Dom je tamo gdje je srce

I nakon skoro godinu dana života u Americi, ljudi (čitaj Hrvati) me i dalje ispituju kakva je Amerika, jesam li se privikla; što mi najviše fali itd. Iako normalna pitanja, ponekad mi je na neka od njih vrlo teško odgovoriti. Ima dana kada se osjećam sasvim prilagođeno i kao doma, a ima dana kada me male stvari i male razlike totalno slome i počnem plakati od jada.

Najlakše mi je odgovoriti na pitanje što mi najviše fali. Ljudi. Nedostaje mi moja obitelj, moji prijatelji, moja crkva. Jako. Ljudi su ovdje zaista dobri prema meni i trude se da se osjećam prihvaćeno i kao doma, ali ja nisam osoba koja tako lako sklapa prijateljstva niti se mogu povezati na dubljoj razini. Za to mi treba dugo, dugo vremena. Često me pitaju: „Jesi našla neko društvo, prijateljice?“ Jesam. Ima ljudi s kojima se družim i koji su mi dragi, ali to nije to. Netko koga poznaješ svega nekoliko mjeseci, koliko god bio dobar i drag prema tebi, ne može zamijeniti prijateljstva od 15 pa čak i 30 godina. Ne možeš s nekim ostvariti tako duboku povezanost, posebno kada taj netko dolazi iz sasvim druge pozadine i okoline. Da, ponekad poželim da mogu sjesti na kavu sa svojim prijateljicama iz Zagreba i provesti sate s njima.

Zvonimirova mama je super prema meni i znam da će nam biti od velike pomoći kad dođe beba, ali toliko puta sjedim i pomislim: „Hoću svoju mamu.“ Znate, kao dijete kad je jadno pa mu je mama jedina utjeha. Posebice mi bude teško sada kada dolazi beba i kada bih voljela da bude tu pored mene i dijeli te trenutke sa mnom. Da, fali mi moja obitelj. Kad sam s njima, ponekad mi idu užasno na živce, ali ne vidjeti ih ovako dugo sasvim je druga priča. Ponekad mi fali čak i pas.

Amerika je drukčija. Neću reći da je gora ili bolja. Glupo je uspoređivati dvije zemlje. Hrvatska je u mom srcu. Čeznem za svojim domom. Ponekad više, ponekad manje, ali ta čežnja za svim tim poznatim i dragim stvarima uvijek je negdje tu. Nije lako živjeti daleko od svega uz što si rastao i na što si navikao. Na neki način to djeluje kao da te netko iščupao s korijenom i pokušava zasaditi na nekom drugom tlu, ali je jako teško pustiti korijene.

Kažu da je dom tamo gdje je srce. Istina. Moj dom je s mojim mužem. S njim sam nakon toliko godina zapravo doživjela pravi osjećaj pripadnosti i doma. Kad smo bili razdvojeni, on ovdje u Americi, a ja u Zagrebu, osjećala sam se kao da je dio mene već ovdje jer su svi moji snovi i sve nade bili usmjereni prema njemu. Sada, moje srce je našlo dom, ali svejedno, toliko je toga što volim ostalo tamo na drugom kraju svijeta. Kažu i da je samo jedan dom. Lažu, jer ja imam dva. Moje srce je na dva mjesta odjednom. Sada više ne bih mogla ni zamisliti život bez Zvonimira, ali isto tako ne mogu zanijekati tu čežnju za svime onime što je tolike godine bilo dio mog života.

Znate sve te priče ljudi koji su otišli u inozemstvo raditi pa su sada super sretni jer je Hrvatska bez veze, a tu gdje su sada je život iz snova. Lažu. Čovjek se ne može samo tako odijeliti. Mnogima od njih sigurno nedostaje naš način života, naša hrana, naš mentalitet, naš način razmišljanja. Da, život u Hrvatskoj uopće nije bajka  i neke su stvari (prije svega u materijalnom smislu) puno lakše u zemlji poput SAD-a. No, život je puno više od materijalnog. Ponekad bi čovjek dao sve novce ovoga svijeta za samo jedan trenutak nečega starog i poznatog, nečega što znači dom. Život nije tako jednodimenzionalan. Ljudi donesu odluku pa onda ne žele priznati da nije sve tako bajno kako su zamišljali. Ni na koji način ne žalim zbog svoje odluke da slijedim čovjeka kojega volim, ali bilo bi ludo pretvarati se da me ne puca nostalgija za Hrvatskom. Da, dom je tamo gdje je srce, ali srce ponekad može biti na dva mjesta.

Neobična muška bolest

Iako se do sada još nisam susrela s nekim psihološkim istraživanjem koje bi potvrdilo ovu moju tezu, većina udanih žena (a i one neudane koje žive s nekim muškarcem bilo da je riječ o njihovom partneru, ocu ili bratu) složit će se sa mnom da postoji jedna neobična bolest koja zahvaća muški rod. Ja ću je nazvati Ne mogu pronaći bolest.

O čemu je riječ? Pa, bolest napreduje otprilike ovako. Muškarac stupi u brak i nekako dio mozga zadužen za pronalaženje stvari, posebno u vlastitom domu, polako gubi svoje funkcije. Iz nekog do sada neistraženog i nepoznatog razloga (ozbiljno potičem psihologe da to istraže), muškarci jednostavno više nisu u stanju pronaći svoje stvari kao što su čarape, ključevi, mobitel, knjige ili kućanske potrepštine. Čovjek bi rekao da su stvari nestale, ali ne, nalaze se upravo na mjestu gdje bi se trebale nalaziti ili na mjestu za koje je njihova žena rekla da se nalaze. No, nastupa privremeno slijepilo i nesposobnost i te tražene stvari jednostavno nema. Kao da se nalazi pod plaštem nevidljivosti. Naravno, tu nastupa žena koja nečim čarobnim trikom pronalazi stvar.

I ne samo to, čini se da je bolest degenerativna i proporcionalna muškarčevim godinama i bračnom stažu. Dugim riječima, što je stariji i dulje u braku, muškarac teže pronalazi neke stvari, a rješenje tog misterija obično je sljedeće: „Žena je to sakrila.“ Žene, jeste li ikada čule tu rečenicu?  Moja mama, naime, već dugi niz godina „sakriva“ stvari od tate. Posebno kada je riječ o kuhinjskim potrepštinama i namirnicama koje postaju nevidljive kada ih tata treba. Naravno kada mama proviri u kuhinjski ormarić ili špajzu gdje se nalazi navedena namirnica (za koju je naravno znala da je tamo jer je dobro svjesna brojčanog i lokacijskog stanja određenih namirnica) upravo je tamo gdje je rekla. Bila je tamo i kada ju je tata tražio, umalo ga je ugrizla za nos, no zbog čarolije kojom je obavijena, on ju nije mogao pronaći. Objašnjenje je: „Ti uvijek sve skrivaš od mene.“ Naravno, jer joj je u interesu prekinuti sve što je do tada radila, ustati i pronaći traženu stvar za njega. Na kraju krajeva, treba se malo razgibati.

Uglavnom, kada sam se udala, znala sam da me tako nešto jednoga dana čeka, samo nisam znala koliko brzo će do toga doći. Moj novopečeni mužić je prilično organiziran i vrlo dobro zapaža stvari. Malo što mu promakne. No, očito nikada nije primio cjepivo protiv Ne mogu pronaći bolesti.

I tako, jučer navečer gledamo mi film. Odjednom, on se sjeti jesti kokice i pita: „Imamo li kokica?“

„Imamo“, odgovaram ja apsolutno sigurna u svoju tvrdnju.

On odlazi u kuhinju, neko vrijeme ruje po ormarićima, a onda čujem pitanje: „Pa gdje su? Nema ih.“

„Pogledaj u ormarić iznad mikrovalne“, odgovaram ja, nadajući se da je samo gledao u krivi ormarić jer sigurno su tamo gdje sam rekla da jesu.

„Pa gledam tu, nema ih“, odgovara on u nevjerici.

Na kraju, ustajem iz kreveta, bosa dolazim u kuhinju gdje on stoji gledajući u ormarić, pomaknem nekoliko namirnica kad ono gle, evo ih, upravo na mjestu na kojem sam rekla da će biti.

I nakon što me zbunjeno i naivno pogledao apsolutno uvjeren da ih samo pola minute ranije nije bilo, izgovara famoznu rečenicu moga tate: „To si ti sakrila.“

Prasnula sam u smijeh. Kao što rekoh, znala sam da će taj dan jednom doći, samo se nisam nadala da će stići tako rano. Nažalost, čini se da je ova bolest neizlječiva i jedino što mi žene možemo je pomiriti se s činjenicom da je sastavni dio našeg života tražiti stvari koje naš muškarac ne može pronaći. 

Kalifornija

Opće je poznata činjenica da ne volim zimu, snijeg i hladnoću. Ne volim kada moram pola sata na sebe navlačiti odjeću kako bi izašla iz stana. Ne volim vožnju po snijegu, niti kada moram prvo otkopati auto kako bi izašla s parkirališta. Ne volim hladnoću i mrzim štrample. Šrample su izum za mučenje tijekom zime bez kojeg se na žalost na temperaturama ispod nule ne može. Da, zima nije moje godišnje doba. A onda iz Zagreba gdje zime mogu biti čak i podnošljive, odselim u Chicago gdje me zateknu temperature od -19. Što da kažem, ljubav čini čuda.  Ne postoji dovoljno emotikona da izrazim svoje užasavanje takvom temperaturom. Naravno da me se ne može baš tako lako izvući iz stana ili ispod dekice.

Sva sreća tu na scenu stupa putovanje u Kaliforniju. U tjednu nakon Božića i prvim danima 2018. iz strašne hladnoće vjetrovitog grada koji se ledio na temperaturama koje se nisu dizale iznad -10, pobjegli smo u sunčanu Kaliforniju. Jedva sam dočekala da vidim sunce i uživam u ljepšim temperaturama. Na dan našeg odlaska iz Chicaga padao je snijeg;  temperature koje je bila debelo u dvoznamenkastim brojevima u minusu ne želim se ni sjećati. Na aerodromu je sve nekako kasnilo. Mogu reći da sam se u životu naputovala avionom puno više od prosječnog Hrvata, no još nikada nisam vidjela da avion prije polaska izvana prskaju antifrizom. Sat vremena sjedili smo u avionu prije polijetanja kako bismo bili spremni nositi s ekstra ledenim prilikama u atmosferi iznad sjevera SAD-a. No, pred nama je bila sunčana Kalifornija. Sunce….

I tako se let od početnih 4 sata zbog zime, snijega i drugih ostalih nedaća pretvorio u 6 sati. Nakon putovanja od 12 sati do Južne Afrike, ovo i nije tako strašno, no u Kaliforniju, točnije San Diego smo stigli u 4 sata po čikaškom vremenu. I tako smo usred noći u svojim zimskim kaputima i jaknama iskoračili na ugodnih petnaestak stupnjeva kalifornijske noći i ugledali palme. Nije bilo sunca, no nije ga ni trebalo biti da zaključim da sam na nekoliko zimskih dana iz ledenog kraljevstva zakoračila u sunčanu oazu gdje ću barem na nekoliko dana moći napuniti baterije i uživati u toplini.

Zaista, nisam ni znala koliko mi nedostaje sunce i lijepo vrijeme dok sljedećeg dana nisam sjela na
predivnu terasu naših domaćina te pritom na sebi imala samo traperice i majicu. Temperatura od dvadesetak stupnjeva celzija u posljednjim danima prosinca. Nešto poput svibnja u Zagrebu kad bez,brižno možeš sjesti van i uživati u kavi na terasi s prijateljima. Sjedila sam tamo upijajući sunčeve zrake, uživajući u predivnom pogledu na kalifornijska brda u društvu predivnih domaćina, ljubljenog mužića i dva labradora. Uživancija. Nedostajalo mi je sunce. Nedostajala mi je toplina. Nedostajala mi je kuća s vrtom i pas. Osjećala sam se gotovo kao u nekom predivnom tropskom snu.

Kalifornija je lijepa. Brdovita. Illinois u kojem živim je ravan. Gotovo da nema ni brda. Odjednom kao da sam se osjećala više doma. Ipak Zagreb i okolica imaju svoja brdašca. No, Kalifornija me zapravo dosta podsjetila na Dalmaciju. Palme, nisko raslinje, brdovitost, agrumi, utjecaj meksičko španjolske arhitekture. I more, odnosno Tihi ocean. Nije to bio moj prvi susret s oceanom. Vidjela sam Indijski ocean u Južnoj Africi. Lijep je. Moćan. Ogroman i nepregledan. No, za nas odrasle uz Jadransko more i sve njegove ljepote, postoji nešto što nedostaje – otoci. Na našoj obali uvijek je na horizontu neki otok, pa makar on bio tako malen da na njega stane svega nekoliko ovaca. Ocean je prazan. Velik i nekako beskonačan. More se spaja s horizontom negdje tamo daleko. Nema malih vala koje se prelijevaju jedna uz drugu. I beskonačna pješčana plaža. Kaže mi Zvonimir (koji je tijekom svog boravka u Marincima živio u San Diegu): „To je plaža kakvu ja znam.“ Moj odgovor: „Meni nije.“ Plaža kakvu ja znam je šljunčana ili stjenovita u nekoj maloj vali. Kako se percepcija razlikuje. To ne znači da plaža nije divna. Uživala sam hodajući bosa po tom beskrajnom pijesku i bježeći od valova koji su, bili malo prehladni da bi čovjek uživao točajući noge u oceanu. Ipak malo sam ih smočila – da mogu reći da sam umočila noge u dva oceana.

Malo je reći da mi je bilo žao kada smo se morali vratiti natrag u hladni Chicago. Naši domaćini, predivan stariji bračni par, brinuli su se za nas kao da su nam roditelji. Mazili su nas i pazili i vodali okolo.  U jednom trenutku osjećala sam se kao da kad sam kao djevojčica bila na moru s roditeljima i išla s mamom na plažu dok je mama pripremala hranu koju ćemo ponijeti sa sobom. Definitivno ni u jednom trenutku nismo mogli biti gladni. Iako možda nismo imali spektakularni novogodišnji tulum s vatrometom i pretjeranim količinama hrane, malo je vjerojatno da ću ikada više prvi dan u novoj godini provesti šećući bosa po pješčanoj plaži na temperaturi od nekih dvadesetak stupnjeva. Da, apsolutno sam uživala u svojoj mirnoj, tihoj i iznad svega toploj kalifornijskoj Novoj godini.

Baseball

Moj četvrti mjesec u braka i četvrti mjesec u istraživanju SAD-a. Malo sam zanemarila svoje drage čitatelje u Hrvatskoj pa evo da nadoknadim i malo vam ispričam o dogodovštinama i životu u Chicagoladu. Nema čega tu nema. Od super zabavnih stvari do onih zbog kojih će prosječan Hrvat ili Hrvatica ostati u čudu. Iako, budući da ne volim grah na čušpajz, nisam sigurna koliko mogu sama sebe nazvati prosječnom Hrvaticom, ali eto, pretpostavimo da ipak jesam.

Moja današnja priča je baseball, jedan od najpopularnijih američkih sportova. Mi u Hrvatskoj jedva da znamo koja je poanta te igre, a kamoli nešto više. Ali kad si u Americi, onda se, kao, trebaš ponašat kao Amerikanac. I tako sam se ja našla na baseball utakmici. E sada, za vas koji ne znate, a ne vidim zašto biste to trebali znati, Chicago ima dva basball kluba. Jedan je Cubs, a drugi White Sox. Iako je Cubs vjerojatno puno popularniji (a očito puno uspješniji), moj je mužić odrastao blizu stadiona White Soxa pa smo mi onda njihovi navijači (iako Zvone baš i nije neki ljubitelj baseballa tako da je navijač možda malo preteška riječ).

I tako jednog ponedjeljka Zvone, ja i naš prijatelj Brandon otiđosmo na baseball utakmicu gledati White Soxe. Kao za sve ovdje u Americi, da bi bilo kamo došao potrebno ti je barem 30 minuta do sat vremena vožnje. Kako je stadion u gradu, a mi smo putovali u vrijeme poslijepodnevne gužve kada se ljudi vraćaju s posla, naravno da nam je trebalo više od sat vremena da dođemo do stadiona. Budući da se moje poznavanje baseballa svodi na to da znam što je Home Run, bila sam iznad svega znatiželjna da barem malo pohvatam što se zapravo događa. Naravno da sam se te večeri vratila kući ništa pametnija što se tiče poznavanja baseballa nego što sam bila ranije. Iako se Brandon svim silama trudio da mi objasni sve što se događalo (Zvone je mudro šutio, taj ne troši riječi uzalud), uglavnom mi se to činilo kao da mi netko objašnjava algebarske jednadžbe, a da ja još nisam savladala tablicu množenja.  Zaista se dečko trudio, ali kada nešto nema smisla, onda nema smisla, a vjerujte mi, još nisam upoznala sport koji mi je imao manje smisla (možda bih trebala probati s kriketom).

Uglavnom „naši“ su igrali protiv Los Angelesa. Naravno da su izgubili. Ili barem mislimo da su izgubili jer smo morali otići prije kraja. Naime, vrlo je teško procijeniti koliko traje jedna baseball utakmica. To vam je kao tenis. Utakmica je podijeljena u segmente, ali oni nisu vremenski ograničeni. Ipak rezultat se nije činio kao da bi se krajnji ishod mogao promijeniti, ja sam bila umorna, a Zvone je morao idućeg dana ujutro na posao. I tako smo se pokupili prije kraja. Nema šanse da bih ikada tako nešto napravila gledajući sport poput rukometa, košarke ili čak nogometa u kojem se rezultat ne može samo tako nadoknaditi. Moj opći dojam , na Brandovo užasavanje, je da je baseball dosadan. Vjerujem da bi mi možda bio puno zanimljiviji da razumijem sva pravila i da mi se jasno što se zapravo događa, ali svejedno sve se događa nekako previše sporo. Nema velikih preokreta, kontranapada, brzine, neke vještine kojoj se možeš diviti (iako vjerujem da je zapravo potrebno puno vještine da bi se tako pogodila lopta palicom). Nema uzbuđenja na koju sam navikla pri odlasku na neku utakmicu.

Ono što je zabavno na baseball utakmici je cijeli ugođaj boravka na stadionu. Kada bi domaći tim

ostvario home run, bio bi kratak vatromet. Publika je izuzetno uključena u cijeli spektakl. U pauzama su nagradne igre gdje možeš osvojiti sendvič ili neku drugu nagradu samo ako je na tvoj ulaznici simbol sendviča koji je „izvučen“. Meni najzanimljiviji dio utakmice je kada loptica odleti u publiku. Gledatelj koji ju uhvati. može je sadržati tako da su dečki bili zaduženi da hvataju lopticu u slučaju da krene prema nama. Doduše, prvi dio utakmice bili smo malo previsoko na tribinama. No, kako stadioni nije baš bio popunjen, kasnije smo se spustili malo niže, u zonu gdje je postojala velika vjerojatnost da nešto doleti. Samo moraš paziti da ti loptica ne doleti u glavu jer to bi moglo imati gadne posljedice. Naravno, dečki su bili tu da me štite od takve sudbine hvatajući svaki leteći predmet koji se vrtoglavo brzinom kreće prema meni. Na žalost (ili na sreću jer nikada se ne zna kakvi su im refleksi ovih dana), ništa nije doletjelo.

Kao i na utakmicama kod nas, vrlo važan segment cijelog doživljaja su hrana i piće na stadionu. U Chicagu (možda i drugdje u SAD-u, ali ne bih to znala) to znači prije svega hot-dog. Naravno da je prva stvar koju je Zvone morao napraviti bila da pribavimo hranu. Dobro, i ja sam bila gladna jer bilo je vrijeme večere, a mi smo se „čuvali“ za tekmu. Iako je plan bio hot- dog, na kraju smo se ipak odlučili na talijanski sendvič s govedinom – za neupućene, ja sam bila jedna od tih – to je sendvič s tanko narezanom kuhanom govedinom i umakom. Jedna od boljih stvari koje sam jela ovdje u Americi.

I naravno, posljednja postaja našeg pohoda na stadion bio je dućan za navijače. Kao što to uvijek

biva, u njemu se može pronaći apsolutno sve s logom White Soxa, od nezaobilazne baseball kape ili loptica, do majica, trenirka, igračaka, dresova, šalova i drugih navijačkih rekvizita. Znate već kako to biva. Barem mi Hrvati za vrijeme nogometnih prvenstava postanemo nacijama odjevena u crveno bijele kockice. I da, naravno da su me morali poslikati s apsolutno svim mogućim rekvizitima na glavi. Ali vjerujem da o tome, slike govore više od tisuću riječi.

Što ti je to na glavi?

Kako sam još uvijek u fazi upoznavanja Amerike, muž me nastoji svako malo odvesti u razgledavanje, na izlet ili nešto slično. I tako smo u posljednja dva mjeseca bili u zoološkom, u Kentuckyju gdje smo išli vidjeti Muzej stvaranja i repliku Noine arke, u Indiani u posjeti prijateljima i sl.  No isto tako istražujemo Chicago i okolicu. No, mužić također ima jednu smiješnu naviku dA kamo god išli nađe neku kapu ili nešto drugo što će mi staviti na glavu i onda me slika s tim. Na većini tih fotki na mojem se licu može iščitati: „Pa dobro stvarno!“ No, evo da ipak iskoristim tu njegovu smiješnu i čudnu navadu i ispričam priču.

Kapa s uniforme

Za sve one koji do sada nisu shvatili, Zvone je marinac. Jednom sam počinila pogrešku pa rekla bivši marinac jer već desetak godina nije aktivan, no ubrzo sam čula lekciju o tome kako ne postoje bivši marinci. Jednom marinac, zauvijek marinac. Da je bivši, bio bi nečasno otpušten, a nije. Uglavnom, ja sam jedna od onih žena kojima misli da muškarci u uniformama izgledaju jako dobro. Kad mi je prvi puta poslao sliku u onoj svečanoj uniformi, znala sam da je to to. Dobro, malo pretjerujem…. Uglavnom ovo je kapa dio njegove uniforme (ne one svečane, ta je plavo bijela) i naravno da sam ju morala vidjeti prvom prilikom kada smo bili kod njegovih roditelja gdje su sve takve stvari pohranjene (za razliku od našeg stana, oni imaju veliku kuću i puno prostora) i naravno da mi je on morao staviti kapu na glavu.

Star Wars kaciga

Moram razočarati sve Star Wars obožavatelje – ja ih uopće ne pratim. Naravno da znam osnove kao što je: „Luke, I am your father“ ,no dalje od toga ne baš. No, iza ove fotke s kacigom nalazi se zapravo zanimljivija priča od dva knjiška crva. Mjesto na kojem me fotkao je knjižara s rabljenim knjigama koju on redovito posjećuje, a naravno da sam i ja morala vidjeti što ima. Ljudi moji, to je opasno mjesto. Za ljude popust nas koji toliko vole čitati ovo je mjesto na kojem možemo potrošiti cijelu plaću jer se sve čini jeftinije. No, ni račun na Amazonu ili Book Depositoryju nije baš sigurno mjesto za zalutati. Zašto sam ja onda završila s kacigom na glavi? Pa, nije čovjek mogao odoljeti, a i svaki Star Wars predmet podsjeti nas na našeg prijatelja Marija Šehića. Šehiću ovo je za tebe.

Žirafa

Da, dobro ste pogodili – ovo je zoološki vrt. Još prije nego što smo se vjenčali, dogovorili smo se da među prvim spojevima u Americi svakako mora biti odlazak u zoološki vrt kako bih ja, velika ljubiteljica žirafa, mogla vidjeti žirafu. Opčinjena ovim čudnovatim stvorenjima silno sam željela vidjeti ih u živo, a u zagrebačkom zoološkom ih nema. Ne samo to, zoološki vrt nudio je mogućnost da hranimo žirafe. Kako sam samo bila razočarana kada smo konačno došli do žirafa (zoološki je kao i sve u Americi ogroman) i naišli na natpis da su žirafe site i da ih se više ne može hraniti. Svejedno sam ih mogla vidjeti izbliza, no osjećala sam kozmičku nepravdu. Uglavnom, među ostalim mogućim i nemogućim suvenirima, bila je i ova kapica sa žirafom tako da sam se, htjela ili ne htjela morala poslikati s tim na glavi.

Medo štitinici za uha

Isti taj zoološki. Ovo je vjerojatno bilo pred kraj naše cjelodnevnog boravka u jednom od posljednjih trgovina s darovima gdje možete kupiti sve živo i neživo vezano uz određene životinje koje ste upravo pogledali. Kako sam jednom, još prije vjenčanja, počinila grešku i poslala mu fotku s rozim štitnicima za uho iz nekog dućana, ovo je bilo neizbježno. Svaki sljedeći koji su mu se svidjeli završili su na mojoj glavi.

Slonić štitnici za uha

Dakle, priča se nastavlja. Ovoga puta bili smo u Muzeju

stvaranju. Ogromnom muzeju koji priča priču o Božjem stvaranju i na vrlo znanstven način objašnjava kako je zemlja nastala upravo onako kako je opisano u Bibliji i kako je Veliki potop utjecao na sve kasnije promjene, uključujući izumiranje dinosaura. Uglavnom, i tamo ima  knjižara i darovni dućan u koje smo mi morali zaviriti. A slonić na uhu –pa slon je dio Božjeg stvaranja i Zvone ne bi bio Zvone da me nije fotkao.

Ana gangsterica

Dakle, ovdje nemam ništa na glavi, no zato sam se morala fotkati s rekvizitom. Bio je to naš prvi izlazak nakon dolaska i kako smo još bili relativno pogubljeni i bez pravih planova, otišli smo u razgledavanje obližnjeg trgovačkog centra. Trgovački centri su svi na istu foru, trgovine, restorani i kafići. Zapravo se ne sjećam kakav je ovo dućan bio. Nešto s majicama i sličnim suvenirima vezanima u Chicago s naglaskom upravo na taj gangsterski život. I tako sam završila s pištoljem u ruci. Dobro, ne baš pravim, ali dečko je odrastao u Chicagu pa se želio pohvaliti kako će od žene napraviti facu. 

Anin američki svijet

Evo me, mjesec dana u Americi. Znam da nisam prva koja je odselila u inozemstvo i da nemam neke super značajne uvide o tome kako je to živjeti preko velike bare, ali često se čujem s prijateljima i obitelji u Hrvatskoj i jedno od najčešćih pitanja je kako sam se prilagodila i privikla na razlike. S jedne strane razumijem to pitanje jer ipak se radi o drugom kontinentu i drukčijoj kulturi, no ponekad mi se čini kao da ljudi misle da sam otišla u Kinu, Indiju, Tanzaniju ili neko pleme u prašumi Južne Amerike. Pa nisu SAD toliko kulturalno drukčije od Europe.

Da ima razlika i vidljive su, no meni se ne čine tako strašnima. Jedan od razloga svakako je činjenica da mi jezik ne predstavlja apsolutno nikakvu prepreku. Ako nisam jako umorna, kada se automatski prebacim na hrvatski, većinu vremena zapravo nisam ni svjesna kojim jezikom pričam. Ponekad razmišljam na hrvatskom, a ponekad na engleskom. Čak i kada se nesvjesno prebacim na hrvatski, Zvonimir razumije dovoljno da bi pohvatao što sam željela reći. Drugi je razlog možda u tome što sam se kroz posljednjih desetak godina puno družila s Amerikancima i upoznala se s njihovom kulturom, načinom života i navikama koje su možda većini Hrvata nepoznate. I ono što je mojem mužu jako bitno, naučila sam kako kuhati američku hranu (nešto, ne sve naravno).

I tako ja nisam u nekom silnom velikom kulturološkom šoku kako su neki očekivali do mene. Ono što je zapravo različito i zbog čega se čovjek ponekad osjeća kao da je pao s Marsa su male stvari. One sitnice koje nisam očekivala da će biti drukčije. Ili neke koje jesam očekivala, ali nisam znala kako ću se nositi s njima.

Pa krenimo redom.

Jedna od prvih stvari na koje se čovjek iz male zemlje poput Hrvatske mora priviknuti je da je sve veliko. Ceste su jako široke. Naše autoceste od tri trake (uključujući zaustavnu) nisu ništa prema njihovim gradskim avenijama od 4-5 traka. A tim velikim i širokim cestama putuju veliki i široki automobili i kamioni čije kabine, na moje iznenađenje, izgledaju drukčije od kamionskih kabina u Europi. Nikada ne bih pomislila da bi kamionske kabine mogle biti drukčije.

I onda se na tim cestama nalaze ograničenja izražena u miljama na sat što nas dovodi do razlike koja mi vjerojatno predstavlja najveći problem – mjerni sustav. Nikako, nikako mi nije jasno zašto se oni nikako ne prebace ne metrički sustav koji je toliko jednostavniji, da ne govorimo o tome da je čitava znanost temeljena na njemu. I tako onda čak i za najobičnije razgovore o vremenu i temperaturama moram izvući mobitel s pretvornikom mjernih jedinica. Svaki recept moram preračunavati na koju temperaturu nariktati pećnicu  da bih nešto ispekla. Dobro je da većina pakiranja ima oznake u gramima ili mililitrima, ali kako izmjeriti neke stvari. Čak i jaja dolaze u paketima od 12 ne 10 komada. Kako da ja onda na brzinu znam koliko je jedno jaje. Nije da mi to baš silno treba, ali…

I tako onda ti odi u kupovinu namirnica. Kad sam prvi puta išla kupovati špeceraj pokušala sam izračunati koliko je cijena povrća i voća u kunama. Ali malo je potrajalo dok sam shvatila da se cijene ne odnose na kilogram, nego na funtu. Na kraju sam shvatila da jednostavno trebam uspoređivati cijene po funti. S kupovinom se još uvijek pomalo borim. Čovjek se nauči na neke namirnice koje su nam pod normalno. Iako postoje trgovine u kojima možemo pronaći i neke hrvatske proizvode poput marmelada, Podravkinih kiselih krastavaca i ajvar, dosta toga je različito i ima mnoštvo proizvoda koji nama nisu poznati.

Sredstva za čišćenje i kozmetika također su pomalo drukčiji. Neki poznati brandovi koje mi znamo pod jednim imenom u Americi su pod drugim imenom. Do toga sam zaključka došla vlastitom dedukcijom gledajući ista pakiranja istog dizajna s nekim drugim imenom. Moram priznati da mi je bilo lakše. Nije lako pronaći neki higijenski ili kozmetički proizvod. Ne moram ni spomenuti koliko je smiješno stajati u redu s higijenskim ulošcima i tamponima pokušavajući pronaći neke za koje barem smatraš da bi mogli biti dobri – sve to dok muž s kojim si u kupovini stoji pored tebe i ne zna je li mu uopće pametno nešto reći, ali ipak ima sugestije :-D. Uglavnom šoping je još uvijek nešto s čime se borim.

Još jedna od razlika za koju pokušavam pronaći pravo rješenje je činjenica da je u Americi glavni obrok dana večera, dok smo mi naučeni na ručak. Kako cijeli život za večeru jedem nešto lakše, dok je Zvonimir naučen na obilniju večeru nije lako pronaći neki kompromis i smisliti hoću li kuhati nešto konkretno za ručak ili večeru ili smisliti neku treću kombinaciju. Naravno, ako netko dolazi u goste, to podrazumijeva večeru, ne ručak . No, moje tijelo u vrijeme ručka traži nešto obilnije. Za sada nemam neko pametno rješenje za ovaj problem da svi budemo siti i zadovoljni, a da se ne prejedamo.

Naravno, isto tako postoje male stvari koje me totalno oduševljavaju ovdje. Jedna od njih je definitivno garbage disposal – znate ono čudo u sudoperu koje pojede i prožvače sve ostatke hrane koje bacite tako da se ne morate brinuti hoće li se sudoper začepiti. Dobro, možda to ne bi svima bilo tako fenomenalna stvar, ali ja sam odrasla izvan grada gdje nismo imali kanalizaciju, već septičku jamu te kuhinju u suterenu. Moj tata je doslovno dobivao fraze kada bi vidio ostatke hrane ili, ne daj Bože, sos od kave u sudoperu. Koliko puta sam čula prodike oko toga. Žvakalica u sudoperu čini se kao sustav oslobođenja od trauma iz djetinjstva.

Još jedna je činjenica da su lijekovi, vitamini i dotaci prehrani ovdje tako jeftini i dostupni. Ne samo da bočica od 250 vitamina košta isto kao ista takva od 60 u Hrvatskoj, već ih se može kupiti u većini trgovina. Isto je tako s ibrupofrenima, lijekovima za želučane tegobe, alergije ili prehladu.

I na kraju – vjeverice. Da dobro ste pročitali. Vjeverice. U cijelom životu nisam izbliza vidjela toliko vjeverica kao u ovih mjesec dana ovdje. Čini se da su posvuda. Pogledam kroz prozor, evo jedne. Vraćamo se prema autu na parkiralištu, evo je. O šetnji zoološkim i botaničkim vrtom ne moram i govoriti, bilo ih je mnoštvo. Ja sam vjerojatno jedina osoba koja bjesomučno pokušava fotografirati svaku vjevericu koju vidi. A samo da znate, nije to lako, prilično su brze. Da, uz vjeverice ima tu i zečeva. Njih uglavnom pokušavam uhvatiti u vrtu kod Zvonimirovih roditelja – no i oni brzo umaknu. I treća životinja za koju sam se iznenadila da ovdje žive je tvor. OK, njih nisam pokušavala niti uhvatiti niti fotkati. Jednom smo naišli na pregaženog tvora na cesti i smrad koji je ušao u auto u manje od minuti bio je odvratan. Dakle, sve te priče o tvoru definitivno su istinite.

Uglavnom to su moji dojmovi do sada. Ovi općeniti. Iako živimo u široj okolici Chicaga, sam grad još zapravo nisam vidjela. Uskoro slijedi moj prvi izlet i razgledavanja Vjetrovitog grada pa možete očekivati neki novi blog post s pokojom sličicom.

Avantura zvana Sarajevo

Mene nije lako iznenaditi. Mnogi to znaju. Pogotovo kada mi netko kaže da će nešto biti iznenađenje. Znatiželjno dijete u meni, koje je davnih dana željelo biti ratna reporterka, odjednom se probudi i pretvori u psa koji njuška svuda uokolo kako bi saznao gdje je to nešto što mu je sakriveno. Kada mi je moja kuma Mirela najavila kako će moja djevojačka večer biti iznenađenje, imala sam u glavi nekoliko scenarija. Kada mi je kasnije na kapaljku davala informacije o tome kako nekamo putujemo, bila sam uvjerena da idemo u njezinu vikendicu u Liku. U jednom trenutku učinilo mi se kako za tu djevojačku postoji cijeli organizacijski odbor pa mi je postalo sumnjivo. Onda sam pokušala dobru staru taktiku izvlačenja informacija iz ljudi koji bi možda mogli znati, kao što je, primjerice, pastor čija žena je sigurno upletena. Jedino što sam saznala je da u cijeloj operaciji sudjeluje njihov obiteljski kombi. Čak se i iz njega nije dalo izvući informacije. No, koliko se god ljudi trudili sakriti neke tajne operacije, uvijek se nekome omakne greška koja nekome poput mene nikako nije mogla promaknuti. I tako kada je ta dotična pastorova žena, odnosno moja draga prijateljica Bonnie dva dana ranije u chat grupi spomenula kako je zauzeta jer ide u Sarajevo bilo je samo potrebno zbrojiti dva i dva.

Sarajevo!? Bila je to moja prva pomisao. Koliko god sam se bila trudila saznati, Sarajevo mi ni u najluđim kombinacijama nije palo na pamet. Nije baš da samo tako možemo skočiti i otputovati od Zagreba do Sarajeva. Nije baš preko svijeta, ali ni najjednostavnija varijanta za djevojačku. No, svi su šutjeli i nitko u chat grupi nije rekao ništa. Svi su se prigodno pravili mutavi. Pa sam se onda i ja pravila mutava, ali sve prijašnje upute koje sam dobila od kume postale su sasvim jasne. I tako sam se ja lijepo spakirala na put od dva dana nadajući se da zaista idem u Sarajevo i da sam sve dobro spakirala.

Naravno, sada kada se ide u Sarajevo (iako se naravno uvijek išlo u Sarajevo, samo ja to nisam znala) imalo je smisla da krećemo cikom zore. Dobro, u sedam ujutro, ali za ženu koja zadnjih godinu dana provodi budna do jedan ujutro pričajući sa zaručnikom na drugom kraju svijeta, sedam ujutro je cik zore. I tako je počela naša bosanska pustolovina. Znam da će se moji prijatelji Bosanci zgroziti na ovu činjenicu, ali ja nikada ranije u životu nisam bila u Bosni, čak ni negdje blizu granice, kamoli u Sarajevu. A toliko sam toga čula o tom gradu. I tako smo je mi curke u majicama otisnutima samo za ovu priliku – mlada i njezin tim, uputile u pustolovinu.

Iako je možda konačni cilj putovanja bio Sarajevo, zapravo je ovo bio izlet koji je uključivao upoznavanje BIH. Rutu je isplanirala Dajana, naša voditeljica puta i jedina koja je od nas šest ikada bila u Sarajevu. Zapravo, uzevši u obzir da je tamo studirala i živjela i da se udala za Sarajliju, to je možda i preslaba riječ. Prva stanica Banja Luka. Prema planu i programu tu se išlo na kavu. Nije da smo puno toga vidjele u gradu, bilo je bitno pronaći centar i sjesti na kavu. Nakon nekoliko pokušaja vrtnje po ulicama, uspjeli smo pronaći parking, jako lijep kafić s dobrom kavom i terasom s hladom. Osobno, osim što smo sve shvatile da znamo svega nekoliko slova ćirilice koju smo učili godinu dvije u osnovnoj školi, grad mi se nekako učinio većim no što sam zamišljala. Široke ceste, lijepe zgrade, nekako otvoren. Zapravo nije da sam ikada imala neku predodžbu o Banja Luci, ali nekako me iznenadio grad.

Sljedeća stanica – Jajce. Tome sam se radovala. Barem smo o Jajcu svi učili nekada davno u školama kada se još učilo o SFRJ i njezinim počecima. No, mene su zanimali slapovi. Zapravo sve su nas zanimali slapovi, grad nismo i stigle pogledati jer trebalo je dalje žurno prema konačnoj destinaciji. Na vanjskoj temperaturi od oko 35 stupnjeva dolazak na slapove bio je fenomenalno osvježenje. Zaista jedan od prizora koji oduzimaju dah. Poseban je osjećaj kada se čovjek primakne toliko blizu slapu da se na njega lagano prilijepi vodena izmaglica i osjeti tu svježinu koja vjerojatno utječe na čitav tamošnji kraj. Kada vidiš dugu kako se stvara ured slapa i osjetiš miris rijeke koji te podsjeti na neke predivne doživljaje s neke druge rijeke i predivne trenutke provedene tamo.

Treća stanica Travnik. Kako je već odavno došlo vrijeme ručku, jedino što nas je u tom gradu zanimalo bilo je pronaći pravu ćevabdžinicu i fino se najesti. Jer dalek je put pred nama. A kad si u Bosni, što drugo jesti negoli ćevape, burek i pite. Zapravo u dva dana pojela sam više ćevapa nego  u proteklih pola godine, no, kad je bal…

I tako nakon brzinskog posjeta Travniku nastavljamo dalje prema Sarajevu. Na putu od Jajca do Sarajeva velikim smo dijelom putovali uz rijeku Vrbas. Za mene jedan od upečatljivijih dijelova putovanja. Iako nam je s vremena na vrijeme  bilo zlo od krivudave ceste, pogled koji se neprestano pružao pred nama većim je dijelom bio zapanjujuće lijep. Jednoglasno smo zaključile kako je Vrbas bosanska Mrežnica, toliko nas je podsjećao na tu našu rijeku, no na dijelovima djelovao je puno moćnije i silnije nego Mrežnica. Lijepa je ta Bosna. Mogli bi živjeti od turizma, baš kao i mnogi zapostavljeni dijelovi Hrvatske, no kao i kod nas treba se naći netko tko bi to vidio i iskoristio i to ne samo na vlastitu korist. No, nećemo sada o političarima….

I napokon, nakon 11 sati putovanja, evo nas u Sarajevu. Naravno da put inače ne traje toliko, ali uz sve naše stanke, kave, ručak i razgledavanja, trebalo nam je toliko da stignemo. Nismo se stigle ni pošteno osvježiti, a već smo morale na zakazano razgledavanje grada s najzanimljivijim turističkim vodičem ikada. Bile smo toliko oduševljene načinom na koji on priča o gradu, prepričava anegdote, činjenice, legende, običaje i kulturu. I dok je na početnoj točci našeg razgledavanja pričao nešto o povijesti grada od nastanka, preko zimske Olimpijade do rata, iza nas je bila knjižnica koja je u ratu bila spaljena. Dok je pričao priču o tome kako je zgrada gorjela tri dana i grad bio prekrivenom pepelom spaljenih knjiga, prisjetila sam se te priče koje sam tih dana pratila na TV. I palo mi je na pamet kako i ja imam svoju posebnu vezu s ovim gradom. Upravo gledajući Christiane Amanpour kako izvještava iz grada pod opsadom i donosi osobne ljudske priče njegovih stanovnika zajedno s činjenicama o broju granata i mjestu na koje su pale, odlučila sam postati novinarka. Taj je grad na neki neizravan način dio moje životne priče, a da toga zapravo nisam bila ni svjesna.

Očekivala sam da će se a gradu vidjeti puno više tragova rata koji ga je obilježio kao što se još uvijek može vidjeti u nekim hrvatskim gradovima, no većim dijelom je obnovljen. Doduše, veći dio vremena kretale smo se po starom dijelu grada uz Baš Čaršiju, poznatu Begovu đamiju i ostale poznate lokalitete koji privlače sve turiste. Iako tako blizu Zagrebu, bila sam iznenađena vidjevši kolike žene tamo hodaju prekrivenih glava pa čak i muškarce u arapskih nošnjama. Na određeni način činilo se da je tu u tom gradu i u susjednoj državi jedan tako sličan, a tako različit svijet. U cijeloj svom životu nisam vidjela toliko đamija, niti toliko žena s maramama na glavi (možda s izuzetkom izbjeglica) kao u ta dva dana provedena u Bosni. Možda me upravo to najviše dojmilo – kultura koju sam oduvijek smatrala tako bliskom, tu naši Bosanci, naša raja, odjednom mi se pokazala u punini svoje različitosti od grada i kulture u kojoj živim.

No, najveća dragocjenost ovoga putovanja nisu gradovi i mjesta koje smo vidjele, već dva dana

provedena u bliskom zajedništvu s mojim dragim prijateljicama. Osjećala sam se tako počašćeno, sretno i dotaknuto da su se toliko potrudile da mi prije no što odem u Ameriku priušte nešto tako nezaboravno. Nije ni jednostavno ni jeftino organizirati nešto takvoga i zaista sam im neizmjerno zahvalna što su mi omogućile najnezaboravniju djevojačku ikada. Rijetko kada imamo vremena provesti toliko vremena zajedno družeći se i dijeleći svoje živote. Tu su obitelji, djeca, poslovi, obaveze. Nije lako pronaći vremena za druženja koja bi nam omogućila da toliko razgovaramo, zabavljamo se i uživamo u međusobnom društvu. Zato su ovakvi uzleti i ovakva događanja toliko dragocjeni. Ne zbog toga što smo vidjeli, nego zbog toga što smo zajedno doživjeli. Moje cure nadmašile su same sebe i zbog toga sam im neizmjerno zahvalna jer imam uspomenu koja će zauvijek biti zapisana u mom srcu i mislima.