Baseball

Moj četvrti mjesec u braka i četvrti mjesec u istraživanju SAD-a. Malo sam zanemarila svoje drage čitatelje u Hrvatskoj pa evo da nadoknadim i malo vam ispričam o dogodovštinama i životu u Chicagoladu. Nema čega tu nema. Od super zabavnih stvari do onih zbog kojih će prosječan Hrvat ili Hrvatica ostati u čudu. Iako, budući da ne volim grah na čušpajz, nisam sigurna koliko mogu sama sebe nazvati prosječnom Hrvaticom, ali eto, pretpostavimo da ipak jesam.

Moja današnja priča je baseball, jedan od najpopularnijih američkih sportova. Mi u Hrvatskoj jedva da znamo koja je poanta te igre, a kamoli nešto više. Ali kad si u Americi, onda se, kao, trebaš ponašat kao Amerikanac. I tako sam se ja našla na baseball utakmici. E sada, za vas koji ne znate, a ne vidim zašto biste to trebali znati, Chicago ima dva basball kluba. Jedan je Cubs, a drugi White Sox. Iako je Cubs vjerojatno puno popularniji (a očito puno uspješniji), moj je mužić odrastao blizu stadiona White Soxa pa smo mi onda njihovi navijači (iako Zvone baš i nije neki ljubitelj baseballa tako da je navijač možda malo preteška riječ).

I tako jednog ponedjeljka Zvone, ja i naš prijatelj Brandon otiđosmo na baseball utakmicu gledati White Soxe. Kao za sve ovdje u Americi, da bi bilo kamo došao potrebno ti je barem 30 minuta do sat vremena vožnje. Kako je stadion u gradu, a mi smo putovali u vrijeme poslijepodnevne gužve kada se ljudi vraćaju s posla, naravno da nam je trebalo više od sat vremena da dođemo do stadiona. Budući da se moje poznavanje baseballa svodi na to da znam što je Home Run, bila sam iznad svega znatiželjna da barem malo pohvatam što se zapravo događa. Naravno da sam se te večeri vratila kući ništa pametnija što se tiče poznavanja baseballa nego što sam bila ranije. Iako se Brandon svim silama trudio da mi objasni sve što se događalo (Zvone je mudro šutio, taj ne troši riječi uzalud), uglavnom mi se to činilo kao da mi netko objašnjava algebarske jednadžbe, a da ja još nisam savladala tablicu množenja.  Zaista se dečko trudio, ali kada nešto nema smisla, onda nema smisla, a vjerujte mi, još nisam upoznala sport koji mi je imao manje smisla (možda bih trebala probati s kriketom).

Uglavnom „naši“ su igrali protiv Los Angelesa. Naravno da su izgubili. Ili barem mislimo da su izgubili jer smo morali otići prije kraja. Naime, vrlo je teško procijeniti koliko traje jedna baseball utakmica. To vam je kao tenis. Utakmica je podijeljena u segmente, ali oni nisu vremenski ograničeni. Ipak rezultat se nije činio kao da bi se krajnji ishod mogao promijeniti, ja sam bila umorna, a Zvone je morao idućeg dana ujutro na posao. I tako smo se pokupili prije kraja. Nema šanse da bih ikada tako nešto napravila gledajući sport poput rukometa, košarke ili čak nogometa u kojem se rezultat ne može samo tako nadoknaditi. Moj opći dojam , na Brandovo užasavanje, je da je baseball dosadan. Vjerujem da bi mi možda bio puno zanimljiviji da razumijem sva pravila i da mi se jasno što se zapravo događa, ali svejedno sve se događa nekako previše sporo. Nema velikih preokreta, kontranapada, brzine, neke vještine kojoj se možeš diviti (iako vjerujem da je zapravo potrebno puno vještine da bi se tako pogodila lopta palicom). Nema uzbuđenja na koju sam navikla pri odlasku na neku utakmicu.

Ono što je zabavno na baseball utakmici je cijeli ugođaj boravka na stadionu. Kada bi domaći tim

ostvario home run, bio bi kratak vatromet. Publika je izuzetno uključena u cijeli spektakl. U pauzama su nagradne igre gdje možeš osvojiti sendvič ili neku drugu nagradu samo ako je na tvoj ulaznici simbol sendviča koji je „izvučen“. Meni najzanimljiviji dio utakmice je kada loptica odleti u publiku. Gledatelj koji ju uhvati. može je sadržati tako da su dečki bili zaduženi da hvataju lopticu u slučaju da krene prema nama. Doduše, prvi dio utakmice bili smo malo previsoko na tribinama. No, kako stadioni nije baš bio popunjen, kasnije smo se spustili malo niže, u zonu gdje je postojala velika vjerojatnost da nešto doleti. Samo moraš paziti da ti loptica ne doleti u glavu jer to bi moglo imati gadne posljedice. Naravno, dečki su bili tu da me štite od takve sudbine hvatajući svaki leteći predmet koji se vrtoglavo brzinom kreće prema meni. Na žalost (ili na sreću jer nikada se ne zna kakvi su im refleksi ovih dana), ništa nije doletjelo.

Kao i na utakmicama kod nas, vrlo važan segment cijelog doživljaja su hrana i piće na stadionu. U Chicagu (možda i drugdje u SAD-u, ali ne bih to znala) to znači prije svega hot-dog. Naravno da je prva stvar koju je Zvone morao napraviti bila da pribavimo hranu. Dobro, i ja sam bila gladna jer bilo je vrijeme večere, a mi smo se „čuvali“ za tekmu. Iako je plan bio hot- dog, na kraju smo se ipak odlučili na talijanski sendvič s govedinom – za neupućene, ja sam bila jedna od tih – to je sendvič s tanko narezanom kuhanom govedinom i umakom. Jedna od boljih stvari koje sam jela ovdje u Americi.

I naravno, posljednja postaja našeg pohoda na stadion bio je dućan za navijače. Kao što to uvijek

biva, u njemu se može pronaći apsolutno sve s logom White Soxa, od nezaobilazne baseball kape ili loptica, do majica, trenirka, igračaka, dresova, šalova i drugih navijačkih rekvizita. Znate već kako to biva. Barem mi Hrvati za vrijeme nogometnih prvenstava postanemo nacijama odjevena u crveno bijele kockice. I da, naravno da su me morali poslikati s apsolutno svim mogućim rekvizitima na glavi. Ali vjerujem da o tome, slike govore više od tisuću riječi.

Što ti je to na glavi?

Kako sam još uvijek u fazi upoznavanja Amerike, muž me nastoji svako malo odvesti u razgledavanje, na izlet ili nešto slično. I tako smo u posljednja dva mjeseca bili u zoološkom, u Kentuckyju gdje smo išli vidjeti Muzej stvaranja i repliku Noine arke, u Indiani u posjeti prijateljima i sl.  No isto tako istražujemo Chicago i okolicu. No, mužić također ima jednu smiješnu naviku dA kamo god išli nađe neku kapu ili nešto drugo što će mi staviti na glavu i onda me slika s tim. Na većini tih fotki na mojem se licu može iščitati: „Pa dobro stvarno!“ No, evo da ipak iskoristim tu njegovu smiješnu i čudnu navadu i ispričam priču.

Kapa s uniforme

Za sve one koji do sada nisu shvatili, Zvone je marinac. Jednom sam počinila pogrešku pa rekla bivši marinac jer već desetak godina nije aktivan, no ubrzo sam čula lekciju o tome kako ne postoje bivši marinci. Jednom marinac, zauvijek marinac. Da je bivši, bio bi nečasno otpušten, a nije. Uglavnom, ja sam jedna od onih žena kojima misli da muškarci u uniformama izgledaju jako dobro. Kad mi je prvi puta poslao sliku u onoj svečanoj uniformi, znala sam da je to to. Dobro, malo pretjerujem…. Uglavnom ovo je kapa dio njegove uniforme (ne one svečane, ta je plavo bijela) i naravno da sam ju morala vidjeti prvom prilikom kada smo bili kod njegovih roditelja gdje su sve takve stvari pohranjene (za razliku od našeg stana, oni imaju veliku kuću i puno prostora) i naravno da mi je on morao staviti kapu na glavu.

Star Wars kaciga

Moram razočarati sve Star Wars obožavatelje – ja ih uopće ne pratim. Naravno da znam osnove kao što je: „Luke, I am your father“ ,no dalje od toga ne baš. No, iza ove fotke s kacigom nalazi se zapravo zanimljivija priča od dva knjiška crva. Mjesto na kojem me fotkao je knjižara s rabljenim knjigama koju on redovito posjećuje, a naravno da sam i ja morala vidjeti što ima. Ljudi moji, to je opasno mjesto. Za ljude popust nas koji toliko vole čitati ovo je mjesto na kojem možemo potrošiti cijelu plaću jer se sve čini jeftinije. No, ni račun na Amazonu ili Book Depositoryju nije baš sigurno mjesto za zalutati. Zašto sam ja onda završila s kacigom na glavi? Pa, nije čovjek mogao odoljeti, a i svaki Star Wars predmet podsjeti nas na našeg prijatelja Marija Šehića. Šehiću ovo je za tebe.

Žirafa

Da, dobro ste pogodili – ovo je zoološki vrt. Još prije nego što smo se vjenčali, dogovorili smo se da među prvim spojevima u Americi svakako mora biti odlazak u zoološki vrt kako bih ja, velika ljubiteljica žirafa, mogla vidjeti žirafu. Opčinjena ovim čudnovatim stvorenjima silno sam željela vidjeti ih u živo, a u zagrebačkom zoološkom ih nema. Ne samo to, zoološki vrt nudio je mogućnost da hranimo žirafe. Kako sam samo bila razočarana kada smo konačno došli do žirafa (zoološki je kao i sve u Americi ogroman) i naišli na natpis da su žirafe site i da ih se više ne može hraniti. Svejedno sam ih mogla vidjeti izbliza, no osjećala sam kozmičku nepravdu. Uglavnom, među ostalim mogućim i nemogućim suvenirima, bila je i ova kapica sa žirafom tako da sam se, htjela ili ne htjela morala poslikati s tim na glavi.

Medo štitinici za uha

Isti taj zoološki. Ovo je vjerojatno bilo pred kraj naše cjelodnevnog boravka u jednom od posljednjih trgovina s darovima gdje možete kupiti sve živo i neživo vezano uz određene životinje koje ste upravo pogledali. Kako sam jednom, još prije vjenčanja, počinila grešku i poslala mu fotku s rozim štitnicima za uho iz nekog dućana, ovo je bilo neizbježno. Svaki sljedeći koji su mu se svidjeli završili su na mojoj glavi.

Slonić štitnici za uha

Dakle, priča se nastavlja. Ovoga puta bili smo u Muzeju

stvaranju. Ogromnom muzeju koji priča priču o Božjem stvaranju i na vrlo znanstven način objašnjava kako je zemlja nastala upravo onako kako je opisano u Bibliji i kako je Veliki potop utjecao na sve kasnije promjene, uključujući izumiranje dinosaura. Uglavnom, i tamo ima  knjižara i darovni dućan u koje smo mi morali zaviriti. A slonić na uhu –pa slon je dio Božjeg stvaranja i Zvone ne bi bio Zvone da me nije fotkao.

Ana gangsterica

Dakle, ovdje nemam ništa na glavi, no zato sam se morala fotkati s rekvizitom. Bio je to naš prvi izlazak nakon dolaska i kako smo još bili relativno pogubljeni i bez pravih planova, otišli smo u razgledavanje obližnjeg trgovačkog centra. Trgovački centri su svi na istu foru, trgovine, restorani i kafići. Zapravo se ne sjećam kakav je ovo dućan bio. Nešto s majicama i sličnim suvenirima vezanima u Chicago s naglaskom upravo na taj gangsterski život. I tako sam završila s pištoljem u ruci. Dobro, ne baš pravim, ali dečko je odrastao u Chicagu pa se želio pohvaliti kako će od žene napraviti facu. 

Anin američki svijet

Evo me, mjesec dana u Americi. Znam da nisam prva koja je odselila u inozemstvo i da nemam neke super značajne uvide o tome kako je to živjeti preko velike bare, ali često se čujem s prijateljima i obitelji u Hrvatskoj i jedno od najčešćih pitanja je kako sam se prilagodila i privikla na razlike. S jedne strane razumijem to pitanje jer ipak se radi o drugom kontinentu i drukčijoj kulturi, no ponekad mi se čini kao da ljudi misle da sam otišla u Kinu, Indiju, Tanzaniju ili neko pleme u prašumi Južne Amerike. Pa nisu SAD toliko kulturalno drukčije od Europe.

Da ima razlika i vidljive su, no meni se ne čine tako strašnima. Jedan od razloga svakako je činjenica da mi jezik ne predstavlja apsolutno nikakvu prepreku. Ako nisam jako umorna, kada se automatski prebacim na hrvatski, većinu vremena zapravo nisam ni svjesna kojim jezikom pričam. Ponekad razmišljam na hrvatskom, a ponekad na engleskom. Čak i kada se nesvjesno prebacim na hrvatski, Zvonimir razumije dovoljno da bi pohvatao što sam željela reći. Drugi je razlog možda u tome što sam se kroz posljednjih desetak godina puno družila s Amerikancima i upoznala se s njihovom kulturom, načinom života i navikama koje su možda većini Hrvata nepoznate. I ono što je mojem mužu jako bitno, naučila sam kako kuhati američku hranu (nešto, ne sve naravno).

I tako ja nisam u nekom silnom velikom kulturološkom šoku kako su neki očekivali do mene. Ono što je zapravo različito i zbog čega se čovjek ponekad osjeća kao da je pao s Marsa su male stvari. One sitnice koje nisam očekivala da će biti drukčije. Ili neke koje jesam očekivala, ali nisam znala kako ću se nositi s njima.

Pa krenimo redom.

Jedna od prvih stvari na koje se čovjek iz male zemlje poput Hrvatske mora priviknuti je da je sve veliko. Ceste su jako široke. Naše autoceste od tri trake (uključujući zaustavnu) nisu ništa prema njihovim gradskim avenijama od 4-5 traka. A tim velikim i širokim cestama putuju veliki i široki automobili i kamioni čije kabine, na moje iznenađenje, izgledaju drukčije od kamionskih kabina u Europi. Nikada ne bih pomislila da bi kamionske kabine mogle biti drukčije.

I onda se na tim cestama nalaze ograničenja izražena u miljama na sat što nas dovodi do razlike koja mi vjerojatno predstavlja najveći problem – mjerni sustav. Nikako, nikako mi nije jasno zašto se oni nikako ne prebace ne metrički sustav koji je toliko jednostavniji, da ne govorimo o tome da je čitava znanost temeljena na njemu. I tako onda čak i za najobičnije razgovore o vremenu i temperaturama moram izvući mobitel s pretvornikom mjernih jedinica. Svaki recept moram preračunavati na koju temperaturu nariktati pećnicu  da bih nešto ispekla. Dobro je da većina pakiranja ima oznake u gramima ili mililitrima, ali kako izmjeriti neke stvari. Čak i jaja dolaze u paketima od 12 ne 10 komada. Kako da ja onda na brzinu znam koliko je jedno jaje. Nije da mi to baš silno treba, ali…

I tako onda ti odi u kupovinu namirnica. Kad sam prvi puta išla kupovati špeceraj pokušala sam izračunati koliko je cijena povrća i voća u kunama. Ali malo je potrajalo dok sam shvatila da se cijene ne odnose na kilogram, nego na funtu. Na kraju sam shvatila da jednostavno trebam uspoređivati cijene po funti. S kupovinom se još uvijek pomalo borim. Čovjek se nauči na neke namirnice koje su nam pod normalno. Iako postoje trgovine u kojima možemo pronaći i neke hrvatske proizvode poput marmelada, Podravkinih kiselih krastavaca i ajvar, dosta toga je različito i ima mnoštvo proizvoda koji nama nisu poznati.

Sredstva za čišćenje i kozmetika također su pomalo drukčiji. Neki poznati brandovi koje mi znamo pod jednim imenom u Americi su pod drugim imenom. Do toga sam zaključka došla vlastitom dedukcijom gledajući ista pakiranja istog dizajna s nekim drugim imenom. Moram priznati da mi je bilo lakše. Nije lako pronaći neki higijenski ili kozmetički proizvod. Ne moram ni spomenuti koliko je smiješno stajati u redu s higijenskim ulošcima i tamponima pokušavajući pronaći neke za koje barem smatraš da bi mogli biti dobri – sve to dok muž s kojim si u kupovini stoji pored tebe i ne zna je li mu uopće pametno nešto reći, ali ipak ima sugestije :-D. Uglavnom šoping je još uvijek nešto s čime se borim.

Još jedna od razlika za koju pokušavam pronaći pravo rješenje je činjenica da je u Americi glavni obrok dana večera, dok smo mi naučeni na ručak. Kako cijeli život za večeru jedem nešto lakše, dok je Zvonimir naučen na obilniju večeru nije lako pronaći neki kompromis i smisliti hoću li kuhati nešto konkretno za ručak ili večeru ili smisliti neku treću kombinaciju. Naravno, ako netko dolazi u goste, to podrazumijeva večeru, ne ručak . No, moje tijelo u vrijeme ručka traži nešto obilnije. Za sada nemam neko pametno rješenje za ovaj problem da svi budemo siti i zadovoljni, a da se ne prejedamo.

Naravno, isto tako postoje male stvari koje me totalno oduševljavaju ovdje. Jedna od njih je definitivno garbage disposal – znate ono čudo u sudoperu koje pojede i prožvače sve ostatke hrane koje bacite tako da se ne morate brinuti hoće li se sudoper začepiti. Dobro, možda to ne bi svima bilo tako fenomenalna stvar, ali ja sam odrasla izvan grada gdje nismo imali kanalizaciju, već septičku jamu te kuhinju u suterenu. Moj tata je doslovno dobivao fraze kada bi vidio ostatke hrane ili, ne daj Bože, sos od kave u sudoperu. Koliko puta sam čula prodike oko toga. Žvakalica u sudoperu čini se kao sustav oslobođenja od trauma iz djetinjstva.

Još jedna je činjenica da su lijekovi, vitamini i dotaci prehrani ovdje tako jeftini i dostupni. Ne samo da bočica od 250 vitamina košta isto kao ista takva od 60 u Hrvatskoj, već ih se može kupiti u većini trgovina. Isto je tako s ibrupofrenima, lijekovima za želučane tegobe, alergije ili prehladu.

I na kraju – vjeverice. Da dobro ste pročitali. Vjeverice. U cijelom životu nisam izbliza vidjela toliko vjeverica kao u ovih mjesec dana ovdje. Čini se da su posvuda. Pogledam kroz prozor, evo jedne. Vraćamo se prema autu na parkiralištu, evo je. O šetnji zoološkim i botaničkim vrtom ne moram i govoriti, bilo ih je mnoštvo. Ja sam vjerojatno jedina osoba koja bjesomučno pokušava fotografirati svaku vjevericu koju vidi. A samo da znate, nije to lako, prilično su brze. Da, uz vjeverice ima tu i zečeva. Njih uglavnom pokušavam uhvatiti u vrtu kod Zvonimirovih roditelja – no i oni brzo umaknu. I treća životinja za koju sam se iznenadila da ovdje žive je tvor. OK, njih nisam pokušavala niti uhvatiti niti fotkati. Jednom smo naišli na pregaženog tvora na cesti i smrad koji je ušao u auto u manje od minuti bio je odvratan. Dakle, sve te priče o tvoru definitivno su istinite.

Uglavnom to su moji dojmovi do sada. Ovi općeniti. Iako živimo u široj okolici Chicaga, sam grad još zapravo nisam vidjela. Uskoro slijedi moj prvi izlet i razgledavanja Vjetrovitog grada pa možete očekivati neki novi blog post s pokojom sličicom.

Avantura zvana Sarajevo

Mene nije lako iznenaditi. Mnogi to znaju. Pogotovo kada mi netko kaže da će nešto biti iznenađenje. Znatiželjno dijete u meni, koje je davnih dana željelo biti ratna reporterka, odjednom se probudi i pretvori u psa koji njuška svuda uokolo kako bi saznao gdje je to nešto što mu je sakriveno. Kada mi je moja kuma Mirela najavila kako će moja djevojačka večer biti iznenađenje, imala sam u glavi nekoliko scenarija. Kada mi je kasnije na kapaljku davala informacije o tome kako nekamo putujemo, bila sam uvjerena da idemo u njezinu vikendicu u Liku. U jednom trenutku učinilo mi se kako za tu djevojačku postoji cijeli organizacijski odbor pa mi je postalo sumnjivo. Onda sam pokušala dobru staru taktiku izvlačenja informacija iz ljudi koji bi možda mogli znati, kao što je, primjerice, pastor čija žena je sigurno upletena. Jedino što sam saznala je da u cijeloj operaciji sudjeluje njihov obiteljski kombi. Čak se i iz njega nije dalo izvući informacije. No, koliko se god ljudi trudili sakriti neke tajne operacije, uvijek se nekome omakne greška koja nekome poput mene nikako nije mogla promaknuti. I tako kada je ta dotična pastorova žena, odnosno moja draga prijateljica Bonnie dva dana ranije u chat grupi spomenula kako je zauzeta jer ide u Sarajevo bilo je samo potrebno zbrojiti dva i dva.

Sarajevo!? Bila je to moja prva pomisao. Koliko god sam se bila trudila saznati, Sarajevo mi ni u najluđim kombinacijama nije palo na pamet. Nije baš da samo tako možemo skočiti i otputovati od Zagreba do Sarajeva. Nije baš preko svijeta, ali ni najjednostavnija varijanta za djevojačku. No, svi su šutjeli i nitko u chat grupi nije rekao ništa. Svi su se prigodno pravili mutavi. Pa sam se onda i ja pravila mutava, ali sve prijašnje upute koje sam dobila od kume postale su sasvim jasne. I tako sam se ja lijepo spakirala na put od dva dana nadajući se da zaista idem u Sarajevo i da sam sve dobro spakirala.

Naravno, sada kada se ide u Sarajevo (iako se naravno uvijek išlo u Sarajevo, samo ja to nisam znala) imalo je smisla da krećemo cikom zore. Dobro, u sedam ujutro, ali za ženu koja zadnjih godinu dana provodi budna do jedan ujutro pričajući sa zaručnikom na drugom kraju svijeta, sedam ujutro je cik zore. I tako je počela naša bosanska pustolovina. Znam da će se moji prijatelji Bosanci zgroziti na ovu činjenicu, ali ja nikada ranije u životu nisam bila u Bosni, čak ni negdje blizu granice, kamoli u Sarajevu. A toliko sam toga čula o tom gradu. I tako smo je mi curke u majicama otisnutima samo za ovu priliku – mlada i njezin tim, uputile u pustolovinu.

Iako je možda konačni cilj putovanja bio Sarajevo, zapravo je ovo bio izlet koji je uključivao upoznavanje BIH. Rutu je isplanirala Dajana, naša voditeljica puta i jedina koja je od nas šest ikada bila u Sarajevu. Zapravo, uzevši u obzir da je tamo studirala i živjela i da se udala za Sarajliju, to je možda i preslaba riječ. Prva stanica Banja Luka. Prema planu i programu tu se išlo na kavu. Nije da smo puno toga vidjele u gradu, bilo je bitno pronaći centar i sjesti na kavu. Nakon nekoliko pokušaja vrtnje po ulicama, uspjeli smo pronaći parking, jako lijep kafić s dobrom kavom i terasom s hladom. Osobno, osim što smo sve shvatile da znamo svega nekoliko slova ćirilice koju smo učili godinu dvije u osnovnoj školi, grad mi se nekako učinio većim no što sam zamišljala. Široke ceste, lijepe zgrade, nekako otvoren. Zapravo nije da sam ikada imala neku predodžbu o Banja Luci, ali nekako me iznenadio grad.

Sljedeća stanica – Jajce. Tome sam se radovala. Barem smo o Jajcu svi učili nekada davno u školama kada se još učilo o SFRJ i njezinim počecima. No, mene su zanimali slapovi. Zapravo sve su nas zanimali slapovi, grad nismo i stigle pogledati jer trebalo je dalje žurno prema konačnoj destinaciji. Na vanjskoj temperaturi od oko 35 stupnjeva dolazak na slapove bio je fenomenalno osvježenje. Zaista jedan od prizora koji oduzimaju dah. Poseban je osjećaj kada se čovjek primakne toliko blizu slapu da se na njega lagano prilijepi vodena izmaglica i osjeti tu svježinu koja vjerojatno utječe na čitav tamošnji kraj. Kada vidiš dugu kako se stvara ured slapa i osjetiš miris rijeke koji te podsjeti na neke predivne doživljaje s neke druge rijeke i predivne trenutke provedene tamo.

Treća stanica Travnik. Kako je već odavno došlo vrijeme ručku, jedino što nas je u tom gradu zanimalo bilo je pronaći pravu ćevabdžinicu i fino se najesti. Jer dalek je put pred nama. A kad si u Bosni, što drugo jesti negoli ćevape, burek i pite. Zapravo u dva dana pojela sam više ćevapa nego  u proteklih pola godine, no, kad je bal…

I tako nakon brzinskog posjeta Travniku nastavljamo dalje prema Sarajevu. Na putu od Jajca do Sarajeva velikim smo dijelom putovali uz rijeku Vrbas. Za mene jedan od upečatljivijih dijelova putovanja. Iako nam je s vremena na vrijeme  bilo zlo od krivudave ceste, pogled koji se neprestano pružao pred nama većim je dijelom bio zapanjujuće lijep. Jednoglasno smo zaključile kako je Vrbas bosanska Mrežnica, toliko nas je podsjećao na tu našu rijeku, no na dijelovima djelovao je puno moćnije i silnije nego Mrežnica. Lijepa je ta Bosna. Mogli bi živjeti od turizma, baš kao i mnogi zapostavljeni dijelovi Hrvatske, no kao i kod nas treba se naći netko tko bi to vidio i iskoristio i to ne samo na vlastitu korist. No, nećemo sada o političarima….

I napokon, nakon 11 sati putovanja, evo nas u Sarajevu. Naravno da put inače ne traje toliko, ali uz sve naše stanke, kave, ručak i razgledavanja, trebalo nam je toliko da stignemo. Nismo se stigle ni pošteno osvježiti, a već smo morale na zakazano razgledavanje grada s najzanimljivijim turističkim vodičem ikada. Bile smo toliko oduševljene načinom na koji on priča o gradu, prepričava anegdote, činjenice, legende, običaje i kulturu. I dok je na početnoj točci našeg razgledavanja pričao nešto o povijesti grada od nastanka, preko zimske Olimpijade do rata, iza nas je bila knjižnica koja je u ratu bila spaljena. Dok je pričao priču o tome kako je zgrada gorjela tri dana i grad bio prekrivenom pepelom spaljenih knjiga, prisjetila sam se te priče koje sam tih dana pratila na TV. I palo mi je na pamet kako i ja imam svoju posebnu vezu s ovim gradom. Upravo gledajući Christiane Amanpour kako izvještava iz grada pod opsadom i donosi osobne ljudske priče njegovih stanovnika zajedno s činjenicama o broju granata i mjestu na koje su pale, odlučila sam postati novinarka. Taj je grad na neki neizravan način dio moje životne priče, a da toga zapravo nisam bila ni svjesna.

Očekivala sam da će se a gradu vidjeti puno više tragova rata koji ga je obilježio kao što se još uvijek može vidjeti u nekim hrvatskim gradovima, no većim dijelom je obnovljen. Doduše, veći dio vremena kretale smo se po starom dijelu grada uz Baš Čaršiju, poznatu Begovu đamiju i ostale poznate lokalitete koji privlače sve turiste. Iako tako blizu Zagrebu, bila sam iznenađena vidjevši kolike žene tamo hodaju prekrivenih glava pa čak i muškarce u arapskih nošnjama. Na određeni način činilo se da je tu u tom gradu i u susjednoj državi jedan tako sličan, a tako različit svijet. U cijeloj svom životu nisam vidjela toliko đamija, niti toliko žena s maramama na glavi (možda s izuzetkom izbjeglica) kao u ta dva dana provedena u Bosni. Možda me upravo to najviše dojmilo – kultura koju sam oduvijek smatrala tako bliskom, tu naši Bosanci, naša raja, odjednom mi se pokazala u punini svoje različitosti od grada i kulture u kojoj živim.

No, najveća dragocjenost ovoga putovanja nisu gradovi i mjesta koje smo vidjele, već dva dana

provedena u bliskom zajedništvu s mojim dragim prijateljicama. Osjećala sam se tako počašćeno, sretno i dotaknuto da su se toliko potrudile da mi prije no što odem u Ameriku priušte nešto tako nezaboravno. Nije ni jednostavno ni jeftino organizirati nešto takvoga i zaista sam im neizmjerno zahvalna što su mi omogućile najnezaboravniju djevojačku ikada. Rijetko kada imamo vremena provesti toliko vremena zajedno družeći se i dijeleći svoje živote. Tu su obitelji, djeca, poslovi, obaveze. Nije lako pronaći vremena za druženja koja bi nam omogućila da toliko razgovaramo, zabavljamo se i uživamo u međusobnom društvu. Zato su ovakvi uzleti i ovakva događanja toliko dragocjeni. Ne zbog toga što smo vidjeli, nego zbog toga što smo zajedno doživjeli. Moje cure nadmašile su same sebe i zbog toga sam im neizmjerno zahvalna jer imam uspomenu koja će zauvijek biti zapisana u mom srcu i mislima.

Daleko je taj Chicago

Zagreb i Chicago dijele7682 kilometra (zračnom linijom), sedam sati vremenske razlike, obično nekoliko stupnjeva celzijevih temperaturne razlike i cijeli jedan ocean. Kada ja ustanem, on ide spavati. Kada ja idem spavati … više ne idem spavati u to doba, nego čekam da me nazove na putu s posla. A spavam u neko drugo vrijeme. Pismo putuje 7 do 10 dana … ako ne zapne i izgubi se negdje u bespuću koje nas dijeli. Da, daleko je taj Chicago…

Ma ne žalim se. Kada smo se odlučili za ovu vezu (a o tome možete pisati u postu Ljubavna priča od A do Z), znala sam da neće biti ni jednostavno ni lako. Znala sam da će trebati puno truda i strpljenja. No, već smo mjesecima funkcionirali na toj relaciji. Mislim, uspjeli smo se zaljubiti na daljinu, kome to danas uspijeva? I onda sam istražila što se sve na internetu može pronaći o vezana na daljinu. Znate one neke smiješne stranice koje pronađete na Pinterestu ako upišete veze na daljinu, osobni blogovi i savjeti psihologa. Dio toga bilo je da se zbljuješ od patetike. No, neke stvari zaista imaju smisla. Jedan od stvari koja se definitivno pokazala kao ključna je – budite kreativni. Budimo realni, nije da imamo nekog izbora.

Ljudi mi govore kako će mi mjeseci do vjenčanja brzo proći. Znam da to većinom govore u dobroj namjeri, ali ponekad mi dođe da ih pljusnem. Nemojte mi to govoriti. Nemate pojma koliko je to čekanje ponekad ubitačno. I koliko je teško. Čak se ne možemo ni telefonski čuti u bilo koje vrijeme jer tu je ta vremenska razlika. Meni mora proći više od pola moga radnoga dana da bi se uopće mogli ćuti jer on spava. I nije ono, budem ga probudila malo ranije. Kod njega je sredina noći. I dok on završi s poslom kada se konačno možemo čuti, a da on može slobodno razgovarati, kod mene je već skoro ponoć. Ponekad sam budna i funkcionalna, a ponekad sam kao zombi, ali ne želim propustiti tu priliku da mu barem na kratko čujem glas (joj, znam baš sam sam si cheesy J). Često znam navečer leći oko 10 kako bih si odspavala sat, dva i onda probudila oko ponoći. Neku večer uhvatila sam se kako mu govorim: „Pa još je rano, tek je ponoć!“ Da pitam se ponekad zakaj  je Zemlja okrugla.

Nadalje sve i da imam novaca da svaki mjesec odem do Chicaga, ne mogu jer je tu pitanje vize i

cijele te procedure. Da, da Amerika je zemlja daleka. Kada mi netko kaže kako su i oni bili u vezi na daljinu, a radi se od dva grada u Hrvatskoj do kojih, ako nikako drukčije, dođeš autostopom, u meni se javljaju razni nesveti porivi da ih primim za košulju i počnem tresti i vikati: „Jesi ti normalan?“ Bez brige, nisam to nikada napravila i nikada neću (osim ako me ne uhvate u nekom PMS ludilu nakon neprospavane noći) jer znam da ljudi nemaju loše namjere, jednostavno ne razumiju.

Pa kako onda uz sve to biti kreativan? Moguće je. Nije sve tako crno. Jedna divna stvar kod veze na daljinu su darovi i pošiljke. Još prije no što smo postali par, Zvonimir i ja samo si slali pisma i pakete. Nedavno sam se šalila kako sam postala kao neki hodočasnik u Hrvatsku poštu jer sam svako malo tamo (što poslovno što privatno). Gotovo cijelo vrijeme jedan od nas s nestrpljenjem očekuje poštara. Poštar nam je postao jedna od najdražih,a ujedno najomraženijh osoba – ovisno o tome dolazi li na vrijeme ili ne. I svaki puta kao malo dijete budem tako radosna kada mi poštar pozvoni ili kada u sandučiću pronađem onaj listić na kojem piše da dođem pokupiti paket. I zanimljivo je što sve čovjek može poslati poštom i koliko može biti kreativan. Za mene najljepše i najslađe iznenađenje bio je poklon za Valetinovo. Ne zna kako, ali uspio mi je naručiti dostavu cvijeća. Crvene ruže i medvjedić. Možda da je ovdje to ne bi bilo ništa posebno, ali ugovoriti dostavu cvijeća u zemlji preko svijeta – to je zaista nešto posebno. Stavila sam te ruže u vazu (jedinu koju imam i u koju su savršeno stale) i gledala u njih kao da mi je poslao suho zlato.

Još jedna kreativna stvar koju smo otkrili je da zajedno čitamo knjige. Kad kažem zajedno, mislim da čitamo istu knjigu (što smo djelomice trebali za predbračno savjetovanje) i onda razgovaramo o njoj. Možda nekome tko ne voli čitati, to i nije neka fora, ali nas dvoje smo oboje knjiški crvi tako da smo totalno oduševljeni time. Kao neki naš mali privatni knjižni klub. No, osim razgovora o knjigama, veza na daljinu zaista je dobra za razgovore o svemu i svačemu. O ozbiljnim i ne tako ozbiljnim temama. Za upoznavanje, za postavljanje pitanja koja da smo fizički zajedno ne bismo možda dotaknuli sve dok nas sam problem ne bi udario u glavu. Ja volim postavljati pitanja pa onda tako iz vedra neba znam doći s nekim suludim pitanjem što misli o nekoj temi. I voli li neko određeno jelo. Ponekad je ta neka igra nasumičnih pitanja jako zanimljiva.

No, moram priznati da sam zaista zahvalna na modernoj tehnologiji koja nam omogućava da vodimo dugačke razgovore ili video pozive putem Skypea ili WhatsAppa ili da si šaljemo slike. Vjerovali ili ne, čak je moguće imati i skype spoj. Dobro, možda nije baš kao pravi spoj, ali još uvijek se možete fino  srediti kao da idete na onaj pravi. I kad smo kod pravih spojeva, kada smo se nakon nekoliko mjeseci konačno vidjeli, svaki trenutak proveden zajedno bio je toliko poseban. Bilo da smo šetali po gradu, bili u muzeju, na hokejaškoj utakmici ili dok je on slagao moj kompjuter, a ja kuhala, sve je to bilo toliko posebno. Nešto što bi mnogi parovi koji se vide svakoga dana uzeli zdravo za gotovo. Nama je sve to bilo napola s mišlju: „Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno. Da te mogu vidjeti licem u lice, a ne na ekranu.“

I tako, ako se pitate jesu li veze na daljinu moguće. Jesu. Jesu li teške? Da, ponekad, ali isto su tako ponekad slatke. No, mislim da je ono najvažnije pitanje imaju li veze na daljinu smisla. U tim svim blogovima i web stranicama još jedna stvar koja se provlačila je da veze na daljinu moraju imati neki cilj. Ta daljina mora imati neki svoj logični završetak. Mora postojati neka nada ili smisao zbog čega ste u toj vezi. Mi smo od samoga početka znali da je to to i da se želimo vjenčati. Jer koji je zapravo smisao održavanja nečega na tako veliku udaljenost, ako u tome nema definirane budućnosti. Puknut će samo od sebe jer se ne kreće nikuda. Ja znam da je pred nama još nekoliko mjeseci na ovoj prekooceanskoj relaciji, a onda se, ako Bog da, nećemo razdvajati. A do tada brojimo dane. Dobro, još smo na mjesecima, ali posljednjih mjesec dana bit ćemo na pravom odbrojavanju.