Socijalna (ne)osjetljivost

U Ustavu RH piše kako je Hrvatska socijalna država. Pojednostavljeno rečeno to bi značilo da se država, institucije i društvo općenito brinu za socijalno ugrožene pojedince i skupine kako bi im osigurali dostojanstven život. Da, to nam, barem na papiru jamči Ustav.  Samo, papir je daleko od naše hrvatske stvarnosti.

Iako se naš narod, čini se, naučio primati sve od države pa se onda buni kad ta ista država povuče neke povlastice, čini se da se zakoni općenito donose bez razmišljanja o njihovim socijalnim konotacijama. Evo jednog od zadnjih primjera takve nesuvisle politike. 

Nedavno sam pročitala najavu novih propisa o prometu u centru Zagreba. Prema prijedlozima prometnih stručnjaka koji žele smanjiti gužve i količinu ispušnih plinova u centru grada, auti stariji od 10 godina trebali bi plaćati 800 kn godišnje kako bi mogli prometovati centrom grada, odnosno kako bi ih se obeshrabrilo da to čine. Naime ti auti nemaju naprednu tehnologiju za smanjenje ispušnih plinova.  Nije im palo na pamet da ljudi koji imaju aute starije od 10 godina vjerojatno nemaju novca za kupnju novog  auta.  A ako nemaju novaca za novi auto, otkud bi onda trebali imati dodatnih 800 kn godišnje samo da bi se mogli provozati centrom grada. Da ne spominjem kako se u centru grada nalaze barem tri bolnice (Klaićeva, Draškovićeva, Šalata).  A kao primjer zemlje u kojoj se primjenjuje sličan model spominje se Njemačka. Pa zar se mi možemo uspoređivati s Njemačkom, njihovim standardom i njihovim voznim parkom!? Daljnji apsurd ovog prijedloga je činjenica da se biciklisti koji ne zagađuju grad, smanjuju prometnu gužvu i još k tome žive zdravo i štede, doslovce progoni! Možda da umjesto ovakvih prijedloga potaknu više ljudi da se voze biciklima i poboljšaju biciklističke uvjete u gradu, navedenih problema uopće ne bih bilo. Ali kako bi se onda preko leđa sirotinje punio državni proračun?

Ali nije problem samo u državi i institucijama, postali smo socijalno neosjetljivo društvo. Moram priznati da sam nedavno, vidjevši kako seljaci koji štrajkaju zbog nekoliko lipa niže ili više otkupne cijene mlijeka to isto mlijeko prolijevaju u kanalizaciju ostala šokirana. Pa ljudi dragi, zar vas nije sram?! U zemlji koja je u dubokoj ekonomskoj krizi i mnogi ljudi jedva krpaju kraj s krajem da bi svakoga dana pribavili litru  mlijeka na stol svoje obitelji, vi bacate hektolitre mlijeka u kanalizaciju. Iskreno takvo ponašanje za mene je nečovječno. Tek su kasnije, nakon osude javnosti, neki od njih mlijeko poklanjali.  Budimo iskreni, koliko se god prikazivali kao mučenici, niti jedan od tih seljaka niti njegova obitelj nije gladan.  Imaju zemlju na kojoj mogu nešto uzgojiti, mesa ( samo treba ponekad kojoj kravi dopustiti  se oteli), mlijeka… više nego mnogi drugi.

Gledam  na vijestima ljude koji se bore i štrajkaju glađu kako bi im poslodavci isplatili deset mjeseci zakašnjele plaće. A onda taj isti većinski vlasnik tvornice ili poduzeća dođe pred radnike u super skupom autu na kojem se prema modelu može vidjeti da je kupljen nedavno i tvrdi im kako nema novca za njihove plaće.  Trebalo bi donijeti zakon prema kojem se takvim ljudima treba oduzeti sva imovina osim one nužne za život (a prema zakonu je to stan od 35 kvadrata za dvočlanu obitelj) i sav novac iskoristiti da se isplate plaće ljudima koji su je pošteno zaradili. Ali na žalost, takvog zakona nema i bogatu i bahati se šepire pred ljudima koje su doveli na rub egzistencije.

I pitam se možemo  li učiniti išta da promijenimo  sve ovo. Možemo li mi, obični ljudi učiniti išta kako bi promijenili ovakvu socijalnu klimu. Još uvijek sam sanjar i optimist i vjerujem da je i to moguće. Prošle godine bila sam svjedokom kako je jedna mlada djevojka pokrenula „akciju“ kako bi sakupila novac i poslala tri dječaka, svoja susjeda, na dječji kamp. Bila sam oduševljena time. Kao studentica sama nije mogla učiniti mnogo, ali zatražila od svojih prijatelja i poznanika da se priključe i daruju nekoliko kuna (koliko bi možda potrošili na jednu kavu) i u  vrlo kratkom vremenu sakupila dovoljno da dječacima omogući sretno ljetovanje.

E pa to je nešto što bismo mnogi od nas mogli učiniti. Ne misliti samo na sebe, kao što su činili ti seljaci koji su prolijevali mlijeko, nego pogledati na ljude oko sebe. A pomoć nije uvijek samo novac. Vjerujem da svakoj samohranoj majci možete pomoći time da joj, umjesto da plaća majstora, popravite neki kvar u kući. Studenti, toliko bi roditelja bilo sretno da uz sve izdatke koje imaju ne moraju još plaćati instrukcije svojoj djeci. Nije tako teško odvojiti malo svog vremena kako bi djetetu iz ne tako dobro stojeće obitelji pomogli vježbati matematiku ili kemiju.  Mnoge bi mlade mame bile sretne kada bi našle nekoga tko će im besplatno pričuvati dijete na nekoliko sati kako bi one mogle obaviti neke poslove.  Daleko od toga da ne trebamo dizati glas protiv socijalno neosjetljivih zakona i propisa, ali naša se socijalna osjetljivost razvija na osobnoj razini. Kad sam godinu dana bila bez posla i primanja, Bog se čudesno brinuo za mene na razne načine. Ali bila sam jako sretna kad mi je jedna prijateljica poklonila losion za tijelo koji mi je baš tada trebao, a jedna druga se ponudila da me ošiša (i moram priznati da je bila vrlo vješta iako nije profesionalna frizerka).  E pa drage cure, nemojte se ustručavati kupiti kremu, šampon, losion ili maskaru koja je na sniženju i kad vam baš to ne treba. Možda postoji neka prijateljica kojoj treba. Dovoljno je samo otvoriti oči i uši i reagirati na ono što smo vidjeli i čuli.