Kada bih kao mala baku dosađivala što je za ručak, ona bi mi
odgovorila: „Pohani marcipani!“ Znate li što su pohani marcipani? Ne? Ne
brinite, nisam ni ja znala. Ali zvučalo je jako egzotično. Mislila sam da ima
neke veze s patlidžanima. Naravno da tako nešto ne postoji, baka ih je
izmislila. Moja baka Marica bila je izvrsna kuharica. Nema toga što ona nije
znala skuhati, i ne samo to, sve što je ona skuhala uvijek je bilo tako fino…
Između ostalog, radila je domaće štrudle koje je razvlačila na kuhinjskog
stolu. Voljela sam gledati kako to radi i bila sam fascinirana kako uspijeva
razvući tijesto da bude tako tanko. Ali ne samo da je bila dobra kuharica, bila
je i mudra žena pa bih svaki puta kada je ona radila štrudlu ja dobila svoje
tijesto od kojeg doduše nisu nastale štrudle, već zmijice, puževi, tanjuri,
zdjelice i drugi oblici koje sam mogla napraviti. Dok sam se ja tako zabavljala
štrudla bi već bila u pećnici. Dok je baka bila živa, kuhinja je bilo čarobno
mjesto na kojem je nastajalo sve što ti srce može poželjeti.
No baka je umrla kada sam imala sedam godina i nije me
stigla naučiti razvući tijesto za štrudlu, ni kuhati sarmu, čuspajze, kolače,
meso…. Nakon njezine smrti kuhinjski stol i dalje je služio za pripremu obroka,
ali isto tako i za pisanje zadaća, pripremanje zadataka, društvene igre. Mama
je kuhala jer je morala, onako uz mnoštvo drugih obaveza koja je imala kao
zaposlena majka. Kuhanje joj nikada nije bilo strast. Nije da joj zamjeram,
divim joj se što je tolike godine uspijevala držati sve konce. I tako su prošle
godine, osnovna, srednja škola, fakultet. Naučila sam nešto kuhati, znala sam
se snaći, nije mi to bio problem, ali onako kao i mami, to mi je bilo uz put.
Nije tu bilo ničeg posebnog. Promatrala sam kako se stvari rade, ali nisam se
baš previše petljala.
Kada sam se par godina nakon fakulteta odselila i započela samostalan
život, naravno da sam morala i kuhati. Nije me to plašilo. Osnove sam znala,
nema tu puno mudrosti. No, kako sam živjela s dosta ograničenim budžetom,
kuhanje je također podrazumijevalo dosta kreativnosti. I tako sam počela
otkrivati čari kuhanja, pribavljala sam i isprobavala začine, nove namirnice
koje moji doma nisu tako često koristili i bila sam svoj šef u kuhinji gdje mi
nitko nije prigovarao. Kuhanje je postalo zanimljivo. Ne samo to, kada bi mi
netko došao u posjet i ja mu skuhala nešto jednostavno i ukusno, bila sam tako
sretna kada bi ta osoba uživala u mom uratku. Tada sam počela shvaćati svoju
baku. Ona nije kuhala samo zato što je morala. Ona je kuhala zato što je to
voljela.
Kada sam počela živjeti s drugom cimericom (prva se u
međuvremenu udala) već sam se u kuhinji osjećala kao carica. To je bio moj
svijet u kojem sam uživala, bilo mi je drago kada bi mi netko došao u goste,
kada bih hranila druge ljude (to je totalno baka radila, da je ostala živa svi
bismo bili kao loptice) i kada bi zajedno uživali u hrani. Sjećam se jednog
rođendana na koji sam pozvala nekolicinu prijatelja i cijeli dan im pripremala
hranu. Uživala sam u tome. BIla sam u svom elementu. Nekoliko godina nakon
toga, s vremena na vrijeme kuhala bih na kampovima za djecu za 30 do 50 ljudi.
Ono što najviše volim raditi su čuspajzi i salate. Čuspajze
zato što me podsjećaju na djetinjstvo, a salate jer pružaju tako veliku priliku
za kreativnost. Jednostavno ubaciš sastojke koje imaš i prilagodiš umak. Ponekad
na druženja donesem salatu, pa me kasnije pitaju za recept. Većinom ih blijedo
gledam jer zapravo nemam pojma što sam stavila unutra. BIla je to trenutna
inspiracija. Ja nisam netko tko kuha prema receptu. Naravno da postoje neka
pravila o određenim namirnicama koje dobro pristaju jedna uz druge ili kako se
trebaju pripremati da budu ukusnije, ali sve ostalo je sloboda. Ne znam koliko
dugo se nešto peče u pećnici - moj odgovor je većinom: „Dok nije pečeno,
pogledaš i probaš.“ Probaš pa malo dodaš, oduzmeš, još malo kuhaš ili pečeš… Ne znam koje sve začine sam stavila, nije to
uvijek isto.
I tako kuhajući i uživajući shvatila sam nekoliko stvari
koje čine izvrsnu kuharicu kao što je bila moja baka. Jedna od njih je talent.
Neke stvari se nauče. Netko je čak i kreativan u kuhinji, ali mi jela nikada ne
uspijevaju onako ukusnima kao što bi istinski talentiranoj kuharici. Zašto? Ne znam.
Mislim da moraš imati taj neki osjećaj za kuhanje da znaš skuhati, ali i da
znaš prepoznati kada je nešto zaista, zaista ukusno.
Druga stvar je ljubav. Ja, kao i moja baka Marica, zaista
uživam kuhajući. To me opušta. Ali isto tako kao i ona volim hraniti ljude. To
je za mene jedan od jezika ljubavi. Meni je gušt gledati kako netko slasno jede
i uživa u nečemu što sam skuhala. Mnoge žene kuhaju jer moraju nahraniti
obitelj. I to mi je sasvim jasno i ne mislim da je u tome nešto loše. Ali moje
je osobno mišljenje ljubav jedan od najboljih sastojaka svih jela. Iz nekog
čarobnog razloga svako jelo bude ukusnije kada ga kuhaš s ljubavlju.
Kada sam ove zime radila božićne kolačiće koje je baka
radila dok sam bila mala, prošla mi je kroz glavu misao: „Baka bi bila ponosna
na mene.“ Zaista vjerujem da bi. Bila bi sretna da me može vidjeti zamrljanu od
brašna kako brišem ruke o pregaču istim pokretima koji su bili karakteristični
za nju. Kuhinja je za mene mjesto na kojem se slano, slatko, ljuto i kiselo
spajaju u čarobnu harmoniju ukusa i mirisa koje očaravaju mnoge. Kuhinja je
čarobno mjesto gdje zaista vrijedi izreka da ljubav ide kroz želudac.
