Ana Karenjina

Ana Karenjina, knjiga Lava Nikolajevića Tolstoja remek je djelo svjetske književnosti. Film Ana Karenjina s Keirom Knightly u glavno ulozi nije čak ni nominiran za Oscara za najbolji film u jednoj godini. Mislim da to dovoljno govori o odnosnu kvalitete. Iako sam znala da se nikakav film ne može usporediti s Tolstojevim pripovjedačkim genijem, fenomenalnom karakterizacijom i isprepletenim duhovnim elementima, nadala sam se da će doseći barem malo višu razinu i da iz kina neću izaći razočarana.

Prva rečenica Ane Karenjine glasi: „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj.“ Upravo je to tema ovog opsežnog romana. Knjiga nije priča samo o preljubu jedne žene iz visokog ruskog društva i njezinoj aferi s časnikom carske Rusije. Knjiga je priča o tri obitelji od kojih su dvije fundamentalno nesretne iz sličnih, a opet različitih razloga, a treća sretna; o obiteljima Ane, njezinog brata Stive i Stivinog prijatelja Levina. Jedno od Tostojevih majstorskih umijeća koje se pokazuje u ovoj, ali i u drugim njegovim knjigama je sposobnost ispreplitanja tri posebne radnje (u ovom slučaju života ove tri obitelji) koje bi mogle zasebno tvoriti posebnu „samostojeću“ cjelinu i živjeti kao zaseban roman.

Toga  u filmu nema. Fokus je na Ani i Vronskom dok se Stiva i Levin pojavljuju, ali njihovi životi nisu detaljnije prikazani. Za Stivu mi je to još i jasno, ali Tolstojev roman ne završava nakon Anine smrti. Još je gotovo jedna trećina knjiga posvećena Levinu, njegovom životu na selu, odnosnu s ženom i bratom i njegovoj potrazi za smislom života. Dvije scene iz Levinovog života totalno su manjkave da bi mogle opisati ono što je Tolstoj želio reći kroz tog lika. Dakle, Levin je zemljoposjednik koji nakon početnog neuspjeha uspije zadobiti ljubav mlade, naivne slatke i dražesne Kiti (nju su u filmu prilično dobro okarakterizirali). I prije vjenčanja u želji da bude potpuno iskren s njom, odluči joj priznati dvije stvari: da ona nije prva žena s kojom će spavati i da ne vjeruje u Boga. Kiti se teško nosi s jednom i drugom činjenicom, ali se pomiri s njima jer ga vidi kao poštenog, iskrenog i pravednog čovjeka. I sve to je Levin je bio,ali nije razumio smisao života; nije razumio kako i zašto ljudi vjeruju u Boga. Tek nakon što zasnuje obitelj, provodi puno vremena u razmišljanju i radu na zemlji, u jednom trenutku razmišljanja Bog mu se otkrije kao netko stvaran, koji zaista postoji, koji mu je dao sve što ima. Sjećam se kad sam čitala knjigu prije nego sam i osobno doživjela upravo to otkrivenje, nije mi bilo jasno kako se čovjek može samo tako u jednom trenutku promijeniti i povjerovati nešto što je do tada pokušavao odbaciti. A zapravo nije on odbacivao Boga, on ga je pokušao shvatiti u društvu koje ga je svojim licemjerjem totalno iskrivilo.

Licemjerje visokog ruskog društva još je jedna o tema ove knjige. Moram priznati da je ono u filmu i donekle dobro opisano. Ana koja učini preljub definitivno nije jedina koja je to učinila u tom društvu.  Preljub je sasvim normalna stvar, ali ne onaj javni. Svi varaju svoje muževe i žene, ali se sve to skriva ispod maske kurtoazije, časti i licemjerja. Anin preljub je javan jer ostavi svoga muža kako bi živjela s ljubavnikom. Odjednom se nađe u položaju da ju apsolutno svi odbace, čak i žene koje su podržavale njihov flert na samom početku. Dvije osobe najbolje ocrtavaju to duboko licemjerje: grofica Vronski, mama Aninog ljubavnika, koja svojem sinu kaže kako je sasvim normalno i poučno za mladog časnika da ima kratku aferu s udanom ženom, ali da je inzistiranje na tome da se sramoti zbog nje i izgubi čast totalni idiotizam. Druga je rečenica Vronskove šogorice kad ju moli da barem posjeti Anu koja odbačena od svih polako gubi razum: „Ja bih je i posjetila da je samo prekršila zakon,, ali prekršila je pravila“. Pravila visokog društva bila su važnija od zakona, Božjih zapovijedi i sudbine ljudske duše. 

I na kraju ono što me najviše zasmetalo u ovom filmu je karakterizacija likova. Iako se pred kraj nekako i razviju, na početku filma Ana i Vronski odaju dojam dvoje balavaca, srednjoškolaca koji nemaju pojma o životu i vode ih hormoni. Tolstojeva Ana Karenjina rastrgana je između svojeg braka i obitelji i čovjeka kojeg zavoli. Ne upusti se u preljub samo tako jer se prepusti strastima. Njezine borbe i promišljanja traju i prije preljuba i nakon njega. Ljubav prema sinu i nemogućnost da ga vidi je razdiru.  Osjećaj krivnje zbog onoga što je učinila suprugu je muči iako je taj isti suprug hladan čovjek koji više brine zbog časti nego osjećaja svoje žene. U jednom trenutku dođe mi da ga ispljuskam što se ne bori za nju; što ne ode i ne udari Vronskog šakom u glavu i zabrani mu da joj priđe, a kamoli takne. Ana je rastrgana jer zna da radi nešto što nije dobro, ali je to jače od nje. I na kraju, nemogućnost da živi s krivnjom, osudom društva, odbačenošću, daleko od svih, zatvorena u svoj svijet u kojem nema nikoga osim Vronskog, a kojega polako gubi, ne pronalazi više razloga za život i baca se pod vlak. To je lik koji opisuje Tolstoj, lik koji se pojavljuje u filmu jer više neko razmaženo djevojče. Vronski je, pak, lišen svakog šarma, djeluje potpuno ljigavo, prati Anu na početku kao neki psić bez imalo šarma, čvrstine ili bilo čega drugoga zbog čega bi jedna udana ljepotica odlučila žrtvovati svoj brak. Možda se varam, ali meni kad sam čitala knjigu (dvaput) nije djelovao tako isprazan i jadan.

I što reći na kraju. Ako ste čitali knjigu, nemojte gledati film. Ako niste, možete ga i pogledati, ali iskreno preporučam svih 800 i nešto strana originalnog Tolstoja.

Zagorka, žena ispred svog vremena

Kad sam imala 13 godina, odlučila sam postati novinarka. Bio je rat i gledala sam izvještaje Christiane Amanpour  iz Sarajeva i željela biti poput nje (danas mi ni na kraj pameti nije da postanem ratna reporterka). No, u isto sam vrijeme čitala, zapravo doslovce gutala romane Marije Jurić Zagorke. Zagorka je za mene tada bila omiljena spisateljica koja piše predivne povijesne ljubavne romane; nisam znala da je zapravo ona isto tako velika novinarska faca kao i Christiane Amanpour. Zapravo, uzevši u obzir vrijeme u kojem je živjela, vjerojatno puno veća. 

Na žalost, Zagorka je u Hrvatskoj dugo godina bila poznata samo kao spisateljica ljubavnih romana. Malo je toga bilo poznato o njezinom životu i karijeri. No, svojim je djelovanjem zadužila mnoge u Hrvatskoj, prvenstveno žene. Malo je poznato da je upravo ona bila prva žena novinarka ne samo u Hrvatskoj, već i na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Osnovala je prvi ženski časopis u Hrvatskoj, ali i zdušno se borila za pravo glasa žena.

Kao sedamnaestogodišnjakinja, Zagorka se na nagovor majke udala za čovjeka kojeg nikada nije vidjela i koji je bio duplo stariji od nje. Osim toga, bio je Mađar te je s njim otišla živjeti u Mađarsku. No već tada kao mlada djevojka imala je svoje političke stavove koji su bili izrazito pro hrvatski; bila je protiv mađarizacije i germanizacije Hrvatske. Njezin muž ubrzo je uvidio njezin veliki literarni talent i nudio joj mnogo novca i napredak u karijeri ako se odluči pisati članke u mađarskom duhu; drugim riječima protivno svemu onome što je vjerovala. Zagorka je naravno odbila. Nakon tri godine nesretnog braka, pobjegla je od njega i vratila se u Hrvatsku.  

Uz pomoć  Josipa Juraja Strossmayera koji je prepoznao njezin talent i vrijednost dobila je novinarski posao u Obzoru. No, tamo je dobila svoju tajnu sobu kako nitko ne bi znao da zapravo žena radi kao novinar u toj redakciji. Pisala je pod pseudonimima. No, bila je stručnjak za mađarsko hrvatska pitanja, postala dopisnik iz Beča i Budimpešte te se ubrzo uzdigla iznad svojih muških kolega. Na žalost, čak i kad je neko vrijeme zbog zatočeništva urednika, zapravo vodila redakciju Obzora (pokazala se vrlo vještom i sposobnom), nailazila je na prijezir i nepoštovanje. Upravo je to jedan od razloga zašto se borila za prava žena. Poučena vlastitim bolnim iskustvom, nastojala je svojim aktivizmom preokrenuti političku i društvenu svijest. Željela je da žena koja je u nečemu dobra (kao što je ona bila dobra u svojoj profesiji) može taj posao i obavljati uz isto dostojanstvo kao u muški kolega.

Iako su njezini romani bili izuzetno popularni, književna joj kritika nije bila sklona. Čak niti ona sama nije imala visoko mišljenje o svojoj literaturi. Međutim, veliku ulogu su imali njezini suvremenici, mahom muškarci koji su djelomice bili i zavidni njezinom uspjehu. Tako njezine knjige nećete naći u popisu lektire niti osnovne, niti srednje škole. Ipak, u posljednje vrijeme njezin književni rad doživio je novo vrednovanje te se na njega gleda iz sasvim drukčije perspektive. Naime, njezini su romani potaknuli kulturu čitanja na hrvatskom jeziku. U njezino se vrijeme malo čitalo, a većina literature bila je pisana na njemačkom jeziku. Upravo zahvaljujući Gričkoj vještici, Gordani i drugim njezinim romanima, mnogi su počeli i naučiti čitati na hrvatskom. Gledajući iz vlastite perspektive, čitajući Zagorku ja sam naučila što znače riječi kao domjenak, paž, inkvizicija, pojedinačni plemički naslovi i sl. Također sam naučila mnogo toga o hrvatskoj povijesti, političkoj situaciji i društvu koje je ona opisivala u svojim romanima.  I ono što su joj tek nedavno priznali poznati hrvatski suvremeni književnici , Zagorka je imala izniman osjećaj za fabulu, zaplet i dramsku radnju. Njezine knjige drže vas u većoj napetosti nego bilo koja sapunica, samo što je radnja pritom puno, puno smislenija.

I na kraju, pišem ovaj članak jer se sutra, 2. ožujka, obilježava Zagorkin rođendan i  jer vjerujem da je svojim životom i radom Zagorka zadužila sve buduće generacije žena novinarki u ovoj zemlji i šire, pa tako i mene.  Da se ona kao pionirka novinarstva nije izborila, ja danas ne bih mogla slobodno pisati ovaj blog. I zato, da vjerujem da je vjerojatno veća faca od Christiane Amanpour.