Godišnji odmori i boravak doma s vlastitom obitelji ponekad
mogu biti prilično naporni. Posebno kad su članovi vaše obitelji toliko
različiti od vas da vas ponekad, bez obzira što čitav život živite s njima,
uopće ne razumiju. Ovoga sam ljeta toliko puta ponovila tu rečenicu „Ja nisam
ti, ja funkcioniram drukčije od tebe“. I to vlastitom bratu koji bi me trebao
znati kao svoj džep. Zapravo, i poznaje me jako dobro, ali i nakon više od 30
godina misli da bih ja trebala biti više poput njega. I nije mu jasno kako ja u
nekim stvarima funkcioniram potpuno drukčije od njega.
I zaista, ponekad se čini kao da smo nas dvoje s dva
različita planeta. Iako smo izgledom jako slični, imamo različite osobnosti,
različite interese, različite svjetonazore i različito funkcioniramo. Moja mama se zato uvijek čudila kad bi netko
rekao kako smo nas dvoje slični, gotovo kao blizanci. Poznajući nas kao dva
sasvim drukčija pojedinca, njoj je to bilo apsurdno. No Toni (kako se zove
dotični brat) se još uvijek čudi i stalno me pokušava pretvoriti u svog malog
klona.
Nije to samo on. Svi mi ponekad očekujemo da će drugi ljudi
biti poput nas. Očekujemo da su im neke stvari koje su nama jednostavne i njima
jednostavne, da su im stvari koje mi volimo zanimljive, ili pak one koje ne
volimo glupe. Ali nije tako. Svatko od
nas je drukčiji, pa čak i oni koji dijele iste gene. Evo tako nekih primjera
mene i mog brata.
On je ekstrovert, a ja sam introvert. Od šest mjeseci kad je
počeo pričati (živa istina, moji roditelji stalno to govore) taj čovjek nije
prestao pričati. Nije da sam ja jako šutljiva osoba, ali usporedbi s njim… Ja
volim svoje vrijeme mira i tišine. Isto tako nisu mi uvijek potrebni ljudi da
bih se opustila. On voli hrpu ljudi i druženja. Ja volim provoditi vrijeme sa
dvoje ili troje ljudi. On je nagao i impulzivan, donosi odluke bez puno promišljanja,
a meni treba vremena da promislim, razmislim i ponovo promislim. To mu često
nije jasno. Za njega stvari funkcioniraju po principu; prilika je tu i moraš ju zgrabiti pa
makar to dugoročno uopće nije pametno. I onda kad ja ne mislim tako, ili se ne
želim upustiti u isti rizik kao on, to ga iznimno čudi.
Također Toni je osoba s mnogo energije. Mnogi bi čak rekli
da je hiperaktivan. Može raditi 16 sati danima, a onda će dva dana skoro cijele
dane prespavati i biti kao nov. Ujutro ustane iz kreveta i odmah je spreman
krenuti u dan. Ja nisam takva. Treba mi neko vrijeme da se razbudim i počnem
normalno funkcionirati. Ne mogu skočiti iz kreveta i biti spremna za dan. Još
ne znam ni kako se zovem. To mu isto nije nikako jasno. I onda ga to ljuti. I
tako mi se ponekad čini da stalno objašnjavam da ja nisam kao on. Da sam
drukčija od njega. Da me pusti da funkcioniram na svoj način i da ću sve stići.
Da ne bi ispalo kako moj brat nema razumijevanja. Mislim da
mu se samo teško pomaknuti iz vlastite kože. No svi smo ponekad takvi. Jednostavno
nam je teško razumjeti ljude koji su drukčiji od nas.. Sjećam se kako u osnovnoj školi nisam nikako
mogla shvatiti kako neka djeca ne razumiju osnove hrvatske gramatike. Meni se
sve to činilo tako jednostavno i logično. Sada znam da imam dar za jezike, no
tada sam mislila da bi svi trebali biti kao ja to jer je tako jednostavno. Svi
ponekad krećemo od te pretpostavke da je nešto jednostavno zato što je nama
jednostavno. Ili pak da je nešto svima komplicirano ako je to nama
komplicirano. U mojem slučaju to je matematika. Mi uviđamo da je nešto logično i
čudimo se kako drugima nije. I onda nastaju nesporazumi. Ponekad se teško
odvojiti od nas samih i gledati na druge kao pojedince drukčijih karaktera,
drukčijih interesa, zanimanja i talenta. Ponekad je jednostavno potrebno
uložiti dodatan trud da razumijemo druge. Ali vjerujem da je vrijedno jer na
taj način možemo izbjeći mnoge svađe, nerealna očekivanja i učiti se
toleranciji. I na kraju krajeva, nije na
nama da mijenjamo druge. Niti ih možemo promijeniti. Možemo naučiti tko smo mi
i tko su oni i promijeniti naša očekivanja.
