Jučer
sam se oprostila od svog dede. I sada sjedim i razmišljam koliko je nestvarno da ga zaista nema. Znam, to osjećaju svi kada im umre netko blizak. No da je
poživio još samo mjesec dana proslavili bismo njegov 101 rođendan!
Nevjerojatno! Mislila sam da ću biti manje tužna. Bio je jako, jako star. Morao
je jednom umrijeti, zar ne? Ali zapravo, od kada se sjećam, za mene i mog brata
deda je isti. Znali smo se šaliti kako ne vjerujemo da će on umrijeti jer
otkada znamo za sebe on je star i gotovo da se nije mijenjao. Kao da nikada
nije bio mlad. A onda smo pronašli neke stare fotografije i na trenutak mi se
učinilo da me s crno bijele fotografije iz vremena prije Drugog svjetskog rata
gleda vlastiti brat. Da, bio je i on nekada mlad i sličio je Toniju sada. Ili,
Toni sada sliči na njemu nekada…
Moj deda bio je šuster. Zapravo, prije toga bio je
postolarski šegrt, baš kao Hlapić… Još danas čuvamo stare dječje cipelice koje
je radio za tatu, mene i brata kad smo bili mali. Gotovo na svim slikama iz
djetinjstva obuveni smo u neke cipele koje je on napravio. Zadnje cipele
napravio je bratu kada je imao 90 godina. Već je jako slabo vidio i gotovo da
ih je radio na slijepo, ali još se nisu raspale. Toni ih je nosio na sprovodu.
Deda je preživio tri rata. Godinama prije nego je počeo
Domovinski rat svima je govorio kako će još biti rata. Svima se to činilo
apsurdno i svi su mu se smijali… sve dok stvarno nije došao rat. Živio je u pet
različitih država, a da se nikada nije odselio iz Hrvatske. Gotovo do svoje
devedesete godine još je uvijek obrezivao voćke i vinovu lozu. Sve dok mu tata
nije „zabranio“. Do devedeset i neke sam je išao u grad i na bakin grob na
Mirogoj. Svakog mjeseca pomno je pratio kada će doći poštar s penzijom. Bio bi
to događaj mjeseca. Ponekad se činilo kao da si u životu postavlja ciljeve što
želi doživjeti. Znao je reći: „Samo da poživim dok vi završite škole.“ A onda,
kad smo Toni i ja završili škole i fakultete, čekao je da mu država vrati dug
umirovljenika. A zapravo, bio je u penziji više od 40 godina!!! Mislim da mu je
zadnji cilj bio da doživi stotu. Nije to nikada rekao, ali bio je jako sretan
prošle godine kada smo proslavili njegov stoti rođendan i kada je poput malog
djeteta bio u centru pažnje.
A osim što je slabo vidio i čuo u dobi od 100 godina nije
imao niti jednu jedinu bolest. Liječnik iz hitne pomoći nije mogao vjerovati da
čovjek od gotovo 101 godinu nije imao apsolutno nikakvu liječničku
dokumentaciju. Kada mu je tata rekao da su jedini lijekovi koje deda uzima kapi
za oči, gledao ga je u čuđenju. Ali zapravo, da je bio bolestan, zar bi zaista
doživio tolike godine? Jednostavno je posljednjih pola godina postajao je sve
slabiji i slabiji i kada bi me netko upitao kako je, mogla sam samo reći da se
polako gasi. I tako je bilo. Ugasio se. Srce mu je jednostavno postalo preslabo
i prestalo raditi.
Znali smo da je samo pitanje vremena, a ipak osjećam neku
duboku prazninu. Kao da je nestala jedna ogromna konstanta moga života, netko tko
je uvijek bio tu, s kim sam živjela veliki dio svog života i za koga se činilo
kao da se ne mijenja, za koga vrijeme stoji na mjestu. Posljednjih nekoliko
godina znali smo otići do njegove sobe kada bi ujutro duže spavao ili ga nismo
dulje vidjeli ili čuli samo da vidimo je li još diše. Ponekad bi spavao i disao
tako plitko da sam morala pomnije pogledati diše li. A ovih dana, toliko sam
puta krenula prema njegovoj sobi da vidim što radi ... a soba i krevet na kojem
je ležao djeluju tako sablasno prazno. Nema ga više…
