U okolici Chicaga,
a vjerujem i u većem dijelu države Illinois žive divlje guske. Kad kažem
divlje, prije svega mislim da nisu domaće životinje, no po ponašanju više
djeluju poput golubova. Ima ih posvuda. Hodaju uokolo i nimalo se ne boje
ljudi. Potpuno su prilagođene životu u urbanom okruženju. Možda je jedan od
razloge tomu da su svuda oko nas neka jezerca, što prirodna, što umjetna, pa se
okupljaju oko njih, pasu travu (da guske pasu travu) i kupaju se. Ono što me
iznenadilo je da na jesen ne odlaze na jug. U mojoj glavi divlje guske odlaze
na jug. Ljudi ih uglavnom ne vole. I to s razlogom. Zaista nisu drage i mile
životinje. Hodaju po parkiralištu, pored zgrada i posvuda okolo kao da je sve to njihovo privatno vlasništvo. I
posvuda kakaju. Kada im se približiš, sikću na tebe poput zmija (dobro, tko je
ikada vidio gusku zna kakav zvuk proizvodi) i ne ustručavaju se krenuti u
napad. I na kraju, ono što mene najviše živcira je da se stalno glasaju, danju
i noću znaju biti jako iritantne. Posebno kada se probudim usred noći i nisam
sigurna je li to guska ili dijete plače. U nekoliko sam navrata pitala
Zvonimira može li nabaviti prigušivač za pištolj (Da, da imamo pištolj, ipak
živim s nekadašnjim profesionalnim vojnikom. Bez brige sve je legalno i prema
propisima) i potiho ih se riješiti. Ipak ne bismo voljeli u zatvor zbog neke tamo
guske.
No, uz sav taj
animozitet prema njihovoj vrsti općenito, posljednjih smo desetak dana počeli
pomnije pratiti jednu gusku. Nekoliko dana za redom primijetili smo kako sjedi
na istom mjestu pored susjedne zgrade, vrlo blizu mjesta gdje mi parkiramo svoj
auto. Nije se micala. U koje god doba dana bismo se parkirali, ona je bila
tamo. Zaključila sam da vjerojatno sjedi na jajima. Ipak je proljeće, vrijeme
parenja u što smo se uvjerili neprestano slušajući njihov zov na parenje (naravno
s gnušanjem da će ih uskoro biti još više). Nekako, valjda zbog nekih nedavno
probuđenih snažnih majčinskih poriva, ta mi je guska ipak prirasla srcu. Ženska
sjedi i čuva svoje potomke – čak i kada je bilo jako hladno ili padala kiša,
ona se nije micala, viđali smo je uvijek na istom mjestu.
A onda smo u subotu
nas troje išli u šetnju do parka. Bilo je relativno lijepo vrijeme, a tako
rijetko pruži nam se prilika da svi zajedno idemo u šetnju. Na povratku natrag
primijetili smo nešto neobično. Guske nije bilo na njezinom uobičajenom mjestu.
No, bilo je gnijezdo koje inače nismo mogli vidjeti jer ga je zakrivala svojim
tijelom. Znatiželjni kakvi jesmo, morali smo ići vidjeti jesu li u gnijezdu
jaja. I bila su. Koliko smo mi mogli izbrojati, bilo ih je četiri, no kako su
djelomice bila prekrivena perjem, nismo sigurni. Nisam nikada vidjela jaja
divlje guske. Jako su velika. I dok smo mi tako promatrali taj nesvakidašnji
prizor, s druge strane ceste začulo se neko gakanje, a onda je prema nama u
niskom letu vrtoglavom brzinom letjela vidno uzrujana mama guska. Čak i mi
laici po pitanju ptičjeg ponašanja mogli smo zaključiti da nam je jedino
rješenje brzom brzinom maknuti se od gnijezda. I tako smo se dali u trk. Bio je
to prizor za vidjeti. Moj muž, bivši marinac koji je svega tjedan dana ranije
bio osloboditelj od zmije iz podrumu i ja koja sam s mamom sudjelovala u klanju
mnoštva pilića i patki, dali smo se u bijeg pred mamom guskom u obrani svojih
ptića. U Zvonimirovu obranu, držao je dijete u naručju. Ja sam jednostavno
vidjela tu golemu pticu kako leti izravno u mene. Sve je završilo dobro, nitko
nije nastradao i vratili smo se na sigurno u svoj stan.
Na žalost, priča
ima tužan kraj. Zato sam ju i nazvala baladom. Sljedećeg jutra pao je snijeg. Da,
snijeg u travnju?! Nadam se da je to posljednji trzaj ove sulude zime u Chicagu
jer su već za sljedeći vikend najavili 20 stupnjeva. Krenuli smo u crkvu i dok
smo otkopavali auto iz snijega, umalo sam stala na mrtvo tijelo naše guske.
Doduše nisam apsolutno sigurna je li to „naša“ guska, ali gnijezdo je bilo
prazno. Tijelo je bilo ukočeno što znači da je vjerojatno bila mrtva već neko
vrijeme. No, što se dogodilo? Kako je umrla? Je li pokušala na neki način
zaštiti svoja jaja od hladnoće? Pretpostavljam da nikada nećemo saznati. No,
usprkos svojem dotadašnjem animozitetu prema guskama i činjenici da nam je ta
ista bila sprema iskopati oči, bila sam nekako tužna zbog njezine sudbine.
Naposljetku, samo je branila svoju dječicu. Njezino je mrtvo tijelo ostalo na
parkiralištu jer smo već kasnili. Kada smo se navečer vratili, pored njezina
mrtva tijela bio je drugi auto, no još je uvijek ležala tamo. I bez obzira na
sve nesuglasice, eto odlučila sam napisati ovu priču u čast mami guski i svim
životinjskim mamama koje brane svoje mladunce od znatiželjnika poput nas.
