Tuga ljepše zvuči kad se otpjeva

Đorđe Balaševoć u jednoj pjesmi kaže: «Tuga ljepše zvuči kad se otpjeva».  Nakon pola sata slušanja njegovih pjesama čovjek zaista postane depresivan. Lako se rastužiti kad gledamo tužan film, čitamo tužnu knjigu ili čujemo tužnu priču. No, sve je to isforsirana tuga kojoj dopuštamo da iziđe iz nas kako se ona prava bol ne bi vidjela. Ne želimo pokazati drugima da smo tužni, stavimo maske i kad nas netko pita kako smo, kažemo da smo dobro.

To naizgled jednostavno pitanje: «Kako si?» Uvidjela sam kako u nekim kulturama to pitanje dolazi odmah nakon pozdrava. Zapravo dio je tog pozdrava. Nakon nekog vremena navikneš se  na to pa samo kažeš: "Dobro", ali nekako se nadaš da možda nekoga zaista zanima. Mi Hrvati (ili bolje rečeno Balkanci) ćemo možda reći: «Što ima novog?» Ali, koliko ljudi zaista želi slušati ako je to nešto novo ujedno i nešto tužno. Doduše, možda je lakše izbjeći odgovor na pitanje što ima novo, nego na pitanje kako si. Lakše je izvući nešto donekle dobro ili se barem prebaciti na pitanje o zdravlju (iz nekog razloga ragovori o bolestima, čak i onim teškima, nisu tako strašni).

No činjenica je da su tuga i bol nešto što skrivamo i držimo iza maski u strahu da netko ne bi vidio da smo slabi. Moramo uvijek biti jaki, moramo se boriti, pokazati radost, snagu; pa ne možemo hodati okolo tužna lica. Tko bi nas želio trpjeti takve? Ljudima se neda družiti s nekim tko nije dobre volje pa onda glumimo da smo dobro kako povrh svega ne bismo još bili i usamljeni.

Jučer sam preko Facebooka razgovarala s jednim prijateljem. Pitao me kako sam, a ja sam mu rekla kako je to komplicirano pitanje. Naravno da je u prvi tren ostao začuđen. Ali u tom trenu reći da sam dobro bila bi notorna laž, a objasniti nekome kako si i nije uvijek lako. Stvar je u tome da neke stvari jednostavno ne možemo izreći riječima (čak ni mi kojima su riječi saveznici). Biblija kaže da srce poznaje svoj jad, a veselje njegovo ne može dijeliti nitko drugi. Neke stvari, bilo da je riječ o tuzi ili radosti, su neizrecive. No znači li to da trebamo hodati okolo pretvarajući se kako je sve u redu? Znači li to da bi tuga trebala biti tema o kojoj se nikada iskreno ne razgovara? O da, patetike ima i previše, onih isforsirano tužnih filmova ili pretjerano tužnih pjesama koje nemaju veze sa životom.

Ali tko na glas kaže da je tužan jer je odbačen? Tko govori o boli  nepravde? Tko govori o boli gubitka, boli usamljenosti, boli prevare, propalih snova i neostvarenih želja? I reći ću vam jedno. Ja prva ću šutjeti i u većini slučajeva na pitanje kako sam odgovoriti nekom frazom ili na neko konkretnije pitanje reći da ne želim razgovarati o tome. Razlog tome nije taj što se bojim ispasti slaba. Razlog tome je što ljude zapravo ne zanima. Razlog tome je što (uz nekoliko časnih iznimaka) više ne vjerujem ljudima. Dugo sam naivno mislila da su ljudi nemaju skrivenih motiva. Iako su mi drugi često to pokušali pripisati, ja ne znam biti lukava. Ja sam ono što vidiš. Pa sam (kako li sam samo luda bila) mislila da su i drugi takvi. 

Ne pišem ovo zato da bih javno rekla kako sam tužna i izazvala javnu zabrinutost nakon koje će me ljudi ispitivati što mi je. Molim vas nemojte to činiti. Pišem da vas potaknem da razmislite koliko ste iskreni prema sebi i drugima. Da razmislite koliko puta ste nekoga pitali kako je, a da vas uopće nije bilo briga. Koliko ste puta rekli da je sve super, a srce vam se slamalo. Ne mislim da morate svakom strancu otvoriti srce i ispričati životnu priču, ali nemojte ni glumiti. Nemojte glumiti da je život super kad nije, nemojte se skrivati iza duhovnosti i reći kao je Bog dobar i imate njegovu radost u srcu. To je kamuflaža. Čovjek može u isto vrijeme biti istinski tužan i imati radost Gospodnju u srcu. To ne isključuje jedno drugo. To je radost spasenja, radost spoznaje da je Bog u kontroli i onda kad ti je srce slomljeno na tisuću komada.  Ali moramo sami sebi, a ponekad i drugima, priznati da nam je srce slomljeno. Jer ako stvari nisu slomljene, nećemo ih nikada dati na popravak.  A onaj koji popravlja srca, čeka upravo na to. Da ih damo na popravak. Ponekad čak i tako da drugima kažemo da su slomljena.  

Socijalna (ne)osjetljivost

U Ustavu RH piše kako je Hrvatska socijalna država. Pojednostavljeno rečeno to bi značilo da se država, institucije i društvo općenito brinu za socijalno ugrožene pojedince i skupine kako bi im osigurali dostojanstven život. Da, to nam, barem na papiru jamči Ustav.  Samo, papir je daleko od naše hrvatske stvarnosti.

Iako se naš narod, čini se, naučio primati sve od države pa se onda buni kad ta ista država povuče neke povlastice, čini se da se zakoni općenito donose bez razmišljanja o njihovim socijalnim konotacijama. Evo jednog od zadnjih primjera takve nesuvisle politike. 

Nedavno sam pročitala najavu novih propisa o prometu u centru Zagreba. Prema prijedlozima prometnih stručnjaka koji žele smanjiti gužve i količinu ispušnih plinova u centru grada, auti stariji od 10 godina trebali bi plaćati 800 kn godišnje kako bi mogli prometovati centrom grada, odnosno kako bi ih se obeshrabrilo da to čine. Naime ti auti nemaju naprednu tehnologiju za smanjenje ispušnih plinova.  Nije im palo na pamet da ljudi koji imaju aute starije od 10 godina vjerojatno nemaju novca za kupnju novog  auta.  A ako nemaju novaca za novi auto, otkud bi onda trebali imati dodatnih 800 kn godišnje samo da bi se mogli provozati centrom grada. Da ne spominjem kako se u centru grada nalaze barem tri bolnice (Klaićeva, Draškovićeva, Šalata).  A kao primjer zemlje u kojoj se primjenjuje sličan model spominje se Njemačka. Pa zar se mi možemo uspoređivati s Njemačkom, njihovim standardom i njihovim voznim parkom!? Daljnji apsurd ovog prijedloga je činjenica da se biciklisti koji ne zagađuju grad, smanjuju prometnu gužvu i još k tome žive zdravo i štede, doslovce progoni! Možda da umjesto ovakvih prijedloga potaknu više ljudi da se voze biciklima i poboljšaju biciklističke uvjete u gradu, navedenih problema uopće ne bih bilo. Ali kako bi se onda preko leđa sirotinje punio državni proračun?

Ali nije problem samo u državi i institucijama, postali smo socijalno neosjetljivo društvo. Moram priznati da sam nedavno, vidjevši kako seljaci koji štrajkaju zbog nekoliko lipa niže ili više otkupne cijene mlijeka to isto mlijeko prolijevaju u kanalizaciju ostala šokirana. Pa ljudi dragi, zar vas nije sram?! U zemlji koja je u dubokoj ekonomskoj krizi i mnogi ljudi jedva krpaju kraj s krajem da bi svakoga dana pribavili litru  mlijeka na stol svoje obitelji, vi bacate hektolitre mlijeka u kanalizaciju. Iskreno takvo ponašanje za mene je nečovječno. Tek su kasnije, nakon osude javnosti, neki od njih mlijeko poklanjali.  Budimo iskreni, koliko se god prikazivali kao mučenici, niti jedan od tih seljaka niti njegova obitelj nije gladan.  Imaju zemlju na kojoj mogu nešto uzgojiti, mesa ( samo treba ponekad kojoj kravi dopustiti  se oteli), mlijeka… više nego mnogi drugi.

Gledam  na vijestima ljude koji se bore i štrajkaju glađu kako bi im poslodavci isplatili deset mjeseci zakašnjele plaće. A onda taj isti većinski vlasnik tvornice ili poduzeća dođe pred radnike u super skupom autu na kojem se prema modelu može vidjeti da je kupljen nedavno i tvrdi im kako nema novca za njihove plaće.  Trebalo bi donijeti zakon prema kojem se takvim ljudima treba oduzeti sva imovina osim one nužne za život (a prema zakonu je to stan od 35 kvadrata za dvočlanu obitelj) i sav novac iskoristiti da se isplate plaće ljudima koji su je pošteno zaradili. Ali na žalost, takvog zakona nema i bogatu i bahati se šepire pred ljudima koje su doveli na rub egzistencije.

I pitam se možemo  li učiniti išta da promijenimo  sve ovo. Možemo li mi, obični ljudi učiniti išta kako bi promijenili ovakvu socijalnu klimu. Još uvijek sam sanjar i optimist i vjerujem da je i to moguće. Prošle godine bila sam svjedokom kako je jedna mlada djevojka pokrenula „akciju“ kako bi sakupila novac i poslala tri dječaka, svoja susjeda, na dječji kamp. Bila sam oduševljena time. Kao studentica sama nije mogla učiniti mnogo, ali zatražila od svojih prijatelja i poznanika da se priključe i daruju nekoliko kuna (koliko bi možda potrošili na jednu kavu) i u  vrlo kratkom vremenu sakupila dovoljno da dječacima omogući sretno ljetovanje.

E pa to je nešto što bismo mnogi od nas mogli učiniti. Ne misliti samo na sebe, kao što su činili ti seljaci koji su prolijevali mlijeko, nego pogledati na ljude oko sebe. A pomoć nije uvijek samo novac. Vjerujem da svakoj samohranoj majci možete pomoći time da joj, umjesto da plaća majstora, popravite neki kvar u kući. Studenti, toliko bi roditelja bilo sretno da uz sve izdatke koje imaju ne moraju još plaćati instrukcije svojoj djeci. Nije tako teško odvojiti malo svog vremena kako bi djetetu iz ne tako dobro stojeće obitelji pomogli vježbati matematiku ili kemiju.  Mnoge bi mlade mame bile sretne kada bi našle nekoga tko će im besplatno pričuvati dijete na nekoliko sati kako bi one mogle obaviti neke poslove.  Daleko od toga da ne trebamo dizati glas protiv socijalno neosjetljivih zakona i propisa, ali naša se socijalna osjetljivost razvija na osobnoj razini. Kad sam godinu dana bila bez posla i primanja, Bog se čudesno brinuo za mene na razne načine. Ali bila sam jako sretna kad mi je jedna prijateljica poklonila losion za tijelo koji mi je baš tada trebao, a jedna druga se ponudila da me ošiša (i moram priznati da je bila vrlo vješta iako nije profesionalna frizerka).  E pa drage cure, nemojte se ustručavati kupiti kremu, šampon, losion ili maskaru koja je na sniženju i kad vam baš to ne treba. Možda postoji neka prijateljica kojoj treba. Dovoljno je samo otvoriti oči i uši i reagirati na ono što smo vidjeli i čuli.

Lektire, klasici i ostale "strašne" knjige

Lektira, ta strašna riječ koje se groze mnogi školarci. Koliko smo samo puta kao klici, ili kasnije kao malo veći klinci, rekli da bi sigurno čitali lektiru da su knjige koje moramo čitati samo malo zanimljivije.  No je li to zaista istina? Bi li nekoga zanimljiva knjiga natjerala da čita knjigu koju baš mora pročitati taj mjesec? I tko se još sjeća što je čitao za lektiru. Je li uopće bila koja zanimljiva knjiga? Naravno da je; podsjetit ću vas samo na neke u kojima smo mnogi od nas uživali kao klici. Možda se sada popis lektire i promijenio, ali ja sam upravo za lektiru čitala 20 000 milja pod morem, Sadako hoće živjeti, Junaci Pavlove ulice, Zvižduk s Bukovca, Pustolovine Huckleberryja Finna, Vlak u snijegu…. To su samo neke od knjiga koje smo čitali u osnovnoj školi.  I priznajte sami sebi… nisu uopće bile tako dosadne. 

Ah da, onda je došla srednja škola sa svim ti strašnim Ilijadama i Odisejama, Juditom, Ribanjima i ribarskim prigovaranjima,  Hamletom i drugih strahotama. Najgore od svega bilo je što smo za svaku treću riječ morali okretati kazalo na kraju knjige kako bismo saznali što ona zapravo znači. Do kraja nisi imao pojma što si čitao. I ja sam se tako osjećala. Moram priznati da s 15 i 16 godina nisam bila sprema razmišljati o nekim stvarima kojima su se bavile te knjige niti su mi bile važne. E, zato sam ja, kad god sam to stigla, uz lektiru čitala još jednu „zanimljivu“ knjigu.  A onda se negdje u trećem razredu srednje dogodio zaokret po pitanju lektire. 

Kao prvo, počeli smo za lektiru čitati knjige čiji je sadržaj bio razumljiviji i zanimljiviji nego do tada. I kad smo došli do razdoblja realizma, sve se promijenilo. Promijenila se i činjenica da sam u te dvije tri godine srednje škole ipak sazrela pa sam neke stvari mogla bolje razumjeti.  Ne kažem da je lektiru bilo lako čitati. Dok sam čitala Zločin i kaznu skoro svaku večer sam zaspala, a kod Prousta sam do kraja stranice zaboravila što je bilo na početku.  Ali, jedna knjiga iz tog vremena postala je i ostala jedna od mojih najdražih knjiga svih vremena – Ana Karenjina. Čitajući je i radeći poseban referat za hrvatski o njoj, shvatila sam koliki je majstor taj Tolstoj bio kad je tako savršeno isprepleo dvije paralelne priče; koliko je vješto oslikao plejadu likova koji se pojavljuju  i kako je ocrtao visoko rusko društvo i život na selu tog vremena.  Na žalost nisam je stigla pročitati do kraja jer smo krenuli s nekom drugom lektirom. Zato sam tijekom fakulteta odlučila ponovo je čitati. Iskreno, to je jedna od dvije ili tri knjige koje sam u životu čitala dvaput.  I drugi puta, kad sam bila nekoliko godina starija, bila mi je još bolja. 

Drugi poticaj da čitam klasike došao je od moje profesorice engleskog u srednjoj školi. Kako sam išla u jezičnu gimnaziju imali smo pojačanu satnicu engleskog jezika te je profesorica odlučila da paralelno s onime što učimo na hrvatskom iz književnosti, učimo i englesku književnost. Ponovo smo učili Shakespearea, ali ta je žena znala čak i njega učiniti zanimljivim sedamnaestogodišnjacima. Učili smo napamet govor Marka Antonija iz Julija Cezara. Tada nam se činilo čudno zašto moramo učiti nešto takvoga, ali još i danas kad čujem riječi Friends, Romans, countrymen, sjetim se srednje škole. Učili smo i druge engleske pisce. Jedna od njih bila je, naravno, Jane Austen.  Baš tada na televiziji su prikazivali ekranizaciju Ponosa i predrasuda, onu s Colinom Firthom kao Mr. Darcyjem.  Pa koja tinejdžerka tada ne bi zavoljela klasike. Još kad ubrzo nakon toga pojavio film Razum i osjećaji, engleski klasici bili su totalno in. 

Naravno, ne tvrdim da su mi svi klasici svjetske književnosti koje sam čitala super. Prousta ne bih ponovo čitala ni da mi netko plati… kaj je preveč  je preveč. Ali postoje neke stvari koje me uvijek iznova oduševe kad nakon duljeg vremena u ruke ponovo uzmem nekog „starog“ pisca i njegovo djelo. Jedna od njih je ono što smo u lektiri nazivali karakterizacijom likova.  Često mi se dogodi da čitam i mogu si doslovno zamisliti neki zanimljiv lik. Mogu točno zamisliti kako se ta zamišljena persona ponaša, kako razmišlja, zašto radi to što radi.  Fantastično!

Nadalje, čitati takve knjige često je prava jezična poslastica, posebno ako si u mogućnosti čitati ih u originalu. Ako je prijevod dobar, a često su te knjige prevodili njihovi suvremenici tako da se i u prijevodu zadržao duh vremena, i čitanje na hrvatskom je prava uživancija. Te riječi, te sintagme, takvi opisi i takav način pripovijedanja rijetko kada se mogu nići u knjigama moderne književnosti (iako ima iznimaka koje me ugodno iznenade).  I na kraju, čitajući klasike ponekad se može naučiti više o društvu koje opisuju više nego da ste čitali bilo koju povijesnu knjigu, možda upravo zato što nisu povijesne knjige, nego ljudi jednostavno opisivali društvo u kojem žive. 

Pa eto, ako ste ikada razmišljali da se uhvatite u koštac s nekim klasikom, probajte. Možda vas ugodno iznenadi.  Pozitivna je stvar da se klasici mogu posuditi u svakoj knjižnici (ako baš niste nabasali na vrijeme kad je ta knjiga za lektiru), Penguin Classics izdanja koštaju od 15 do 40 kn, a ako imate Kindle većinu ih možete nabaviti besplatno.  Uživajte!

Zašto jedan Grinch voli Uskrs?!

Grinch mrzi Božić, no o Uskrsu se nije izjasnio. Možda zato što Uskrs nije toliko popularaN. Pa dobro, ja isto baš ne volim Božić. Htjela sam reći da ga zapravo mrzim, ali ajde, nećemo ići tako daleko. Zašto, pitate se? Dobro, vjerujem da neki (oni koji me dobro poznaju) možda i ne. Kad bi Božić bio samo obilježavanje rođenja Isusa Krista, sigurna sam da bi to bio jedan predivan blagdan kad se svi sjetimo koliko se Isus ponizio za nas postavši malim djetetom. 

Ali Djed Mraz, Božičnjak, ili kako god ga zvali, ukrao je Božić od Isusa, a neki božićni duh (čitaj duh pohlepe, lažne duhovnosti, lažne ljubavi i prijetvornosti) vlada ljudima. Na žalost, gledajući sva ta šarena jaja, piliće, žuto zelene ukrase i druge bedastoće, pomislim kako i Uskrsu prijeti ista sudbina. 

Ipak, Uskrs je za ovog Grincha nešto posebno. Na Uskrs prije nešto više od desetljeća, ponovo sam počela živjeti.  Bila je subota, dan prije Uskrsa i prijatelj me doveo na skup „Živ je!“  Kroz čitavu tu večer ponavljali su te riječi, pjevali pjesmu On je živ. Sve je to bilo lijepo, ali što to meni znači?

 A onda je pastor MacKenzie propovijedao o razbojniku na križu pored Isusa. Govorio je kako mu je Isus rekao da će već sutra biti s njim u raju. Pomislila sam: „Hm, ako je Isus njemu oprostio, sigurno će oprostiti i meni.“  Uopće se ne sjećam o čemu je dalje bila riječ.  Ne zato što je to bilo tako davno, nego zato što je tada taj Isus o kojem su pričali da je živ, došao i zaista postao živ za mene. Postao mi je toliko stvaran da sam mogla fizički osjetiti njegovu prisutnost. Osjećala sam kako mi srce lupa sto na sat, ruke su mi se tresle, osjetila sam da je tu i da mi kaže: „Da, mogu i tebi oprostiti.“ Od toga dana, ne samo da je On živ, ja sam živa. Zapravo, toga dana umrla je jedna Ana i rodila se jedna druga Ana. Ona koja sada piše ovaj blog više nije ista osoba koje je te subote kročila u dvoranu Globus na Zagrebačkom velesajmu.

Ponekad razmišljam o svojem životu prije toga dana. Razmišljam i čini mi se kao da je taj život tada potpuno odvojen od onoga što sam ja sada, da ono što sam bila tada nema nikakve veze s ovim danas. Na jednom mjestu u Bibliji piše da nam Bog može dati novo srce. To je ono što se meni dogodilo, Bog mi je dao novo srce- srce na koje je stavio svoj pečat i svoj znak i rekao mi živi.

I tako pored svih šunkica, kolača, hrena i mladog luka, zečića i bojanih jaja, svakoga Uskrsa ja se sjetim da sam živa zato što je on živ i jer  je ustao iz tog groba i pobijedio smrt.  I sve drugo postane nevažno.