Kako? Pa jeste li se vi uopće vidjeli? Odakle? Kako je
moguće tako se zaljubiti? Otkuda, pa nismo ništa znali? Sve su to pitanja koja
su me dočekala kada sam konačno objavila vijest o svojoj vezi sa Zvonimirom. Zapravo
vjerojatno pitanja koja su se pojavila s obje strane Atlantika. Da, Atlantika,
dobro ste pročitali, ali hajdemo po redu.
Svega je nekoliko bliskim prijatelja znalo da smo uopće u
bilo kakvom kontaktu, a kamoli da se među nama nešto razvija. Ali iskreno,
gledajući mjesecima unatrag, oboje smo zadivljeni i začuđeni kako su se stvari
razvile i kako je Bog savršeno posložio sve djeliće te slagalice – njegovo
savršeno vrijeme, njegov savršen (iako većini ljudi totalno sulud način) i
njegov savršen matchmaking (iako bi
moj pastor volio preuzeti zasluge za to J).
Prošla godina (2015.) za mene je bila jedna od najboljih
godina u životu. Stvari su se pokrenule. Posao je išao super, ponovno sam imala
svoj stan i bila sam jako sretna. Ispunjena. Uživala sam u svom poslu, u odnosu
s Bogom I svemu što imam. Kako se godina približavala, molila sam se da Bog
okruni godinu svojom dobrotom (Ps 65,12) – taj mi se redak iz Biblije stalno
motao po glavi. Nekako sam duboko u sebi znala da se to odnosi na ljubav, ali
nisam to nikada nikome rekla, ali isto tako nisam tomu pridavala previše pozornosti.
Bila je to ionako tako dobra godina da sam bila zahvalna Bogu što se moj život
pomaknuo iz neke zaglavljenosti u kojoj je bio dosta dugo.
Zvonimir se pojavio nekoliko dana prije Nove godine. Došao je
iz Chicaga da provede nekoliko dana s našom crkvom, uspostavi neke kontakte s
kršćanima u Hrvatskoj jer želi doći živjeti i služiti ovdje. I tako, spletom
nekih neobičnih okolnosti zapala me uloga turističkog vodiča po Zagrebu. Bilo
je to poslije Božića, bilo je jako hladno, a mi smo se nahodali. Ja kao ja,
postavljala sam pitanja o svemu i svačemu. I tako, kada smo se gotovo smrznuti
vratili do polazišne točke u Branimir centru gdje je mi je bio auto, moj prvi
dojam bio je: „Neobičan neki dečko!“
Drugi susret već sam znala što me čeka. Ja ću biti ta koja
priča… Ali zapravo, nakon tog dana provedenog u muzeju, na kavi i vožnje po
snijegu iz Samobora s jednim slomljenim brisačem, moj je dojam bio – već mi
dugo s nekim nije bilo tako lijepo i ugodno razgovarati. I tako, kad se vratio
u svoj Vjetrovit grad, ostali smo u kontaktu. Uglavnom preko chata.
Pričali smo o svemu i svačemu; njegovom boravku u marincima
(da zaboravila sam reći da je bivši marinac), životu u Hrvatskoj i SAD-u,
odrastanju u različitim zemljama pa sve do odnosa s roditeljima. I, malo po
malo, imala sam dojam da mu govorim stvari koje već dugo nisam nikome rekla.
Nekom tamo na drugom kraju svijeta. Isto tako, malo pomalo naši su se razgovori
iz nekih kratkih čavrljanja pretvorili u razgovore od nekoliko sati. A kad sam
se u jedan sat u noći uhvatila kako usprkos krajnjem umoru ne želim spavati
nego nastaviti pričati s njim, znala sam da to baš više nije tako neko obično
prijateljstvo. Ma budimo realni, koja spavalica bi zbog običnog prijatelja
ostala budna tako dugo.
I tako, kako smo se bolje upoznavali, sve sam više postajala
svjesna kako kod njega pronalazim toliko toga što sam željela kod muškarca (ali
neću vam sada baš i to ispričati). Također sam imala neka Božja obećanja i
proroštva u svom životu i u jednom sam trenutku shvatila kako se s njim sve što
mi je Bog govorio i što sam ga ja tražila jednostavno posložilo. Najviše od
svega, i meni i njemu činilo se kao da je druga strana osoba s kojom bi mogli
živjeti i služiti – ispuniti životnu viziju koju imamo. Ali, među nama je bilo
(zapravo još uvijek je, 7000 kilometara i cijeli jedan ocean). Kako to
premostiti. Ne samo udaljenost, nego i vremensku razliku, moj posao koji me
veže ovdje u Hrvatskoj i njegov studij na Moody Bible Institutu koji ga veže u
Chicagu. I tako je prošlo nekoliko mjeseci. Nakon nekog vremena shvatila sam da
mi nedostaje i pitala sama sebe: „Kako je moguće da ti nedostaje netko s kim si
u životu provele ni puna dva dana?“ Već poslovično, moj racionalni dio borio se
s mojim emocionalnim. No, koliko god željela biti racionalna, emocije su
većinom pobijedile pa smo i dalje redovito i još učestalije bili u kontaktu. A
kad to kažem onda mislim da smo osim razgovora počeli jedno drugome slati
pakete, pisma i razglednice poštom. Poštar je postao osoba koju smo s nestrpljenjem očekivali. Tko si ovih dana
uopće šalje pisma i pakete? No, ako vas zanima koliko putuje pismo iz Zagreba
do Chicaga i obratno ili koliko košta slanje istog, ne morate provjeravati na
web stranicama Hrvatske pošte. Ana sve zna.
I tako prošlo je nekoliko mjeseci da smo se na neki način
ponašali kao da smo par, samo što si to nikako nismo priznali i glumili neko čudno prijateljstvo – što zbog
činjenice da se sve činilo toliko nerealno, što zato što je ovako izdaleka, bez
obzire na sve znakove zaista teško znati što druga strana osjeća. I tako sve
dok jednostavno nije došao trenutak da konačno „priznamo“ jednom drugom da smo
zapravo zaljubljeni. I eto nas. Odjednom ni udaljenost, ni moj posao ni njegov studij
i posao nisu tako velika prepreka. Jesu prepreke, ali ne i nepremostive. Jer
tek sada možemo vidjeti kako u cijeloj ovoj priči nismo bili samo nas dvoje.
Gotovo u svakom detalju kojeg se dotaknemo možemo vidjeti Božje vodstvo i
njegov savršen plan. On mi je kasnije, u jednom e mailu napisao: „Znam što
znači kada Bog nešto potvrdi, ali sada se čini kao da viče, ne govori.“ Da
me je netko prije nekoliko godina rekao da će se stvari odviti na ovaj način,
naravno da ne bih vjerovala. Tko bi? Biblija kaže da je nedokučiv put muškarčev
djevojci. Moram priznati da je u našem slučaju bio nedokučiv i nama samima.
Ali, kao što nas dvoje često govorimo – sve je to dio jednog master plana.
I što sada? Pa za početak ću ja malo do Chicaga nakon Nove
godine. A onda… Pa morat ćete pratiti nastavak priče na blogu. Sigurna sam da
će biti mnogo doživljaja iz Vjetrovitog grada za prepričati.
