Zagorka, žena ispred svog vremena

Kad sam imala 13 godina, odlučila sam postati novinarka. Bio je rat i gledala sam izvještaje Christiane Amanpour  iz Sarajeva i željela biti poput nje (danas mi ni na kraj pameti nije da postanem ratna reporterka). No, u isto sam vrijeme čitala, zapravo doslovce gutala romane Marije Jurić Zagorke. Zagorka je za mene tada bila omiljena spisateljica koja piše predivne povijesne ljubavne romane; nisam znala da je zapravo ona isto tako velika novinarska faca kao i Christiane Amanpour. Zapravo, uzevši u obzir vrijeme u kojem je živjela, vjerojatno puno veća. 

Na žalost, Zagorka je u Hrvatskoj dugo godina bila poznata samo kao spisateljica ljubavnih romana. Malo je toga bilo poznato o njezinom životu i karijeri. No, svojim je djelovanjem zadužila mnoge u Hrvatskoj, prvenstveno žene. Malo je poznato da je upravo ona bila prva žena novinarka ne samo u Hrvatskoj, već i na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Osnovala je prvi ženski časopis u Hrvatskoj, ali i zdušno se borila za pravo glasa žena.

Kao sedamnaestogodišnjakinja, Zagorka se na nagovor majke udala za čovjeka kojeg nikada nije vidjela i koji je bio duplo stariji od nje. Osim toga, bio je Mađar te je s njim otišla živjeti u Mađarsku. No već tada kao mlada djevojka imala je svoje političke stavove koji su bili izrazito pro hrvatski; bila je protiv mađarizacije i germanizacije Hrvatske. Njezin muž ubrzo je uvidio njezin veliki literarni talent i nudio joj mnogo novca i napredak u karijeri ako se odluči pisati članke u mađarskom duhu; drugim riječima protivno svemu onome što je vjerovala. Zagorka je naravno odbila. Nakon tri godine nesretnog braka, pobjegla je od njega i vratila se u Hrvatsku.  

Uz pomoć  Josipa Juraja Strossmayera koji je prepoznao njezin talent i vrijednost dobila je novinarski posao u Obzoru. No, tamo je dobila svoju tajnu sobu kako nitko ne bi znao da zapravo žena radi kao novinar u toj redakciji. Pisala je pod pseudonimima. No, bila je stručnjak za mađarsko hrvatska pitanja, postala dopisnik iz Beča i Budimpešte te se ubrzo uzdigla iznad svojih muških kolega. Na žalost, čak i kad je neko vrijeme zbog zatočeništva urednika, zapravo vodila redakciju Obzora (pokazala se vrlo vještom i sposobnom), nailazila je na prijezir i nepoštovanje. Upravo je to jedan od razloga zašto se borila za prava žena. Poučena vlastitim bolnim iskustvom, nastojala je svojim aktivizmom preokrenuti političku i društvenu svijest. Željela je da žena koja je u nečemu dobra (kao što je ona bila dobra u svojoj profesiji) može taj posao i obavljati uz isto dostojanstvo kao u muški kolega.

Iako su njezini romani bili izuzetno popularni, književna joj kritika nije bila sklona. Čak niti ona sama nije imala visoko mišljenje o svojoj literaturi. Međutim, veliku ulogu su imali njezini suvremenici, mahom muškarci koji su djelomice bili i zavidni njezinom uspjehu. Tako njezine knjige nećete naći u popisu lektire niti osnovne, niti srednje škole. Ipak, u posljednje vrijeme njezin književni rad doživio je novo vrednovanje te se na njega gleda iz sasvim drukčije perspektive. Naime, njezini su romani potaknuli kulturu čitanja na hrvatskom jeziku. U njezino se vrijeme malo čitalo, a većina literature bila je pisana na njemačkom jeziku. Upravo zahvaljujući Gričkoj vještici, Gordani i drugim njezinim romanima, mnogi su počeli i naučiti čitati na hrvatskom. Gledajući iz vlastite perspektive, čitajući Zagorku ja sam naučila što znače riječi kao domjenak, paž, inkvizicija, pojedinačni plemički naslovi i sl. Također sam naučila mnogo toga o hrvatskoj povijesti, političkoj situaciji i društvu koje je ona opisivala u svojim romanima.  I ono što su joj tek nedavno priznali poznati hrvatski suvremeni književnici , Zagorka je imala izniman osjećaj za fabulu, zaplet i dramsku radnju. Njezine knjige drže vas u većoj napetosti nego bilo koja sapunica, samo što je radnja pritom puno, puno smislenija.

I na kraju, pišem ovaj članak jer se sutra, 2. ožujka, obilježava Zagorkin rođendan i  jer vjerujem da je svojim životom i radom Zagorka zadužila sve buduće generacije žena novinarki u ovoj zemlji i šire, pa tako i mene.  Da se ona kao pionirka novinarstva nije izborila, ja danas ne bih mogla slobodno pisati ovaj blog. I zato, da vjerujem da je vjerojatno veća faca od Christiane Amanpour.