Kako je Djed Mraz ukrao Božić

Da, da, ako niste znali, Djed Mraz nije neko dobrostivo stvorenje koje nosi darove, on je jedan od najvećih i najbezočnijih zločinaca svih vremena. A njegov je veliki i strašni zločin taj da je Isusu ukrao Božić! Šalu na stranu, razmislite u što se Božić pretvorio. Od obilježavanja Isusova rođenja i dolaska Boga u ljudskog tijelu, ljudi su napravili sezonu sulude kupovine, materijalizma, lažnog mira i dobrostivosti, prijetvornosti i laži.

Prije četiri godine početkom studenoga bila sam u Južnoj Africi. Kad sam odlazila, u Hrvatskoj je bilo jako lijepo vrijeme, a tamo u Africi dočekalo me proljeće. Predivno. A onda sam se vratila u Europu i na aerodromu u  Frankfurtu bili su božićni ukrasi. Moj kolega iz Poljske sarkastično je prokomentirao: „O gle, stigao je Božić!“ Koji šok! Stigli smo s mjesta gdje nitko još nije spominjao Božić, nije bilo nikakvog znaka da je skoro to doba godine. I bilo je baš lijepo. A onda su nas dočekale božićne lampice, borovi i neizbježni Djed Mraz. 

Proteklih nekoliko godina zaista se počinjem pitati kako je Djed Mraz postao centralna tema i osoba Božića. Samo razmislite, od deset božićnih filmova, barem u osam njih tema će biti upravo taj djedica i to vjerujemo li njega ili ne. Od deset pjesama, barem će ih pola govoriti o njemu. Od deset reklama, vjerojatno će se naći u svakoj (počevši od Coca Cole koja ga je valjda i izmislila u ovom obliku). Druga tema koju ćemo naći u filmovima, pjesmama i sličnim božićnim proizvodima (jer nemojmo se varati, to su samo proizvodi koji se dobro prodaju), su božićna čarolija, duh Božića, mir i radost. Kao Božić je vrijeme radosti i mira. Kome? Je li ijedan rat koji se vodi u svijetu prestaje zato što je predbožićno vrijeme? Nisam baš čula o tome. Da postojala su neka božićna primirja, ali nakon toga svi su ponovo uzeli puške. Prestaje li nasilje u obiteljima zato što je Božić? Ja bih rekla da ga ima još više jer se ljudi napiju pa postanu nasilni? Nestane li kriza, tjeskoba i tuga zato što je predbožićno vrijeme? Ne, samo mnogi navuku masku i glume. I na kraju, imamo li mir u svakodnevnom životu? Ne, većina ljudi je u velikoj strci, mnoge firme imaju puno posla, svi jure, žure, kupuju, pripremaju, rade kolače, čiste stanove…. A čemu, da bi na sam Božić mogli jesti i piti, davati jedni drugima poklone na koje su potrošili dvije plaće i ni ne sjetiti se Isusa.

Kažu da je Božić obiteljski blagdan! Zašto? Zar slavimo nešto obiteljskog? Obiteljski blagdan je nečiji rođendan, godišnjica braka, proslava diplome, zaruke i slične stvari. To je vezano uz obitelj. Poanta Božića nije da se okupi obitelj (iako je to zaista lijepo i možda jedna od rijetki prilika). Ali ako se ta obitelj okupi, a da zapravo ne zna zašto, onda čemu? Isto tako se možemo okupiti 13. siječnja ili bilo kojeg drugog datuma. Ako se ne sjetimo da je Božić Isusov rođendan (iako zapravo i nije jer Isus nije rođen u prosincu), onda je sve to besmisleno. Nema tog mira i radosti koji se mogu održati dulje od dva dana (i to samo zato što smo doma, siti i odmorni) ako izvor tog mira i radosti nije Isus. Toliko puta sam se u predbožićno vrijeme našla u trgovini (recimo samo u nekoj redovitoj kupovini) i vidjela sumanutu masu ljudi koja kupuje sve što im treba i ne treba; od ogromnih količina hrane do blještavih ukrasa i dječjih igračaka. Bez većine tih stvari bi mogli. Ali nervoza koja vlada u trgovini je nesnošljiva. Ljudi su nervozni, ljuti, umorni; djeca cendrava, a prodavačima je dosta svega. I to je onda to vrijeme mira i radosti. To je takozvani božićni duh. Ako mene pitate božićni duh je duh konzumerizma, materijalizma, lake zarade i prijetvornosti. Tako daleko od Kristovog Duha. Ali Krist je ponizan, on će se povući pred nametljivim Djedom Mrazom i proslaviti svoj rođendan s onima koji ga žele. 

Kažu još da je Božić vrijeme dobrote, darivanja. A što, ostatak godine nije vrijeme da budemo dobri i darujemo jedni druge? U prosincu se mnogi sjete djece bez roditelja, siromašnih, beskućnika, starih i nemoćnih. Sve je to lijepo, ali ta djeca nemaju roditelje cijelu godinu, siromašni su siromašni ne samo u prosincu, stari i nemoćni ne onemoćaju samo pred kraj godine. Ali tijekom godine nije vrijeme dobrote i darivanja pa ne moramo biti dobri i posjećivati te ljude. Iskreno, ponekad mi se to doslovno gadi. Ako se inače ne trudiš učiniti nešto dobro za zajednicu, nemoj biti licemjer i za Božić glumiti da ti je stalo. Jer činjenica je da mnogima nije stalo. Sve je to parada. 

I zbog svega toga ja ne volim Božić. Možda bih ga voljela da je jednostavan, da me Djed Mraz ne maltretira na svakom koraku, glupi pjesmuljci kao Last Christmas ne trešte iz zvučnika svake prodavaonice u koju uđem i da je sve skupa nije jedna velika industrija koja dobro zarađuje. Nisam inače jedan od pobornika teorije zavjere, niti antiglobalist, ali pitam se postoji li život nakon Božića. Što kada  nestane francuske salate, purice s mlincima i kolača? Što kad u siječnju ponovo moramo na posao, a na računu golemi minus zbog božićnih poklona koji nikome nisu nužni? Što kad nas lupi realnost i shvatimo da smo zbog trenutnog uživanja, prejedanja i opijanja prisiljeni životariti sljedećih mjesec dana. E da, pitam se tko onda ima mir, ako ga je uopće i stekao. I iskreno mislim da se Isusu, čiji rođendan navodno slavimo, također gadi sve to. Da je po mojem (a možda i po njegovom), Božić ne bi trebao ni postojati. Isus nas želi svakoga dana. 

Što raditi kada ste bez posla

Prije sedam godina, kad sam se na dulje vrijeme našla bez posla, prolazila sam kroz jedno od najtežih razdoblja u svojem životu. Upala sam u tešku depresiju, a samim time i u letargiju te je bilo mnogo dana kad nisam imala nimalo želje ujutro izići iz kreveta. Kad sam se ove godine ponovo našla bez posla, stvari su bile malo drukčije. Jedan od razloga je taj što sam se našla u puno lakšim okolnostima (sada nisam podstanar, ne živim sama, imam neku ušteđevinu i prava na burzi). No isto tako nisam si dopustila da se jednostavno prepustim letargiji i ponekad mi se činilo, da bez obzira što ne radim, moji dani djeluju produktivnije i zaposlenije, nego dok sam radila . Već dulje vrijeme razmišljam o tome da napišem nešto na temu kvalitetnog korištenja vremena tijekom nezaposlenosti. Pa evo nekoliko savjeta. Nisu to nikakve velike mudrosti, već jednostavni praktični načini kako najmudrije iskoristiti ovo vrijeme. Naravno, ispred svega ovoga dolazi neizbježna činjenica da treba aktivno tražiti novi posao, a ne čekati da on padne s neba.

1.      Volontiraj! Koliko god se ovo nekima činilo besmisleno, jer zašto bih  volontirao kad mi je potreban plaćeni posao, volontiranje je izuzetno korisno. Za mlade ljude volonterstvo je izvrstan način da steknu potrebno iskustvo koje poslodavci traže. Možete bez straha od otkaza griješiti i učiti i, najvažnije od svega, staviti to u svoj životopis. Većina poslodavaca pozitivno gleda na volonterstvo. Držat će da ste marljivi. Osim toga, osjećat ćete se korisno i neće vam biti dosadno. Volonterstvo daje neki osjećaj svrhe našem životu. Jer, vjerovali ili ne, stvoreni smo da nešto radimo, služimo i proizvodimo. Ako ste kršćanin, vjerujem da bi vaš pastor bio itekako zahvalan da mu se javite i kažete da ste mu na raspolaganju ako treba pomoć u nečemu što vi znate raditi. Ako volite djecu, mnoštvo je organizacija i udruga koje traže volontere. Ako volite životinje, azili i druge udruge su spremni primiti vas. Ako imate suosjećanja za starije osobe, sigurno u susjedstvu postoji barem neka baka ili djed kojima možete redovito pomagati.

2.       Bavite se vrtlarenjem, uzgojem povrća i pripremom zimnice. Naravno, da biste to mogli, morate živjeti negdje na selu ili barem imati mali vrt. No, ako i živite u gradu, možda imate baku, djeda, strinu ili tetku na selu. Ili staru zapuštenu kućicu u okolici. Vrtlarenje je mnogima način opuštanja. Bit ćete na svježem zraku, brinuti o nečemu, a i korisno je, jer povrće iz vlastitog vrta uvijek ima bolji okus od onog iz trgovine.  Na to se nadovezuje zimnica. Naravno i to treba znati, ali tu su stariji članovi obitelji koji sigurno znaju kako se radi ajvar, pekmez, pasirana rajčica ili ukiseljeni krastavci. Treba se samo raspitati. 

3.       Idite na dijetu ili počnite vježbati. Ja sam si kupila bicikl i uživala sam u ljetnim vožnjama po okolnim selima. Ne samo da je dobar za zdravlje i kondiciju, nego i za druženje ako si nađete još nekoga tko voli biciklirati. Ovo možete i u gradu i na selu. Štoviše, u gradu vam bicikl može uštedjeti mnogo novca jer ne troši nikakvo gorivo (osim kalorija koje ionako želite potrošiti kako bi smršavili) i ne morate kupovati prijevozne i parking karte.  Vrijeme dok ste slobodni je idealno za krenuti na dijetu jer možete lako pripremati hranu koja je unutar danog režima. Također, manje je stresa koji uzrokuje debljanje, niste u strci te ne posežete za brzom hranom koja deblja. Osim toga, možete uštedjeti na hrani. Dvije muhe jednim udarcem.

4.       Radite na sebi. Ovo možda zvuči čudno, ali zapravo ima smisla. Kada ste slobodni, imate puno više vremena razmišljati o vlastitom životu; onome što je dobro i onome što želite promijeniti. Imate više vremena promisliti o tome što zaista žalite od života, koji su vaši ciljevi, prioriteti, mijenjati loše navike i sl.  Budući da pišem iz perspektive vjernika, vrijeme nezaposlenosti za mene je vrijeme najvećeg duhovnog rasta. Ne samo da sam puno više ovisna o Bogu da mi providi stvari koje sam dok sam radila bez problema mogla providjeti sama, već imam puno više vremena provoditi u molitvi, čitanju Biblije i čitanju općenito

5.       Čitanje. Mnogi ljudi govore kako nemaju vremena čitati knjige jer su prezaposleni. Iskreno rečeno, vjerujem da je to često izgovor ili laž. Jednostavno nemaju tu naviku čitanja. Ali evo, i to se može promijeniti. Ne morate kupovati knjige. Učlanite se u knjižnicu . Članarine su većinom na godišnjoj bazi i nisu tako skupe. Posuđujte od prijatelja. Čitanje vam otvara jedan sasvim novi svijet, zabavno je, poučno i razvija maštu i vokabular. 

6.       Učite jezike. To je uvijek korisno.  Moram priznati da sam malo podbacila u tome, iako sam u posljednje vrijeme poduzela neke korake. Iako su škole stranih jezika skupe i možda vam se to čine kao velika investicija, vjerujem da ima onih koji su kao ja u školi učili neki jezik, a onda su ga kasnije zaboravili jer ga nisu koristili. Ja sam tako nakon srednje škole znala njemački dovoljno dobro da sam se mogla sporazumijevati, ali ga kasnije nisam upotrebljavala i zaboravila. No dobra stvar kod jezika je da nam ostaje pasivno, zakopano znanje koje je lako ponovo „izvući“ iz ropotarnice svog sjećanja. Potrebno je samo doći do udžbenika koji će vam pomoći oko gramatike i nekog besplatnog online tečaja, možda pronaći neki tv program na tom jeziku i slušati. Mnoge stvari će vam se brzo vratiti. Naravno, odlično je i ako imate prijatelja koji je izvorni govornik i koji vam može pomoći.

7.       Družite se. Koliko god ovo zvučalo jednostavno, važno je. Kao prvo, što ste više u društvu, a manje prepušteni sami sebi i crnim depresivnim mislima o tome kako ste jadni jer nemate posla, bit će vam lakše. Osim toga, mnogi od nas zbog posla, prezauzetosti i brojnih obaveza zanemarimo neka prijateljstva ili rodbinu. Često je razlog tome da nemamo vremena. No, sada kad ga imate, iskoristite ga za kavu s prijateljima koje niste dugo vidjeli, posjete rodbini i obiteljska druženja, odlaske na besplatna događanja u gradu (vjerovali ili ne, takva postoje, samo je potrebno malo istražiti) i druge socijalne aktivnosti. Uživat ćete.

8.       Razmislite o pokretanju vlastitog posla. Možda se ovo  čini suludo u ovo vrijeme recesije, samozapošljavanje je možda jedini način da uspijete u životu. Prošla su vremena kad smo mogli očekivati da će nam sve dati država ili da će se posao lako naći. Počnite kreativno razmišljati o svojim sposobnostima koje nisu nužno vezane samo uz školu ili fakultet koji ste završili. Mnogi od nas imaju hobije koji bi se, uz trud i kreativnost, mogli pretvoriti u uspješan obrt ili firmu. Da, možda tu treba iskoračiti i preuzeti rizik, ali ne kažu bez veze da tko ne riskira ne profitira. 

I na kraju, ako se bavite svime ovime što sam navela (ili barem nečim), dani će vam biti tako ispunjeni da se nećete osjećati kao nezaposlena osoba. Osim toga, veća je vjerojatnost da ćete tako pronaći novi posao, nego da se zatvorite doma u svoja četiri zida.

Zakaj volim Zagreb

Da, ja sam jedan  od onih lokal patriota koji smatraju da je njihov rodni grad najbolji i najljepši grad na svijetu. Da, ja sam jedna od onih koji sa Zagrebačkim mališanima mogu  pjevati „Zakaj volim Zagreb, to vam nemrem reč!?“ I ne samo to, za razliku od našeg vrlog gradonačelnika koji se svim silama trudi reći zakaj ili kaj a da to zvuči zagrebački, ja se ne moram truditi. Ne moram se truditi zato što sam jedna od rijetkih u ovom gradu koja može reći da je pravi Purger, da smo oba moja roditelja i ja rođeni u Zagrebu i da kaj i bumo vidli iz mojih usta zvuči savršeno prirodno. 

Što zapravo znači voljeti Zagreb. Vjerojatno razne stvari raznim ljudima. No evo kako ja to vidim. Jedno vrijeme sam često putovala.  To je super kad si osoba koja voli putovati. No svaki puta kad bi se autom, avionom ili vlakom vraćala natrag  u Zagreb i vidjela obrise grada srce bi mi zaigralo. Zaista, svaki put bi me obuzela neka radost da znam da se vraćam natrag svome domu, svojem gradu u kojem sam odrasla.  Po mom  skromnom mišljenju to je jedan od znakova da voliš Zagreb. 

A što je to u njemu za voljeti? Pa Zagreb je dovoljno velik da ne bi bio mali, a dovoljno  mali da ne bi bio prevelik. Ovisi s kime  se usporedimo. Ako govorimo na razini Hrvatske, Zagreb je definitivno velik i ima sve što možeš zamisliti. Teško da će neki Zagrepčanin kako bi nešto obavio ići u drugi grad jer u Zagrebu većino ima sve što mu je potrebno. Naravno, postoje iznimke. No ako se usporedimo sa stvarno velikim svjetskim metropolama, Zagreb je tek gradić. Prošle godine organizirala sam jedan projekt s gostima iz Mexico Cityja. To je grad s 22 milijuna stanovnika. Dvadeset i dva milijuna!! Nisam si mogla niti predočiti koliko bi prostorno velik trebao biti takav grad ili kakva je gužva u njemu. Od same pomisli da živim u tako velikom gradu hvatala me jeza. Moj mali Zagreb činio mi se više nego dovoljan.

Ali mnogo je drugih razloga zašto volim Zagreb. Volim to da zapravo ima puno parkova; od samoga  centra gdje čovjek ljeti može uživati u prekrasnoj šetnji od Glavnog kolodvora do Trga bana Jelačića i proći uz tri parka, pa do prave male šume u Maksimiru ili, pak dva jezera uz Savu. Pa još Sljeme. Možemo zaista uživati u onome što imamo. Samo često zaboravljamo pa gunđamo kako nam je vruće, hladno, prljavo ili je prevelika gužva. O da, ima dana kad se promet u Zagrebu čini kao sredstvo za kidanje živaca, no isto tako predivno je voziti se nedjeljom navečer pustim ulicama i uživati u vožnji.  Super je ujutro dok se grad još budi proći pored nekog placa i uživati u zvukovima, bojama i mirisima. Super je gledati kako ljudi odlaze na posao, djeca u školi i smetlari čiste ulice. Lijepo je vidjeti kako plave tramvajske zmije gmižu tračnicama, a grad izranja iz sna. To ja volim u Zagrebu. Volim ljetne večeri kad u gradu bude malo ljudi, ali su terase kafića pune, kad djeca (i oni malo veći) ližu sladoled i jedu kukuruz, ili jesenske dane kad se na uglovima puše peći kestenara. Volim koncerte na otvorenom i Božićni sajam. Volim u tramvaju slušati razgovore starih purgera koji govore „purgerskim jezikom“ i koriste riječi poput, furt, obleka, fruštuk, ambrela,grincek, ajngemahtec i slično.  Eto zato volim  Zagreb.

Ali ima nešto što ne volim. Ne volim kad dotepenci  koji su u Zagreb došli kao studenti pa ostali, ili oni koji su došli jer su u Zagrebu našli posao, govore protiv grada koji im je otvorio vrata i pružio novi dom. Ne volim kad govore kako ne valja, kako je gužva, kako su ljudi ovakvi ili onakvi. Pa zašto ste onda došli? Zašto ste onda ostali ako vam je vaše selo u provinciji toliko bolje? Uzeli su posao nekom Zagrepčaninu, mjesto u vrtiću i školi njihovoj djeci, a onda pljuju po gradu u kojem žive i njegovim stanovnicima.  Gdje je tu zahvalnost? Grb grada Zagreba ima otvorena vrata koja simboliziraju dobrodošlicu svima, ali bi gosti namjernici ili dotepenci trebali znati poštivati tu dobrodošlicu i biti zahvalni na otvorenim  vratima i naučiti voljeti grad koji ih je ugostio. Jer mnogo je razloga zakaj voljeti Zagreb.

Prijateljstvo na duge staze

Prije nekog vremena mislila sam pisati na ovu temu, ali onda sam zaboravila, ili se pojavilo nešto drugo pa sam smetnula s uma. Ali ovaj vikend provela sam divno vrijeme s dvije drage prijateljice pa me to potaknulo da nešto napišem. 

Dok sam radila s djecom, često bi ih znala šokirati činjenicom da imam jednu prijateljicu s kojom se družim već više od dvadeset godina. Nakon toga bi uslijedilo pitanje koliko onda ja imam godina. Dakle, ja koja imam 33 godine imam prijateljstvo koje traje već 25 godina. Kad to stavim ovako na papir čini se zaista fascinantno. I ako postoji nešto čime se u životu mogu ponositi, onda među to svakako spada prijateljstvo s Gogom. 

Nas dvije poznajemo se od prvog razreda osnovne škole, a počele smo se družiti nešto kasnije. Iako je bilo razdoblja kad se nismo često viđale, ili bile iznimno bliske, prijateljstvo je uvijek bilo tu. Štoviše, mogu reći da je upravo zahvaljujući tim razdobljima „razdvojenosti“ ono zaista čvrsto jer znamo da se ne moramo družiti svaki dan, svaki tjedan, a ponekad i mjesec dana da bi i dalje voljelE jedna drugu i bile bliske. 

Doduše, bilo je jedno razdoblje kad je naš odnos više nalikovao na vezu; čule smo se svako malo, provodile gotovo svaki slobodni trenutak zajedno i postale pomalo posesivne. Moram priznati da je to tada preraslo u malo nezdrav odnos. No, to je bila samo jedna faza. Naravno, bilo je i trenutaka kad smo povrijedile jedna drugu, kad su nas životne okolnosti malo udaljile, ali još se družimo i još uvijek se vidimo na tjednoj bazi. Ne treba nam da se čujemo svakoga dana i prepričavamo svaki detalj svoga života jedna drugoj. Imamo čak i prilično različite poglede na svijet i prilično različite karaktere, a ipak i dalje smo si dobre. 

Jedna od stvari koje najviše volim u našem odnosu je tO da se nakon toliko godina prijateljstva tako dobro poznajemo. Kad ju vidim znam kakve je volje i znam ako nešto nije u redu. Kad smo skupa, ponekad je dovoljno da me pogleda i da znam što misli u nekoj situaciji. Ne moramo glumiti, ne moramo se truditi biti dobro ako nismo, ne moramo se bojati da ćemo reći nešto krivo. To ja volim u našem odnosu. I da, ona je jedna od nekolicine ljudi koji razumiju moj smisao za humor i smije se mojim autosarkastičnim izjavama koje 90 posto ljudi (uključujući moju mamu i brata) uopće ne razumije. 

Mogu li se uzevši u obzir na ovaj staž od 25 godina smatrati „stručnjakom“ za prijateljstva. NE. Mogu reći da sam izuzetno blagoslovljena jer mi je Bog podario nekoga tko me trpi sve te godine i s kim imam taj neki klik. Napravila sam mnoge pogreške u odnosu s drugim ljudima koje su me koštale odnosa, ili su ti odnosi bili prekrhki da bi izdržali. Neki ljudi djelovali su kao prijatelji, ali to zapravo nisu bili i ostala sam prazna i povrijeđena. Neki su zaista bili pravo prijatelji u pravom trenutku u mom životu na čemu sam im zahvalna, ali smo se zbog  raznih okolnosti razišli. Bez obzira na to ostali su o lijepom sjećanju. No, ovo je prijateljstvo iz nekog razloga izdržalo svašta. Možda zato što smo na kraju ipak znale da se, bez obzira na sve, možemo vratiti jedna drugoj. 

Neću se truditi da ovaj tekst ima neki svoj smisleni zaključak, jer nema. Ne tvrdim da svako pravo prijateljstvo mora trajati 25 godina. Ali tvrdim da je ono koje traje 25 godina zaista pravo i prokušano.  I zato se nadam da ću se i sljedećih 25 godina družiti sa svojom Gogom.

Jeste li znali da ropstvo još uvijek postoji?

Ja volim čitati biografije. Ne samo biografije poznatih i slavnih ljudi, veći istinite životne priče običnih malih ljudi koji su proživjeli ili učinili nešto posebno. Na žalost, među tim knjigama često se nađu i priče ljudi koji su prošli kroz strahote i kasnije preživjeli kako bi ispričali svijetu o tome. Jedna od takvih knjiga  koju sam nedavno čitala zove se Radikina priča i govori o mladoj Nepalki koja je prošla kroz pakao trgovine organima i seksualnog ropstva u Nepalu i Indiji. 

Sama tema čini se nestvarnom. Sama pomisao da u današnjem svijetu još uvijek postoji nešto takvo poput ropstva ropstvo, i to još seksualnog, čini da se zgrozimo. No istina je, zapravo, daleko okrutnija od onoga što mi mislimo. Zato sam odlučila pisati o tome što sam čitala. Događaji  opisani u ovoj knjizi nisu se zbili prije dvadeset ili trideset, već prije svega pet-šest godina. Djevojka o kojoj pišem je mlađa od mene. Vjerujem da nam je u našoj relativno sigurnoj zemlji dobro čuti priču poput ove kako bismo se zamislili nad onime što imamo i više cijenili vlastitu slobodu. 

Radika je do svoje 14. godine živjela sa svojom obitelji koja se bavila poljodjelstvom u malom selu na obroncima Himalaja u Nepalu. Iako su bili siromašni ratari, obitelj je bila iz najviše kaste Brahmina (nepalsko društvo je kao i indijsko podijeljeno u kaste). Da bi mogli dobro udati svoje kćeri, obitelj je morala dati pozamašan iznos za miraz. Radika je stoga u dobi od 14 godina otišla u glavni grad Nepala Katmandu. Tamo je na tržnici prodavala povrće kako bi njezina obitelj mogla otplatiti dug zbog miraza njezine starije sestre Parvati. Bila je sama i nadasve naivna u velikom gradu gdje joj je prišao poznati trgovac organima, uvjerio je kako joj želi dobro i ponudio puno bolji posao u jednoj bogatoj obitelji. Ona je to objeručke prihvatila te zajedno s njim otišla u tu obitelj. Obitelj je zaista bila bogata i prema njoj se prvih nekoliko dana odnosili kao novom članu, ali ne zato što su bili jako dobri, već zato što im je trebao njezin bubreg za majku obitelji. Radika to nije znala. 

Rekli su joj kako ide na izlet u Indiju, u vlaku je drogirali, a kad se ponovo probudila ležala je u bolničkom krevetu u nepoznatog grada u Indiji bez jednog bubrega. Nije znala jezik, gdje se nalazi ni zašto je u bolnici. Jedina osoba koja ju je posjećivala bio je jedan od članova mafije koja ju je otela kako bi dalje proveo s njoj svoj plan. Nakon nekoliko mjeseci agonije zbog teške operacije, taj ju je čovjek odveo iz bolnice u nepoznato. Nikako se nije smjela vratiti kući i ispričati što joj se dogodilo jer je to, naravno, bilo ilegalno. Mislila je kako je „otmica“ njezinih organa bila najgore što joj se dogodilo, ali to je bio tek početak. Taj ju je mafijaš prisilno vjenčao za nekog svog rođaka, nasilnika koji ju je odveo u neko selo i tamo zlostavljao, a nakon toga ostavio samu i trudnu. Tada je imala manje od 16 godina. Nije znala gdje se nalazi, nije se mogla oduprijeti jer je bila bez novca, bez poznanika i fizički preslaba. 

Rodila je sina u nekoj zabiti gdje su ona i njezina svekrva (žena koja je zapravo bila dobra prema njoj i sramila se svog sina) doslovce životarile. Tada su im se u kući pojavili neki ljudi koji su tvrdili da su rođaci njezinog muža i odveli je u Katmandu rekavši da će je odvesti njezinoj sestri. No, zapravo ju je muž prodao dalje trgovcima robljem koji su je, zajedno s djetetom od nekoliko mjeseci, odveli u bordel u Indiji. Nije imala pojma što joj se događa. I dalje je bila fizički preslaba da se odupre jer su je trudnoća i traumatičan porod dodatno iscrpili. Osim toga, ona i sin su gladovali.

Međutim, iako se nadala da je njezinim mukama došao kraj, one su tek počele. Čim su je doveli u bordel, oteli su joj sina rekavši kako će ga viđati jednom u dva tjedna. To se nije dogodilo. Držali su ga u posebnoj kući u stravičnim uvjetima zajedno s djecom drugih prostitutki. I tada je počela njezina noćna mora seksualne ropkinje. Prisiljena je da se prostituira. A pod time ne mislim da je od toga imala ikakvu zaradu. Imala je dva mesna obroka tjedno, ostatak vremena jela je rižu i povrće i to joj je bila sva plaća. Robovi nisu plaćeni. Oni su nečije vlasništvo. A ona je bila vlasništvo svodnika i vlasnika bordela koji su je prisiljavali na seks s 30 mušterija dnevno. Trideset!!! I tako je provela tri godine seljakajući se od jednog grada u Indiji u drugi, prelazeći iz jednog užasnog okruženja u drugo. Sina je viđala samo kad bi se selila. Nije ju više ni poznavao, a bilo je toliko traumatiziran da sa tri godine još uvijek nije pričao i jedva je komunicirao s ljudima. Djeca u tim kućama bila su zlostavljana. No, da nije imala sina, Radika bi se odavno ubila i skončala sa svime jer život koji je živjela nije bio život. Ne samo da je bila seksualno roblje i žrtva svih mogućih seksualnih perverzija, vlasnici bordela su je redovito tukli, a jednom kad je pokušala pobjeći izmlatili su je gotovo na smrt i zatvorili u tamnicu sa štakorima gdje je tri dana provela bez hrane i vode. 

Na kraju je u jednom od bordela uspjela nagovoriti vlasnicu da ostavi sina s njom, a kad su je preselili u sljedeći, tamošnji vlasnik je dobio upute da dijete ostaje s njom. No život u bordelu gdje je trogodišnje dijete izloženo gledati vulgarnosti najgore vrste bio je isto tako strašan. Na sreću, u tom je hotelu naišla na nekoliko djevojaka koje su planirale bijeg i uključile je u plan. Bilo je to sada ili nikada. Djevojke su skupile novac kradući ga od pijanih mušterija kad bi zaspali. Uspjela je pobjeći, no trebalo joj je tjedan dana iscrpljujućeg putovanja vlakom i autobusom da dođe do rodnog sela. Na tom putu završila je u bolnici zbog tifusa i spontanog pobačaja. Na kraju joj je pomogao nepoznati čovjek koji je zajedno s njom i njezinim sinom proputovao posljednjih tisuću kilometara. 

I nakon svega, kad je konačno stigla kući, nije imala hrabrosti reći svojoj obitelji što je sve prošla. Na žalost nije mogla ni ostati u obiteljskoj kući jer se udala za čovjeka niže kaste što je zabranjeno i čitavo selo je smatralo da bi to navuklo nesreću na selo. Tako je na kraju završila u prihvatilištu, odnosno sigurnoj kući za žrtve trgovine ljudima u Katmanduu. Uzevši u obzir što je sve prošla, zapravo najboljem mjestu za nju i njezinog sina jer je konačno primila psihološku i pravnu pomoć, obrazovanje i nadu u novi život. Tamo ju je susrela i novinarka koja je napisala biografiju.

Radika je sada u svojim ranim dvadesetima i prošla je toliko strahote da je teško uopće čitati o njima. Oteto joj je sve. Bila je zlostavljana na sve moguće načine zamislive ljudima. Izgubila je sva prava poznata ljudima. Dok sam ovo čitala, razmišljala sam o tome koliko sam sretna i zahvalna da živim u zemlji u kojoj živim u kojoj imam prava i slobode. I razmišljala sam malo o tome koliko mi zapravo cijenimo slobodu i pravo koje imamo. Radika je izgubila slobodu i pravo da vlada vlastitim životom. Drugi ljudi su to činili za nju. Mi se tih prava ponekad odričemo pa prepuštamo da drugi odlučuju za nas. Izgubila je svoju slobodu kretanja. Mi je uzimamo zdravo za gotovo. Izgubila je pravo na vlastito tijelo i seksualnost – koliki sami kaljaju vlastito tijelo ponašajući se kao nije njihovo. Izgubila je pravo da odgaja i brine se za svoje dijete, a živjela je samo zbog njega. Mnogi se odriču tog prava i prepuštaju svoju djecu drugima, školi, ulici… Mogla bih dalje nabrajati i popis bi bio dug. Ono što želim reći je, da jako često ne cijenimo ono što imamo. Ne cijenimo slobodu u kojoj živimo. Ne cijenimo to da su naš život i naše odluke u našim rukama, da nismo tuđe vlasništvo. Jer ova priča nije tek usamljena priča neke nepalske djevojke sa sela. Trgovina ljudskih organima i seksualnim robljem u Indiji i Nepalu je izuzetno proširena. U Indijskim bordelima kao roblje se nalazi stotine tisuća mladih djevojaka. U Katmanduu i drugim nepalskim gradovima svakodnevno nestaju deseci mladih djevojaka koje postaju žrtve tog organiziranog kriminala. Zato budimo zahvalni Bogu da živimo u Hrvatskoj i možda će nam stihovi „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“ imati posve drukčije značenje. Ja znam da meni nakon što sam pročitala ovu knjigu zaista imaju.