Sjećate li se kada ste posljednji puta primili pravo
pravcato pismo? Ne? Iskreno, ni ja. Koliko god razmišljala, ne mogu se sjetiti
kada se posljednji puta u mom poštanskom sandučiću našla koverta ispisana
poznatim rukopisom koja je skrivala isto tako rukom ispisan papir. Prošle su
godine. Nisam se mogla sjetiti ni kada sam posljednji puta ja nekome poslala
pravo pravcato pismo. Napisala sam ih doduše mnogo, ali nisam imala dovoljno
hrabrosti poslati ih. Ili mi je samo pisanje pisma bilo dovoljno emocionalno
pražnjenje da nakon toga nisam imala potrebnu poslati ga. Takvih je pisama
bilo, ali ne i onih „pravih“.
A nekada sam jako voljela pisati pisma. Još dok sam bila
dijete, uvijek sam imala nekog s kim sam se dopisivala. Neku prijateljicu koja
je živjela daleko ili sam njezinu adresu pronašla u dječjem časopisu pod
rubrikom „želim se dopisivati“. I s iščekivanjem bih gotovo svakoga dana
odlazila do poštanskog sandučića u nadi da će se u njemu naći moje pismo. Nisu svi
uvijek bili tako entuzijastični kao ja pa sam ponekad morala čekati malo dulje,
ali svejedno, bila je to velika radost pronaći pismo naslovljeno na mene.
U jednom periodu krajem osnovne škole redovito sam pisala
pisamca prijateljici koja je išla sa mnom u razred i viđale smo se svakoga
dana. Pisala sam joj o tom danu, što mi je tko rekao, što me razveselilo,
razljutilo, kako sam se osjećala kada sam odgovarala neki predmet i koliko mi
je zanimljiva knjiga koju sam trenutno čitala (već tada sam uz lektiru čitala
još pokoju knjigu sa strane). Zapravo, i danas to klinke rade, samo se njihova „pisma“
svode na razgovore preko raznih chatova, sms-ova, e-mailova i sl. Sve negdje do
kraja fakulteta imala sam nekoga s kime sam se redovito dopisivala. Nakon
srednje s prijateljicom iz razreda, osobama koje su živjele daleko, ali smo se
negdje upoznale… Jedna kolegica s faksa s kojom sam si tada bila bliska otišla
je na jedan semestar studirati u Italiju. Vjerujem da mi nikada nitko nije tako
ogolio dušu kao ta djevojka u tim pismima.
I znate što, još uvijek čuvam sva njezina pisma. Zapravo,
čuvam jako, jako puno pisama koje sam dobila. Možda sam se riješila onih iz
djetinjstva, ali sve ostale čuvam. Imam jednu kutiju s pismima i razglednicama
koju čuvam već godinama. Većinom skuplja prašinu na vrhu ormara, ali s vremena
na vrijeme je izvadim i pročitam pokoje. Bude zaista zanimljivo. Ponekad tužno,
ponekad smiješno, ponekad se začudim mudrosti, a ponekad nezrelosti koja je u
njima. Ali uvijek mi bude drago čitati ih i ponovo poželim napisati pokoje. Ali…
gotovo nikada to ne učinim. Na žalost.
Ne moram ni postavljati pitanje zašto nitko više ne piše
pisma. Zamijenili su ih e- mailovi i chatovi, blogovi i društvene mreže. Mislim
da nije problem u tome da ljudi više uopće ne pišu. Samo su pisma nekako ostala
zapostavljena. Ona koja su stoljećima bila glavni način osobne, ali i svake
druge vrste korespodencije, danas se smatraju presporima. Ali iskreno rečeno,
danas pisma putuju puno brže nego što su ikada prije. Ako šaljemo pismo unutar
zemlje, stići će u roku od dan dva. Nijedna vijest nije baš tako zastarjela za
dan, dva. Samo lakše je sjesti, napisati mail i poslati u nekoliko sekundi. I
odgovor možda stigne za nekoliko sati. No, odgovor će biti pohranjen negdje u
nekoj virtualnoj memoriji, ne u prašnjavoj kutiji na ormaru koju jednoga dana
možeš otvoriti i ponovo pročitati.
Ovo nije tekst u kojem nekoga pokušavam uvjeriti kako su
moderna tehnologija i moderna sredstva komunikacije zla i neosobna. Ne mislim
to. Moderna sredstva komunikacije su prije svega izuzetno praktična. Ali ima
ono nešto u iščekivanju rukom napisanog pisma u sandučiću. Zato, ono što vas
želim potaknuti ovim postom je da nekome napišete pismo. Prijateljici, mami,
dečku, curi, mužu, ženi, baki (bakama bi to zasigurno bilo divno), nekome tko
vam je drag… Sigurno ćete ih ugodno iznenaditi. A tko zna, možda u svom
sandučiću za nekoliko dana pronađete odgovor. Samo svakako navedite povratnu
adresu. Ja sam osobno odlučila napisati
pismo svojoj dragoj prijateljici za koju znam da će biti oduševljena kada ga primi.
Tko zna, možda pokrenemo revoluciju i ponovo učinimo da pisma budu „in“.
