Nikad zadovoljni

Nisam pisala neko vrijeme jer mi je bilo prevruće. Sve sam se nekako uvjeravala budem sutra, budem sutra, ali sutra bi onda bilo još toplije. No, uzevši u obzir da sam željela pisati baš o vremenu (barem jednim dijelom), ova je situacija postala pomalo paradoksalna. Ni sada nije baš bajna temperatura, ali je u mojoj sobi dovoljno podnošljivo da bih sjela i pisala. 

Dakle, vrijeme. Svi smo se u zadnje vrijeme naslušali o tom vremenu. Užasne vrućine, prije toga kiše;  tako bismo mogli unedogled. No, čini mi se da je upravo u tome problem. Kada je vruće, po cijele dane samo mrmljamo kako je vruće, kako se ne može disati ni raditi, umiremo, jadni smo, nervozni. Za sve nam je kriva vrućina. Prije samo dva, tri tjedna zbrajali smo jer stalno pada kiša. Na radiju sam svaki dan slušala kako voditeljice u totalnom očaju najavljuju još jedan kišoviti dan i čeznu za tračkom sunca. A kad je došlo sunce počeli smo jamrati. I tako stalno. Pred Božić svi čeznu za barem par pahulja snijega kako bi doživjeli tu čaroliju Božića (Grinchu u meni se diže želudac od samog spomena takve sintagme). A onda, kad konačno dočekamo snijeg i on nikako da stane padati, radimo dramu od toga kako ga počistiti, kako na posao, u školu… Ovogodišnji splitski zimski debakl bolje je ni ne spominjati.  Mediji su prepuni vijesti o strahotama godišnjih doba. 

Ne znam kako vama, ali meni se nameću neka pitanja. Zar do prije nekoliko godina nismo imali promjene godišnjih doba? Zar ljeta nisu uvijek bila vruća, a zime  hladne i snjegovite? Odakle toliko čuđenje i dramaturgija? I ranije smo trpjeli vrućine ljeti i hladnoću i snijeg zimi, jesenje i proljetne kiše, poneku sušu. I svi smo preživjeli. A najluđe od svega je da naše neprestano mrmljanje, jamranje i žaljenje nikako neće promijeniti stanje u atmosferi. Vrijeme je takvo kakvo je. Nećemo ga mi promijeniti svojim nezadovoljstvom. Vjerujem da bi nam svima bilo puno lakše kad bismo jednostavno prihvatili činjenicu da živimo u klimi u kojoj živimo i da ćemo se ljeti boriti s vrućinom, a zimi s hladnoćom. Jednostavno se oboružaš svim mogućim sredstvima potrebnim za preživljavanje vremenskih prilika, prilagodiš svoje aktivnosti  (popodnevna siesta je mudar običaj ljudi i toplim krajevima) i ideš dalje. I manje si nezadovoljan. Vrijeme je takvo kakvo je. Apsolutno ništa ga ne može promijeniti!

Vrijeme je samo jedan primjer krivog stava ljudi. Ne mrmljamo mi samo na vrijeme (a pritom ako mene pitate i na Boga). Ljudi su općenito nezadovoljni. Kad bi barem imali bolju plaću, bolji posao, boljeg muža, bolju Vladu, boljeg šefa, bolji auto, bolji stan… Popis može ići u nedogled. Ali prečesto očekujemo nerealne stvari. Očekujemo da bismo trebali živjeti standardom Nijemaca ili Skandinavaca.  Ali zašto? Rođeni smo u ovoj zemlji. Stvari u njoj nisu bajne, ali naše neprestano mrmljanje neće ih promijeniti. Možemo se potruditi da promijenimo stvari koje se mogu promijeniti, moliti da se promijene one stvari koje samo Bog može promijeniti i biti zadovoljni onime što imamo. I da, mnogi će se pitati zašto bi bili zadovoljni kad to nešto što imamo i nije nešto. Možda zato što i to nešto što imamo može nestati za tili čas. Dođe potres i u nekoliko minuta razruši vam se kuća. Dogodi se nesreća i u trenu ostanete bez člana obitelji. Odete na rutinski pregled i ustanovite da vam je zdravlje opasno ugroženo. Propadne firma i ostanete bez tog posla koji ste imali i koji uopće nije bio tako loš.  Ljudi su vrlo često nezadovoljni jer su nezahvalni. Nezahvalni smo za naše obitelji, kuće, poslove, zdravlje, živote, prijatelje. Prije nekoliko godina bila sam u Južnoj Africi.  Tijekom tog boravka jednoga dana posjetili smo slam. Nije to čak ni bio slam velegrada kao Cape Towna, već nekog gradića. Ali uvjeti u kojima su ljudi tamo živjeli bili su katastrofalni. Srce mi se slomilo kad sam vidjela djecu u pohabanoj odjeći, ljude koji žive u limenim šupama i stračarama, blato na cesti, bez vode i kanalizacije, kad sam saznala da je svaki četvrti stanovnik HIV pozitivan. Mi ne znamo koliko nam je lijepo. Uvijek gledamo samo na Ameriku, Englesku, Njemačku, ali nikada se ne sjetimo da veliki dio svijeta živi u puno, puno gorim uvjetima od nas u Hrvatskoj.  Jer bez obzira na krizu, mi imamo mobitele, tekuću vodu, struju, kompjutere, mnoštvo odjeće, kozmetiku, televizor, knjige i krov nad glavom. Mnogi to nemaju. Ne znači da bismo trebali biti pasivni i ne činiti ništa da poboljšamo svoje stanje, ali trebali bismo biti zahvalni za ono što imamo i naučiti živjeti zadovoljni s time. A čovjek koji naučiti biti zadovoljan sa onime što ima je radostan čovjek. 

I da se vratim na vrijeme s kojim sam počela ovaj post. U jednom od prijašnjih postova pisala sam kako mrzim kišu. E pa ove zime ostali smo bez vode u bunaru. Morali smo, baš kao i mnogi susjedi, produbljivati bunar kako bismo imali vode. Ne samo da sam postala svjesna koliko je čista , tekuća voda veliki blagoslov, nego sam počela moliti za kišu. Uvidjela sam kako je kiša koju toliko ne volim veliki blagoslov od Boga. Da je ona dar s neba koji nam daje život.  Ponekad nam se treba dogoditi nešto tako drastično da bismo promijenili stav. Ali iskreno, ne mora. Možemo početi gledati na stvari sa stavom zahvalnosti. Vjerujem da bi to mnogima u srce moglo vratiti radost koja im nedostaje.

Je li objektivnost utopija?

Svaki student novinarstva nadobudno će reći kako je objektivnost u  novinarstvu apsolutna norma od koje nikada, ni pod koju cijenu, ne smijemo odustajati. Doduše, reći će to barem oni koji još nikada nisu bili na praksi niti u jednoj redakciji. Oni što jesu, još će se htjeti držati tih zadanih ideala, ali će u njihovom razmišljanju biti mnogo više skepse. Daleko od toga da tvrdim kako objektivnost ne bi trebala biti jedno od temeljnih načela i vodilja svakog novinara. No praksa (a rekla bih i život) pokazuju kako je nemoguće biti posve objektivan.

Na objektivnost, odnosno subjektivnost, utječu mnoge stvari. Htjeli mi to priznati ili ne, naši osobni stavovi prema nekom pitanju barem će u jednom malom djeliću utjecati na našu objektivnost. U novinarstvu će se to možda očitovati u odabiru pitanja, riječi, tona članka ili emisije, odabira koja vijest zaslužuje prvo mjesto, koliko neki članak dobije prostora u novinama, ili koliko minuta mu posvetimo na radiju ili televiziji. Sve to, koliko god mi ne željeli priznati, ukazuje na to da nismo posve objektivni. Zar bi ijedna medijska kuća ikada mogla napraviti objektivan prilog o svojem vlasniku, vlasnikovom rođaku ili kumu. Naravno da ne. Nećeš gristi ruku koja te hrani. 

No bez obzira na sve ovo rečeno, svaki mladi novinar nauči jednu važnu životnu lekciju koja mu kasnije u životu može biti od velike pomoći. Svaka priča ima dvije strane. Ništa nije tako jednostavno i jednostrano kao što se to čini na prvi pogled. Koliko puta sam se srela s pričom u kojoj je jedna strana govorila sve pozitivno, a druga sve negativno o istoj stvari. Jedna strana bi govorila jedno, a druga nešto sasvim drugo i te dvije priče ponekad nisu imale ništa zajedničkog. Ponekad bi na kraju čovjek mogao doći do neke sredine, no ponekad bi samo iznio sve što drugi kažu i ostavio čitateljima (gledateljima ili slušateljima) da sami dođu do zaključka. Ako je to uopće moguće. 

Na žalost malo je ljudi koji se uopće potrude saznati dvije strane priče. Malo je ljudi koji nekom pitanju uopće prilaze bez predrasuda, otvoreni da uopće čuju što obje strane imaju reći ili da kažu da je druga strana napravila nešto dobro. Možemo to vidjeti svakog dana kod političara koji bi se radije ubili nego priznali da je suprotna stana učinila nešto dobro. Jako sam se dobro osvjedočila tome gledajući propagandu prije referenduma o ulasku u EU. Svaki, ali baš svaki, argument koji sam čula (bio on za ili protiv) bio je toliko nategnut, toliko idealizirao jednu opciju da mi je bilo zlo. Protivnici su prikazali EU kao sotonu koji dolazi da uništi Hrvatsku i Hrvate, a pristaše kao spasitelja koji će nas izvući iz svih problema. Nisam vidjela niti jedan članak gdje su objektivno prikazane pozitivne i negativne strane ulaska u EU. Tako je u svemu. Pa dajte ljudi, ako ništa drugo, barem se informirajte! Barem provjerite je li nešto što stavljate na Facebook zaista istina ili vam se čini istina zato što se poklapa s vašim uvjerenjima. Kad si uvjeren u nešto, najlakše je na Internetu pronaći stotine članaka koji će to potvrditi. No je li to tvoju tezu i tvoj stav čini ispravnim. Naravno da ne, čini te totalno subjektivnim i neinformiranim.

A to je samo politika. Ni prema životnim situacijama se ne odnosimo drugačije. U posljednjih nekoliko godina bila sam svjedokom i sudionikom nekoliko situacijama u kojima su ljudi jednostavno prihvatili priču jedne strane kao apsolutnu istinu te se prema drugoj strani u sporu ponijeli kao apsolutnom krivcu ne davši joj uopće priliku da se izjasni. Doživjela sam da su ljudi koji bi trebali biti objektivni u procesu donošenja odluka krenuli s informacijama „prikupljenim“ samo od jedne strane. Sve dalje nalikovalo je više potvrdi početne teze nego pokušaju da se shvati situacija. To je ono što je žalosno. Kao što sam rekla na početku, vjerujem kako je totalna objektivnost nemoguća. To je utopija. Ali isto tako vjerujem da je moguće promijeniti obrazac ponašanja, potruditi se doći do informacija s obje (ili čak više) strana i tek onda doći do zaključka. Vjerujem da nam je potreban novi obrazac ponašanja i donošenja odluka. Potrebna nam je veća kritičnost prema nama samima, našim djelima, našem ponašanju i svemu onome što smatramo svojim. Potrebno nam je da ljudima prilazimo s malo manje predrasuda. Ja ovdje ne zagovaram nikakav relativizam, već to da svi skupa dobro promislimo kako se odnosimo prema drugima. Određuje li naš stav prema nekome to što smo o toj osobi ili grupi čuli od nekog drugog ili si damo vremena i truda da se sami uvjerimo u istinitost nekih tvrdnji pa onda donosimo zaključak. Stvari su rijetko kada onakve kakve djeluju na prvi, ili čak drugi ili treći pogled. Život je mnogo složeniji od toga. Svaka medalja ima svoje naličje. Svaka priča ima dvije strane. Nemojmo se tvrdoglavo držati samo jedne.