Prije
nekih šest - sedam godina često sam, zahvaljujući svom tadašnjem poslu,
putovala izvan Hrvatske. Nedavno sam pričala o svojim putovanjima i palo mi je
na pamet da zapravo nikada nisam pisala o njima. Većinom su to bila putovanja Europom;
Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska… Ali jednom, krajem 2008., put me
odveo negdje malo dalje - u zemlju, nojeva, pavijana, zebra, slonova, kitova i
… pingvina. Da dobro ste pročitali, pingvina. Vjerovali ili ne (a ako ne vjerujete,
prilažem fotografiju) u Južnoafričkoj Republici žive pingvini. Na jednoj plaži
negdje između Cape Towna i Rta dobre nade nalaze pingivnske jaslice – mjesto
gdje se mali pingvini spremaju za odlazak u veliki svijet. Kako pingvini žive
na Južnom polu, ovo je najsjevernije mjesto na koje dolaze. No, počnimo od
početka….
Da
bih uopće došla do JAR- a bilo mi je potrebno 17 sati. Od Zagreba do Frankfurta
pa onda 12 sati u avionu do Cape Towna. Dakle, putovanje avionom već sam davno
prije apsorbirala, preživjela nekoliko neugodnih turbolencija i jedno
polijetanje po oluji, ali većinom su to sve bila putovanja od dva - tri sata
maksimum. Dvanaest sati u avionu sama samcata, bez ikog poznatog nije me baš
radovalo. Mjesto u avionu nije bilo nimalo lijepo, baš kao ni neki čudan tip koji
je sjedio pored mene. Da sam barem sjedila pored nekoga tko mi se činio imalo
pristupačan za razgovor… Ovako se u meni probudio onaj najdublji introvertizam
koji postoji da sam trpjela do krajnjih granica samo da odem na WC jer mi nije
bilo ugodno tražiti čovjeka da se makne da mogu proći. (Da, i moguće je da se
čovjek tak ponaša.) Uglavnom preživjela sam. Put natrag bio je puno ljepši i
ugodniji jer je sam mnom bio kolega iz Poljske koji me zabavljao veći dio puta.
Ipak, predivni dio tog leta bilo je svitanje nad Afrikom. Znate kako svitanje
inače može biti divno, ali rađane zore iz aviona iznad kontinenta čija ljepota
oduzima dah, prizor je s kojim se malo toga može usporediti.
Ima
nešto čarobno u toj Africi. Kao da ta crvena zemlja nekako uđe u vašu kožu i
jednom kada je posjetite imate neodoljivu želju da se vratite natrag. I iako
sam bila tamo svega dva tjedna, i to većinom u konferencijskom centru, daleko
od grada i uobičajenog života, onih nekoliko susreta s pavijanima, pogled u
beskonačno uzburkano more s Rta dobre nade, kitovi u zaljevu, pingvini na nekoj
plaži, planina iza mjesta na kojem smo boravili, ti veseli Afrikanci čiji
glasovi tako zvonko odzvanjaju… Čovjek ne može, a da se ne zaljubi.
Daleko
da sam stekla ružičastu sliku toga nama dalekog svijeta. Jednoga dana odveli su
nas do jednog sluma gdje žive oni najsiromašniji i do hospicija gdje su
smješteni ljudi oboljeli od
AIDS-a; na mjesta koja predstavljaju ono najgore i
najtužnije u Africi – siromaštvo i epidemiju AIDS-a. Bio je to dan kada mi se
slomilo srce. Vrativši se natrag u Hrvatsku, zemlju u kojoj mnogi kukaju kako
im je teško, ali imaju toliko, toliko toga više nego ta jadna balava djeca u
tom naselju koja možda u životu nikada neće imati priliku za ikakav bolji
život, bila sam u isto vrijeme preplavljena osjećajem zahvalnosti što živim tu
gdje živim i frustrirana kada bih čula ljude kako se žale. Poželjela sam
vikati: „Niste normalni, imate toliko toga, što vam fali. Prestanite. Trebate
vidjeti kako ljudi žive.“ Ali dok ne vidiš, teško se poistovjetiti. Isto tako,
mjesecima sam znala imati noćne more da sam zaražena HIV-om. Samo jedan dan na
mjestu gdje su bolesni ljudi s kojima zapravo nikada nisam došla u nikakav
kontakt, a moja je podsvijest tako reagirala. A ljudi tamo posvećuju svoj život
brizi za te bolesnike.
No,
bilo je tu i izuzetno zabavnih trenutaka. Kad smo tek došli, domaćini su nas
okupili i desetak minuta nam davali upute vezane uz pavijane. Umorna od puta
pitala sam se čemu sve to, no kasnije se pokazalo itekako korisnim. Dakle,
pavijani mogu biti prilično opasni, no većinom im je glavni cilj doći do hrane
i u tome ne prežu ni pred čime. Kako je konferencijski kompleks gdje smo bili
smješteni bio na obroncima planine koja se spušta prema zaljevu, a nije bio
ograđen, pavijani su bili gotovo svakodnevni posjetitelji. Većina nas bila je
smještena u bungalovima. Da nam ti „životinjski gusari“ (jer tako se ponašaju)
ne bi ušli u bungalov i u potrazi za hranom razmetali stvari, morali smo
zatvarati prozor (jer veliki pavijani uče male kako da se provuku i kroz
najmanji otvor). Pavijani također znaju otvoriti vrata, ali ih ne znaju
otključati pa je bolje da zaključavamo bungalove. Možemo čak i ostaviti ključ u
bravi izvana (bio je to kršćanski centar i manje-više smo se poznavali pa se
zapravo nitko nije brinuo oko krađe). I tako, bilo je tu još uputa koje su se
uglavnom svodile na to da pavijani žele hranu i da im se mičemo s puta i bacimo
hranu ako je imamo kod sebe pa smo sigurni. I tako jednoga dana, stojim ja se
nekim od kolega na dvorištu tog konferencijskog centra i, odjednom se pred nama
stvori pavijan. Ne beba povijan, nego ogromni mužjak. Stoji on i gleda nas,
stojimo i mi, lagano paralizirani i gledamo njega. „Što da radim? Da zovem
nekoga? Da se pomaknem?“ Stajali smo kao ukopani možda nekih pola minute (koje
u takvim trenutcima poslovično traju puno duže), a onda se on kulerski okrenuo
i otišao ravno prema blagovaonici. Nas dvoje (od silnog uzbuđenja oko pavijana,
uopće se sjećam tko je bio pored mene, muška ili ženska osoba) očito nismo bilo
dovoljno zanimljivi. Vidjeli smo ih još
nekoliko puta u centru, na cesti prema Rtu dobre nade i sl., no ovaj bliski
susret bio je ono pravo malo iskustvo susreta s afričkom divljinom. Mogu vam
reći, nije to mala životinja, neki slatki majmunčić kojeg biste stavili u krilo
pa se igrali s njim kao s nekim štenetom. Stoji preda vama, i da želi, mogao bi
samo tako skočiti čovjeku za vrat i zbogom živote. No dobro, ovi oko centra su
možda ipak bili malo pitomiji.
Bio je
studeni kada sam boravila tamo, što bi zapravo trebalo biti kao svibanj u
Hrvatskoj. Predivno, ako pogodiš da taj svibanj, odnosno studeni nije kišovit i
vjetrovit. Na žalost, vrijeme nam nije bilo baš previše naklonjeno, no ipak
bilo je lijepih dana. Jednog relativno lijepog, ali izuzetno vjetrovitog dana išli
smo na izlet u nacionalni park koji obuhvaća Rt dobre nade. Predivno, ali i
usto vrijeme zastrašujuće. Mislim da u Hrvatskoj ne postoje takvi valovi kakve
sam tamo vidjela. I taj nevjerojatan pogled u daljinu prema beskrajnom
plavetnilu. Znate, kada dođete na Jadran, gotovo uvijek na horizontu ima neki
otok, otočić, hrid, zaljev… nešto. Dolje na krajnjem jugu Afrike, pogled prema
Antartici nudi samo beskrajno more koje se negdje u daljini spaja s horizontom.
Totalno čudan osjećaj za nekoga iz zemlje tisuću otoka. A ocean (Indijski)
djeluje tako ogromno kao da je spreman nekoga progutati. No, koliko god bila
moćna ta beskrajna pučina, koliko god bile predivne pjeskovite plaže, meni je
nekako ipak nedostajala ona predivna tamno plava boja našeg Jadrana.
I za
kraj, pingvini. Da ne biste mislili kako sam vas navukla naslovom pa onda
ostavila na suhom. Dakle, kada sam prvi puta čula da možemo ići pogledati pingvine
i ja sam bila u nevjerici. No, znatiželjna kakva jesam (a zaista nema smisla da
propustim takvu priliku), jednoga dana sam se uputila do mjesta na kojem žive
te bebe pingvini. Nisu to oni veliki carski pingvini poznati iz raznih dokumentaraca,
već neka manja vrsta, ali svejedno pingvini. Da bi se došlo do njihova
obitavališta, bilo je potrebno nekih 40 minuta hoda od našeg centra. Dobra
stvar je da gotovo cijelo vrijeme puteljak vodi uz predivne pješčane plaže
ograđene ogromnim stijenama. Neki moji kolege iz Rusije, Poljske i nekih
hladnijih krajeva čak su se usudili kupati na jednoj. Temperatura mora bila je
18 stupnjeva. Naravno, kao prava Hrvatica naučena na topli Jadran rekla sam im
da nema šanse jer se mi Hrvati ne kupamo dok temperatura mora nije barem 22
(moram priznati da sam plivala i kada je mora bilo hladnije, ali 18 stupnjeva
mi se ipak činilo premalo). I zaista, nakon te ugodne šetnje čovjek stigne do
pingvina. Dan je bio sunčan. Sa sunčanim naočala, u japankama i majci bez
rukava gledala sam te ptice za koje svi mi vjerujemo kako žive samo tamo gdje
vlada vječni snijeg i led. Prizor za pamćenje.
I
tako, moja priča o Africi morala je jednom doći kraju, ali ostala mi je želja
da ponovo posjetim taj predivni kontinent. Uvijek sam željela vidjeti žirafu u
divljini. A pričao mi je kolega iz Kenije kako u Nairobiju postoji neki park
(poput našeg Maksimira) u kojeg ujutro žirafe, zebre i slične životinje dođu na
pojilo. Pa tko zna, možda jednoga dana odem vidjeti tu žirafu.
Nema komentara:
Objavi komentar