Iako se do sada još nisam susrela s nekim psihološkim
istraživanjem koje bi potvrdilo ovu moju tezu, većina udanih žena (a i one
neudane koje žive s nekim muškarcem bilo da je riječ o njihovom partneru, ocu
ili bratu) složit će se sa mnom da postoji jedna neobična bolest koja zahvaća
muški rod. Ja ću je nazvati Ne mogu
pronaći bolest.
O čemu je riječ? Pa, bolest napreduje otprilike ovako.
Muškarac stupi u brak i nekako dio mozga zadužen za pronalaženje stvari, posebno
u vlastitom domu, polako gubi svoje funkcije. Iz nekog do sada neistraženog i
nepoznatog razloga (ozbiljno potičem psihologe da to istraže), muškarci
jednostavno više nisu u stanju pronaći svoje stvari kao što su čarape,
ključevi, mobitel, knjige ili kućanske potrepštine. Čovjek bi rekao da su stvari
nestale, ali ne, nalaze se upravo na mjestu gdje bi se trebale nalaziti ili na
mjestu za koje je njihova žena rekla da se nalaze. No, nastupa privremeno
slijepilo i nesposobnost i te tražene stvari jednostavno nema. Kao da se nalazi
pod plaštem nevidljivosti. Naravno, tu nastupa žena koja nečim čarobnim trikom
pronalazi stvar.
I ne samo to, čini se da je bolest degenerativna i proporcionalna
muškarčevim godinama i bračnom stažu. Dugim riječima, što je stariji i dulje u
braku, muškarac teže pronalazi neke stvari, a rješenje tog misterija obično je
sljedeće: „Žena je to sakrila.“ Žene, jeste li ikada čule tu rečenicu? Moja mama, naime, već dugi niz godina „sakriva“
stvari od tate. Posebno kada je riječ o kuhinjskim potrepštinama i namirnicama
koje postaju nevidljive kada ih tata treba. Naravno kada mama proviri u
kuhinjski ormarić ili špajzu gdje se nalazi navedena namirnica (za koju je
naravno znala da je tamo jer je dobro svjesna brojčanog i lokacijskog stanja
određenih namirnica) upravo je tamo gdje je rekla. Bila je tamo i
kada ju je tata tražio, umalo ga je ugrizla za nos, no zbog čarolije kojom je
obavijena, on ju nije mogao pronaći. Objašnjenje je: „Ti uvijek sve skrivaš od
mene.“ Naravno, jer joj je u interesu prekinuti sve što je do tada radila,
ustati i pronaći traženu stvar za njega. Na kraju krajeva, treba se malo
razgibati.
Uglavnom, kada sam se udala, znala sam da me tako nešto
jednoga dana čeka, samo nisam znala koliko brzo će do toga doći. Moj novopečeni
mužić je prilično organiziran i vrlo dobro zapaža stvari. Malo što mu promakne.
No, očito nikada nije primio cjepivo protiv Ne
mogu pronaći bolesti.
I tako, jučer navečer gledamo mi film. Odjednom, on se sjeti
jesti kokice i pita: „Imamo li kokica?“
„Imamo“, odgovaram ja apsolutno sigurna u svoju tvrdnju.
On odlazi u kuhinju, neko vrijeme ruje po ormarićima, a onda
čujem pitanje: „Pa gdje su? Nema ih.“
„Pogledaj u ormarić iznad mikrovalne“, odgovaram ja,
nadajući se da je samo gledao u krivi ormarić jer sigurno su tamo gdje sam
rekla da jesu.
„Pa gledam tu, nema ih“, odgovara on u nevjerici.
Na kraju, ustajem iz kreveta, bosa dolazim u kuhinju gdje on
stoji gledajući u ormarić, pomaknem nekoliko namirnica kad ono gle, evo ih,
upravo na mjestu na kojem sam rekla da će biti.
I nakon što me zbunjeno i naivno pogledao apsolutno uvjeren
da ih samo pola minute ranije nije bilo, izgovara famoznu rečenicu moga tate: „To si
ti sakrila.“
Prasnula sam u smijeh. Kao što rekoh, znala sam da će taj
dan jednom doći, samo se nisam nadala da će stići tako rano. Nažalost, čini se
da je ova bolest neizlječiva i jedino što mi žene možemo je pomiriti se s
činjenicom da je sastavni dio našeg života tražiti stvari koje naš muškarac ne
može pronaći.
