Kradljivica knjiga

Kada se kao narator u jednoj knjizi pojavljuje sama Smrt, radnja je smještena u nacističku Njemačku i likovi su obični siromašni Nijemci, dirljivo je možda zadnja riječ koja će vam pasti na pamet. No, Kradljivica knjiga Markusa Zuzaka je upravo to, dirljiva, topla, priča o običnim ljudima koji žive u groznim vremenima, poneki zaluđeni groznom ideologijom. 

Malo je romana koji mene mogu rasplakati, no na kraju ove knjige nisam se mogla oduprijeti suzama. Neću vam otkrivati njezin sadržaj, opisati likove, davati vam naznake o čemu je riječ. Kao što Smrt, naš vodič kroz ovaj roman, dolazi do zaključka kako rat u ljudima može probuditi ono najgore i ono najbolje i da su ljudska bića u stanju jedna prema drugima pokazati iznimnu okrutnost i iznimnu dobrotu, tako sam i ja kroz retke Kradljivice knjiga došla do nekih zaključaka. 

Čak i najsnažnije žene noću plaču kada im muža odvedu u rat. 

Dječak od četrnaest godina skočit će u ledenu rijeku kako bi zaslužio poljubac djevojke koju voli.

Prijatelje i saveznike ponekad pronađemo među ljudima od kojih to nismo očekivali.

Moguće je nekome pokloniti oblak. 

Obećanje je obećanje čak i kada njegovo izvršenje u opasnost dovede cijelu vašu obitelj.

Čudaka je uvijek bilo i uvijek će ih biti.

Siromašni ljudi suočavaju se s istim problemima bez obzira na to u kojem režimu živjeli. 

Čovjek može izbjeći smrt, čak i nekoliko puta, ali ona će ga na kraju ipak stići.

U skloništu tijekom zračnog napada jedna knjiga može odagnati strah mnogih.

Obična djevojčica može čuvati veliku tajnu.

Noćne more puno je lakše preživjeti kada imate brižnog tatu (pa čak i ako nije biološki). 

Mali ljudi mogu pokazati veliku hrabrost. 

Za neke poljupce ponekad bude prekasno.

Moguće je naučiti čitati uz priručnik za mlade grobare.

Za pravo prijateljstvo nije važno koliko tko ima godina. 

Knjiga vam može spasiti život.

Pohani marcipani ili kako je kuhinja postala čarobno mjesto

Kada bih kao mala baku dosađivala što je za ručak, ona bi mi odgovorila: „Pohani marcipani!“ Znate li što su pohani marcipani? Ne? Ne brinite, nisam ni ja znala. Ali zvučalo je jako egzotično. Mislila sam da ima neke veze s patlidžanima. Naravno da tako nešto ne postoji, baka ih je izmislila. Moja baka Marica bila je izvrsna kuharica. Nema toga što ona nije znala skuhati, i ne samo to, sve što je ona skuhala uvijek je bilo tako fino… Između ostalog, radila je domaće štrudle koje je razvlačila na kuhinjskog stolu. Voljela sam gledati kako to radi i bila sam fascinirana kako uspijeva razvući tijesto da bude tako tanko. Ali ne samo da je bila dobra kuharica, bila je i mudra žena pa bih svaki puta kada je ona radila štrudlu ja dobila svoje tijesto od kojeg doduše nisu nastale štrudle, već zmijice, puževi, tanjuri, zdjelice i drugi oblici koje sam mogla napraviti. Dok sam se ja tako zabavljala štrudla bi već bila u pećnici. Dok je baka bila živa, kuhinja je bilo čarobno mjesto na kojem je nastajalo sve što ti srce može poželjeti.

No baka je umrla kada sam imala sedam godina i nije me stigla naučiti razvući tijesto za štrudlu, ni kuhati sarmu, čuspajze, kolače, meso…. Nakon njezine smrti kuhinjski stol i dalje je služio za pripremu obroka, ali isto tako i za pisanje zadaća, pripremanje zadataka, društvene igre. Mama je kuhala jer je morala, onako uz mnoštvo drugih obaveza koja je imala kao zaposlena majka. Kuhanje joj nikada nije bilo strast. Nije da joj zamjeram, divim joj se što je tolike godine uspijevala držati sve konce. I tako su prošle godine, osnovna, srednja škola, fakultet. Naučila sam nešto kuhati, znala sam se snaći, nije mi to bio problem, ali onako kao i mami, to mi je bilo uz put. Nije tu bilo ničeg posebnog. Promatrala sam kako se stvari rade, ali nisam se baš previše petljala. 

Kada sam se par godina nakon fakulteta odselila i započela samostalan život, naravno da sam morala i kuhati. Nije me to plašilo. Osnove sam znala, nema tu puno mudrosti. No, kako sam živjela s dosta ograničenim budžetom, kuhanje je također podrazumijevalo dosta kreativnosti. I tako sam počela otkrivati čari kuhanja, pribavljala sam i isprobavala začine, nove namirnice koje moji doma nisu tako često koristili i bila sam svoj šef u kuhinji gdje mi nitko nije prigovarao. Kuhanje je postalo zanimljivo. Ne samo to, kada bi mi netko došao u posjet i ja mu skuhala nešto jednostavno i ukusno, bila sam tako sretna kada bi ta osoba uživala u mom uratku. Tada sam počela shvaćati svoju baku. Ona nije kuhala samo zato što je morala. Ona je kuhala zato što je to voljela. 

Kada sam počela živjeti s drugom cimericom (prva se u međuvremenu udala) već sam se u kuhinji osjećala kao carica. To je bio moj svijet u kojem sam uživala, bilo mi je drago kada bi mi netko došao u goste, kada bih hranila druge ljude (to je totalno baka radila, da je ostala živa svi bismo bili kao loptice) i kada bi zajedno uživali u hrani. Sjećam se jednog rođendana na koji sam pozvala nekolicinu prijatelja i cijeli dan im pripremala hranu. Uživala sam u tome. BIla sam u svom elementu. Nekoliko godina nakon toga, s vremena na vrijeme kuhala bih na kampovima za djecu za 30 do 50 ljudi. 

Ono što najviše volim raditi su čuspajzi i salate. Čuspajze zato što me podsjećaju na djetinjstvo, a salate jer pružaju tako veliku priliku za kreativnost. Jednostavno ubaciš sastojke koje imaš i prilagodiš umak. Ponekad na druženja donesem salatu, pa me kasnije pitaju za recept. Većinom ih blijedo gledam jer zapravo nemam pojma što sam stavila unutra. BIla je to trenutna inspiracija. Ja nisam netko tko kuha prema receptu. Naravno da postoje neka pravila o određenim namirnicama koje dobro pristaju jedna uz druge ili kako se trebaju pripremati da budu ukusnije, ali sve ostalo je sloboda. Ne znam koliko dugo se nešto peče u pećnici - moj odgovor je većinom: „Dok nije pečeno, pogledaš i probaš.“ Probaš pa malo dodaš, oduzmeš, još malo kuhaš ili pečeš…  Ne znam koje sve začine sam stavila, nije to uvijek isto. 

I tako kuhajući i uživajući shvatila sam nekoliko stvari koje čine izvrsnu kuharicu kao što je bila moja baka. Jedna od njih je talent. Neke stvari se nauče. Netko je čak i kreativan u kuhinji, ali mi jela nikada ne uspijevaju onako ukusnima kao što bi istinski talentiranoj kuharici. Zašto? Ne znam. Mislim da moraš imati taj neki osjećaj za kuhanje da znaš skuhati, ali i da znaš prepoznati kada je nešto zaista, zaista ukusno.

Druga stvar je ljubav. Ja, kao i moja baka Marica, zaista uživam kuhajući. To me opušta. Ali isto tako kao i ona volim hraniti ljude. To je za mene jedan od jezika ljubavi. Meni je gušt gledati kako netko slasno jede i uživa u nečemu što sam skuhala. Mnoge žene kuhaju jer moraju nahraniti obitelj. I to mi je sasvim jasno i ne mislim da je u tome nešto loše. Ali moje je osobno mišljenje ljubav jedan od najboljih sastojaka svih jela. Iz nekog čarobnog razloga svako jelo bude ukusnije kada ga kuhaš s ljubavlju. 

Kada sam ove zime radila božićne kolačiće koje je baka radila dok sam bila mala, prošla mi je kroz glavu misao: „Baka bi bila ponosna na mene.“ Zaista vjerujem da bi. Bila bi sretna da me može vidjeti zamrljanu od brašna kako brišem ruke o pregaču istim pokretima koji su bili karakteristični za nju. Kuhinja je za mene mjesto na kojem se slano, slatko, ljuto i kiselo spajaju u čarobnu harmoniju ukusa i mirisa koje očaravaju mnoge. Kuhinja je čarobno mjesto gdje zaista vrijedi izreka da ljubav ide kroz želudac.

Piši, piši mi...

Sjećate li se kada ste posljednji puta primili pravo pravcato pismo? Ne? Iskreno, ni ja. Koliko god razmišljala, ne mogu se sjetiti kada se posljednji puta u mom poštanskom sandučiću našla koverta ispisana poznatim rukopisom koja je skrivala isto tako rukom ispisan papir. Prošle su godine. Nisam se mogla sjetiti ni kada sam posljednji puta ja nekome poslala pravo pravcato pismo. Napisala sam ih doduše mnogo, ali nisam imala dovoljno hrabrosti poslati ih. Ili mi je samo pisanje pisma bilo dovoljno emocionalno pražnjenje da nakon toga nisam imala potrebnu poslati ga. Takvih je pisama bilo, ali ne i onih „pravih“.

A nekada sam jako voljela pisati pisma. Još dok sam bila dijete, uvijek sam imala nekog s kim sam se dopisivala. Neku prijateljicu koja je živjela daleko ili sam njezinu adresu pronašla u dječjem časopisu pod rubrikom „želim se dopisivati“. I s iščekivanjem bih gotovo svakoga dana odlazila do poštanskog sandučića u nadi da će se u njemu naći moje pismo. Nisu svi uvijek bili tako entuzijastični kao ja pa sam ponekad morala čekati malo dulje, ali svejedno, bila je to velika radost pronaći pismo naslovljeno na mene. 

U jednom periodu krajem osnovne škole redovito sam pisala pisamca prijateljici koja je išla sa mnom u razred i viđale smo se svakoga dana. Pisala sam joj o tom danu, što mi je tko rekao, što me razveselilo, razljutilo, kako sam se osjećala kada sam odgovarala neki predmet i koliko mi je zanimljiva knjiga koju sam trenutno čitala (već tada sam uz lektiru čitala još pokoju knjigu sa strane). Zapravo, i danas to klinke rade, samo se njihova „pisma“ svode na razgovore preko raznih chatova, sms-ova, e-mailova i sl. Sve negdje do kraja fakulteta imala sam nekoga s kime sam se redovito dopisivala. Nakon srednje s prijateljicom iz razreda, osobama koje su živjele daleko, ali smo se negdje upoznale… Jedna kolegica s faksa s kojom sam si tada bila bliska otišla je na jedan semestar studirati u Italiju. Vjerujem da mi nikada nitko nije tako ogolio dušu kao ta djevojka u tim pismima. 

I znate što, još uvijek čuvam sva njezina pisma. Zapravo, čuvam jako, jako puno pisama koje sam dobila. Možda sam se riješila onih iz djetinjstva, ali sve ostale čuvam. Imam jednu kutiju s pismima i razglednicama koju čuvam već godinama. Većinom skuplja prašinu na vrhu ormara, ali s vremena na vrijeme je izvadim i pročitam pokoje. Bude zaista zanimljivo. Ponekad tužno, ponekad smiješno, ponekad se začudim mudrosti, a ponekad nezrelosti koja je u njima. Ali uvijek mi bude drago čitati ih i ponovo poželim napisati pokoje. Ali… gotovo nikada to ne učinim. Na žalost.

Ne moram ni postavljati pitanje zašto nitko više ne piše pisma. Zamijenili su ih e- mailovi i chatovi, blogovi i društvene mreže. Mislim da nije problem u tome da ljudi više uopće ne pišu. Samo su pisma nekako ostala zapostavljena. Ona koja su stoljećima bila glavni način osobne, ali i svake druge vrste korespodencije, danas se smatraju presporima. Ali iskreno rečeno, danas pisma putuju puno brže nego što su ikada prije. Ako šaljemo pismo unutar zemlje, stići će u roku od dan dva. Nijedna vijest nije baš tako zastarjela za dan, dva. Samo lakše je sjesti, napisati mail i poslati u nekoliko sekundi. I odgovor možda stigne za nekoliko sati. No, odgovor će biti pohranjen negdje u nekoj virtualnoj memoriji, ne u prašnjavoj kutiji na ormaru koju jednoga dana možeš otvoriti i ponovo pročitati. 

Ovo nije tekst u kojem nekoga pokušavam uvjeriti kako su moderna tehnologija i moderna sredstva komunikacije zla i neosobna. Ne mislim to. Moderna sredstva komunikacije su prije svega izuzetno praktična. Ali ima ono nešto u iščekivanju rukom napisanog pisma u sandučiću. Zato, ono što vas želim potaknuti ovim postom je da nekome napišete pismo. Prijateljici, mami, dečku, curi, mužu, ženi, baki (bakama bi to zasigurno bilo divno), nekome tko vam je drag… Sigurno ćete ih ugodno iznenaditi. A tko zna, možda u svom sandučiću za nekoliko dana pronađete odgovor. Samo svakako navedite povratnu adresu.  Ja sam osobno odlučila napisati pismo svojoj dragoj prijateljici za koju znam da će biti oduševljena kada ga primi. Tko zna, možda pokrenemo revoluciju i ponovo učinimo da pisma budu „in“.

Posao iz naslonjača

Nedavno sam za rođendan, među ostalim poklonima, dobila dvije stvari: čupave, tople papuče nalik čizmicama i kućni ogrtač. Ništa neobično. No nedugo nakon toga, uhvatila sam samu sebe kako sjedim za radnim stolom i radim ogrnuta u taj ogrtač (bademantl kak bi rekli bi Zagrepčani) i papučama na nogama. To me podsjetilo na jednu zgodu iz vremena kada sam pokretala ovaj blog. Poanta je bila kako se trebam razviti u poznatu i slavnu blogericu koja zarađuje hrpu love od kuće pijući kavu, s čupavim papučama na nogama i zavaljena u naslonjač. 

Pa sada, blogerica sam postala, a to hoću li biti poznata i slavna ovisi o vama koji čitate ovaj blog – mogli bi malo podijeliti po društvenim mrežama :-). No, zanimljivo je da zaista radim od kuće u svojoj sobi koju iz šale zovem uredsko - stambenim prostorom. Inače sam zimogrozna, a moja soba nije baš najtoplija prostorija u kući pa topli kućni ogrtač i čupave papuče budu jako korisni. Doduše ponekad se dogodi da moram usput i kuhati ručak pa preselim laptop u kuhinju, malo miješam i pazim na ručak, a malo radim. Ne baš najbolja kombinacija za održavanje koncentracije, ali dobra za usavršavanje multitaskinga. 

Znam da nije baš često moguće raditi posao kao što je moj, ali moram reći da rad od kuće, odnosno rad za sebe, zaista ima mnoge prednosti.

Kao prvo, troškovi se znatno smanjuju. Kada sam svakoga dana odlazila na posao u ured, morala sam si kupiti gablec, potrošila sam na gorivo, a naravno tu su još i koja kava ili neki drugi trošak. To je samo ono osnovno. Kada si doma, većinu vremena si u trenirci (ili kućnom ogrtaču) i zaista jako malo novaca trošiš na odjeću. Nije da mi odjeća ne treba, ali u proteklih godinu dana često sam se našla obilazeći s prijateljicom trgovine i shvativši da je sve to lijepo, ali mi zaista ne treba jer i odjeću koju imam ne stignem baš nositi. Nije da nikamo ne idem, ali sasvim je druga priča kada svakog dana ideš na posao u ured (ili negdje drugdje) i moraš biti prikladno odjeven. Čak i ako idem nešto obaviti ili se naći s nekim, majica i traperice su sasvim OK. Osim toga, ja definitivno nisam jedna od onih žena koje se šminkaju kada su kod kuće. Ionako mi koža reagira na sve i svašta pa joj je bolje da ju ne maltretiram bez razloga. Nemojte me krivo shvatili, nisam se ni na koji način zapustila, ali život je jednostavniji.

Drugo, odlaskom na posao čovjek svaki dan izgubi barem sat i pol. Dok se spremiš, odjeneš, dođeš do radnog mjesta, vratiš natrag, dođeš k sebi. Kada si doma, dovoljno je obaviti jutarnju higijenu, pospremiti svoj uredsko - stambeni prostor i to je to. Naravno, to su idealni uvjeti. Većinu vremena imam desetak manjih zadataka za obaviti prije nego zaista počnem raditi (pas primjerice mora jesti svaki dan), ali gubitak vremena je daleko manji nego na putovanje. 

Treće, sam si svoj majstor. Pri tome najviše mislim na to da si sam možeš organizirati vrijeme, raditi kada tebi odgovara, napraviti pauzu kada tebi odgovara i prilagoditi posao ostalim aktivnostima. Naravno, to ne znači da je posao na drugom mjestu, ali mi omogućava da jedan dan u tjednu volontiram u uredu crkve, da idem na pilates, i da ponekad dva dana ne radim ako se odvija neki važan projekt, dođe mi član obitelji koji živi u inozemstvu ili pomažem prijateljici u selidbi. Također znači da možeš obaviti sve poslove kao što su odlazak u banku, na poštu ili k frizeru kada tebi odgovara, ne poslije posla kada je najveća gužva. Sve je stvar organizacije. Naravno, kada te stisnu rokovi, sve to moraš odgoditi i završiti posao, ali većinu vremena si prilično fleksibilan. 

I za kraj, možda to drugima nije tako važno, ali ja volim što doma mogu jesti kuhanu hranu, nešto sa žlicom; da mogu i bilo koje doba pojest voće, napraviti kavu, popit sok. Ja jednostavno ne volim brzu hranu, sendviče, pizze i slične stvari. Nije da ih nikada ne jedem, ali puno više volim pojesti čušpajz ili saft, sarmu, punjenu papriku – znate, nešto doma skuhano i zdravo.Pogotovo ako to skuha netko drugi, a ja se iz svog stambeno-poslovnog prostora spustim u kuhinju.

Naravno da sve ima svoje plusove i minuse. Moraš biti discipliniran da bi sam sebi postavio ciljeve, ustao svako jutro na vrijeme; da ne zlorabiš činjenicu da sam kreiraš svoje vrijeme. Meni je ponekad problem što moji ukućani ne shvaćaju moj posao jednako ozbiljno kao da sam negdje u uredu. Samo zato što nisam nigdje otišla, ne znači da me se, dok radim, može prekidati. No, usprkos tome, ja volim svoj mali posao od kuće koji mogu voditi iz naslonjača odjevena u kućni ogrtač i s čupavim papučama na nogama.

Kada krene, onda ga krene

Znate kako se u TV serijama u jednoj epizodi likovima dogodi toliko toga, a životi su im ispunjeni brojnim avanturama. Budimo realni, da bi čovjek sve to proživio trebali bismo biti mladi barem desetljeće do dva duže no što jesmo. Život jednostavno nije tako jako uzbudljiv kako što bismo željeli da bude. Većinom živimo prema nekoj ustaljenoj rutini. Budimo se u određeno doba, idemo na posao, u školu, na razne aktivnosti, u crkvu (barem oni kao ja koji idu)…. Sve prema nekom manje ili više ustaljenom rasporedu. Barem većinu vremena bude tako 

Ja imam svoj posao koji vodim od kuće i mogu puno više utjecati na vlastiti raspored, nego da radim od osam ujutro do četiri popodne, ali svejedno uglavnom živim prema nekom tjednom rasporedu. Naravno u njega ulaze i ekstra događaji, ali uglavnom je sve pod kontrolom. I iskreno, meni je to sasvim ok.

No ponekad nas život zatekne i odjednom se nađemo u nekom apsolutno čudnovatom razdoblju u kojem svaka rutina i normala nestaju i sa svih strana dolaze neki čudni zahtjevi, potrebe, obveze. A u mom životu se čini kao da takva razdoblja dolaze kada se brat odluči kako je baš vrijeme za farbanje i uređenje neke prostorije u kući. A znate kako je to kada imate majstora u kući koji poslove doma obavlja u slobodno vrijeme. Poslovi se obavljaju kada on stigne, a ostatak vremena živite nekim polunomadskim životom. Stvari se ne nalaze na pravom mjestu, dijelovi prostorija su prekriveni zaštitnom folijom, a stalno imate dojam da čistite, a ništa nije čisto. A onda se usred tih radova stvari zakompliciraju, barem jedan o članova obitelji se ozbiljno razboli, a onda uslijede i neka druga stanja ili nepogode.

Prije dvije godine priča je išla ovako. Vrijeme je bilo za uređenje i farbanja hodnika, stepenica i sl. I taman smo sve razvukli i brat je radio pripremne radove. Onda je tata dobio, ni manje ni više, nego upalu pluća. Ma divota. Ja sam bila ta koja ga je vozila doktoru jer nije bio u stanju sam voziti zbog napada kašlja. Nakon dva dana i deda (koji je tada imao 97 godina, a samo da se zna, još je živ) je dobio bronhitis. I njega sam isto vozila doktoru. S obzirom na njegove godine i konstituciju po prvi puta u svom životu pomislila sam da bi zaista mogao umrijeti.  Sa svojom povijesti kroničnog bronhitisa znala sam da sam ja sljedeća na redu. Tako je i bilo. Osim što ja nisam dobila samp bronhitis. Nekim čudnovatim putem bakterije su se kod mene odlučile malo prošetati i po drugim dijelovima tijela pa sam ja dobila i upalu bubrega. Iskreno rečeno, nisam se nikada osjećala tako jadno i bolesno kao tada. Imala sam osjećaj da umirem. Cijelo me tijelo boljelo. I tako smo se mi pretvorili u bolnicu na kraju grada. A kuća je izgledala kao da je u nju pala bomba. Ali, to nije sve. Kada sam se već bila malo oporavila, nakon nekoliko groznih mjeseci na poslu na koji sam svako juto odlazila s grčem u želucu, dobila sam otkaz i to na jako ružan način.  U jednom trenutku sam se pitala hoće li to ikada stati. Na sreću, ipak bilo je to samo jedno razdoblje u životu.

Sada je stanje slično. Ovoga puta na redu su radovi u kuhinji. Zaštitne folije su ponovo tu, a masa za gletanje, špahtle i kante po hodnicima. Taman me razveselila vijest da nakon kraćeg sušnog razdoblja imam neki poslić, a onda mama slomi ruku. Hm, odjednom sam se našla u situaciji da vozim mamu kod liječnika i pomažem joj u rješavanju administracije. Majstor i njegovi pomoćnici ne mogu biti gladni pa im treba skuhati ručak (što mama naravno ne može s jednom rukom, a osim toga mora mirovati). Naravno sve to dok je pola kuhinje prekriveno zaštitnom folijom, a majstor popravlja zidove na drugom kraju. I onda to sve treba očistiti, pospremiti, nahraniti gladnu čeljad, napraviti možda koju karticu redakture… 

I na kraju svega toga padne snijeg. Ne znam jesam li vam to već rekla - ja mrzim snijeg. Voljela sam ga kada sam bila mala i tata je bio taj koji je lopatao. Ali sada kada smo brat i ja ti koji si moramo isprtiti put za naše autiće u našem ogromnom dvorištu.  Da ja mrzim snijeg!  I da, svi vi koji imate romantičnu predodžbu o snijegu, molim vas, samo jednom kada zapadne tridesetak centimetara, dođite k meni ja ću vam dati lopatu da možete u potpunosti uživati u zimskim radostima.

Naravno da nije sve to tako grozno jer inače sada ne bih imala vremena sjesti i napisati nekoliko redaka, ali zanimljivo je kako stvari kada krenu, onda zaista krenu. Čak ne mora sve ni poći po zlu (raduje me da sam dobila taj poslić), ali zašto sve odjednom. O kako bi mi sada bila draga moja rutina kada se ne događa ništa posebnog. Ovako sama sebi pomalo nalikujem na nekog lika iz tv serije kojem se u jednom danu dogodi toliko stvari da je to ponekad teško pratiti. I na trenutke pomislim kako bi bilo super da se poput Asterixa u jednom filmova  mogu poduplati tako da jedna ja radi jedno, a druga ja nešto drugo. 

Sva sreća, moj kućni majstor će završiti svoj projekt (sve se bojim što bi se moglo dogoditi kada krene sa sljedećim), mamina ruka će zacijeliti, a što se tiče posla, još koja knjiga za redakturu ne bi škodila. Jednostavno ima takvih razdoblja. Život vas dostigne sa svim i svačim. Samo možda bi bilo zgodnije da stvari dolaze jedna po jedna, ne sve ovako odjednom. Da, kada bismo to barem mogli tako naručiti…