Avantura zvana Sarajevo

Mene nije lako iznenaditi. Mnogi to znaju. Pogotovo kada mi netko kaže da će nešto biti iznenađenje. Znatiželjno dijete u meni, koje je davnih dana željelo biti ratna reporterka, odjednom se probudi i pretvori u psa koji njuška svuda uokolo kako bi saznao gdje je to nešto što mu je sakriveno. Kada mi je moja kuma Mirela najavila kako će moja djevojačka večer biti iznenađenje, imala sam u glavi nekoliko scenarija. Kada mi je kasnije na kapaljku davala informacije o tome kako nekamo putujemo, bila sam uvjerena da idemo u njezinu vikendicu u Liku. U jednom trenutku učinilo mi se kako za tu djevojačku postoji cijeli organizacijski odbor pa mi je postalo sumnjivo. Onda sam pokušala dobru staru taktiku izvlačenja informacija iz ljudi koji bi možda mogli znati, kao što je, primjerice, pastor čija žena je sigurno upletena. Jedino što sam saznala je da u cijeloj operaciji sudjeluje njihov obiteljski kombi. Čak se i iz njega nije dalo izvući informacije. No, koliko se god ljudi trudili sakriti neke tajne operacije, uvijek se nekome omakne greška koja nekome poput mene nikako nije mogla promaknuti. I tako kada je ta dotična pastorova žena, odnosno moja draga prijateljica Bonnie dva dana ranije u chat grupi spomenula kako je zauzeta jer ide u Sarajevo bilo je samo potrebno zbrojiti dva i dva.

Sarajevo!? Bila je to moja prva pomisao. Koliko god sam se bila trudila saznati, Sarajevo mi ni u najluđim kombinacijama nije palo na pamet. Nije baš da samo tako možemo skočiti i otputovati od Zagreba do Sarajeva. Nije baš preko svijeta, ali ni najjednostavnija varijanta za djevojačku. No, svi su šutjeli i nitko u chat grupi nije rekao ništa. Svi su se prigodno pravili mutavi. Pa sam se onda i ja pravila mutava, ali sve prijašnje upute koje sam dobila od kume postale su sasvim jasne. I tako sam se ja lijepo spakirala na put od dva dana nadajući se da zaista idem u Sarajevo i da sam sve dobro spakirala.

Naravno, sada kada se ide u Sarajevo (iako se naravno uvijek išlo u Sarajevo, samo ja to nisam znala) imalo je smisla da krećemo cikom zore. Dobro, u sedam ujutro, ali za ženu koja zadnjih godinu dana provodi budna do jedan ujutro pričajući sa zaručnikom na drugom kraju svijeta, sedam ujutro je cik zore. I tako je počela naša bosanska pustolovina. Znam da će se moji prijatelji Bosanci zgroziti na ovu činjenicu, ali ja nikada ranije u životu nisam bila u Bosni, čak ni negdje blizu granice, kamoli u Sarajevu. A toliko sam toga čula o tom gradu. I tako smo je mi curke u majicama otisnutima samo za ovu priliku – mlada i njezin tim, uputile u pustolovinu.

Iako je možda konačni cilj putovanja bio Sarajevo, zapravo je ovo bio izlet koji je uključivao upoznavanje BIH. Rutu je isplanirala Dajana, naša voditeljica puta i jedina koja je od nas šest ikada bila u Sarajevu. Zapravo, uzevši u obzir da je tamo studirala i živjela i da se udala za Sarajliju, to je možda i preslaba riječ. Prva stanica Banja Luka. Prema planu i programu tu se išlo na kavu. Nije da smo puno toga vidjele u gradu, bilo je bitno pronaći centar i sjesti na kavu. Nakon nekoliko pokušaja vrtnje po ulicama, uspjeli smo pronaći parking, jako lijep kafić s dobrom kavom i terasom s hladom. Osobno, osim što smo sve shvatile da znamo svega nekoliko slova ćirilice koju smo učili godinu dvije u osnovnoj školi, grad mi se nekako učinio većim no što sam zamišljala. Široke ceste, lijepe zgrade, nekako otvoren. Zapravo nije da sam ikada imala neku predodžbu o Banja Luci, ali nekako me iznenadio grad.

Sljedeća stanica – Jajce. Tome sam se radovala. Barem smo o Jajcu svi učili nekada davno u školama kada se još učilo o SFRJ i njezinim počecima. No, mene su zanimali slapovi. Zapravo sve su nas zanimali slapovi, grad nismo i stigle pogledati jer trebalo je dalje žurno prema konačnoj destinaciji. Na vanjskoj temperaturi od oko 35 stupnjeva dolazak na slapove bio je fenomenalno osvježenje. Zaista jedan od prizora koji oduzimaju dah. Poseban je osjećaj kada se čovjek primakne toliko blizu slapu da se na njega lagano prilijepi vodena izmaglica i osjeti tu svježinu koja vjerojatno utječe na čitav tamošnji kraj. Kada vidiš dugu kako se stvara ured slapa i osjetiš miris rijeke koji te podsjeti na neke predivne doživljaje s neke druge rijeke i predivne trenutke provedene tamo.

Treća stanica Travnik. Kako je već odavno došlo vrijeme ručku, jedino što nas je u tom gradu zanimalo bilo je pronaći pravu ćevabdžinicu i fino se najesti. Jer dalek je put pred nama. A kad si u Bosni, što drugo jesti negoli ćevape, burek i pite. Zapravo u dva dana pojela sam više ćevapa nego  u proteklih pola godine, no, kad je bal…

I tako nakon brzinskog posjeta Travniku nastavljamo dalje prema Sarajevu. Na putu od Jajca do Sarajeva velikim smo dijelom putovali uz rijeku Vrbas. Za mene jedan od upečatljivijih dijelova putovanja. Iako nam je s vremena na vrijeme  bilo zlo od krivudave ceste, pogled koji se neprestano pružao pred nama većim je dijelom bio zapanjujuće lijep. Jednoglasno smo zaključile kako je Vrbas bosanska Mrežnica, toliko nas je podsjećao na tu našu rijeku, no na dijelovima djelovao je puno moćnije i silnije nego Mrežnica. Lijepa je ta Bosna. Mogli bi živjeti od turizma, baš kao i mnogi zapostavljeni dijelovi Hrvatske, no kao i kod nas treba se naći netko tko bi to vidio i iskoristio i to ne samo na vlastitu korist. No, nećemo sada o političarima….

I napokon, nakon 11 sati putovanja, evo nas u Sarajevu. Naravno da put inače ne traje toliko, ali uz sve naše stanke, kave, ručak i razgledavanja, trebalo nam je toliko da stignemo. Nismo se stigle ni pošteno osvježiti, a već smo morale na zakazano razgledavanje grada s najzanimljivijim turističkim vodičem ikada. Bile smo toliko oduševljene načinom na koji on priča o gradu, prepričava anegdote, činjenice, legende, običaje i kulturu. I dok je na početnoj točci našeg razgledavanja pričao nešto o povijesti grada od nastanka, preko zimske Olimpijade do rata, iza nas je bila knjižnica koja je u ratu bila spaljena. Dok je pričao priču o tome kako je zgrada gorjela tri dana i grad bio prekrivenom pepelom spaljenih knjiga, prisjetila sam se te priče koje sam tih dana pratila na TV. I palo mi je na pamet kako i ja imam svoju posebnu vezu s ovim gradom. Upravo gledajući Christiane Amanpour kako izvještava iz grada pod opsadom i donosi osobne ljudske priče njegovih stanovnika zajedno s činjenicama o broju granata i mjestu na koje su pale, odlučila sam postati novinarka. Taj je grad na neki neizravan način dio moje životne priče, a da toga zapravo nisam bila ni svjesna.

Očekivala sam da će se a gradu vidjeti puno više tragova rata koji ga je obilježio kao što se još uvijek može vidjeti u nekim hrvatskim gradovima, no većim dijelom je obnovljen. Doduše, veći dio vremena kretale smo se po starom dijelu grada uz Baš Čaršiju, poznatu Begovu đamiju i ostale poznate lokalitete koji privlače sve turiste. Iako tako blizu Zagrebu, bila sam iznenađena vidjevši kolike žene tamo hodaju prekrivenih glava pa čak i muškarce u arapskih nošnjama. Na određeni način činilo se da je tu u tom gradu i u susjednoj državi jedan tako sličan, a tako različit svijet. U cijeloj svom životu nisam vidjela toliko đamija, niti toliko žena s maramama na glavi (možda s izuzetkom izbjeglica) kao u ta dva dana provedena u Bosni. Možda me upravo to najviše dojmilo – kultura koju sam oduvijek smatrala tako bliskom, tu naši Bosanci, naša raja, odjednom mi se pokazala u punini svoje različitosti od grada i kulture u kojoj živim.

No, najveća dragocjenost ovoga putovanja nisu gradovi i mjesta koje smo vidjele, već dva dana

provedena u bliskom zajedništvu s mojim dragim prijateljicama. Osjećala sam se tako počašćeno, sretno i dotaknuto da su se toliko potrudile da mi prije no što odem u Ameriku priušte nešto tako nezaboravno. Nije ni jednostavno ni jeftino organizirati nešto takvoga i zaista sam im neizmjerno zahvalna što su mi omogućile najnezaboravniju djevojačku ikada. Rijetko kada imamo vremena provesti toliko vremena zajedno družeći se i dijeleći svoje živote. Tu su obitelji, djeca, poslovi, obaveze. Nije lako pronaći vremena za druženja koja bi nam omogućila da toliko razgovaramo, zabavljamo se i uživamo u međusobnom društvu. Zato su ovakvi uzleti i ovakva događanja toliko dragocjeni. Ne zbog toga što smo vidjeli, nego zbog toga što smo zajedno doživjeli. Moje cure nadmašile su same sebe i zbog toga sam im neizmjerno zahvalna jer imam uspomenu koja će zauvijek biti zapisana u mom srcu i mislima.

Daleko je taj Chicago

Zagreb i Chicago dijele7682 kilometra (zračnom linijom), sedam sati vremenske razlike, obično nekoliko stupnjeva celzijevih temperaturne razlike i cijeli jedan ocean. Kada ja ustanem, on ide spavati. Kada ja idem spavati … više ne idem spavati u to doba, nego čekam da me nazove na putu s posla. A spavam u neko drugo vrijeme. Pismo putuje 7 do 10 dana … ako ne zapne i izgubi se negdje u bespuću koje nas dijeli. Da, daleko je taj Chicago…

Ma ne žalim se. Kada smo se odlučili za ovu vezu (a o tome možete pisati u postu Ljubavna priča od A do Z), znala sam da neće biti ni jednostavno ni lako. Znala sam da će trebati puno truda i strpljenja. No, već smo mjesecima funkcionirali na toj relaciji. Mislim, uspjeli smo se zaljubiti na daljinu, kome to danas uspijeva? I onda sam istražila što se sve na internetu može pronaći o vezana na daljinu. Znate one neke smiješne stranice koje pronađete na Pinterestu ako upišete veze na daljinu, osobni blogovi i savjeti psihologa. Dio toga bilo je da se zbljuješ od patetike. No, neke stvari zaista imaju smisla. Jedan od stvari koja se definitivno pokazala kao ključna je – budite kreativni. Budimo realni, nije da imamo nekog izbora.

Ljudi mi govore kako će mi mjeseci do vjenčanja brzo proći. Znam da to većinom govore u dobroj namjeri, ali ponekad mi dođe da ih pljusnem. Nemojte mi to govoriti. Nemate pojma koliko je to čekanje ponekad ubitačno. I koliko je teško. Čak se ne možemo ni telefonski čuti u bilo koje vrijeme jer tu je ta vremenska razlika. Meni mora proći više od pola moga radnoga dana da bi se uopće mogli ćuti jer on spava. I nije ono, budem ga probudila malo ranije. Kod njega je sredina noći. I dok on završi s poslom kada se konačno možemo čuti, a da on može slobodno razgovarati, kod mene je već skoro ponoć. Ponekad sam budna i funkcionalna, a ponekad sam kao zombi, ali ne želim propustiti tu priliku da mu barem na kratko čujem glas (joj, znam baš sam sam si cheesy J). Često znam navečer leći oko 10 kako bih si odspavala sat, dva i onda probudila oko ponoći. Neku večer uhvatila sam se kako mu govorim: „Pa još je rano, tek je ponoć!“ Da pitam se ponekad zakaj  je Zemlja okrugla.

Nadalje sve i da imam novaca da svaki mjesec odem do Chicaga, ne mogu jer je tu pitanje vize i

cijele te procedure. Da, da Amerika je zemlja daleka. Kada mi netko kaže kako su i oni bili u vezi na daljinu, a radi se od dva grada u Hrvatskoj do kojih, ako nikako drukčije, dođeš autostopom, u meni se javljaju razni nesveti porivi da ih primim za košulju i počnem tresti i vikati: „Jesi ti normalan?“ Bez brige, nisam to nikada napravila i nikada neću (osim ako me ne uhvate u nekom PMS ludilu nakon neprospavane noći) jer znam da ljudi nemaju loše namjere, jednostavno ne razumiju.

Pa kako onda uz sve to biti kreativan? Moguće je. Nije sve tako crno. Jedna divna stvar kod veze na daljinu su darovi i pošiljke. Još prije no što smo postali par, Zvonimir i ja samo si slali pisma i pakete. Nedavno sam se šalila kako sam postala kao neki hodočasnik u Hrvatsku poštu jer sam svako malo tamo (što poslovno što privatno). Gotovo cijelo vrijeme jedan od nas s nestrpljenjem očekuje poštara. Poštar nam je postao jedna od najdražih,a ujedno najomraženijh osoba – ovisno o tome dolazi li na vrijeme ili ne. I svaki puta kao malo dijete budem tako radosna kada mi poštar pozvoni ili kada u sandučiću pronađem onaj listić na kojem piše da dođem pokupiti paket. I zanimljivo je što sve čovjek može poslati poštom i koliko može biti kreativan. Za mene najljepše i najslađe iznenađenje bio je poklon za Valetinovo. Ne zna kako, ali uspio mi je naručiti dostavu cvijeća. Crvene ruže i medvjedić. Možda da je ovdje to ne bi bilo ništa posebno, ali ugovoriti dostavu cvijeća u zemlji preko svijeta – to je zaista nešto posebno. Stavila sam te ruže u vazu (jedinu koju imam i u koju su savršeno stale) i gledala u njih kao da mi je poslao suho zlato.

Još jedna kreativna stvar koju smo otkrili je da zajedno čitamo knjige. Kad kažem zajedno, mislim da čitamo istu knjigu (što smo djelomice trebali za predbračno savjetovanje) i onda razgovaramo o njoj. Možda nekome tko ne voli čitati, to i nije neka fora, ali nas dvoje smo oboje knjiški crvi tako da smo totalno oduševljeni time. Kao neki naš mali privatni knjižni klub. No, osim razgovora o knjigama, veza na daljinu zaista je dobra za razgovore o svemu i svačemu. O ozbiljnim i ne tako ozbiljnim temama. Za upoznavanje, za postavljanje pitanja koja da smo fizički zajedno ne bismo možda dotaknuli sve dok nas sam problem ne bi udario u glavu. Ja volim postavljati pitanja pa onda tako iz vedra neba znam doći s nekim suludim pitanjem što misli o nekoj temi. I voli li neko određeno jelo. Ponekad je ta neka igra nasumičnih pitanja jako zanimljiva.

No, moram priznati da sam zaista zahvalna na modernoj tehnologiji koja nam omogućava da vodimo dugačke razgovore ili video pozive putem Skypea ili WhatsAppa ili da si šaljemo slike. Vjerovali ili ne, čak je moguće imati i skype spoj. Dobro, možda nije baš kao pravi spoj, ali još uvijek se možete fino  srediti kao da idete na onaj pravi. I kad smo kod pravih spojeva, kada smo se nakon nekoliko mjeseci konačno vidjeli, svaki trenutak proveden zajedno bio je toliko poseban. Bilo da smo šetali po gradu, bili u muzeju, na hokejaškoj utakmici ili dok je on slagao moj kompjuter, a ja kuhala, sve je to bilo toliko posebno. Nešto što bi mnogi parovi koji se vide svakoga dana uzeli zdravo za gotovo. Nama je sve to bilo napola s mišlju: „Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno. Da te mogu vidjeti licem u lice, a ne na ekranu.“

I tako, ako se pitate jesu li veze na daljinu moguće. Jesu. Jesu li teške? Da, ponekad, ali isto su tako ponekad slatke. No, mislim da je ono najvažnije pitanje imaju li veze na daljinu smisla. U tim svim blogovima i web stranicama još jedna stvar koja se provlačila je da veze na daljinu moraju imati neki cilj. Ta daljina mora imati neki svoj logični završetak. Mora postojati neka nada ili smisao zbog čega ste u toj vezi. Mi smo od samoga početka znali da je to to i da se želimo vjenčati. Jer koji je zapravo smisao održavanja nečega na tako veliku udaljenost, ako u tome nema definirane budućnosti. Puknut će samo od sebe jer se ne kreće nikuda. Ja znam da je pred nama još nekoliko mjeseci na ovoj prekooceanskoj relaciji, a onda se, ako Bog da, nećemo razdvajati. A do tada brojimo dane. Dobro, još smo na mjesecima, ali posljednjih mjesec dana bit ćemo na pravom odbrojavanju. 

Ljubavna priča od A do Z

Kako? Pa jeste li se vi uopće vidjeli? Odakle? Kako je moguće tako se zaljubiti? Otkuda, pa nismo ništa znali? Sve su to pitanja koja su me dočekala kada sam konačno objavila vijest o svojoj vezi sa Zvonimirom. Zapravo vjerojatno pitanja koja su se pojavila s obje strane Atlantika. Da, Atlantika, dobro ste pročitali, ali hajdemo po redu.

Svega je nekoliko bliskim prijatelja znalo da smo uopće u bilo kakvom kontaktu, a kamoli da se među nama nešto razvija. Ali iskreno, gledajući mjesecima unatrag, oboje smo zadivljeni i začuđeni kako su se stvari razvile i kako je Bog savršeno posložio sve djeliće te slagalice – njegovo savršeno vrijeme, njegov savršen (iako većini ljudi totalno sulud način) i njegov savršen matchmaking (iako bi moj pastor volio preuzeti zasluge za to J).

Prošla godina (2015.) za mene je bila jedna od najboljih godina u životu. Stvari su se pokrenule. Posao je išao super, ponovno sam imala svoj stan i bila sam jako sretna. Ispunjena. Uživala sam u svom poslu, u odnosu s Bogom I svemu što imam. Kako se godina približavala, molila sam se da Bog okruni godinu svojom dobrotom (Ps 65,12) – taj mi se redak iz Biblije stalno motao po glavi. Nekako sam duboko u sebi znala da se to odnosi na ljubav, ali nisam to nikada nikome rekla, ali isto tako nisam tomu pridavala previše pozornosti. Bila je to ionako tako dobra godina da sam bila zahvalna Bogu što se moj život pomaknuo iz neke zaglavljenosti u kojoj je bio dosta dugo.

Zvonimir se pojavio nekoliko dana prije Nove godine. Došao je iz Chicaga da provede nekoliko dana s našom crkvom, uspostavi neke kontakte s kršćanima u Hrvatskoj jer želi doći živjeti i služiti ovdje. I tako, spletom nekih neobičnih okolnosti zapala me uloga turističkog vodiča po Zagrebu. Bilo je to poslije Božića, bilo je jako hladno, a mi smo se nahodali. Ja kao ja, postavljala sam pitanja o svemu i svačemu. I tako, kada smo se gotovo smrznuti vratili do polazišne točke u Branimir centru gdje je mi je bio auto, moj prvi dojam bio je: „Neobičan neki dečko!“

Drugi susret već sam znala što me čeka. Ja ću biti ta koja priča… Ali zapravo, nakon tog dana provedenog u muzeju, na kavi i vožnje po snijegu iz Samobora s jednim slomljenim brisačem, moj je dojam bio – već mi dugo s nekim nije bilo tako lijepo i ugodno razgovarati. I tako, kad se vratio u svoj Vjetrovit grad, ostali smo u kontaktu. Uglavnom preko chata.

Pričali smo o svemu i svačemu; njegovom boravku u marincima (da zaboravila sam reći da je bivši marinac), životu u Hrvatskoj i SAD-u, odrastanju u različitim zemljama pa sve do odnosa s roditeljima. I, malo po malo, imala sam dojam da mu govorim stvari koje već dugo nisam nikome rekla. Nekom tamo na drugom kraju svijeta. Isto tako, malo pomalo naši su se razgovori iz nekih kratkih čavrljanja pretvorili u razgovore od nekoliko sati. A kad sam se u jedan sat u noći uhvatila kako usprkos krajnjem umoru ne želim spavati nego nastaviti pričati s njim, znala sam da to baš više nije tako neko obično prijateljstvo. Ma budimo realni, koja spavalica bi zbog običnog prijatelja ostala budna tako dugo.

I tako, kako smo se bolje upoznavali, sve sam više postajala svjesna kako kod njega pronalazim toliko toga što sam željela kod muškarca (ali neću vam sada baš i to ispričati). Također sam imala neka Božja obećanja i proroštva u svom životu i u jednom sam trenutku shvatila kako se s njim sve što mi je Bog govorio i što sam ga ja tražila jednostavno posložilo. Najviše od svega, i meni i njemu činilo se kao da je druga strana osoba s kojom bi mogli živjeti i služiti – ispuniti životnu viziju koju imamo. Ali, među nama je bilo (zapravo još uvijek je, 7000 kilometara i cijeli jedan ocean). Kako to premostiti. Ne samo udaljenost, nego i vremensku razliku, moj posao koji me veže ovdje u Hrvatskoj i njegov studij na Moody Bible Institutu koji ga veže u Chicagu. I tako je prošlo nekoliko mjeseci. Nakon nekog vremena shvatila sam da mi nedostaje i pitala sama sebe: „Kako je moguće da ti nedostaje netko s kim si u životu provele ni puna dva dana?“ Već poslovično, moj racionalni dio borio se s mojim emocionalnim. No, koliko god željela biti racionalna, emocije su većinom pobijedile pa smo i dalje redovito i još učestalije bili u kontaktu. A kad to kažem onda mislim da smo osim razgovora počeli jedno drugome slati pakete, pisma i razglednice poštom. Poštar je postao osoba koju smo s  nestrpljenjem očekivali. Tko si ovih dana uopće šalje pisma i pakete? No, ako vas zanima koliko putuje pismo iz Zagreba do Chicaga i obratno ili koliko košta slanje istog, ne morate provjeravati na web stranicama Hrvatske pošte. Ana sve zna.

I tako prošlo je nekoliko mjeseci da smo se na neki način ponašali kao da smo par, samo što si to nikako nismo priznali  i glumili neko čudno prijateljstvo – što zbog činjenice da se sve činilo toliko nerealno, što zato što je ovako izdaleka, bez obzire na sve znakove zaista teško znati što druga strana osjeća. I tako sve dok jednostavno nije došao trenutak da konačno „priznamo“ jednom drugom da smo zapravo zaljubljeni. I eto nas. Odjednom ni udaljenost, ni moj posao ni njegov studij i posao nisu tako velika prepreka. Jesu prepreke, ali ne i nepremostive. Jer tek sada možemo vidjeti kako u cijeloj ovoj priči nismo bili samo nas dvoje. Gotovo u svakom detalju kojeg se dotaknemo možemo vidjeti Božje vodstvo i njegov savršen plan. On mi je kasnije, u jednom e mailu napisao: „Znam što znači kada Bog nešto potvrdi, ali sada se čini kao da viče, ne govori.“ Da me je netko prije nekoliko godina rekao da će se stvari odviti na ovaj način, naravno da ne bih vjerovala. Tko bi? Biblija kaže da je nedokučiv put muškarčev djevojci. Moram priznati da je u našem slučaju bio nedokučiv i nama samima. Ali, kao što nas dvoje često govorimo – sve je to dio jednog master plana.

I što sada? Pa za početak ću ja malo do Chicaga nakon Nove godine. A onda… Pa morat ćete pratiti nastavak priče na blogu. Sigurna sam da će biti mnogo doživljaja iz Vjetrovitog grada za prepričati.

Te slatke sitnice

Svi mi zapravo volimo neke male stvari. One neke jednostavne sitnice koje nas ponekad čine sretnima, iako, zapravo, nisu ništa posebno. I nekako duboko u većini nas krije se barem malo opsesivne kompulzivnosti pa volimo da stvari budu upravo onako kako smo si zamislili.

Ja volim kad se ujutro probudim prije budilice. Kao velikoj spavalici to mi je velika pobjeda.

 Volim gledati kroz prozor prema livadi iza svoje zgrade i gledati pse i njihove vlasnike kako šeću jedni druge.

Volim svoje knjige koje složene po visini izgledaju kao vrsta đaka na satovima tjelesnog. 

Volim se buditi polagano pijuckajući prvu jutarnju kavu i zimi obući svoj mekani kućni ogrtač.

Volim miris cimeta koji me podsjeća na štrudlu od jabuke i svježe pečenog kruha, iako baš i ne jedem kruh.

 
Volim šetati Zagrebom ljeti i upijati sve njegove prizore i zvukove; velike sladolede iz gradskih slastičarni i veliki hlad Zrinjevca.

Volim filmove o Jamesu Bondu koje redovito gledam s prijateljicom u kinu čim se pojave. 

Volim zvuk gitare i mogla bih satima sjediti i uživati dok mi netko svira. 

Volim kada mi ručak ispadne tako dobro da mi bude žao što trenutno nema nikoga da ga proba.

Volim sjediti na prvom proljetnom suncu i upijati njegovu toplinu. 

Volim nenadane poklone. One koje dobijem od ljudi od kojih nisam očekivala ili tek toliko bez nekog posebnog razloga.

Isto tako volim poklanjati savršene poklone kojih se nitko drugi možda ne bi sjetio.

Volim kad ljudi upamte o čemu smo pričali kada smo se zadnji puta sreli.

Volim kada u ruke primim knjigu i odjednom osjetim kako sam ušla u bujicu riječi koja me odnosi negdje u zemlju mašte i neki drugi svijet.

Volim slagati popise sa zadatcima i onda ih, kako nešto obavim, zadovoljno križati.

Volim nedjeljne kave sa svojom prijateljicom i naše male tradicije i rituale.

Volim kad me netko nazove zato što me se sjetio i želi me čuti, ne samo zato što me treba.

Volim onaj osjećaj kad ljeti skočiš na glavu u more po prvi puta u sezoni.

Volim kad ljeti ne moram sušiti kosu pa se nakovrča.

Volim kada mi je odjeća u ormaru savršeno posložena.

Volim kada nenadano u džepu neke jakne ili hlača pronađem kunu, dvije, ili čak pet.

Volim doći kod prijatelja kod kojih se osjećam dovoljno opušteno da mogu komotno dići noge na kauč i bez srama uživati.

Volim pisati i primati pisma i svakoga dana zaviriti u poštanski sandučić pitajući se nije li možda nešto pristiglo.

Volim se ljuljati, pa makar to bilo na nekoliko minuta u dječjem parku.

Volim vožnje ringišpilom i sav taj kič događanja kao što su dani vatrometa. I da volim vatromet.

Volim žirafe, njihovu eleganciju i posebnost.

Volim roštilj koji ispeče moj brat i sarmu koju skuha moj tata.

I na kraju, ono što gotovo nitko ne voli – volim peglati. 

Volim Hrvatsku ili što to znači biti domoljub

Otkako se uspostavila nova vladajuća struktura, tolikima su puna usta domoljublja, hrvatske državnosti i opstojnosti (živo se pitam znaju li uopće što to znači) i ostalih floskula koja sa sobom povlače konotaciju da svi oni koji se ne slažu s njima zapravo nisu domoljubi, ne vole Hrvatsku; da su izdajice, komunisti, četnici, protuhrvatski elementi i tko zna što još.

E pa, ja volim Hrvatsku. Volim ju toliko da, bez obzira koliko težak bio život u njoj, ne bih otišla živjeti u drugu zemlju samo kako bi mi bilo bolje. Jedini razlog zbog kojeg bi ikada napustila Hrvatsku bio bi da me Bog pozove i pošalje negdje drugdje. A to se još nije dogodilo. A nije zato što vjerujem da sam upravo tu gdje me Bog stavio i da tu trebam ostati....

Volim ju toliko da se radujem kada vidim da se otvorila neka nova tvornica u kojoj su ljudi dobili posao; kada vidim da se krećemo prema naprijed, ne prema natrag; kada vidim da smo se kao narod konačno ujedinili oko nečega (na žalost za to nam je često potrebna prirodna katastrofa). Volim ju tako da mi naviru suze kada ljeti idem na more i vidim napuštena sela, maslinike, polja, razrušene kuće. Bude mi žao kada čujem da je još jedan mladi bračni par otišao negdje u inozemstvo u potrazi za boljim životom (ne sudim ih zato što razmišljaju drukčije od mene, samo mi bude žao). Volim kada čujem da smo u nečemu kao zemlja ipak dobri (kao u broju transplantiranih organa). S ponosom pričam strancima o Nikoli Tesli (koji je za sve vas neupućene bio Srbin rođen u Hrvatskoj, ne Hrvat), o našoj povijesti, o tome da se naša zemlje spominje u Bibliji, o tome da smo izumili kravatu i kako je naša kuhinja najfinija na svijetu (dobro ovo je potpuno subjektivno mišljenje, ali većina stranaca bi se složila da je među najboljima). Uživam gledajući te predivne prirodne ljepote koje nam je Bog dao i isto tako predivnu kulturnu i povijesnu baštinu koju smo naslijedili. Nadam se da će moj mali obrt jednoga dana narasti da mogu zaposliti barem još jednog građana ove zemlje. Da, ja volim Hrvatsku. Jako.

Ali, ako svoje domoljublje moram staviti u okvire tuđih iskrivljenih definicija, onda ne, ja nisam domoljub. Ako biti domoljub znači biti zatočen u '91. ili '41. godini, onda ne, ja nisam domoljub. Iako, moj je tata bio u ratu, mama je bila socijalna radnica koja imala radnu obvezu, a ja sam s 13 godina išla u školu koja nije imala sklonište. Da mogla bih se hvastati time i govoriti kako je to dokaz mojeg domoljublja. Ali zašto? Zar moji vršnjaci čiji je život možda bio drukčiji ne mogu isto tako voljeti zemlju u kojoj su rođeni.

Ako biti domoljub znači pjevati pjesme koje veličaju „hrvatstvo“, a u isto vrijeme toj zemlji koju navodno volim dugovati nekoliko milijuna poreza, onda ne, ja nikako nisam domoljub. Ako biti domoljub znači bogatiti se na račun naroda, primati velike saborske i druge plaće, dok narod nema što za jesti, onda ne, ja nisam domoljub. Ako biti domoljub znači držati ruku na prsima dok se svira himna, upotrebljavati „tuđmanizme“ kao što su brzoglas, zrakomlat, u svezi glede i sl., onda ne, ja nisam domoljub. Ako biti domoljub znači sjediti u šatoru pred Ministarstvom branitelja i tražiti smjenu ministra koji je za tu istu zemlju bio u zatvoreničkom logoru i proglašavati ga izdajicom, onda ne, ja nisam domoljub.

Ako biti domoljub znači biti Hrvat i katolik, podržavati slanje vojske na granice da bi se spriječio prolaz izbjeglicama i gledati na ljude drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti kao manje vrijedne, onda zasigurno nisam domoljub. Ako biti domoljub znači podržavati neku desničarku stranku, a sve koji misle drukčije smatrati komunistima, ateistima, i protuhrvatskim elementima, onda ne, ja nisam domoljub. I na kraju ako biti domoljub znači veličati NDH i ustaštvo, onda me slobodno možete staviti na listu državnih neprijatelja.

No, to što prema nekima koji se busaju u prsa svojim domoljubljem, ja to nisam, to ne umanjuje činjenicu da je moja zemlja ona koju volim, za čiji narod (pa čak i političare) molim i na koju sam, bez obzira na sve loše što se u njoj nađe, izuzetno ponosna. Da, možda prema nečijoj definiciji ja nisam domoljub, ali JA VOLIM HRVATSKU.  

Koliko vrijedi život?

Razmišljam o ovoj temi još od terorističkih napada u Francuskoj. Kada sam prvi puta čula vijest o napadima, sjedila sam u autu u stanici za tehnički pregled i čekala da dođem na red. I rasplakala se. Ne toliko zbog tih napada, koliko zbog toga što mi je nekoliko dana ranije umro deda pa me mogla rasplakati svaka tužna pjesma na radiju. Da vijest je bila strašna, no ono što je uslijedilo u danima nakon, zapravo me potaknulo na razmišljanje o našem europskom ili zapadnjačkom licemjerju kada je riječ o vrijednosti ljudskog života.

U roku od nekoliko sati mediji su bili preplavljeni vijestima o događajima i komentarima novinara, političara i običnih ljudi koji su odražavali zgranutost, užas, ljutnju i suosjećanje. Internet je bio pun fotografija zgrada obojanih u boje francuske zastave, uključujući i naše zagrebačke. Cijeli svijet je silno suosjećao s tim jadnim Francuzima. Užas i tama došli su u grad svjetla. Strašno! U centru Europe, ubijeni su Europljani koji su se samo mirno zabavljali na nekom koncertu…

Tih dana teroristički su se napadi dogodili na još dva mjesta izvan Europe. Jedva da smo čuli za njih. Nismo znali ni koliko je ljudi poginulo, tko je izveo napad i ima li među žrtvama možda koje dijete (a sigurna sam da je bilo). Po prvi puta u svom životu, iskreno i duboko me bilo sram vlastite profesije. Bilo me sram jer ipak negdje duboko u srcu nosim ideal o novinarstvu kao profesiji koja razotkriva nepravdu, zločin, laž, informira, daje glas onima koji ga nemaju. No, tih su dana glas dobili samo bogati Europljani. Brojni Sirijci, Iračani, Afganistanci i drugi koje ti isti teroristi maltretiraju, ubijaju i muče … oni nisu imali glas. Bili su tek neka mrlja tamo negdje daleko. Nebitni. Njih nije bilo potrebno oplakivati, bojati profilne slike na FB u boje njihove zastave (tko zapravo zna boje sirijske ili iračke zastave), izražavati užas i zgranutost.

Budimo realni i priznajmo sebi – jeste li isto tako zgranuti kada čujete kako je neki bombaš samoubojica na Bliskom istoku raznio sebe i pritom ubio desetke nevinih ljudi koji su tog jutra možda samo išli na tržnicu kupiti nešto hrane za svoju obitelj. Nitko ih ne oplakuje. To nisu bogati zapadnjaci, nego neki tamo ljudi koji ionako stalno ratuju i međusobno se bore. Ne, neće to nitko izreći naglas. Ne moramo. Dovoljno je da jednostavno ne obraćamo pozornost. Dovoljno je da su nam srca selektivno suosjećajna. Da suosjećamo s majkom iz Pariza koja je toga dana izgubila svoje dijete, ali ne i s majkom iz Sirije koja je možda izgubila dijete, muža i oca.

Ne nisam tih dana svoju sliku na FB obojila u boje francuske zastave. Nisam ništa napisala. Nisam komentirala kako je žalosno. Nisam željela jer sam bila više užasnuta tim licemjerjem svjetskim medija, političara, ali i običnih ljudi, nego samim napadom u Parizu. O nama kao ljudima više govori činjenica da nas smrti nekih ljudi ostavljaju ravnodušnima, a smrti drugi tako „pogađaju“.

 Jedan od poticaja za pisanje ovog članka također je bila smrt Davida Bowieja. I opet sam naišla na tu istu strašnu tugu i oplakivanje. Zamislite umro je poznati glazbenik u dobi od 69 godina. Koja tragedija! Svaka smrt je tragedija za one koji su voljeli osobu koja je umrla. Svaki život je vrijedan, no nisu svi David Bowie. Kako nas može tako rastužiti život jednog glazbenika, ali ne i bake koja je živjela u našoj ulici. Kako žalujemo nad njegovim životom, ali ne i za životom djece koja su se utopila u ledenom jezeru . To su samo djeca koja nisu pazila što rade, ovo je David Bowie. Za njihove roditelje, ta su djeca bila cijeli svijet.

Gubitak je gubitak. Život bi trebao imati istu vrijednost i cijenu bez obzira radi li se o nekome u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u , Velikoj Britaniji ili Iraku, Pakistanu, Siriji, Egiptu, Indiji, Kini, Sjevernoj Koreji ili Nigeriji. Trebao bi biti isto vrijedan radi li se o poznatom pjevaču ili beskućniku koji je umro na ulici, djetetu koje se utopilo ili mladiću koji je poginuo u nekom ratu tamo negdje na Bliskom istoku ili u Africi. Na žalost, u očima mnogih tome nije tako. Jesmo li tako otupjeli da su mediji (čija je jedina svrha postala zarada) serviraju i određuju cijenu nečijeg života ovisno o tome iz kojeg dijela svijeta dolazi i koliko je poznat. Ljudi su ljudi, s istim ljudskim dostojanstvom i vrijednosti u Božjim očima. Samo kod nas ljudi, na žalost, nema svaki ljudski život istu vrijednost. 

Pingvini iz Južne Afrike

Prije nekih šest - sedam godina često sam, zahvaljujući svom tadašnjem poslu, putovala izvan Hrvatske. Nedavno sam pričala o svojim putovanjima i palo mi je na pamet da zapravo nikada nisam pisala o njima. Većinom su to bila putovanja Europom; Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska… Ali jednom, krajem 2008., put me odveo negdje malo dalje - u zemlju, nojeva, pavijana, zebra, slonova, kitova i … pingvina. Da dobro ste pročitali, pingvina. Vjerovali ili ne (a ako ne vjerujete, prilažem fotografiju) u Južnoafričkoj Republici žive pingvini. Na jednoj plaži negdje između Cape Towna i Rta dobre nade nalaze pingivnske jaslice – mjesto gdje se mali pingvini spremaju za odlazak u veliki svijet. Kako pingvini žive na Južnom polu, ovo je najsjevernije mjesto na koje dolaze. No, počnimo od početka….

Da bih uopće došla do JAR- a bilo mi je potrebno 17 sati. Od Zagreba do Frankfurta pa onda 12 sati u avionu do Cape Towna. Dakle, putovanje avionom već sam davno prije apsorbirala, preživjela nekoliko neugodnih turbolencija i jedno polijetanje po oluji, ali većinom su to sve bila putovanja od dva - tri sata maksimum. Dvanaest sati u avionu sama samcata, bez ikog poznatog nije me baš radovalo. Mjesto u avionu nije bilo nimalo lijepo, baš kao ni neki čudan tip koji je sjedio pored mene. Da sam barem sjedila pored nekoga tko mi se činio imalo pristupačan za razgovor… Ovako se u meni probudio onaj najdublji introvertizam koji postoji da sam trpjela do krajnjih granica samo da odem na WC jer mi nije bilo ugodno tražiti čovjeka da se makne da mogu proći. (Da, i moguće je da se čovjek tak ponaša.) Uglavnom preživjela sam. Put natrag bio je puno ljepši i ugodniji jer je sam mnom bio kolega iz Poljske koji me zabavljao veći dio puta. Ipak, predivni dio tog leta bilo je svitanje nad Afrikom. Znate kako svitanje inače može biti divno, ali rađane zore iz aviona iznad kontinenta čija ljepota oduzima dah, prizor je s kojim se malo toga može usporediti.

Ima nešto čarobno u toj Africi. Kao da ta crvena zemlja nekako uđe u vašu kožu i jednom kada je posjetite imate neodoljivu želju da se vratite natrag. I iako sam bila tamo svega dva tjedna, i to većinom u konferencijskom centru, daleko od grada i uobičajenog života, onih nekoliko susreta s pavijanima, pogled u beskonačno uzburkano more s Rta dobre nade, kitovi u zaljevu, pingvini na nekoj plaži, planina iza mjesta na kojem smo boravili, ti veseli Afrikanci čiji glasovi tako zvonko odzvanjaju… Čovjek ne može, a da se ne zaljubi.

Daleko da sam stekla ružičastu sliku toga nama dalekog svijeta. Jednoga dana odveli su nas do jednog sluma gdje žive oni najsiromašniji i do hospicija gdje su smješteni ljudi oboljeli od

AIDS-a; na mjesta koja predstavljaju ono najgore i najtužnije u Africi – siromaštvo i epidemiju AIDS-a. Bio je to dan kada mi se slomilo srce. Vrativši se natrag u Hrvatsku, zemlju u kojoj mnogi kukaju kako im je teško, ali imaju toliko, toliko toga više nego ta jadna balava djeca u tom naselju koja možda u životu nikada neće imati priliku za ikakav bolji život, bila sam u isto vrijeme preplavljena osjećajem zahvalnosti što živim tu gdje živim i frustrirana kada bih čula ljude kako se žale. Poželjela sam vikati: „Niste normalni, imate toliko toga, što vam fali. Prestanite. Trebate vidjeti kako ljudi žive.“ Ali dok ne vidiš, teško se poistovjetiti. Isto tako, mjesecima sam znala imati noćne more da sam zaražena HIV-om. Samo jedan dan na mjestu gdje su bolesni ljudi s kojima zapravo nikada nisam došla u nikakav kontakt, a moja je podsvijest tako reagirala. A ljudi tamo posvećuju svoj život brizi za te bolesnike.

No, bilo je tu i izuzetno zabavnih trenutaka. Kad smo tek došli, domaćini su nas okupili i desetak minuta nam davali upute vezane uz pavijane. Umorna od puta pitala sam se čemu sve to, no kasnije se pokazalo itekako korisnim. Dakle, pavijani mogu biti prilično opasni, no većinom im je glavni cilj doći do hrane i u tome ne prežu ni pred čime. Kako je konferencijski kompleks gdje smo bili smješteni bio na obroncima planine koja se spušta prema zaljevu, a nije bio ograđen, pavijani su bili gotovo svakodnevni posjetitelji. Većina nas bila je smještena u bungalovima. Da nam ti „životinjski gusari“ (jer tako se ponašaju) ne bi ušli u bungalov i u potrazi za hranom razmetali stvari, morali smo zatvarati prozor (jer veliki pavijani uče male kako da se provuku i kroz najmanji otvor). Pavijani također znaju otvoriti vrata, ali ih ne znaju otključati pa je bolje da zaključavamo bungalove. Možemo čak i ostaviti ključ u bravi izvana (bio je to kršćanski centar i manje-više smo se poznavali pa se zapravo nitko nije brinuo oko krađe). I tako, bilo je tu još uputa koje su se uglavnom svodile na to da pavijani žele hranu i da im se mičemo s puta i bacimo hranu ako je imamo kod sebe pa smo sigurni. I tako jednoga dana, stojim ja se nekim od kolega na dvorištu tog konferencijskog centra i, odjednom se pred nama stvori pavijan. Ne beba povijan, nego ogromni mužjak. Stoji on i gleda nas, stojimo i mi, lagano paralizirani i gledamo njega. „Što da radim? Da zovem nekoga? Da se pomaknem?“ Stajali smo kao ukopani možda nekih pola minute (koje u takvim trenutcima poslovično traju puno duže), a onda se on kulerski okrenuo i otišao ravno prema blagovaonici. Nas dvoje (od silnog uzbuđenja oko pavijana, uopće se sjećam tko je bio pored mene, muška ili ženska osoba) očito nismo bilo dovoljno zanimljivi.  Vidjeli smo ih još nekoliko puta u centru, na cesti prema Rtu dobre nade i sl., no ovaj bliski susret bio je ono pravo malo iskustvo susreta s afričkom divljinom. Mogu vam reći, nije to mala životinja, neki slatki majmunčić kojeg biste stavili u krilo pa se igrali s njim kao s nekim štenetom. Stoji preda vama, i da želi, mogao bi samo tako skočiti čovjeku za vrat i zbogom živote. No dobro, ovi oko centra su možda ipak bili malo pitomiji.

Bio je studeni kada sam boravila tamo, što bi zapravo trebalo biti kao svibanj u Hrvatskoj. Predivno, ako pogodiš da taj svibanj, odnosno studeni nije kišovit i vjetrovit. Na žalost, vrijeme nam nije bilo baš previše naklonjeno, no ipak bilo je lijepih dana. Jednog relativno lijepog, ali izuzetno vjetrovitog dana išli smo na izlet u nacionalni park koji obuhvaća Rt dobre nade. Predivno, ali i usto vrijeme zastrašujuće. Mislim da u Hrvatskoj ne postoje takvi valovi kakve sam tamo vidjela. I taj nevjerojatan pogled u daljinu prema beskrajnom plavetnilu. Znate, kada dođete na Jadran, gotovo uvijek na horizontu ima neki otok, otočić, hrid, zaljev… nešto. Dolje na krajnjem jugu Afrike, pogled prema Antartici nudi samo beskrajno more koje se negdje u daljini spaja s horizontom. Totalno čudan osjećaj za nekoga iz zemlje tisuću otoka. A ocean (Indijski) djeluje tako ogromno kao da je spreman nekoga progutati. No, koliko god bila moćna ta beskrajna pučina, koliko god bile predivne pjeskovite plaže, meni je nekako ipak nedostajala ona predivna tamno plava boja našeg Jadrana.

I za kraj, pingvini. Da ne biste mislili kako sam vas navukla naslovom pa onda ostavila na suhom. Dakle, kada sam prvi puta čula da možemo ići pogledati pingvine i ja sam bila u nevjerici. No, znatiželjna kakva jesam (a zaista nema smisla da propustim takvu priliku), jednoga dana sam se uputila do mjesta na kojem žive te bebe pingvini. Nisu to oni veliki carski pingvini poznati iz raznih dokumentaraca, već neka manja vrsta, ali svejedno pingvini. Da bi se došlo do njihova obitavališta, bilo je potrebno nekih 40 minuta hoda od našeg centra. Dobra stvar je da gotovo cijelo vrijeme puteljak vodi uz predivne pješčane plaže ograđene ogromnim stijenama. Neki moji kolege iz Rusije, Poljske i nekih hladnijih krajeva čak su se usudili kupati na jednoj. Temperatura mora bila je 18 stupnjeva. Naravno, kao prava Hrvatica naučena na topli Jadran rekla sam im da nema šanse jer se mi Hrvati ne kupamo dok temperatura mora nije barem 22 (moram priznati da sam plivala i kada je mora bilo hladnije, ali 18 stupnjeva mi se ipak činilo premalo). I zaista, nakon te ugodne šetnje čovjek stigne do pingvina. Dan je bio sunčan. Sa sunčanim naočala, u japankama i majci bez rukava gledala sam te ptice za koje svi mi vjerujemo kako žive samo tamo gdje vlada vječni snijeg i led. Prizor za pamćenje.

I tako, moja priča o Africi morala je jednom doći kraju, ali ostala mi je želja da ponovo posjetim taj predivni kontinent. Uvijek sam željela vidjeti žirafu u divljini. A pričao mi je kolega iz Kenije kako u Nairobiju postoji neki park (poput našeg Maksimira) u kojeg ujutro žirafe, zebre i slične životinje dođu na pojilo. Pa tko zna, možda jednoga dana odem vidjeti tu žirafu.