Kalifornija

Opće je poznata činjenica da ne volim zimu, snijeg i hladnoću. Ne volim kada moram pola sata na sebe navlačiti odjeću kako bi izašla iz stana. Ne volim vožnju po snijegu, niti kada moram prvo otkopati auto kako bi izašla s parkirališta. Ne volim hladnoću i mrzim štrample. Šrample su izum za mučenje tijekom zime bez kojeg se na žalost na temperaturama ispod nule ne može. Da, zima nije moje godišnje doba. A onda iz Zagreba gdje zime mogu biti čak i podnošljive, odselim u Chicago gdje me zateknu temperature od -19. Što da kažem, ljubav čini čuda.  Ne postoji dovoljno emotikona da izrazim svoje užasavanje takvom temperaturom. Naravno da me se ne može baš tako lako izvući iz stana ili ispod dekice.

Sva sreća tu na scenu stupa putovanje u Kaliforniju. U tjednu nakon Božića i prvim danima 2018. iz strašne hladnoće vjetrovitog grada koji se ledio na temperaturama koje se nisu dizale iznad -10, pobjegli smo u sunčanu Kaliforniju. Jedva sam dočekala da vidim sunce i uživam u ljepšim temperaturama. Na dan našeg odlaska iz Chicaga padao je snijeg;  temperature koje je bila debelo u dvoznamenkastim brojevima u minusu ne želim se ni sjećati. Na aerodromu je sve nekako kasnilo. Mogu reći da sam se u životu naputovala avionom puno više od prosječnog Hrvata, no još nikada nisam vidjela da avion prije polaska izvana prskaju antifrizom. Sat vremena sjedili smo u avionu prije polijetanja kako bismo bili spremni nositi s ekstra ledenim prilikama u atmosferi iznad sjevera SAD-a. No, pred nama je bila sunčana Kalifornija. Sunce….

I tako se let od početnih 4 sata zbog zime, snijega i drugih ostalih nedaća pretvorio u 6 sati. Nakon putovanja od 12 sati do Južne Afrike, ovo i nije tako strašno, no u Kaliforniju, točnije San Diego smo stigli u 4 sata po čikaškom vremenu. I tako smo usred noći u svojim zimskim kaputima i jaknama iskoračili na ugodnih petnaestak stupnjeva kalifornijske noći i ugledali palme. Nije bilo sunca, no nije ga ni trebalo biti da zaključim da sam na nekoliko zimskih dana iz ledenog kraljevstva zakoračila u sunčanu oazu gdje ću barem na nekoliko dana moći napuniti baterije i uživati u toplini.

Zaista, nisam ni znala koliko mi nedostaje sunce i lijepo vrijeme dok sljedećeg dana nisam sjela na
predivnu terasu naših domaćina te pritom na sebi imala samo traperice i majicu. Temperatura od dvadesetak stupnjeva celzija u posljednjim danima prosinca. Nešto poput svibnja u Zagrebu kad bez,brižno možeš sjesti van i uživati u kavi na terasi s prijateljima. Sjedila sam tamo upijajući sunčeve zrake, uživajući u predivnom pogledu na kalifornijska brda u društvu predivnih domaćina, ljubljenog mužića i dva labradora. Uživancija. Nedostajalo mi je sunce. Nedostajala mi je toplina. Nedostajala mi je kuća s vrtom i pas. Osjećala sam se gotovo kao u nekom predivnom tropskom snu.

Kalifornija je lijepa. Brdovita. Illinois u kojem živim je ravan. Gotovo da nema ni brda. Odjednom kao da sam se osjećala više doma. Ipak Zagreb i okolica imaju svoja brdašca. No, Kalifornija me zapravo dosta podsjetila na Dalmaciju. Palme, nisko raslinje, brdovitost, agrumi, utjecaj meksičko španjolske arhitekture. I more, odnosno Tihi ocean. Nije to bio moj prvi susret s oceanom. Vidjela sam Indijski ocean u Južnoj Africi. Lijep je. Moćan. Ogroman i nepregledan. No, za nas odrasle uz Jadransko more i sve njegove ljepote, postoji nešto što nedostaje – otoci. Na našoj obali uvijek je na horizontu neki otok, pa makar on bio tako malen da na njega stane svega nekoliko ovaca. Ocean je prazan. Velik i nekako beskonačan. More se spaja s horizontom negdje tamo daleko. Nema malih vala koje se prelijevaju jedna uz drugu. I beskonačna pješčana plaža. Kaže mi Zvonimir (koji je tijekom svog boravka u Marincima živio u San Diegu): „To je plaža kakvu ja znam.“ Moj odgovor: „Meni nije.“ Plaža kakvu ja znam je šljunčana ili stjenovita u nekoj maloj vali. Kako se percepcija razlikuje. To ne znači da plaža nije divna. Uživala sam hodajući bosa po tom beskrajnom pijesku i bježeći od valova koji su, bili malo prehladni da bi čovjek uživao točajući noge u oceanu. Ipak malo sam ih smočila – da mogu reći da sam umočila noge u dva oceana.

Malo je reći da mi je bilo žao kada smo se morali vratiti natrag u hladni Chicago. Naši domaćini, predivan stariji bračni par, brinuli su se za nas kao da su nam roditelji. Mazili su nas i pazili i vodali okolo.  U jednom trenutku osjećala sam se kao da kad sam kao djevojčica bila na moru s roditeljima i išla s mamom na plažu dok je mama pripremala hranu koju ćemo ponijeti sa sobom. Definitivno ni u jednom trenutku nismo mogli biti gladni. Iako možda nismo imali spektakularni novogodišnji tulum s vatrometom i pretjeranim količinama hrane, malo je vjerojatno da ću ikada više prvi dan u novoj godini provesti šećući bosa po pješčanoj plaži na temperaturi od nekih dvadesetak stupnjeva. Da, apsolutno sam uživala u svojoj mirnoj, tihoj i iznad svega toploj kalifornijskoj Novoj godini.