Kako mi se približava rođendan, ljudi me pitaju što želim za poklon. Nije to ništa
neobično, i iskreno rečeno, više volim reći što želim i treba mi, nego da mi
ljudi kupuju stvari koje nikada neću upotrijebiti. Stoga obično i promislim o stvarima koje mi
trebaju ili ih želim da mogu dati neki konkretan odgovor i ne završiti s hrpom
svijeća, okvira za slike i ostalih đinđi koje ne volim (mogli ste već o tome
čitati u postu Stvari koje ne volimo). No, zapravo postoji nekoliko poklona u
mom životu kojima sam bila apsolutno oduševljena. Neki od njih bili su stvari,
a neki i nisu.
Pa evo počinjem priču s nečim što sam dobila od Jane, moje
srednjoškolske prijateljice. Vjerujem da
ga se možda niti ne sjeća. Mislim da mi je to bio 18 rođendan, ali zapravo
nisam sasvim sigurna. Nije se sastojao od ničega vrijednog, ali ga još uvijek
čuvam. Bila je to jedna ukrasna staklenka sa žutim gumenim poklopcem s nekim
čovječuljkom pričvršćenim na njega. U njoj se nalazilo desetak sitnica kao što
su gumica za brisanje, mali mirisni sapun, bomboni, žvaka, mini olovka i tome sl.,
i ono najbolje, desetak malih papirića s ispisanim raznim porukicama, citatima
iz knjiga i pjesama. Ja u srednjoj školi uopće nisam bila osoba s kojom bi se
Jana družila. Ona je bila dio cool ekipe. Ja sam bila previše povučena te, kao
i sada zaljubljenik u knjige, ona koja je u školu nosila knjige za čitati kad
mi je dosadno. Ipak, od svih ljudi iz srednje škole, ona mi je ostala u
najdražem sjećanju. Pojavila se nekako u jednom od najtežih razdoblja u mom
životu i bila neki dobri duh moje osamljenosti. Hvala ti, Jana!
Drugi super cool poklon dobila sam od svoje bivše cimerice
Ivane tadašnje Milobare, a sada Čorić. To je bilo za 26 rođendan. Bila sam u nekoj depresiji i životnoj krizi. Da
ne bi pala u doblju komu što se nitko nije sjetio mog rođendana, unaprijed mi
je najavila da mi spremaju (ona i drugi) nešto za rođendan pa da se ne iznenadim
ako ne dobijem poklon ili tako nešto. Ja
sam ju nakon toga toliko izmaltretirala jer sam mislila kako pripremaju neku
proslavu, iznenađenje ili tko zna što. Čak sam joj se prijetila kako je grijeh lagati, postavljala razna
pitanja koja je ona vješto izbjegavala, drugim riječima izluđivala je. No nije
popustila. Uglavnom dogovorila je da te subote nas dvije plus još dvije
frendice idemo van na kavu, kao malo se družiti jer nismo dugo. A uz put me
vodila u dućan da si odaberem torbu koju mi je htjela kupiti. I tako smo se mi
vrzmale po gradu, išle od jedne trgovine do druge, čekale te dvije druge
prijateljice i tko zna što sve ne. Na kraju je bio plan da posudimo neki film
pa idemo sve četiri kod nas gledati. U međuvremenu je nagovorila jednog
prijatelja da mi pošalje sms pitajući me ima li kakvo zajedničko druženje te
večeri, na što sam ja odgovorila da se mi cure družimo, ali nema ništa veće
planirano ( u to doba smo se stalno čoporativno družili). I tako na putu kući
ja sam već bila izmorena od tog šetanja po gradu, a njoj je svako malo zvonio
telefon, ali je vrlo vješto odgovarala na sva pitanja. Uglavnom dolazimo mi
doma, ona veli da ja otključam jer ne može naći ključ. Ja stavim ključ u bravu,
a ono nije zaključano. „Ajme“, pomislila sam, „Nisam zaključala stan kad sam
izlazila“. Uđem u stan, krenem prema dnevnoj sobi i upalim svjetlo, a ekipa
iskače i viče iznenađenje. Uza sve moguće propitkivanje i sumnje, bila sam
toliko iznenađena da sam ostala kao ukopana. Ravno ispred mene stajao je taj
prijatelj koji mi je ranije tijekom dana poslao SMS. I mislim si: „Što ti tu
radiš? Zar nisi išao negdje van?“ Trebalo mi je minuta dvije da dođem k sebi. Mislim
da me neki nikada nisu vidjeli tako zatečenu. A carica muljana i sakrivanja je
odigrala vrhunsku partiju. Moram priznati, nije joj bilo lako, ali zaista me
oduševila tim surprise partyjem. Ne da sam bila iznenađena, bila sam u šoku. Na
kraju mi je taj isti prijatelj postavio pitanje: „Jesi sada vidjela da te ljudi
vole?“ Kao da mi je pročitao misli. Da to je bila poruka koju sam primila. Ljudi
me vole. Osim Ivane, bilo je tu više ljudi uključeno u organizaciju, svi
prisutni su pridonijeli za hranu i piće. Sve u svemu jedan od najboljih ročkasa
u životu. Hvala ti, Ivana!
I na kraju, dugo
željeni rođendanski poklon od prošle godine s kojime se još uvijek iznova
oduševljavam. Jedna riječ: KINDLE. Prošle godine bila sa mudra pa sam svima koji
su me pitali što želim rekla da mi umjesto poklona daju prilog za Kindle. I
tako sam skupila točno onoliko koliko mi je trebalo i naručila svoj čitač od
poznanika koji je tada bio u Americi da izbjegnem poštarinu. Stigao je malo
kasnije od rođendana, ali kad sam ga primila u ruke, bila sam kao malo dijete
koje prima željenu igračku. Čemu toliko
oduševljenje, pitat ćete se možda. Ne samo da sam dobila čitač za knjige, već s
njime i mnoštvo besplatnih knjiga koje se mogu skinuti preko Amazona. Gotovo
sve klasike koje ja volim čitati može se naći besplatno. A i ostale knjige su
dosta jeftinije od papirnatih izdanja. Ako
imaš vremena tražiti, pronaći ćeš mnoštvo onih koji koštaju do 2 ili 3 dolara.
Dakle, poklon nije bio samo Kindle, nego i sve one super knjige koje sam dobila
zahvaljujući njemu i koje još dobivam. Dakle, blagodati ovog poklona protezat
će se na još mnoge rođendane. I svaki
puta se iznova oduševljavam.
Bilo je tu kroz godine poklona koji su bili skuplji ili
materijalno vredniji od ovih koje sam opisala, ali morala bih dobro razmisliti
o tome što su oni bili. Stvari dođu, odu, neka ti se svidi manje, neka više,
ali oni posebni pokloni ostaju u srcu uvijek. Pa eto, ako se pitate što
pokloniti prijatelju ili prijateljici, bratu, sestri, mami, tati, ne mora to
uvijek biti nešto skupo. Možda će ih nešto domišljato puno više razveseliti.
