Kao psi oko kosti

„Mi Hrvati!“ Kako je lako slušati te uzvike dok gledamo neki sport, jako smo ponosni na svoje sportaše, uhvati nas neki nacionalni ponos i zajedništvo. Ali to je samo taj trenutak nekog navijačkog ludila kada mislimo da smo složan narod. No, budimo realni, u posljednjih dvadeset godina Hrvati su pokazali složnost i jedinstvo samo u ratu, prirodnim katastrofama kao što su bile poplave u Slavoniji i prilikom sportskih uspjeha. Sve ostalo vrijeme ponašamo se poput pasa kojima je netko bacio kost i mi se onda otimamo oko nje. Ono što pod time mislim je da smo toliko razjedinjeni i toliko spremni napasti jedni druge kada se netko ne slaže s nama da to ponekad djeluje strašno. Potrebno nam je samo baciti kost, neku temu ili pitanje oko koje postoje različita mišljenja, i odmah smo spremni na bitku do krvi, zanemarujući pritom sve druge veze.

Mi smo uvijek podijeljeni oko nečega: partizani i ustaše (nakon 70 godina!!), dinamovci i hajdukovci, HDz-ovci i SDP-ovci, crni i crveni, liberalni i konzervativni, vjernici (iako se ograđujem od te riječi u ovom kontekstu) i ateisti, pristaše Kolinde ili Josipovića, oni koji su ZA ili PROTIV na referendumu za brak i među najnovijim pristaše i protivnici cijepljenja. Našlo bi se tu sigurno još mnogo drugih tema koje mogu izazvati ne samo rasprave, već i sukobe među Hrvatima.

Naravno, da postoje različita mišljenja i različita poimanja svijeta. To je svugdje tako. Svi smo mi različiti i svi drukčiji razmišljamo. U tome nema ničeg loše. Ono što me zabrinjava i, iskreno rečeno, rastužuje je nepostojanje kulture dijaloga i rasprava. Čim se netko ne slaže s nama, spremni smo mu skočiti za vrat, izvrijeđati jedni druge, nazvati ih glupima, zatupljenima,komunistima,udbašima, lopovima, luđacima, zatucanima…. Do sada ste valjda shvatili o čemu govorim.

Kada je bila riječ o referendumu o braku, oni koji su bili protiv, odnosno liberalniji dio populacije, nije se ustručavao vrijeđati sve druge kao zatucane, neobrazovane i glupe. Nije li vam palo na pamet da među tim ljudima ima intelektualaca koji su izuzetno pametni, obrazovani i nimalo zatucani. Ali imaju drukčije mišljenje od vas. Isto tako su neki od onih koji su bili za, sve koji se ne slažu s njima smatrali nemoralnima, perverznima i ljudima koji ne poštuju obitelj. Uvjerena sam da među njima ima ljudi u heteroseksualnom braku koji vole i poštuju svoje partnere i podučavaju svoju djecu istom. Izjave u javnosti, a još više natpisi i komentari na društvenim mrežama bili su izrazito napadački. Ljudi su bili spremni jedni druge napasti iako su si do tada bili prijatelji. Nevjerojatno. Žalosno.

Najnovije rasprave koje se šire po internetu su one o cijepljenju djece. Obje strane objeručke će prihvatiti svaki komentar, objavu, članak u novinama ili natpis na internetu (bez obzira koliko provjereni bili) i onda ga staviti na Facebook s objavom u stilu: Evo vam na, vi glupi ljudi, sada vidite da sam ja u prvu. Zaista. Koga će to uvjeriti? Samo će se dalje ražestiti. Kao da se itko želi donijeti glupu odluku koja je vezana uz zdravlje njihove djece. Nitko se nije samo probudio i rekao da ne želi cijepiti dijete, niti su oni koji cijepe dijete ludi što to čine. Postoji razlozi za i protiv i svatko ima pravo preuzeti rizik svoje odluke. Ne moramo zbog toga napadati drugu stranu.

Ovo su samo neki primjeri, ali ja sam duboko razočarana činjenicom koliko daleko to može ići. I ponekad uhvatim sebe kako se upuštam u raspravu oko neke teme do koje mi je stalo i to s osobom do koje mi je stalo. No zaustavim se zato što mislim da naše razilaženje u mišljenjima nije vrijedno sukoba. Toliko je toga što imamo zajedničko i za što bismo se svi trebali boriti.

Najgori od svih su ipak političari. Čini se da njima nije ni najmanje stalo do toga da se zaista bore za svoju zemlju i njezino jedinstvo i blagostanje. Glavno je da dokažu da su oni dobri, a druga strana loša. Ni za živu glavu vladajući na bi priznali da u opoziciji ima dobrih i pametnih ljudi, dok opozicija ni pod koju cijenu ne želi priznati da je vladajuća struktura napravila nešto dobro. I to govorim nevezano uz to tko je trenutno na vlasti. Glavno da se svađaju, prepiru, vrijeđaju. Riječi koje ponekad izlaze i njihovih usta su nešto što bi nas trebalo užasnuti. I ono najgore, ne samo da vrijeđaju druge stranke, već i vrijeđaju ljude koji su za njih glasali. Građane zemlje kojoj bi trebali služiti.

Ljudi, rasprave i svađe neće nas nikamo odvesti. Nikada nisu i nikada neće. Ako se ne naučimo komunicirati, civilizirano raspravljati bez vrijeđanja i kasnije razgovarati o drugim temama bez nepotrebnih tenzija, jedino što ćemo učiniti je da i dalje uništavamo ovu zemlju koja nam je dana. Nećemo se nikada nikamo pomaknuti jer ćemo biti prezaposleni raspravama da bismo mogli zajedno raditi na dobrobit sviju. U ratu nije bilo važno što osoba do tebe misli o homoseksualnim brakovima. Ljudi su se borili za svoju zemlju. Kao da se sada ne moramo boriti za svoju zemlju?! Itekako moramo, samo na drukčiji način. Ali sve dok skačemo jedni na druge oko svake teme oko koje se razilazimo, nećemo biti ništa bolji od pasa koji se tuku oko kosti. A onda možda ni ne zaslužujemo bolje. Ipak, nadam se da nije tako.

Krimići starog kova

Osim što volim čitati knjige, ja isto tako jako volim gledati kriminalističke serije. Na žalost, to se ponekaD pretvori u pravu ovisnost pa sam u stanju provesti cijelu večer gledajući Kosti, CSI, NCIS, Castlea, Unforgettable (jednostavno ne mogu vjerovati da su to preveli Tragovi zločina), Zločinačke umove, Detektiva s Floride,Ubojstva u Midsummeru (tamo valjda više nema živog čovjeka) Tijelo kao dokaz…. do sada ste već shvatili da ih skoro sve znam. Nastojim ne biti toliko pred televizorom pa ih ne pratim redovito, ali ih znam.

Ali od svih detektiva i detektivskih priča, ono što najviše volim je Sherlock Holmes. Nema veze radi li se o ekranizaciji stvarnih priča Sir Arthura Conana Doylea ili tek izmišljenim slučajevima moderniziranog Sherlocka čiji je vjerni asistent dr. Watson zapravo žena, velika je vjerojatnost da ću ga ja htjeti pogledati. No, nemojmo se zavaravati, Sherlock je najbolji, najzanimljiviji i najintrigantniji  kada čitate originalne priče i to najbolje na engleskom. Jer, uz sve te serije i filmove, najbolji krimići s kojima sam se ikada susrela su zapravo oni starog kova.

Sherlock je naravno nezaobilazan i nenadmašan. Za razliku od modernih detektiva koji se oslanjaju na forenziku, tehnologiju i druga moderna čuda, „stari“ Sherlock Holmes bio je hodajuća enciklopedija, fenomenalan um koji se u rješavanju zločina oslanjao prije svega na svoju sposobnost dedukcije. Samo je Sherlock mogao na temelju zgužvane košulje i vrste blata na cipelama zaključiti gdje je čovjek bio prije tri dana, u kakvoj obitelji je odrastao i u kakvim odnosima je sa svojom ženom. Da, dobro, možda malo pretjerujem sa svojim hvalospjevima, ali po mom mišljenu Sherlock Holmes je sa svim svojim ekscentričnostima i antisocijalnim ponašanjem, najbolji izmišljeni detektiv svih vremena.

No, osim Sir Arthura Conana Doylea, pronašla sam još jednog starijeg pisca koji me oduševio svojim intrigantnim romanom Moonstone (Mjesečev kamen). Riječ je o Wilkieju Collinsu. Jeste li ikada čuli za njega? E pa da vas prosvijetlim, upravo se knjiga Moonstone smatra prvih detektivskim romanom u engleskoj književnosti, a Wilkie Collins piscem koji je postavio temeljna pravila pisanja istih. No da vam bude lakše, moram priznati da, usprkos svojem znanju engleske književnosti do prije nekih šest, sedam godina ni ja nisam imala pojma tko je on. A onda mi ga je otkrila moja tadašnja kolegica Janet Berković. Donijela mi je knjigu Moonstone i rekla da će mi se vjerojatno svidjeti. Ne samo da mi se  svidjela, bila sam oduševljena njom. Bila sam na moru kada sam je čitala. A ja na moru knjigu ne nosim sa sobom valjda samo kada idem u more plivati. Prava pravcato napeto štivo u kojem do kraja ne znaš tko je zapravo počinitelj. Bolje od većine modernih knjiga, serija, filmova…  Jedna od onih knjiga koje ne ispuštate iz ruke sve dok ne saznate tko je zapravo krivac, što je naravno na samom kraju.

Nedavno sam čitala još jednu Collinsovu knjigu Woman in White (Žena u bijelom). Iako ne toliko napeta kao Moonstone, čitajući knjigu odjednom shvatiš kako se njezina radnja u nekoliko navrata totalno okrenula u sasvim drugom smjeru od onoga što si do tada očekivao. Od toga da uživaš kako glavni likovi dobro napreduju protiv zlikovaca, a onda odjednom zlikovci imaju nevjerojatnu prednost i čini se kao da sve ide otpočetka. Uglavnom, štivo na kojem bi se današnji pisci detektivskih romana mogli učiti kako se piše. No, kako to biva s tim „starim“ piscima koje ja tako volim čitati, opisi likova, društva, njegovih normi i zbivanja su oni koji te knjige čine vrijednima čitanja. 

Iz nekog razloga ljudi smatraju kako klasici nisu zanimljive knjige, kako u njima nema napetosti, intrige, zanimljivih likova, zločinaca i detektiva, heroja ili antihetroja. Ali nije tako. Ove dvije Collinsove knjige dokaz su tome. Svima onima koji vole knjige koje ne mogu prestati čitati u 1 sat u noći jer ih zanima što će se dalje dogoditi toplo ih preporučam. Iskreno, ne znam jesu ili uopće prevedene na hrvatski jezik, ali ako čitate engleski, a još k tome imate Kindle, možete ih vrlo lako nabaviti. Kao što sam jednom ranije napisala, jedna od prednosti klasika je da na Kindleu mogu nabaviti besplatno. I na kraju, uživajte. Neka vaš krimić bude ne samo napet, već i dobro napisan.