Koliko vrijedi život?

Razmišljam o ovoj temi još od terorističkih napada u Francuskoj. Kada sam prvi puta čula vijest o napadima, sjedila sam u autu u stanici za tehnički pregled i čekala da dođem na red. I rasplakala se. Ne toliko zbog tih napada, koliko zbog toga što mi je nekoliko dana ranije umro deda pa me mogla rasplakati svaka tužna pjesma na radiju. Da vijest je bila strašna, no ono što je uslijedilo u danima nakon, zapravo me potaknulo na razmišljanje o našem europskom ili zapadnjačkom licemjerju kada je riječ o vrijednosti ljudskog života.

U roku od nekoliko sati mediji su bili preplavljeni vijestima o događajima i komentarima novinara, političara i običnih ljudi koji su odražavali zgranutost, užas, ljutnju i suosjećanje. Internet je bio pun fotografija zgrada obojanih u boje francuske zastave, uključujući i naše zagrebačke. Cijeli svijet je silno suosjećao s tim jadnim Francuzima. Užas i tama došli su u grad svjetla. Strašno! U centru Europe, ubijeni su Europljani koji su se samo mirno zabavljali na nekom koncertu…

Tih dana teroristički su se napadi dogodili na još dva mjesta izvan Europe. Jedva da smo čuli za njih. Nismo znali ni koliko je ljudi poginulo, tko je izveo napad i ima li među žrtvama možda koje dijete (a sigurna sam da je bilo). Po prvi puta u svom životu, iskreno i duboko me bilo sram vlastite profesije. Bilo me sram jer ipak negdje duboko u srcu nosim ideal o novinarstvu kao profesiji koja razotkriva nepravdu, zločin, laž, informira, daje glas onima koji ga nemaju. No, tih su dana glas dobili samo bogati Europljani. Brojni Sirijci, Iračani, Afganistanci i drugi koje ti isti teroristi maltretiraju, ubijaju i muče … oni nisu imali glas. Bili su tek neka mrlja tamo negdje daleko. Nebitni. Njih nije bilo potrebno oplakivati, bojati profilne slike na FB u boje njihove zastave (tko zapravo zna boje sirijske ili iračke zastave), izražavati užas i zgranutost.

Budimo realni i priznajmo sebi – jeste li isto tako zgranuti kada čujete kako je neki bombaš samoubojica na Bliskom istoku raznio sebe i pritom ubio desetke nevinih ljudi koji su tog jutra možda samo išli na tržnicu kupiti nešto hrane za svoju obitelj. Nitko ih ne oplakuje. To nisu bogati zapadnjaci, nego neki tamo ljudi koji ionako stalno ratuju i međusobno se bore. Ne, neće to nitko izreći naglas. Ne moramo. Dovoljno je da jednostavno ne obraćamo pozornost. Dovoljno je da su nam srca selektivno suosjećajna. Da suosjećamo s majkom iz Pariza koja je toga dana izgubila svoje dijete, ali ne i s majkom iz Sirije koja je možda izgubila dijete, muža i oca.

Ne nisam tih dana svoju sliku na FB obojila u boje francuske zastave. Nisam ništa napisala. Nisam komentirala kako je žalosno. Nisam željela jer sam bila više užasnuta tim licemjerjem svjetskim medija, političara, ali i običnih ljudi, nego samim napadom u Parizu. O nama kao ljudima više govori činjenica da nas smrti nekih ljudi ostavljaju ravnodušnima, a smrti drugi tako „pogađaju“.

 Jedan od poticaja za pisanje ovog članka također je bila smrt Davida Bowieja. I opet sam naišla na tu istu strašnu tugu i oplakivanje. Zamislite umro je poznati glazbenik u dobi od 69 godina. Koja tragedija! Svaka smrt je tragedija za one koji su voljeli osobu koja je umrla. Svaki život je vrijedan, no nisu svi David Bowie. Kako nas može tako rastužiti život jednog glazbenika, ali ne i bake koja je živjela u našoj ulici. Kako žalujemo nad njegovim životom, ali ne i za životom djece koja su se utopila u ledenom jezeru . To su samo djeca koja nisu pazila što rade, ovo je David Bowie. Za njihove roditelje, ta su djeca bila cijeli svijet.

Gubitak je gubitak. Život bi trebao imati istu vrijednost i cijenu bez obzira radi li se o nekome u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u , Velikoj Britaniji ili Iraku, Pakistanu, Siriji, Egiptu, Indiji, Kini, Sjevernoj Koreji ili Nigeriji. Trebao bi biti isto vrijedan radi li se o poznatom pjevaču ili beskućniku koji je umro na ulici, djetetu koje se utopilo ili mladiću koji je poginuo u nekom ratu tamo negdje na Bliskom istoku ili u Africi. Na žalost, u očima mnogih tome nije tako. Jesmo li tako otupjeli da su mediji (čija je jedina svrha postala zarada) serviraju i određuju cijenu nečijeg života ovisno o tome iz kojeg dijela svijeta dolazi i koliko je poznat. Ljudi su ljudi, s istim ljudskim dostojanstvom i vrijednosti u Božjim očima. Samo kod nas ljudi, na žalost, nema svaki ljudski život istu vrijednost. 

Pingvini iz Južne Afrike

Prije nekih šest - sedam godina često sam, zahvaljujući svom tadašnjem poslu, putovala izvan Hrvatske. Nedavno sam pričala o svojim putovanjima i palo mi je na pamet da zapravo nikada nisam pisala o njima. Većinom su to bila putovanja Europom; Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska… Ali jednom, krajem 2008., put me odveo negdje malo dalje - u zemlju, nojeva, pavijana, zebra, slonova, kitova i … pingvina. Da dobro ste pročitali, pingvina. Vjerovali ili ne (a ako ne vjerujete, prilažem fotografiju) u Južnoafričkoj Republici žive pingvini. Na jednoj plaži negdje između Cape Towna i Rta dobre nade nalaze pingivnske jaslice – mjesto gdje se mali pingvini spremaju za odlazak u veliki svijet. Kako pingvini žive na Južnom polu, ovo je najsjevernije mjesto na koje dolaze. No, počnimo od početka….

Da bih uopće došla do JAR- a bilo mi je potrebno 17 sati. Od Zagreba do Frankfurta pa onda 12 sati u avionu do Cape Towna. Dakle, putovanje avionom već sam davno prije apsorbirala, preživjela nekoliko neugodnih turbolencija i jedno polijetanje po oluji, ali većinom su to sve bila putovanja od dva - tri sata maksimum. Dvanaest sati u avionu sama samcata, bez ikog poznatog nije me baš radovalo. Mjesto u avionu nije bilo nimalo lijepo, baš kao ni neki čudan tip koji je sjedio pored mene. Da sam barem sjedila pored nekoga tko mi se činio imalo pristupačan za razgovor… Ovako se u meni probudio onaj najdublji introvertizam koji postoji da sam trpjela do krajnjih granica samo da odem na WC jer mi nije bilo ugodno tražiti čovjeka da se makne da mogu proći. (Da, i moguće je da se čovjek tak ponaša.) Uglavnom preživjela sam. Put natrag bio je puno ljepši i ugodniji jer je sam mnom bio kolega iz Poljske koji me zabavljao veći dio puta. Ipak, predivni dio tog leta bilo je svitanje nad Afrikom. Znate kako svitanje inače može biti divno, ali rađane zore iz aviona iznad kontinenta čija ljepota oduzima dah, prizor je s kojim se malo toga može usporediti.

Ima nešto čarobno u toj Africi. Kao da ta crvena zemlja nekako uđe u vašu kožu i jednom kada je posjetite imate neodoljivu želju da se vratite natrag. I iako sam bila tamo svega dva tjedna, i to većinom u konferencijskom centru, daleko od grada i uobičajenog života, onih nekoliko susreta s pavijanima, pogled u beskonačno uzburkano more s Rta dobre nade, kitovi u zaljevu, pingvini na nekoj plaži, planina iza mjesta na kojem smo boravili, ti veseli Afrikanci čiji glasovi tako zvonko odzvanjaju… Čovjek ne može, a da se ne zaljubi.

Daleko da sam stekla ružičastu sliku toga nama dalekog svijeta. Jednoga dana odveli su nas do jednog sluma gdje žive oni najsiromašniji i do hospicija gdje su smješteni ljudi oboljeli od

AIDS-a; na mjesta koja predstavljaju ono najgore i najtužnije u Africi – siromaštvo i epidemiju AIDS-a. Bio je to dan kada mi se slomilo srce. Vrativši se natrag u Hrvatsku, zemlju u kojoj mnogi kukaju kako im je teško, ali imaju toliko, toliko toga više nego ta jadna balava djeca u tom naselju koja možda u životu nikada neće imati priliku za ikakav bolji život, bila sam u isto vrijeme preplavljena osjećajem zahvalnosti što živim tu gdje živim i frustrirana kada bih čula ljude kako se žale. Poželjela sam vikati: „Niste normalni, imate toliko toga, što vam fali. Prestanite. Trebate vidjeti kako ljudi žive.“ Ali dok ne vidiš, teško se poistovjetiti. Isto tako, mjesecima sam znala imati noćne more da sam zaražena HIV-om. Samo jedan dan na mjestu gdje su bolesni ljudi s kojima zapravo nikada nisam došla u nikakav kontakt, a moja je podsvijest tako reagirala. A ljudi tamo posvećuju svoj život brizi za te bolesnike.

No, bilo je tu i izuzetno zabavnih trenutaka. Kad smo tek došli, domaćini su nas okupili i desetak minuta nam davali upute vezane uz pavijane. Umorna od puta pitala sam se čemu sve to, no kasnije se pokazalo itekako korisnim. Dakle, pavijani mogu biti prilično opasni, no većinom im je glavni cilj doći do hrane i u tome ne prežu ni pred čime. Kako je konferencijski kompleks gdje smo bili smješteni bio na obroncima planine koja se spušta prema zaljevu, a nije bio ograđen, pavijani su bili gotovo svakodnevni posjetitelji. Većina nas bila je smještena u bungalovima. Da nam ti „životinjski gusari“ (jer tako se ponašaju) ne bi ušli u bungalov i u potrazi za hranom razmetali stvari, morali smo zatvarati prozor (jer veliki pavijani uče male kako da se provuku i kroz najmanji otvor). Pavijani također znaju otvoriti vrata, ali ih ne znaju otključati pa je bolje da zaključavamo bungalove. Možemo čak i ostaviti ključ u bravi izvana (bio je to kršćanski centar i manje-više smo se poznavali pa se zapravo nitko nije brinuo oko krađe). I tako, bilo je tu još uputa koje su se uglavnom svodile na to da pavijani žele hranu i da im se mičemo s puta i bacimo hranu ako je imamo kod sebe pa smo sigurni. I tako jednoga dana, stojim ja se nekim od kolega na dvorištu tog konferencijskog centra i, odjednom se pred nama stvori pavijan. Ne beba povijan, nego ogromni mužjak. Stoji on i gleda nas, stojimo i mi, lagano paralizirani i gledamo njega. „Što da radim? Da zovem nekoga? Da se pomaknem?“ Stajali smo kao ukopani možda nekih pola minute (koje u takvim trenutcima poslovično traju puno duže), a onda se on kulerski okrenuo i otišao ravno prema blagovaonici. Nas dvoje (od silnog uzbuđenja oko pavijana, uopće se sjećam tko je bio pored mene, muška ili ženska osoba) očito nismo bilo dovoljno zanimljivi.  Vidjeli smo ih još nekoliko puta u centru, na cesti prema Rtu dobre nade i sl., no ovaj bliski susret bio je ono pravo malo iskustvo susreta s afričkom divljinom. Mogu vam reći, nije to mala životinja, neki slatki majmunčić kojeg biste stavili u krilo pa se igrali s njim kao s nekim štenetom. Stoji preda vama, i da želi, mogao bi samo tako skočiti čovjeku za vrat i zbogom živote. No dobro, ovi oko centra su možda ipak bili malo pitomiji.

Bio je studeni kada sam boravila tamo, što bi zapravo trebalo biti kao svibanj u Hrvatskoj. Predivno, ako pogodiš da taj svibanj, odnosno studeni nije kišovit i vjetrovit. Na žalost, vrijeme nam nije bilo baš previše naklonjeno, no ipak bilo je lijepih dana. Jednog relativno lijepog, ali izuzetno vjetrovitog dana išli smo na izlet u nacionalni park koji obuhvaća Rt dobre nade. Predivno, ali i usto vrijeme zastrašujuće. Mislim da u Hrvatskoj ne postoje takvi valovi kakve sam tamo vidjela. I taj nevjerojatan pogled u daljinu prema beskrajnom plavetnilu. Znate, kada dođete na Jadran, gotovo uvijek na horizontu ima neki otok, otočić, hrid, zaljev… nešto. Dolje na krajnjem jugu Afrike, pogled prema Antartici nudi samo beskrajno more koje se negdje u daljini spaja s horizontom. Totalno čudan osjećaj za nekoga iz zemlje tisuću otoka. A ocean (Indijski) djeluje tako ogromno kao da je spreman nekoga progutati. No, koliko god bila moćna ta beskrajna pučina, koliko god bile predivne pjeskovite plaže, meni je nekako ipak nedostajala ona predivna tamno plava boja našeg Jadrana.

I za kraj, pingvini. Da ne biste mislili kako sam vas navukla naslovom pa onda ostavila na suhom. Dakle, kada sam prvi puta čula da možemo ići pogledati pingvine i ja sam bila u nevjerici. No, znatiželjna kakva jesam (a zaista nema smisla da propustim takvu priliku), jednoga dana sam se uputila do mjesta na kojem žive te bebe pingvini. Nisu to oni veliki carski pingvini poznati iz raznih dokumentaraca, već neka manja vrsta, ali svejedno pingvini. Da bi se došlo do njihova obitavališta, bilo je potrebno nekih 40 minuta hoda od našeg centra. Dobra stvar je da gotovo cijelo vrijeme puteljak vodi uz predivne pješčane plaže ograđene ogromnim stijenama. Neki moji kolege iz Rusije, Poljske i nekih hladnijih krajeva čak su se usudili kupati na jednoj. Temperatura mora bila je 18 stupnjeva. Naravno, kao prava Hrvatica naučena na topli Jadran rekla sam im da nema šanse jer se mi Hrvati ne kupamo dok temperatura mora nije barem 22 (moram priznati da sam plivala i kada je mora bilo hladnije, ali 18 stupnjeva mi se ipak činilo premalo). I zaista, nakon te ugodne šetnje čovjek stigne do pingvina. Dan je bio sunčan. Sa sunčanim naočala, u japankama i majci bez rukava gledala sam te ptice za koje svi mi vjerujemo kako žive samo tamo gdje vlada vječni snijeg i led. Prizor za pamćenje.

I tako, moja priča o Africi morala je jednom doći kraju, ali ostala mi je želja da ponovo posjetim taj predivni kontinent. Uvijek sam željela vidjeti žirafu u divljini. A pričao mi je kolega iz Kenije kako u Nairobiju postoji neki park (poput našeg Maksimira) u kojeg ujutro žirafe, zebre i slične životinje dođu na pojilo. Pa tko zna, možda jednoga dana odem vidjeti tu žirafu.