Danči, sretan rođendan!

Budući da je danas mojem dragom bivšem kolegi i sadašnjem prijatelju Danielu rođendan, a čovjek je na drugom kraju svijeta, odlučila sam se napisati jedan blog post o našim zajedničkim dogodovštinama.  Samo da se zna, već dulje vrijeme jedna od naših briljantnih poslovnih ideja je napisati knjigu.  Jer očito Daniel ne može otići na poreznu upravu, u banku pa čak ni na sprovod, a da se to ne pretvori u neku avanturu. No, o tome ćete čitati u knjizi kad jednom izađe. Za sada nudim samo uvertiru s avanturama koje smo zajedno prošli. 

Kad su nam postavili pitanje koje nam je najupečatljivije iskustvo u pet godina zajedničkog rada, zapravo je bilo teško nešto izdvojiti . Svakodnevni gableci iz Superkonzuma, odlasci u Severin, penjanja na stijenu, prepričavanja knjiga (priznajem, naše „zabušavanje“ na poslu svodilo se na pričanje o knjigama koje trenutno čitamo ili smo baš pročitali), tajne Facebook grupe za djelatnike DPB-a i sl. 

No, kad sam već spomenula briljantne poslovne ideje, evo jedne koja nam je pala na pamet prilikom povratka iz Severina vozeći ukombiju.  Ja sam u to vrijeme intenzivno razmišljala o svojoj životnoj viziji i tome što zapravo želim raditi u životu. Toga dana zapravo smo bili u Vrbovskom, malom gradiću u Gorskom kotaru koji nekako izgleda kao da u njemu nestaje sav život. I tako je Daniel zaključio da bi jedini dobar i uspješan biznis  u tom gradu zapravo bilo pogrebno poduzeće. I tako smo mi u sat vremena puta do Zagreba osmislili poslovni plan, ponudu i vrste usluge. Kako se nikada ne zna kamo će nas život odvesti i kako se neki ne bi sablaznili, bolje je da detalje tog našeg plana sada još ne spominjemo.

Kad radiš na dječjim kampovima, dogodovština ima na pretek. No jedna legendarna koju ćemo vjerojatno još godinama prepričavati je slučaj začepljenog WC-a  u ženskoj kupaoni.  A kad kažem začepljenog, to znači totalno začepljenog da ništa nije prolazilo, a djeca su još nekoliko puta pustila vodu pa se sadržaj počeo izlijevati.  Uz sve to bilo je to vrijeme prije spavanja kad su se djeca tuširala. I tako dok su oni završavali, a ja stajala s bocom domestosa i mopom u ruci i tjerala posljednje kampere da se pokupe u sobe, Daniel je svim mogućim sredstvima pokušavao riješiti situaciju, no bezuspješno. Ostali voditelji djecu su pospremili na spavanje, a nas dvoje smo se očajno borili kako bi sanirali situaciju. On s rukama do lakta u wc školjki (da dobro ste pročitali do lakta – iako imao je gumene rukavice), a ja izlijevajući goleme količine domestosa i čisteći kontaminirani pod.  U jednom trenutku- već je bila skoro ponoć – moja rečenica za pamćenje bila je: „Bitno da ja imam fakultetsku diplomu!“ Da, na kraju smo uspjeli sanirati kvar, sve počistiti, otuširati  se (čitaj izribati) i otići spavati. A ovo je iskustvo ostalo definitivno jedno od najupečatljivijih u čitavoj našoj „karijeri„.

I na kraju jedna priča s putovanja u Francusku. Svake dvije godine djelatnici i volonteri DPB-a trebali su putovati na podregionalnu konferenciju u jednu od zemalja iz naše podregije (uglavnom Balkan). No ovoga puta se ta konferencija održavala u Francuskoj. I na put nas je trebalo ići petero tako da smo zaključili da nam je najisplativije putovati kombijem. Na kraju je od nas petero išlo samo troje – Juliana Kovačević, Daniel i ja. I na početku je sve išlo super. Bio je jedanaesti mjesec i po ulasku u Austriju bilo je malo snijega na planinama, ali ceste skroz čiste, jedino što smo s vremena na vrijeme nailazili na radove na putu, ali sve pod kontrolom. Čak sam i ja preuzela vožnju na nekoliko sati. Da, ja sam vozila kombi po autoceste kroz austrijske Alpe. Ne da me bilo strah, nego sam u početku držala volan tako čvrsto da su me ruke počele boljeti. Ali Daniel je mislio da ja to mogu pa sam mu ja ludo vjerovala da mogu. Dobro, ostali smo živi, otišli u Burger King i onda je Daniel ponovo preuzeo kormilo.  E da, nisam napomenula da je čitav put trebao trajati nekih desetak sati. No, naravno da nije. Pretvorio se u putovanje od 13 sati. Negdje oko 3 ili 4 poslijepodne, Daniel je pomaknuo svoj mobitel koji je stajao na upravljačkoj ploči i zaklanjao kazaljku i lampicu za gorivo. Kada ga je maknuo, primijetio je da je upaljena lampica za rezervu. No, kada se upalila -  to nismo znali. I sada, mi Hrvati naučeni smo da su na našim autocestama benzinske postaje svakih 30 do 40 km i to ne bi smjelo biti problem jer već neko vrijeme nismo vidjeli benzinsku pa bi trebali uskoro naići na nju. No u Njemačkoj su autoceste besplatne i možeš u bilo kojem trenutku sići s njih i napuniti rezervoar te stoga na samim autocestama benzinske nisu tako učestale. Ali mi to nismo znali. I tako smo se vozili i vozili nekih dvadesetak minuta, a ni benzinske ni nekog znaka nigdje u blizini. Naposljetku smo zaključili da moramo sići na prvom izlazu i potražiti spas. I tako smo sišli s autoceste u Karsruheu. No, tko će sada naći benzinsku u totalno nepoznatom gradu u stranoj zemlji. E da, kasno nam je na pamet pala da bi Tetka (kako smo nazvali GPS zbog ženskog glasa koji daje upute) mogla imati rješenje za nas. Sve to vrijeme Daniel je bio jako tih, a ja sam u sebi molila, a Juliana je na stražnjem sjedalu spavala snom pravednika nemajući pojma što se događa. Bog je valjda uslišao naše molitve pa smo se ipak uz pomoć moderne tehnologije dočepali goriva. No, tu priči nije kraj. Smračilo se, počela je padati kiša, a mi smo se još uvijek nalazili na bespućima njemačkih autocesta koje su na tom području bile u radovima. Iako se promet odvijao kroz dvije sužene trake, našli smo se u situaciji da nismo mogli proći pored kamiona koji je išao u traci do nas jer  nije bilo dovoljno mjesta. I tako smo se vukli. U nekoliko navrata prošli smo uz kamion na svega nekoliko centimetara razmaka tako da je Daniel vozio jako sporo, a ja kroz otvoren prozor gledala hoćemo li se provući. To je trajalo gotovo sat vremena. No, ni tu nije kraj.  Kad smo konačno došli u gradić u Francuskoj u kojem smo trebali odsjesti nismo mogli pronaći naše krajnje odredište. GPS koji smo imali imao je program koji je pokrivao područje do Francuske, a dalje smo imali upute s google maps. No upute nisu bile baš updejtirane tako samo zalutali. U nekoliko navrata stali smo da pitamo ljude za upute, no nitko od nas ne zna francuski, a Francuzi očito smatraju smrtnom uvredom učiti neki drugi jezik, tako da smo uzaludno napravili nekoliko krugova po gradu. I na kraju, jedan mladi par ipak je znao nešto engleskog, no ne previše. Na sreću bili su jako dobri i ljubazni pa je dečko sjeo u svoj auto i vozio ispred nas do odredišta.  I tako smo, nakon više od 13 sati vožnje konačno stigli. Povratak kući je, ipak, bio mnogo jednostavniji i mnogo manje stresan. 

Da, ovo su samo neke priče. Ima ih još, kao filmić u kojem se Daniel sa svakom rečenicom pretvara u Albanca, učenje vezanja penjačkih čvorova tijekom vožnje, min biljara u uredu, mini kafić na uredskom balkonu i sl. No, možda je za to ipak potrebna knjiga.

Novogodišnje odluke ili puste želje

Kako se približavala Nova godina, na radiju sam često slušala razgovore o tome što je bilo dobro, a što loše u godini za nama te što ljudi očekuju od  godine u koju ulaze.  Mislim da je dobro osvrnuti se na godinu iza sebe i sagledati što je ona donijela, no žao mi je kada se gleda samo na ono loše.  Mislim da je puno bolje razmisliti o nekoliko dobrih stvari koje su se dogodile, a sigurna sam da bez obzira koliko nam je godina bila teška ima i takvih. 

No, iako vlada priličan pesimizam u narodu, popularno je donositi novogodišnje odluke. Pa tako ljudi „odlučuju“ da će prestati pušiti, smršaviti, početi se hraniti zdravo, provoditi više vremena s obitelji, prestati s nekom lošom navikom, početi vježbati i tko zna što sve ne. Ali, zapravo, malo je onih čije novogodišnje odluke, odnosno promjene traju dulje od 15. siječnja. Možda zato što to zapravo nisu odluke, nego jednostavno želje. Da bi neka odluka bila provedena u djelo potrebno je puno više odlučnosti i ustrajnosti od puste želje da se prestane s nečim.  Mislim da jednostavno dobro zvuči da neke želje za promjenom nazovemo odlukom i onda poslije kad ne uspijemo kažemo kako nije išlo, proglasimo nešto neuspjelim pokušajem i idemo dalje po starom.  

Za provođenje odluka koje podrazumijevaju promjenu potrebna je čvrsta volja i želja da pobijedimo to nešto s čime se borimo. Nije lako promijeniti neke ustajale navike ili početi s nekim novima, posebno ako se cijelo naše tijelo protivi tome.  

Jedna od mojih velikih pobjeda u ovoj godini je skinutih deset kilograma viška. Već sam se nekoliko godina borila s tim problemom i stalno bi počinjala neke dijete kojima bih skinula dvije, tri kile i onda ih vratila i nabila možda još koju gore. Jedan od razloga tome bio je da mi se jednostavno nije dalo boriti s vlastitim tijelom, disciplinirati se i trpjeti da bi postigla neki cilj. A da ne govorim da sam bila uvjerena da to nije moja normalna težina. Isto je bilo s nekoliko drugih navika koje sam pokušavala uvesti, ili pak druge izbaciti iz svog života. Bila bih gore, a onda bih pljusnula dolje i odustala od svega. Kao, sada mogu prekinuti sa svim jer mi ionako ne ide i nastaviti dalje.

Vjerujem da tu padaju mnoge novogodišnje odluke. Čovjek padne, ne uspije od prve i onda odustane i nema se više volje boriti. Lakše je sve po starom, iako zapravo nisi zadovoljan, no očito je da bolje ne može. Ali ja sam htjela bolje, htjela sam se maknuti iz tog začaranog kruga uspona i padova, kruga u kojem mi se činilo kao da sam jo-jo. Čitala sam jednu knjigu (čini se da kod mene sve počinje s time da čitam neku knjigu) u kojoj je bilo riječ o tome kako moramo razmisliti što su uzroci našeg ponašanja i postaviti si konkretne ciljeve. I tako sam počela razmišljati o uzrocima svojeg jo –jo ponašanja i nedostatka postojanosti i donijela revolucionarnu odluku: „Ja krećem s promjenama i borit ću se do krvi. Nije me briga ako jedan dan padnem, drugi dan ću ponovo ustati i boriti se svim silama da krenem dalje. Ne želim odustati, ne želim posustati i ne želim da moje tijelo vlada nada mnom.“  I nije bilo lako, ali sam imala pred očima taj cilj i odustajanje nije bilo opcija.  Ja sam takva osoba kod koje je lakše totalno se vojnički držati režima i reći ne svemu, nego si ugoditi malim stvarima pa sam tako i činila. I naravno da nije bilo lako, ali nakon nekog vremena i dobre stvari postanu navike i lakše se boriti.

Uglavnom, sada imam desetak kila manje, vježbam svaki dan i super se osjećam jer sam mnoge svoje zdravstvene probleme riješila na ovaj način. No ima tu još mnogo osobnih pobjeda koje su došle sa samodisciplinom. Nedavno sam bila na jednom seminaru na kojem je bilo rečeno kako si moramo konstantno postavljati nove ciljeve prema kojima težimo jer ćemo samo tako napredovati. Pa eto, ako ste već donijeli neke novogodišnje odluke, neka vam one ne budu samo puste želje, nešto čega se s početkom veljače više nećete sjećati, već ih postavite kako svoje ciljeve, konkretne i mjerljive. I krenite za njima, ali morate znati da ćete se i morati potruditi oko njih. Ako želite smršaviti, neće vam se metabolizam  čudom promijeniti preko noći tako da možete nastaviti sa svojim starim navikama. Neke je stvari jednostavno potrebno maknuti postrance radi većeg dobra pa makar to veće dobro bilo pet ili deset kilograma manje.  I samo naprijed! Borite se! Borite se do krvi! (Ne doslovno, nemojte sada nekoga izmlatiti). Svi mi dobro znamo jesmo li dali sve od sebe. A borba do krvi je da date sve od sebe i onda još malo više. To donosi promjene.  To donosi pobjede.  Nova godina ne mora biti godina depresije, krize i razočaranja.  Može biti i godina promjena.