Jedan od mojih ranijih postova govori o knjizi
Kradljivica knjiga. Pripovjedač u toj knjizi je Smrt koja zaključuje: „U ratu
se očituje ono najgore i ono najbolje među ljudima.“ Nekako ne mogu iz misli
izbaciti tu rečenicu kada gledam kako se ovih dana u ovoj globalnoj nevolji
isto tako može uočiti i ono najbolje i ono najgore među ljudima. Vidimo ujedno
i požrtvovnost i pohlepu; suradnju i nejedinstvo; iskorištavanje i davanje, strah
i hrabrost, paniku i smirenost, huškače i mirotvorce…
Marija Jurić Zagorka u jednom od svojih romana
napisala je kako zlo obično ide naprijed tako da ga svi vide, dok dobro prolazi
zakrabuljeno i u skromnom izdanju. Puno je istine u tome. Ovim dana jako je lako
uočiti zlo koje hoda okolo. Vidimo bolest koja hara, potrese, smrt, strah,
paniku i sebičnost. Sve to tako je lako vidljivo, među ostalim jer je stalno u
medijima. Svakoga dana zbrajamo novooboljele i umrle, govorimo o nepoštivanju odredbi
i sebičnosti ljudi.
No, iza toga zla koje je tako očito,
zaboravljamo na požrtvovnost i ljubav mnogih koji nadilaze vlastiti strah kako
bi pomogli drugima. Predivan su primjer bili Bad Blue Boysi koji su priskočili
u pomoć bolnicama pogođenim potresom i čistili ulice. Iako se čuje puno kritika
na račun kršćana, uvjerila sam se kako mnogi rade puno toga što ostaje skriveno
– pomažu starijima, skupljaju hranu, ohrabruju druge, čuvaju djecu zdravstvenih
radnicima i drugima koji moraju raditi, odlaze u trgovine za ljude koji su
rizični. Neki, poput doktora i medicinskih sestara su na prvim linijama i
nemaju izbora, no nisu samo oni ti koji nam služe u ovim vremenima. Tu su ljudi
koji rade u trgovinama, na benzinskim pumpama, dostavljači, poštari, socijalni
radnici – svi oni, a i drugi koje nisam navela, rade kako bi mi ostali mogli
koliko, toliko normalno funkcionirati. Ne čujemo da se žale. Ne viču i ne prigovaraju.
Povrh svega ovoga, moram priznati da me u ovoj
krizi zapravo najviše brinu dvije stvari koje sam uočila i koje, prema mom
mišljenju, ukazuju na nešto duboko u našim srcima. Prva je činjenica da postoje
ljudi koji koriste ovu krizu za promociju nekih svojih interesa. Ovdje u
Americi političari optužuju jedni druge, koriste pandemiju za osobnu promociju i
skupljanje bodova za izbore. Rijetki su oni koji nadilaze neka svoja politička
i stranačka razilaženja i spremni su odbaciti sve razmirice kako bi pomogli
ljudima. Ne mogu se oteti dojmu da se takvo ponašanje nimalo ne razlikuje od
ratnog profiterstva.
Druga stvar koja me muči je činjenica koliko smo
i u vremenima krize skloni raspravljati i, gotovo bih rekla, svađati se putem
društvenih medija. Primijetila sam kako postoje različita mišljena oko ove
krize. Neki koji se strogo drže svih uputa i smatraju kako su apsolutno ispravne
i dobre, ponekad gotovo da viču na svakoga tko izađe izvan kuće (ja sam u stanu
već tjednima i ne negiram potrebu držanja mjera). S druge su strane oni koji
svi silama nastoje uvjeriti kako je sve to iscenirano, kako je situacija puno
bezopasnija, koji se, ponekad, čak ismijavaju od drugih. Svakoga dana na
Facebooku vidim razne statistike, članke i argumente stručnjaka; svaki od njih
kontradiktoran jedan drugome. Jednostavno, kao da želimo svim silama uvjeriti
one druge kako su u krivu. Osobno mislim kako istina nikada nije tako
jednostavna i jednostrana i kako nikada ne smijemo zanemariti drugu stranu i
druga tumačenja. No, ono što je žalosno je činjenica da nas to razjedinjuje, da
se svađamo (iako nismo fizički blizu). Mnogo je toga izašlo iz ljudskih srca i
mnogo se toga otkrilo, a jedna od stvari je ta konstantna potreba za
argumentiranjem i raspravama. Osobno mi nije jasno zašto. Svatko ima svoje mišljene.
Mišljenja se razlikuju. U redu je ponekad upozoriti na neke stvari, bilo da je
riječ na držanje mjera izolacije ili činjenicu da su one možda prestroge i uništavaju
ekonomiju, no konstantna paljba i rasprava s ljudima je suluda. Poticanje straha,
panike, ljutnje i tko za čega drugoga sasvim je nepotrebno i neproduktivno.
Manipulaciju situacijom u vlastitu korist nazvala bih čak kriminalnom.
I na kraju, postoji li poruka svega ovoga? Da,
postoji. Nalazimo se u vremenima kada mnogi od nas trebamo preispitati što nam
je u srcu. Odakle sve to dolazi? Što nas gura i tjera, što nas motivira? Mnoge
su se stvari promijenile i vjerujem da svijet, kada ovo prođe, više neće biti
isti. Pitanje je kako ćemo se dalje suočavati sa životom i onime što donosi? Hoćemo
li promijeniti prioritete; hoćemo li priznati svoju bespomoćnost i činjenicu da
je život krhak i da sve što smo poznavali može brzo promijeniti? Mnogima od nas
dano je mnogo vremena za promišljanje, za traženje odgovora od Boga i preispitivanje
vlastitih uvjerenja i sagledavanje vlastitog srca. Možda je vrijeme da se, umjesto
neprestanih rasprava na društvenim medijima i uvjeravanja drugim, više
posvetimo upravo tome.
