Na
konferenciji u Jalti, da onoj koju većina Hrvata pamti po mjuziklu Jalta, Jalta, nakon što su (barem su
tako mislili) došli do dogovora o važnim pitanjima, Staljin, Churchill i
Roosevelt održali su svečanu večeru i držali govore jedan drugome u čast.
Staljin je tada rekao nešto što, po mom mišljenju, najbolje opisuje Churchilla.
Bile su to za Staljina izrazito laskave riječi jer njegova djela prije ulaska
SSSR-a u rat kao i kasnije nakon rata nisu pokazivala veliko poštovanje. No to
ne umanjuje snagu tog opisa.
Staljin
je tada rekao: „Nazdravljam vođi Britanskog carstva, najhrabrijem od svih
predsjednika vlada, u kome se političko iskustvo spaja s vojom mudrošću koji
je, kada je čitava Europa bila spremna pasti ničice pred Hitlerom, rekao da će
se Britanija držati i sama boriti protiv Njemačke čak i bez ikakvog saveznika.
Čak i ako je postojeći i mogući saveznici napuste, on je rekao da će se
nastaviti boriti. Dižem čašu u zdravlje čovjeku koji se rađa jednom u stotinu
godina i koji je hrabro i visoko držao zastavu Velike Britanije.“
Posljednjih
šest mjeseci provela sam u društvu Winstona Churchilla. Ne, naravno, doslovno,
već čitajući njegovu povijest Drugog svjetskog rata, nešto što sam kao
ljubitelj povijesti dugo, dugo željela pročitati. A ako se pitate zašto šest mjeseci – zato što
se radi o ukupno oko 4000 stranica (6 svezaka). Nisam ih sve čitala za redom
jer sam u određenim trenucima počela sanjati rat pa sam zaključila kako bi bilo
dobro malo promijeniti štivo i čitati nešto sasvim drukčije tematike. Uglavnom,
osim što sam jako, jako puno naučila, mogla sam steći određeni dojam o tome tko
je bio Churchill. Staljinova izjava sasvim je točna: bio je čovjek s izvrsnim
poznavanjem ne samo politike nego i ratovanja. Ali isto je tako bio „prorok“ koji je u desetljećima prije rata upozoravao
na opasnosti i posljedice europske politike. Smatrali su ga ratnim huškačem i
protivnikom mira, sve dok se njegova predviđanja i upozorenja nisu ostvarila. Pred
kraj rata isto je tako vizionarski predvidio podjelu Europe i komunističke
težnje. Ne moramo ni spomenuti kako je izraz Željezna zavjesa došao upravo iz
njegovih usta.
Mnogi
citiraju Churchilla i mnogi znaju njegove govore i izjave poput onih o krvi, znoju i suzama
ili početku kraja i kraju početka. To je ušlo u anale. Iako se ovo djelo
većinom sastoji od originalnih prepiski između njega i generala, vođa,
političara, ministara; govora u Parlamentu, opisa bitaka i političkih situacija,
s vremena na vrijeme naiđe se na neki osobni komentar ili opis. Neki od njih su
izuzetno zanimljivi. Stoga sam tijekom čitanja poneke od njih zapisala kako bi
ih mogla sastaviti u jedan blog post i pokazati Churchilla u nekom jednom
pomalo drukčijem svjetlu.
Pa
kako smo počeli sa Staljinom, evo što je Churchill mislio o njegovoj politici
prema Njemačkoj prije i na samom početku Drugo svjetskog rata. Rusi su tada
prijateljevali s Njemačkom, čak ju i snabdijevali resursima da bi se Hitler u
lipnju 1941. okrutno okrenuo protiv njih, što je na kraju rezultiralo smrću
više od 20 milijuna Rusa, odnosno naroda SSSR-a. „Snaga masa, hrabrost i
izdržljivost Majke Rusije trebale su tek biti bačene na kocku. Ali ako se za
suce uzmu strategija, politika, dalekovidnost i kompetentnost, Staljin i
njegovi komesari su se u tom trenutku pokazali kao najpotpunije nadmudrene
šeprtlje Drugog svjetskog rata.“
Kako
se rat razvijao, često nailazimo na njegovu prepisku s generalima. Iako je
visoko cijenio generale i vojne dužnosnike, ponekad su mu se njihovi zahtjevi
činili nemogući uzevši u obzir okolnosti. Tako je generalu koji ga je 1941. tražio
više tenkova odgovorio: „Generalima se samo u nebu pružaju takve pogodnosti, a
oni koji ih zahtijevaju, ne dospijevaju uvijek tamo“.
Kada
je Japan napao Pearl Harbor, napao je i neke britanske posjede te su SAD i
Velika Britanija ušle u rat s njim. Churchill je napisao objavu rata Japanu
izrazito svečanim i ceremonijalnim stilom. Zbog toga je bio kritiziran, no on
je prokomentirao: „Nekima se nije sviđao taj ceremonijalni stil. Ali
naposljetku, ako morate nekoga ubiti, ništa vas ne košta da budete pristojni.“
Tijekom
svog boravka u Americi gdje je s Rooseveltom raspravljao o ratu, zbog
iscrpljenosti je bio na rubu snaga. Jedan od američkih dužnosnika mu je, stoga,
ustupio svoju kuću u Palm Beachu kako bi se nekoliko dana odmorio prije
povratka u Britaniju. Svoj boravak tamo opisuje riječima: „Pet dana smo proveli
u vili, ležeći u hladu ili na suncu, kupajući se u ugodnim valovima, iako se
jednom pojavio prilično veliki morski pas. Rekli su mi da je to samo
grenlandski morski pas, ali to me nije sasvim umirilo. Nije dobro biti pojeden
od grenlandskog morskog psa, kao ni od bilo kojeg drugog. I tako sam se od tada
držao plićaka.“
Tijekom
drugog boravka u SAD-u, uhvatili su nekog luđaka koji ga je pokušao ubiti. Taj
incident je prokomentirao riječima: „Poslije se uspostavilo da je to bio neki
umobolnik. Luđaci predstavljaju posebnu opasnost za političare, budući da se ne
moraju brinuti o tome kako će se 'izvući'“.
Također
je tijekom rata u nekoliko navrata boravio u Moskvi. Tijekom jednog od tih
posjeta Rusi su pokušali pokazati svu svoju raskoš te su ga smjestili u neku
vilu izvan grada. U knjizi nailazimo na zanimljiv opis te vile i dojma koji je
ostavila na njega. „Tu se nalazilo nekoliko vodoskoka i jedan stakleni
rezervoar pun raznovrsnih zlatnih ribica koje su bile tako pitome da su jele iz
ruke…. U skloništu (u sklopu vile) osvjetljenje je bilo blještavo, namještaj
funkcionalnog stila, raskošan i jarkih boja. Mene su više privlačile zlatne
ribice.“
Komentar
o osvajanju Pantelerije, otoka u Sredozemlju koji je bio odskočna daska za
Siciliju. „Pravovremeno su u velikoj mjeri predviđeni raspon i opasnosti ovog
poduhvata. Uspio je u potpunosti bez ijedne žrtve, osim što je, prema priči
jednog mornara, jednog vojnika ugrizla mazga.“
U
kolovozu 1943. u Quebecu se sastao s Predsjednikom Rooseveltom. Nakon toga je
posjetio Niagarine slapove gdje su ga dočekali novinari i ispitivali o
dojmovima. „Uz put smo obišli Niagarine slapove. Reporteri su me tom prilikom
upitali što mislim o ovom prirodnom fenomenu te u svom izvještaju ovako
formulirali moj odgovor: 'Vidio sam ih prije nego ste se vi rodili. Prvi puta
sam bio ovdje 1900. godine.' 'Mislite li da su se promijenili?' 'Pa', odgovorio
sam, 'Princip je ostao isti, voda i dalje pada.'“
Američki
Dan zahvalnosti proveo je 1943. u Egiptu s predsjednikom Rooseveltom i njegovom
svitom, svojim osobljem i kćerkom Sarahom koja mu je bila osobna asistentica. Prilično
je detaljno opisao taj događaj. „Kada smo završili s večerom, vratili smo se u
dvoranu u kojoj smo držali tolike konferencije. Začula se glazba, ali samo s
gramofonskih ploča. Sarah je bila jedina prisutna žena i imala je pune ruke
posla, dok sam ja plesao s „tatom“ Watsonom (Rooseveltovim starim i vjernim
prijateljem i pomoćnikom) na oduševljenje njegovog šefa koji nas je promatrao s
kauča. Ova vedra večera i slika Predsjednika kako reže puricu urezali su mi se
u sjećanje među najugodnije trenutke za vrijeme našeg boravka u Kairu.“
Prilikom
ponovnog boravka u Karinu (po povratku iz Teherana) nagovorio je Roosevelta da
ode barem pogledati Sfingu kada već nema vremena za razgledavanje drugih
egipatskih znamenitosti. „Predsjednik nije imao vremena obići znamenitosti,
međutim ja nisam mogao dozvoliti da otputuje, a da ne vidi Sfingu. Jednoga dana
prije čaja, rekao sam mu: 'Ovoga puta moramo!' Istoga trena sjeli smo u
automobil i odvezli te iz svih kutova promatrali ovo svjetsko čudo. Roosevelt i
ja ostali smo zagledani, nekoliko minuta šuteći, dok su večernje sjene rasle.
Sfinga nije rekla ni riječi, samo je sačuvala svoj nedokučiv osmjeh. Tako nije
imalo smisla duže se zadržavati.“
Očito
nije volio da se ljudi usred rata koji bijesni žale kako im je teško. Tako je
britanskom veleposlaniku pri grčkoj vladi u izgnanstvu poslao sljedeću poruku. „Kažete
da živite u vulkanskom krateru. A gdje ste se nadali živjeti u ovakvim
vremenima?“
I za
kraj, za sve one muškarce koji misle kako su romani Jane Austen „ženska
literatura“. Dok je bolovao od upale pluća (tada je boravio u Alžiru) liječnici
su mu zabranili da radi. Iako je htio iz kreveta obavljati poslove, nakon nekog
vremena je ipak shvatio kako je preslab. Tada se odlučio čitati Ponos i
predrasude. Dakle, dragi „macho muškarci“
- Winston Churchill koji je ratovao s Hitlerom, čitao je Jane Austen.
Nemojte misliti da ste veće face. „Svi oko mene neprestano su ponavljali kako
ne smijem raditi tako da sam odlučio pročitati jedan roman. Davno sam čitao
Razum i osjećaji od Jane Austen pa sa zao sada pomislio da bi mi dobro došao
njen roman Ponos i predrasude. I tako mi je Sarah izvanredno lijepo čitala ovu
knjigu sjedeći do mojih nogu. Oduvijek sam slutio da je roman Ponos i
predrasude bolji od svog rivala. Kako su samo smireno živjeli ti ljudi. Nikakve
brige oko francuske revolucije, niti užas borbi Napoleonovih ratova. Samo dobar
odgoj koji najbolje može vladati nad prirodnim strastima i tanano objašnjenje
za svaku priliku. Reklo bi se da se to dobro podudaralo s mojim lijekom.“
