Ako želiš hodati po vodi...

Znate kako često neke pametne izjave počinju sa: „Postoji nekoliko vrsta ljudi.“ Uglavnom ih svedu na dvije vrste u kojoj se nikada ne nađeš. E pa ja bih rekla da postoji nekoliko vrsta knjiga. Kao prvo, tu su loše knjige. To su najčešće one koje već prema naslovu ili tematici ne biste kupili, posudili ili primili u ruke. Ponekad, na žalost, ipak promašite pa krenete čitati. Ja nerado ostavljam knjigu koju sam počela čitati, ali bilo ih je nekoliko koje sam jednostavno morala pustiti. Bile su ili preglupe, ili predosadne ili nešto treće.

Zatim, su tu može proći knjige. Između ostalog to je ono lako ljetno štivo koje čitate na plaži ili da vam prođe vrijeme u razbibrizi, a da ne očekujete previše od njih. Niti je priča nešto posebno, niti stil, niti tema, ali nije tako strašno.

Slijede dobre knjige, one koje pročitate i kažete da se isplatilo čitati bez obzira jel' se radilo o romanu, biografiji, publicistici, kršćanskoj tematici ili stručnoj literaturi. Kad ju pročitate, nije vam žao vremena ni novaca utrošenih na nju. To su  knjige odabranih autora koje volite i koji vas rijeko razočaraju.

Zatim su tu odlične knjige. Na njih nabasate s vremena na vrijeme, možda jednom u par mjeseci. Totalno vas oduševe; sviđa vam se stil, tema, teza, radnja, misao… Nakon što ju pročitate, vjerojatno ćete ju preporučiti drugima.  Često vas potaknu na razmišljanje. Ja volim takve knjige. (Zamisli čuda.)

I na kraju tu su knjige koje vam promijene život. One koje dođu u vaše ruke u točno određenom periodu života i daju vam odgovore na neka pitanja s kojima se već dugo borite. One koje vas potaknu da nešto promijenite, da krenete u drugom smjeru ili prestanete s nečim. Potaknu vas na razmišljanje nad vlastitim životom i odlukama. Takve knjige su rijetke.  I vjerujem da i nije uvijek toliko do knjige koliko do toga da je došla u vaše ruke u pravo vrijeme. 

Jedna takva knjiga za mene bila je If You Want to Walk on Water, You've Got to Get Out of the Boat, Johna Ortberga koju sam čitala prošlo ljeto. Došla je u moje ruke sasvim slučajno (ili možda ne?). Nisam imala što čitati pa sam rekla prijatelju (također zaljubljeniku u čitanje) da mi donese nešto za čitati, a on mi je donio ovu Ortbergovu knjigu. Zanimala me već od prije zbog samog naslova (neću ga svaki puta ponovo pisati). Zagolicala mi je maštu, htjela sam vidjeti što on zapravo želi time reći.

A onda kad sam ju počela čitati, imala sam osjećaj da iz poglavlja u poglavlje ova knjiga govori upravo meni.  Ne samo da sam ju čitala, već bi svakoga dana provela vrijeme razmišljajući o onome što sam pročitala i još sam se mjesecima molila da mi Bog da odgovore na neka pitanja postavljena u toj knjizi.

Autor počinje knjigu iznoseći dobro poznatu biblijsku priču o tome kako je Petar hodao po vodi. Osobno sam čula barem dvije, tri propovijedi na tu temu. No Ortberg je tu priču raščlanio i obradio na meni posve nov, izazovan način. To nije bila knjiga koju sam pročitala u jednom dahu. Bila je to knjiga u kojoj sam nakon svakog poglavlja stala da promislim. I evo nekih od stvari o kojima sam tada najviše razmišljala.

Na samom početku autor postavlja pitanje o brodu. Naime, Petar se nalazio na brodu prije nego je hodao po vodi. Taj brod možda nije bio jako siguran, oluja i valovi su ga bacali amo tamo, ali iako se nalazio usred oluje i mogao se prevrnuti, još uvijek je bio kakva- takva sigurnost. I onda slijedi pitanje koje mi se tog ljeta činilo sudbonosno. Jeste li vi na brodu i koji je vaš brod? Dobro me potreslo jer  sam znala da mi neke stvari u životu  možda predstavljaju taj brod. Počela sam razmišljati o svom poslu i svojoj crkvi. Jesu li oni samo sigurna mjesta? Je li ostajem na poslu na kojem jesam zato što su tu ljudi koje volim; jer mi je to nešto poznato, jer mi pruža kakvu takvu sigurnost? No, nije li taj brod u kojem se nalazim zapravo u oluji i uvjeti nisu bajni? Ne puše li vjetar, a ja se samo držim jarbola i nadam se da će proći. Što sa crkvom, je li to mjesto na kojem me Bog želi? Jesam li sama sebe uvjerila da je Zagreb i Hrvatska mjesto na kojem me Bog želi jer me previše strah prepustiti se Bogu i otvoriti mogućnost da možda trebam ići negdje u misiju. I to u misiju u zemlju u kojoj su uvjeti života puno teži nego u Hrvatskoj. Hm, teška pitanja. Meditirala sam nad njima dulje vremena. Odgovor na jedno je bio da, posao je tvoj brod i moraš otići od tamo. Na drugu, ne crkva u kojoj jesi i grad u kojem živiš su mjesto na kojima te želim. Bili su to Božji odgovori nakon nekoliko mjeseci traženja.

Druga stvar koja me totalno oduševila je u toj knjizi je teza da Petar nikada ne bi iskusio to veličanstveno iskustvo hoda po vodi da nije izašao iz broda. Ne bi iskusio tu novu dimenziju nadnaravnog niti odnosa s Isusom i vjere u njega da nije zakoračio van. Ne znamo koje dubine iskustva s Isusom propuštamo zato što nas je strah zakoračiti u vjeri. Možda bi Petru bili žao da to nije napravio. Možda je nama žao što nismo napravili neke stvari koje su bile kao izazovi pred nama. Tko zna koje veličanstveno iskustvo s Kristom propuštamo jer nas je strah i nemamo pouzdanja. Na brodu su bili svi učenici, ali samo je Petar hodao po vodi. Pitanje na kraju tog poglavlja bilo je želimo li biti poput Petra i hodat po vodi, ili poput drugih učenika i ostati u bordu i propustiti to uzbuđenje. Moj je odgovor bio da želim biti poput Petra. I ostatak ljeta i jeseni Bog mi je pokazivao kako mu trebam više vjerovati i pouzdati se u njega. Zapravo, još uvijek učim o tome.  Ali jedno sigurno znam: ne želim propustiti svoje posebno iskustvo s Isusom zato što me strah. Jer hodanje po vodi ima svoj cijenu i ja se nadam da sam ju spremna platiti.

Jadnici

Ako se sjećate, u svom prvom postu rekla sam kako bih rado pisala o knjigama koje čitam. Pa evo prvi takav moj tekst. Sve „stručnjake“ podsjećam da nisam profesionalni književni kritičar pa da imaju malo milosti sa mnom.

Dakle, knjiga o kojoj vam želim pisati je roman Jadnici Victora Hugoa. I na samom početku mogu reći da je jedna od najboljih knjiga koje sam ikada čitala. Istina, trebalo mi je gotovo dva mjeseca da je pročitam jer sam je čitala na engleskom. A s obzirom na njezin obim, vjerojatno bi mi i na hrvatskom trebalo jako dugo.

Zanimljivo je da je Hugo ovom svom romanu dao upravo ovakav naslov. Jedno od pitanja koje se nameće od samog početka je: "Tko su zapravo ti jadnici o kojima knjiga govori?" Ovo je  priča o jednom čovjeku; bivšem robijašu Jeanu Valjeanu koji se nakon 19 godina služenja kazne vraća u društvo, biva promijenjen zbog milosti koju mu je ukazao jedan čovjek, ali se ostatak svog života bori s prošlošću koja ga stalno iznova proganja. No pitanje je trebamo li upravo njega, svojevrsnog izopćenika iz društva koji se veći dio života skrivao pod lažnim imenima, iskupljivao za svoju prošlost i borio s vlastitim osjećajima kako bi donio čestite i pravedne odluke bez obzira na cijenu, smatrati jadnikom. Ili je možda jadnik inspektor Javert koji nije shvaćao milost i milosrđe, razliku izneđu Božje i ljudske pravednosti i čiji se cijeli svijet poljuljao kada mu je čovjek kojeg je smatrao okorjelim zločincem spasio život, a on ga zauzvrat pustio na slobodu suprotno svim svojim načelima. A možda su jadna napuštena djeca Pariza za koje se nitko nije brinuo; dječaci i djevojčice prepušteni sami sebi u najranijoj dobi koji su životarili ili se skrivali po rupama velegrada. Ili, pak, kćer lopova Threnadiera koju je vlastiti otac iskorištavao za svoje spletke; koja se zaljubila u jedinog mladića koji je prema njoj ikada pokazao samilost  i koja je na kraju žrtvovala svoj život za njega. Sve su to likovi čije se životne priče kroz ovaj roman isprepliću, susreću i opet udaljavaju. Možda su zapravo svi pomalo jadnici.

No osim toga, nekoliko je specifičnih stvari koje su me se posebice dojmile u ovoj knjizi. Prva je način na koji Hugo piše. Čini se da svakih nekoliko poglavlja namjerno prekida radnju i seli se u neki posve drukčiji svijet, na drugo mjesto, među druge ljude i okolnosti. I dok čitate što se događa s glavnim likom, odjednom se u sljedećem poglavlju nađete usred opisa bitke kod Waterlooa; političkih i socijalnih previranja u Francuskoj s početka 19. stoljeća; povijesti  raznih redovničkih redova i smislenosti samostana u suvremenom društvu; života ulične djece u Parizu ili povijesti i razvoja pariške kanalizacije. Sve to pripovijedanje, naoko nimalo vezano uz priču, na prvi se pogled čini totalno besmisleno, ali kako Hugo dalje gradi priču ili dodaje nove likove, svaka ovakva digresija od radnje pomaže nam da dobijemo puno jasniju sliku, bolje razumijemo međusobnu interakciju likova ili shvatimo društvene okolnosti. Moram priznati, u nekoliko navrata došlo mi je da preskočim te opise (posebno opis bitke kod Waterlooa jer nisam apsolutno ništa razumjela o kretanjima i potezima francuske i engleske vojske). No isto sam se tako prisjetila važnih lekcija iz povijesti, išla googlati povijest Francuske revolucije, Napoleona i prve polovice 19. stoljeća kako bih bolje razumjela o kome je riječ. Svaki puta Hugo bi se ponovo vratio natrag na priču i dao joj novu dimenziju.

Druga stvar koja me se dojmila je socijalni element koji se proteže od početka do kraja ove knjige. Od početka do kraja knjige pisac secira društvo o kojem piše s posebnim osvrtom na njegovu socijalnu neosjetljivost. Posebice je to izraženo u odnosu ljudi prema siromašnima ili kroz položaj ulične djece. Ali ne samo to, kroz retke knjige može se iščitati kritika društva koje je otupjelo na stradanje drugih, kojem je vlastita samopravednost daleko iznad milosrđa. Tako je Jean Valjean osuđen na robiju zbog krađe kruha kako bi nahranio obitelj svoje sestre za koju se tada skrbio. Uličnu djecu koja bi se zatekla na cesti policajci bi uhitili. Nikoga nije bilo briga jesu li gladni ili žedni, imaju li gdje prenoćiti. Bilo je važno samo to da ne remete javni red i mir. A robijaši okovani u lance na putu prema mjestu odsluženja svoje kazne morali su u groznim uvjetima propješačiti dva puta dulji put kroz Pariz kako slučajno ne bi prošli ulicama kojima prolazi kralj u svojem redovitom izlasku iz palače. Sačuvaj Bože da se kralj sablazni takvim prizorom.

I na kraju, uvjerena sam da je Vitor Hugo istinski i duboko vjerovao u Boga. Od samog početka knjige i opisa biskupa koji je iskazao milost Jeanu Valjeanu, preko osobne promjene glavnog lika pa do opisa povijesnih događaja kao što su Francuska revolucija i uspon i pad Napoleona kao trenutcima u povijesti kojima je upravljao upravo Gospodar povijesti pa sve do svojevrsne obrane Božje suverenosti u svijetu, mnoštvo je drugih detalja koji ukazuju upravo na to. Čovjek je bio vjernik. Ili ako nije, puno je bolje razumio bit kršćanstva od mnogih koji sami sebe smatraju vjernicima. 

Možda mi se upravo zbog ove zadnje dvije stavke knjiga toliko svidjela. Ne toliko sama radnja, koliko način razmišljanja koji je Hugo iznio kroz njezine retke. Iako, naravno mnogo toga moramo uzeti u društveno povijesnom kontekstu vremena u kojem je živio, dosta je teza i razmišljanja koje su me potakle na razmišljanje na to kako se društvo možda je razvilo, ali možda se i mi danas susrećemo s istom problematikom kao i oni nekada, samo u drukčijem obliku. Bez obzira na revolucije i ratove, napredak tehnike, medicine, znanosti i društva, još se uvijek susrećemo s ljudskom pohlepom, osvetom, nedostatkom suosjećanja, površnom religioznošću koja se pokušava upakirati u vjeru, ali i istinski promijenjenim životima kao onim Jeana Valjeana.