u zatvoreničkom logoru i proglašavati ga izdajicom, onda ne, ja nisam domoljub.

Ako biti domoljub znači biti Hrvat i katolik, podržavati slanje vojske na granice da bi se spriječio prolaz izbjeglicama i gledati na ljude drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti kao manje vrijedne, onda zasigurno nisam domoljub. Ako biti domoljub znači podržavati neku desničarku stranku, a sve koji misle drukčije smatrati komunistima, ateistima, i protuhrvatskim elementima, onda ne, ja nisam domoljub. I na kraju ako biti domoljub znači veličati NDH i ustaštvo, onda me slobodno možete staviti na listu državnih neprijatelja.

No, to što prema nekima koji se busaju u prsa svojim domoljubljem, ja to nisam, to ne umanjuje činjenicu da je moja zemlja ona koju volim, za čiji narod (pa čak i političare) molim i na koju sam, bez obzira na sve loše što se u njoj nađe, izuzetno ponosna. Da, možda prema nečijoj definiciji ja nisam domoljub, ali JA VOLIM HRVATSKU.  

Koliko vrijedi život?

Razmišljam o ovoj temi još od terorističkih napada u Francuskoj. Kada sam prvi puta čula vijest o napadima, sjedila sam u autu u stanici za tehnički pregled i čekala da dođem na red. I rasplakala se. Ne toliko zbog tih napada, koliko zbog toga što mi je nekoliko dana ranije umro deda pa me mogla rasplakati svaka tužna pjesma na radiju. Da vijest je bila strašna, no ono što je uslijedilo u danima nakon, zapravo me potaknulo na razmišljanje o našem europskom ili zapadnjačkom licemjerju kada je riječ o vrijednosti ljudskog života.

U roku od nekoliko sati mediji su bili preplavljeni vijestima o događajima i komentarima novinara, političara i običnih ljudi koji su odražavali zgranutost, užas, ljutnju i suosjećanje. Internet je bio pun fotografija zgrada obojanih u boje francuske zastave, uključujući i naše zagrebačke. Cijeli svijet je silno suosjećao s tim jadnim Francuzima. Užas i tama došli su u grad svjetla. Strašno! U centru Europe, ubijeni su Europljani koji su se samo mirno zabavljali na nekom koncertu…

Tih dana teroristički su se napadi dogodili na još dva mjesta izvan Europe. Jedva da smo čuli za njih. Nismo znali ni koliko je ljudi poginulo, tko je izveo napad i ima li među žrtvama možda koje dijete (a sigurna sam da je bilo). Po prvi puta u svom životu, iskreno i duboko me bilo sram vlastite profesije. Bilo me sram jer ipak negdje duboko u srcu nosim ideal o novinarstvu kao profesiji koja razotkriva nepravdu, zločin, laž, informira, daje glas onima koji ga nemaju. No, tih su dana glas dobili samo bogati Europljani. Brojni Sirijci, Iračani, Afganistanci i drugi koje ti isti teroristi maltretiraju, ubijaju i muče … oni nisu imali glas. Bili su tek neka mrlja tamo negdje daleko. Nebitni. Njih nije bilo potrebno oplakivati, bojati profilne slike na FB u boje njihove zastave (tko zapravo zna boje sirijske ili iračke zastave), izražavati užas i zgranutost.

Budimo realni i priznajmo sebi – jeste li isto tako zgranuti kada čujete kako je neki bombaš samoubojica na Bliskom istoku raznio sebe i pritom ubio desetke nevinih ljudi koji su tog jutra možda samo išli na tržnicu kupiti nešto hrane za svoju obitelj. Nitko ih ne oplakuje. To nisu bogati zapadnjaci, nego neki tamo ljudi koji ionako stalno ratuju i međusobno se bore. Ne, neće to nitko izreći naglas. Ne moramo. Dovoljno je da jednostavno ne obraćamo pozornost. Dovoljno je da su nam srca selektivno suosjećajna. Da suosjećamo s majkom iz Pariza koja je toga dana izgubila svoje dijete, ali ne i s majkom iz Sirije koja je možda izgubila dijete, muža i oca.

Ne nisam tih dana svoju sliku na FB obojila u boje francuske zastave. Nisam ništa napisala. Nisam komentirala kako je žalosno. Nisam željela jer sam bila više užasnuta tim licemjerjem svjetskim medija, političara, ali i običnih ljudi, nego samim napadom u Parizu. O nama kao ljudima više govori činjenica da nas smrti nekih ljudi ostavljaju ravnodušnima, a smrti drugi tako „pogađaju“.

 Jedan od poticaja za pisanje ovog članka također je bila smrt Davida Bowieja. I opet sam naišla na tu istu strašnu tugu i oplakivanje. Zamislite umro je poznati glazbenik u dobi od 69 godina. Koja tragedija! Svaka smrt je tragedija za one koji su voljeli osobu koja je umrla. Svaki život je vrijedan, no nisu svi David Bowie. Kako nas može tako rastužiti život jednog glazbenika, ali ne i bake koja je živjela u našoj ulici. Kako žalujemo nad njegovim životom, ali ne i za životom djece koja su se utopila u ledenom jezeru . To su samo djeca koja nisu pazila što rade, ovo je David Bowie. Za njihove roditelje, ta su djeca bila cijeli svijet.

Gubitak je gubitak. Život bi trebao imati istu vrijednost i cijenu bez obzira radi li se o nekome u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u , Velikoj Britaniji ili Iraku, Pakistanu, Siriji, Egiptu, Indiji, Kini, Sjevernoj Koreji ili Nigeriji. Trebao bi biti isto vrijedan radi li se o poznatom pjevaču ili beskućniku koji je umro na ulici, djetetu koje se utopilo ili mladiću koji je poginuo u nekom ratu tamo negdje na Bliskom istoku ili u Africi. Na žalost, u očima mnogih tome nije tako. Jesmo li tako otupjeli da su mediji (čija je jedina svrha postala zarada) serviraju i određuju cijenu nečijeg života ovisno o tome iz kojeg dijela svijeta dolazi i koliko je poznat. Ljudi su ljudi, s istim ljudskim dostojanstvom i vrijednosti u Božjim očima. Samo kod nas ljudi, na žalost, nema svaki ljudski život istu vrijednost. 

Pingvini iz Južne Afrike

Prije nekih šest - sedam godina često sam, zahvaljujući svom tadašnjem poslu, putovala izvan Hrvatske. Nedavno sam pričala o svojim putovanjima i palo mi je na pamet da zapravo nikada nisam pisala o njima. Većinom su to bila putovanja Europom; Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska… Ali jednom, krajem 2008., put me odveo negdje malo dalje - u zemlju, nojeva, pavijana, zebra, slonova, kitova i … pingvina. Da dobro ste pročitali, pingvina. Vjerovali ili ne (a ako ne vjerujete, prilažem fotografiju) u Južnoafričkoj Republici žive pingvini. Na jednoj plaži negdje između Cape Towna i Rta dobre nade nalaze pingivnske jaslice – mjesto gdje se mali pingvini spremaju za odlazak u veliki svijet. Kako pingvini žive na Južnom polu, ovo je najsjevernije mjesto na koje dolaze. No, počnimo od početka….

Da bih uopće došla do JAR- a bilo mi je potrebno 17 sati. Od Zagreba do Frankfurta pa onda 12 sati u avionu do Cape Towna. Dakle, putovanje avionom već sam davno prije apsorbirala, preživjela nekoliko neugodnih turbolencija i jedno polijetanje po oluji, ali većinom su to sve bila putovanja od dva - tri sata maksimum. Dvanaest sati u avionu sama samcata, bez ikog poznatog nije me baš radovalo. Mjesto u avionu nije bilo nimalo lijepo, baš kao ni neki čudan tip koji je sjedio pored mene. Da sam barem sjedila pored nekoga tko mi se činio imalo pristupačan za razgovor… Ovako se u meni probudio onaj najdublji introvertizam koji postoji da sam trpjela do krajnjih granica samo da odem na WC jer mi nije bilo ugodno tražiti čovjeka da se makne da mogu proći. (Da, i moguće je da se čovjek tak ponaša.) Uglavnom preživjela sam. Put natrag bio je puno ljepši i ugodniji jer je sam mnom bio kolega iz Poljske koji me zabavljao veći dio puta. Ipak, predivni dio tog leta bilo je svitanje nad Afrikom. Znate kako svitanje inače može biti divno, ali rađane zore iz aviona iznad kontinenta čija ljepota oduzima dah, prizor je s kojim se malo toga može usporediti.

Ima nešto čarobno u toj Africi. Kao da ta crvena zemlja nekako uđe u vašu kožu i jednom kada je posjetite imate neodoljivu želju da se vratite natrag. I iako sam bila tamo svega dva tjedna, i to većinom u konferencijskom centru, daleko od grada i uobičajenog života, onih nekoliko susreta s pavijanima, pogled u beskonačno uzburkano more s Rta dobre nade, kitovi u zaljevu, pingvini na nekoj plaži, planina iza mjesta na kojem smo boravili, ti veseli Afrikanci čiji glasovi tako zvonko odzvanjaju… Čovjek ne može, a da se ne zaljubi.

Daleko da sam stekla ružičastu sliku toga nama dalekog svijeta. Jednoga dana odveli su nas do jednog sluma gdje žive oni najsiromašniji i do hospicija gdje su smješteni ljudi oboljeli od

AIDS-a; na mjesta koja predstavljaju ono najgore i najtužnije u Africi – siromaštvo i epidemiju AIDS-a. Bio je to dan kada mi se slomilo srce. Vrativši se natrag u Hrvatsku, zemlju u kojoj mnogi kukaju kako im je teško, ali imaju toliko, toliko toga više nego ta jadna balava djeca u tom naselju koja možda u životu nikada neće imati priliku za ikakav bolji život, bila sam u isto vrijeme preplavljena osjećajem zahvalnosti što živim tu gdje živim i frustrirana kada bih čula ljude kako se žale. Poželjela sam vikati: „Niste normalni, imate toliko toga, što vam fali. Prestanite. Trebate vidjeti kako ljudi žive.“ Ali dok ne vidiš, teško se poistovjetiti. Isto tako, mjesecima sam znala imati noćne more da sam zaražena HIV-om. Samo jedan dan na mjestu gdje su bolesni ljudi s kojima zapravo nikada nisam došla u nikakav kontakt, a moja je podsvijest tako reagirala. A ljudi tamo posvećuju svoj život brizi za te bolesnike.

No, bilo je tu i izuzetno zabavnih trenutaka. Kad smo tek došli, domaćini su nas okupili i desetak minuta nam davali upute vezane uz pavijane. Umorna od puta pitala sam se čemu sve to, no kasnije se pokazalo itekako korisnim. Dakle, pavijani mogu biti prilično opasni, no većinom im je glavni cilj doći do hrane i u tome ne prežu ni pred čime. Kako je konferencijski kompleks gdje smo bili smješteni bio na obroncima planine koja se spušta prema zaljevu, a nije bio ograđen, pavijani su bili gotovo svakodnevni posjetitelji. Većina nas bila je smještena u bungalovima. Da nam ti „životinjski gusari“ (jer tako se ponašaju) ne bi ušli u bungalov i u potrazi za hranom razmetali stvari, morali smo zatvarati prozor (jer veliki pavijani uče male kako da se provuku i kroz najmanji otvor). Pavijani također znaju otvoriti vrata, ali ih ne znaju otključati pa je bolje da zaključavamo bungalove. Možemo čak i ostaviti ključ u bravi izvana (bio je to kršćanski centar i manje-više smo se poznavali pa se zapravo nitko nije brinuo oko krađe). I tako, bilo je tu još uputa koje su se uglavnom svodile na to da pavijani žele hranu i da im se mičemo s puta i bacimo hranu ako je imamo kod sebe pa smo sigurni. I tako jednoga dana, stojim ja se nekim od kolega na dvorištu tog konferencijskog centra i, odjednom se pred nama stvori pavijan. Ne beba povijan, nego ogromni mužjak. Stoji on i gleda nas, stojimo i mi, lagano paralizirani i gledamo njega. „Što da radim? Da zovem nekoga? Da se pomaknem?“ Stajali smo kao ukopani možda nekih pola minute (koje u takvim trenutcima poslovično traju puno duže), a onda se on kulerski okrenuo i otišao ravno prema blagovaonici. Nas dvoje (od silnog uzbuđenja oko pavijana, uopće se sjećam tko je bio pored mene, muška ili ženska osoba) očito nismo bilo dovoljno zanimljivi.  Vidjeli smo ih još nekoliko puta u centru, na cesti prema Rtu dobre nade i sl., no ovaj bliski susret bio je ono pravo malo iskustvo susreta s afričkom divljinom. Mogu vam reći, nije to mala životinja, neki slatki majmunčić kojeg biste stavili u krilo pa se igrali s njim kao s nekim štenetom. Stoji preda vama, i da želi, mogao bi samo tako skočiti čovjeku za vrat i zbogom živote. No dobro, ovi oko centra su možda ipak bili malo pitomiji.

Bio je studeni kada sam boravila tamo, što bi zapravo trebalo biti kao svibanj u Hrvatskoj. Predivno, ako pogodiš da taj svibanj, odnosno studeni nije kišovit i vjetrovit. Na žalost, vrijeme nam nije bilo baš previše naklonjeno, no ipak bilo je lijepih dana. Jednog relativno lijepog, ali izuzetno vjetrovitog dana išli smo na izlet u nacionalni park koji obuhvaća Rt dobre nade. Predivno, ali i usto vrijeme zastrašujuće. Mislim da u Hrvatskoj ne postoje takvi valovi kakve sam tamo vidjela. I taj nevjerojatan pogled u daljinu prema beskrajnom plavetnilu. Znate, kada dođete na Jadran, gotovo uvijek na horizontu ima neki otok, otočić, hrid, zaljev… nešto. Dolje na krajnjem jugu Afrike, pogled prema Antartici nudi samo beskrajno more koje se negdje u daljini spaja s horizontom. Totalno čudan osjećaj za nekoga iz zemlje tisuću otoka. A ocean (Indijski) djeluje tako ogromno kao da je spreman nekoga progutati. No, koliko god bila moćna ta beskrajna pučina, koliko god bile predivne pjeskovite plaže, meni je nekako ipak nedostajala ona predivna tamno plava boja našeg Jadrana.

I za kraj, pingvini. Da ne biste mislili kako sam vas navukla naslovom pa onda ostavila na suhom. Dakle, kada sam prvi puta čula da možemo ići pogledati pingvine i ja sam bila u nevjerici. No, znatiželjna kakva jesam (a zaista nema smisla da propustim takvu priliku), jednoga dana sam se uputila do mjesta na kojem žive te bebe pingvini. Nisu to oni veliki carski pingvini poznati iz raznih dokumentaraca, već neka manja vrsta, ali svejedno pingvini. Da bi se došlo do njihova obitavališta, bilo je potrebno nekih 40 minuta hoda od našeg centra. Dobra stvar je da gotovo cijelo vrijeme puteljak vodi uz predivne pješčane plaže ograđene ogromnim stijenama. Neki moji kolege iz Rusije, Poljske i nekih hladnijih krajeva čak su se usudili kupati na jednoj. Temperatura mora bila je 18 stupnjeva. Naravno, kao prava Hrvatica naučena na topli Jadran rekla sam im da nema šanse jer se mi Hrvati ne kupamo dok temperatura mora nije barem 22 (moram priznati da sam plivala i kada je mora bilo hladnije, ali 18 stupnjeva mi se ipak činilo premalo). I zaista, nakon te ugodne šetnje čovjek stigne do pingvina. Dan je bio sunčan. Sa sunčanim naočala, u japankama i majci bez rukava gledala sam te ptice za koje svi mi vjerujemo kako žive samo tamo gdje vlada vječni snijeg i led. Prizor za pamćenje.

I tako, moja priča o Africi morala je jednom doći kraju, ali ostala mi je želja da ponovo posjetim taj predivni kontinent. Uvijek sam željela vidjeti žirafu u divljini. A pričao mi je kolega iz Kenije kako u Nairobiju postoji neki park (poput našeg Maksimira) u kojeg ujutro žirafe, zebre i slične životinje dođu na pojilo. Pa tko zna, možda jednoga dana odem vidjeti tu žirafu.

Deda

Jučer sam se oprostila od svog dede. I sada sjedim i razmišljam koliko je nestvarno da ga zaista nema. Znam, to osjećaju svi kada im umre netko blizak. No da je poživio još samo mjesec dana proslavili bismo njegov 101 rođendan! Nevjerojatno! Mislila sam da ću biti manje tužna. Bio je jako, jako star. Morao je jednom umrijeti, zar ne? Ali zapravo, od kada se sjećam, za mene i mog brata deda je isti. Znali smo se šaliti kako ne vjerujemo da će on umrijeti jer otkada znamo za sebe on je star i gotovo da se nije mijenjao. Kao da nikada nije bio mlad. A onda smo pronašli neke stare fotografije i na trenutak mi se učinilo da me s crno bijele fotografije iz vremena prije Drugog svjetskog rata gleda vlastiti brat. Da, bio je i on nekada mlad i sličio je Toniju sada. Ili, Toni sada sliči na njemu nekada…

Moj deda bio je šuster. Zapravo, prije toga bio je postolarski šegrt, baš kao Hlapić… Još danas čuvamo stare dječje cipelice koje je radio za tatu, mene i brata kad smo bili mali. Gotovo na svim slikama iz djetinjstva obuveni smo u neke cipele koje je on napravio. Zadnje cipele napravio je bratu kada je imao 90 godina. Već je jako slabo vidio i gotovo da ih je radio na slijepo, ali još se nisu raspale. Toni ih je nosio na sprovodu.

Deda je preživio tri rata. Godinama prije nego je počeo Domovinski rat svima je govorio kako će još biti rata. Svima se to činilo apsurdno i svi su mu se smijali… sve dok stvarno nije došao rat. Živio je u pet različitih država, a da se nikada nije odselio iz Hrvatske. Gotovo do svoje devedesete godine još je uvijek obrezivao voćke i vinovu lozu. Sve dok mu tata nije „zabranio“. Do devedeset i neke sam je išao u grad i na bakin grob na Mirogoj. Svakog mjeseca pomno je pratio kada će doći poštar s penzijom. Bio bi to događaj mjeseca. Ponekad se činilo kao da si u životu postavlja ciljeve što želi doživjeti. Znao je reći: „Samo da poživim dok vi završite škole.“ A onda, kad smo Toni i ja završili škole i fakultete, čekao je da mu država vrati dug umirovljenika. A zapravo, bio je u penziji više od 40 godina!!! Mislim da mu je zadnji cilj bio da doživi stotu. Nije to nikada rekao, ali bio je jako sretan prošle godine kada smo proslavili njegov stoti rođendan i kada je poput malog djeteta bio u centru pažnje.

A osim što je slabo vidio i čuo u dobi od 100 godina nije imao niti jednu jedinu bolest. Liječnik iz hitne pomoći nije mogao vjerovati da čovjek od gotovo 101 godinu nije imao apsolutno nikakvu liječničku dokumentaciju. Kada mu je tata rekao da su jedini lijekovi koje deda uzima kapi za oči, gledao ga je u čuđenju. Ali zapravo, da je bio bolestan, zar bi zaista doživio tolike godine? Jednostavno je posljednjih pola godina postajao je sve slabiji i slabiji i kada bi me netko upitao kako je, mogla sam samo reći da se polako gasi. I tako je bilo. Ugasio se. Srce mu je jednostavno postalo preslabo i prestalo raditi.

Znali smo da je samo pitanje vremena, a ipak osjećam neku duboku prazninu. Kao da je nestala jedna ogromna konstanta moga života, netko tko je uvijek bio tu, s kim sam živjela veliki dio svog života i za koga se činilo kao da se ne mijenja, za koga vrijeme stoji na mjestu. Posljednjih nekoliko godina znali smo otići do njegove sobe kada bi ujutro duže spavao ili ga nismo dulje vidjeli ili čuli samo da vidimo je li još diše. Ponekad bi spavao i disao tako plitko da sam morala pomnije pogledati diše li. A ovih dana, toliko sam puta krenula prema njegovoj sobi da vidim što radi ... a soba i krevet na kojem je ležao djeluju tako sablasno prazno. Nema ga više… 

Godina Winstona Churchilla

Na konferenciji u Jalti, da onoj koju većina Hrvata pamti po mjuziklu Jalta, Jalta, nakon što su (barem su tako mislili) došli do dogovora o važnim pitanjima, Staljin, Churchill i Roosevelt održali su svečanu večeru i držali govore jedan drugome u čast. Staljin je tada rekao nešto što, po mom mišljenju, najbolje opisuje Churchilla. Bile su to za Staljina izrazito laskave riječi jer njegova djela prije ulaska SSSR-a u rat kao i kasnije nakon rata nisu pokazivala veliko poštovanje. No to ne umanjuje snagu tog opisa.

Staljin je tada rekao: „Nazdravljam vođi Britanskog carstva, najhrabrijem od svih predsjednika vlada, u kome se političko iskustvo spaja s vojom mudrošću koji je, kada je čitava Europa bila spremna pasti ničice pred Hitlerom, rekao da će se Britanija držati i sama boriti protiv Njemačke čak i bez ikakvog saveznika. Čak i ako je postojeći i mogući saveznici napuste, on je rekao da će se nastaviti boriti. Dižem čašu u zdravlje čovjeku koji se rađa jednom u stotinu godina i koji je hrabro i visoko držao zastavu Velike Britanije.“

Posljednjih šest mjeseci provela sam u društvu Winstona Churchilla. Ne, naravno, doslovno, već čitajući njegovu povijest Drugog svjetskog rata, nešto što sam kao ljubitelj povijesti dugo, dugo željela pročitati.  A ako se pitate zašto šest mjeseci – zato što se radi o ukupno oko 4000 stranica (6 svezaka). Nisam ih sve čitala za redom jer sam u određenim trenucima počela sanjati rat pa sam zaključila kako bi bilo dobro malo promijeniti štivo i čitati nešto sasvim drukčije tematike. Uglavnom, osim što sam jako, jako puno naučila, mogla sam steći određeni dojam o tome tko je bio Churchill. Staljinova izjava sasvim je točna: bio je čovjek s izvrsnim poznavanjem ne samo politike nego i ratovanja. Ali isto je tako bio „prorok“  koji je u desetljećima prije rata upozoravao na opasnosti i posljedice europske politike. Smatrali su ga ratnim huškačem i protivnikom mira, sve dok se njegova predviđanja i upozorenja nisu ostvarila. Pred kraj rata isto je tako vizionarski predvidio podjelu Europe i komunističke težnje. Ne moramo ni spomenuti kako je izraz Željezna zavjesa došao upravo iz njegovih usta.

Mnogi citiraju Churchilla i mnogi znaju njegove govore  i izjave poput onih o krvi, znoju i suzama ili početku kraja i kraju početka. To je ušlo u anale. Iako se ovo djelo većinom sastoji od originalnih prepiski između njega i generala, vođa, političara, ministara; govora u Parlamentu, opisa bitaka i političkih situacija, s vremena na vrijeme naiđe se na neki osobni komentar ili opis. Neki od njih su izuzetno zanimljivi. Stoga sam tijekom čitanja poneke od njih zapisala kako bi ih mogla sastaviti u jedan blog post i pokazati Churchilla u nekom jednom pomalo drukčijem svjetlu.

Pa kako smo počeli sa Staljinom, evo što je Churchill mislio o njegovoj politici prema Njemačkoj prije i na samom početku Drugo svjetskog rata. Rusi su tada prijateljevali s Njemačkom, čak ju i snabdijevali resursima da bi se Hitler u lipnju 1941. okrutno okrenuo protiv njih, što je na kraju rezultiralo smrću više od 20 milijuna Rusa, odnosno naroda SSSR-a. „Snaga masa, hrabrost i izdržljivost Majke Rusije trebale su tek biti bačene na kocku. Ali ako se za suce uzmu strategija, politika, dalekovidnost i kompetentnost, Staljin i njegovi komesari su se u tom trenutku pokazali kao najpotpunije nadmudrene šeprtlje Drugog svjetskog rata.“

Kako se rat razvijao, često nailazimo na njegovu prepisku s generalima. Iako je visoko cijenio generale i vojne dužnosnike, ponekad su mu se njihovi zahtjevi činili nemogući uzevši u obzir okolnosti. Tako je generalu koji ga je 1941. tražio više tenkova odgovorio: „Generalima se samo u nebu pružaju takve pogodnosti, a oni koji ih zahtijevaju, ne dospijevaju uvijek tamo“.

Kada je Japan napao Pearl Harbor, napao je i neke britanske posjede te su SAD i Velika Britanija ušle u rat s njim. Churchill je napisao objavu rata Japanu izrazito svečanim i ceremonijalnim stilom. Zbog toga je bio kritiziran, no on je prokomentirao: „Nekima se nije sviđao taj ceremonijalni stil. Ali naposljetku, ako morate nekoga ubiti, ništa vas ne košta da budete pristojni.“

Tijekom svog boravka u Americi gdje je s Rooseveltom raspravljao o ratu, zbog iscrpljenosti je bio na rubu snaga. Jedan od američkih dužnosnika mu je, stoga, ustupio svoju kuću u Palm Beachu kako bi se nekoliko dana odmorio prije povratka u Britaniju. Svoj boravak tamo opisuje riječima: „Pet dana smo proveli u vili, ležeći u hladu ili na suncu, kupajući se u ugodnim valovima, iako se jednom pojavio prilično veliki morski pas. Rekli su mi da je to samo grenlandski morski pas, ali to me nije sasvim umirilo. Nije dobro biti pojeden od grenlandskog morskog psa, kao ni od bilo kojeg drugog. I tako sam se od tada držao plićaka.“

Tijekom drugog boravka u SAD-u, uhvatili su nekog luđaka koji ga je pokušao ubiti. Taj incident je prokomentirao riječima: „Poslije se uspostavilo da je to bio neki umobolnik. Luđaci predstavljaju posebnu opasnost za političare, budući da se ne moraju brinuti o tome kako će se 'izvući'“.

Također je tijekom rata u nekoliko navrata boravio u Moskvi. Tijekom jednog od tih posjeta Rusi su pokušali pokazati svu svoju raskoš te su ga smjestili u neku vilu izvan grada. U knjizi nailazimo na zanimljiv opis te vile i dojma koji je ostavila na njega. „Tu se nalazilo nekoliko vodoskoka i jedan stakleni rezervoar pun raznovrsnih zlatnih ribica koje su bile tako pitome da su jele iz ruke…. U skloništu (u sklopu vile) osvjetljenje je bilo blještavo, namještaj funkcionalnog stila, raskošan i jarkih boja. Mene su više privlačile zlatne ribice.“

Komentar o osvajanju Pantelerije, otoka u Sredozemlju koji je bio odskočna daska za Siciliju. „Pravovremeno su u velikoj mjeri predviđeni raspon i opasnosti ovog poduhvata. Uspio je u potpunosti bez ijedne žrtve, osim što je, prema priči jednog mornara, jednog vojnika ugrizla mazga.“

U kolovozu 1943. u Quebecu se sastao s Predsjednikom Rooseveltom. Nakon toga je posjetio Niagarine slapove gdje su ga dočekali novinari i ispitivali o dojmovima. „Uz put smo obišli Niagarine slapove. Reporteri su me tom prilikom upitali što mislim o ovom prirodnom fenomenu te u svom izvještaju ovako formulirali moj odgovor: 'Vidio sam ih prije nego ste se vi rodili. Prvi puta sam bio ovdje 1900. godine.' 'Mislite li da su se promijenili?' 'Pa', odgovorio sam, 'Princip je ostao isti, voda i dalje pada.'“

Američki Dan zahvalnosti proveo je 1943. u Egiptu s predsjednikom Rooseveltom i njegovom svitom, svojim osobljem i kćerkom Sarahom koja mu je bila osobna asistentica. Prilično je detaljno opisao taj događaj. „Kada smo završili s večerom, vratili smo se u dvoranu u kojoj smo držali tolike konferencije. Začula se glazba, ali samo s gramofonskih ploča. Sarah je bila jedina prisutna žena i imala je pune ruke posla, dok sam ja plesao s „tatom“ Watsonom (Rooseveltovim starim i vjernim prijateljem i pomoćnikom) na oduševljenje njegovog šefa koji nas je promatrao s kauča. Ova vedra večera i slika Predsjednika kako reže puricu urezali su mi se u sjećanje među najugodnije trenutke za vrijeme našeg boravka u Kairu.“

Prilikom ponovnog boravka u Karinu (po povratku iz Teherana) nagovorio je Roosevelta da ode barem pogledati Sfingu kada već nema vremena za razgledavanje drugih egipatskih znamenitosti. „Predsjednik nije imao vremena obići znamenitosti, međutim ja nisam mogao dozvoliti da otputuje, a da ne vidi Sfingu. Jednoga dana prije čaja, rekao sam mu: 'Ovoga puta moramo!' Istoga trena sjeli smo u automobil i odvezli te iz svih kutova promatrali ovo svjetsko čudo. Roosevelt i ja ostali smo zagledani, nekoliko minuta šuteći, dok su večernje sjene rasle. Sfinga nije rekla ni riječi, samo je sačuvala svoj nedokučiv osmjeh. Tako nije imalo smisla duže se zadržavati.“

Očito nije volio da se ljudi usred rata koji bijesni žale kako im je teško. Tako je britanskom veleposlaniku pri grčkoj vladi u izgnanstvu poslao sljedeću poruku. „Kažete da živite u vulkanskom krateru. A gdje ste se nadali živjeti u ovakvim vremenima?“

I za kraj, za sve one muškarce koji misle kako su romani Jane Austen „ženska literatura“. Dok je bolovao od upale pluća (tada je boravio u Alžiru) liječnici su mu zabranili da radi. Iako je htio iz kreveta obavljati poslove, nakon nekog vremena je ipak shvatio kako je preslab. Tada se odlučio čitati Ponos i predrasude. Dakle, dragi „macho muškarci“  - Winston Churchill koji je ratovao s Hitlerom, čitao je Jane Austen. Nemojte misliti da ste veće face. „Svi oko mene neprestano su ponavljali kako ne smijem raditi tako da sam odlučio pročitati jedan roman. Davno sam čitao Razum i osjećaji od Jane Austen pa sa zao sada pomislio da bi mi dobro došao njen roman Ponos i predrasude. I tako mi je Sarah izvanredno lijepo čitala ovu knjigu sjedeći do mojih nogu. Oduvijek sam slutio da je roman Ponos i predrasude bolji od svog rivala. Kako su samo smireno živjeli ti ljudi. Nikakve brige oko francuske revolucije, niti užas borbi Napoleonovih ratova. Samo dobar odgoj koji najbolje može vladati nad prirodnim strastima i tanano objašnjenje za svaku priliku. Reklo bi se da se to dobro podudaralo s mojim lijekom.“

Ispeci pa pljuni na Facebook

Ovaj se post na neki način nadovezuje na onaj naslova Kao psi oko kosti.  Ponekad otvorim taj Facebook i naiđem na toliko toga negativnog da budem zapanjena. Čini mi se kao da je postao mjesto za pljuvanje, iznošenje frustracija, gorčine, ljutnje, kriticizma i negativizma. Kad te nešto zasmeta, hajde, stavi to na FB pa neka svi vide.

No, čitam Jakovljevu poslanicu i tome što sve jezik može postići. Gotovo ništa dobrog nije navedeno. Koliku silnu, negativnu moć naš jezik može imati i kakve posljedice proizlaze iz neobuzdanog jezika. I onda – zar to što pišemo po Facebooku zapravo nije neobuzdan jezik. Možda to nisu izgovorene riječi koje su prešle preko naših usta, ali pisana riječ je isto riječ. Ona ima istu takvu, ako ne i veću, snagu od one izgovorene. Ako jezikom možemo blagoslivljati i proklinjati, zar pisanim izjavama ne činimo isto. Ponekad još i gore – toj pisanoj riječi osoba se može vratiti i čitati je iznova i iznova.

A tako nam je lako reći kako Vlada, premijer, gradonačelnik, predsjednica, nogometni sudac ili netko treći ništa ne valjaju, i kako su lopovi, ili nesposobnjakovići, ili tko zna što. Bismo li imali hrabrosti stati pred te ljude i reći im to u lice? Nemojte misliti da pritom branim bilo čiju lošu politiku, vladanje i odluke; samo kažem kako naše riječi nose nešto sa sobom. Skloni smo popljuvati ljude, izreći svakojake oštre sudove, i upustiti se u žestoke rasprave. Bismo li isto to učinili uživo? Bismo li se otvoreno suprotstavili i počeli svađati s nekim tko ima drukčije mišljenje od nas?!

Mnogi će se pravdati kako je to poanta društvenih mreža! No, je li? Zaista? Je li poanta da društvene mreže budu mjesto na kojem ćemo biti u stanju ispljunuti ono najgore iz svojih usta i ne brinuti, jer ništa toga zapravo nije osobno. Ali društvene mreže su sredstva komunikacije. Zar nam je komunikacija na tako niskom nivou? Zar mislimo da ćemo za riječ izgovorenu na društvenim mrežama biti manje odgovorni nego za onu koja izađe iz naših usta. Kolike smo već vatre zapalili na taj način?! Vatre za koje kasnije nismo znali kako ih pogasiti. Vatre za koje nam je kasnije bilo izuzetno žao jer nismo znali kako ih obuzdati.

Pisana riječ ima snagu. Riječ na društvenim mrežama ima snagu. Nemojte se zavaravati! Nije uzalud izreka: „Ispeci, pa reci.“ Ponekad mi se čini da bi za FB trebao biti znak: „Dobro prožvakaj, dobro razmisli o posljedicama, a onda napiši.“

Na kraju krajeva, to što pišemo po Facebooku i kako komentiramo tuđe postove, najviše šteti nama samima. Šteti našem ugledu, našim prijateljstvima, našim odnosima i našoj duši koja se ponekad, budimo realni, svime time samo zagadi.