Ana Karenjina

Ana Karenjina, knjiga Lava Nikolajevića Tolstoja remek je djelo svjetske književnosti. Film Ana Karenjina s Keirom Knightly u glavno ulozi nije čak ni nominiran za Oscara za najbolji film u jednoj godini. Mislim da to dovoljno govori o odnosnu kvalitete. Iako sam znala da se nikakav film ne može usporediti s Tolstojevim pripovjedačkim genijem, fenomenalnom karakterizacijom i isprepletenim duhovnim elementima, nadala sam se da će doseći barem malo višu razinu i da iz kina neću izaći razočarana.

Prva rečenica Ane Karenjine glasi: „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj.“ Upravo je to tema ovog opsežnog romana. Knjiga nije priča samo o preljubu jedne žene iz visokog ruskog društva i njezinoj aferi s časnikom carske Rusije. Knjiga je priča o tri obitelji od kojih su dvije fundamentalno nesretne iz sličnih, a opet različitih razloga, a treća sretna; o obiteljima Ane, njezinog brata Stive i Stivinog prijatelja Levina. Jedno od Tostojevih majstorskih umijeća koje se pokazuje u ovoj, ali i u drugim njegovim knjigama je sposobnost ispreplitanja tri posebne radnje (u ovom slučaju života ove tri obitelji) koje bi mogle zasebno tvoriti posebnu „samostojeću“ cjelinu i živjeti kao zaseban roman.

Toga  u filmu nema. Fokus je na Ani i Vronskom dok se Stiva i Levin pojavljuju, ali njihovi životi nisu detaljnije prikazani. Za Stivu mi je to još i jasno, ali Tolstojev roman ne završava nakon Anine smrti. Još je gotovo jedna trećina knjiga posvećena Levinu, njegovom životu na selu, odnosnu s ženom i bratom i njegovoj potrazi za smislom života. Dvije scene iz Levinovog života totalno su manjkave da bi mogle opisati ono što je Tolstoj želio reći kroz tog lika. Dakle, Levin je zemljoposjednik koji nakon početnog neuspjeha uspije zadobiti ljubav mlade, naivne slatke i dražesne Kiti (nju su u filmu prilično dobro okarakterizirali). I prije vjenčanja u želji da bude potpuno iskren s njom, odluči joj priznati dvije stvari: da ona nije prva žena s kojom će spavati i da ne vjeruje u Boga. Kiti se teško nosi s jednom i drugom činjenicom, ali se pomiri s njima jer ga vidi kao poštenog, iskrenog i pravednog čovjeka. I sve to je Levin je bio,ali nije razumio smisao života; nije razumio kako i zašto ljudi vjeruju u Boga. Tek nakon što zasnuje obitelj, provodi puno vremena u razmišljanju i radu na zemlji, u jednom trenutku razmišljanja Bog mu se otkrije kao netko stvaran, koji zaista postoji, koji mu je dao sve što ima. Sjećam se kad sam čitala knjigu prije nego sam i osobno doživjela upravo to otkrivenje, nije mi bilo jasno kako se čovjek može samo tako u jednom trenutku promijeniti i povjerovati nešto što je do tada pokušavao odbaciti. A zapravo nije on odbacivao Boga, on ga je pokušao shvatiti u društvu koje ga je svojim licemjerjem totalno iskrivilo.

Licemjerje visokog ruskog društva još je jedna o tema ove knjige. Moram priznati da je ono u filmu i donekle dobro opisano. Ana koja učini preljub definitivno nije jedina koja je to učinila u tom društvu.  Preljub je sasvim normalna stvar, ali ne onaj javni. Svi varaju svoje muževe i žene, ali se sve to skriva ispod maske kurtoazije, časti i licemjerja. Anin preljub je javan jer ostavi svoga muža kako bi živjela s ljubavnikom. Odjednom se nađe u položaju da ju apsolutno svi odbace, čak i žene koje su podržavale njihov flert na samom početku. Dvije osobe najbolje ocrtavaju to duboko licemjerje: grofica Vronski, mama Aninog ljubavnika, koja svojem sinu kaže kako je sasvim normalno i poučno za mladog časnika da ima kratku aferu s udanom ženom, ali da je inzistiranje na tome da se sramoti zbog nje i izgubi čast totalni idiotizam. Druga je rečenica Vronskove šogorice kad ju moli da barem posjeti Anu koja odbačena od svih polako gubi razum: „Ja bih je i posjetila da je samo prekršila zakon,, ali prekršila je pravila“. Pravila visokog društva bila su važnija od zakona, Božjih zapovijedi i sudbine ljudske duše. 

I na kraju ono što me najviše zasmetalo u ovom filmu je karakterizacija likova. Iako se pred kraj nekako i razviju, na početku filma Ana i Vronski odaju dojam dvoje balavaca, srednjoškolaca koji nemaju pojma o životu i vode ih hormoni. Tolstojeva Ana Karenjina rastrgana je između svojeg braka i obitelji i čovjeka kojeg zavoli. Ne upusti se u preljub samo tako jer se prepusti strastima. Njezine borbe i promišljanja traju i prije preljuba i nakon njega. Ljubav prema sinu i nemogućnost da ga vidi je razdiru.  Osjećaj krivnje zbog onoga što je učinila suprugu je muči iako je taj isti suprug hladan čovjek koji više brine zbog časti nego osjećaja svoje žene. U jednom trenutku dođe mi da ga ispljuskam što se ne bori za nju; što ne ode i ne udari Vronskog šakom u glavu i zabrani mu da joj priđe, a kamoli takne. Ana je rastrgana jer zna da radi nešto što nije dobro, ali je to jače od nje. I na kraju, nemogućnost da živi s krivnjom, osudom društva, odbačenošću, daleko od svih, zatvorena u svoj svijet u kojem nema nikoga osim Vronskog, a kojega polako gubi, ne pronalazi više razloga za život i baca se pod vlak. To je lik koji opisuje Tolstoj, lik koji se pojavljuje u filmu jer više neko razmaženo djevojče. Vronski je, pak, lišen svakog šarma, djeluje potpuno ljigavo, prati Anu na početku kao neki psić bez imalo šarma, čvrstine ili bilo čega drugoga zbog čega bi jedna udana ljepotica odlučila žrtvovati svoj brak. Možda se varam, ali meni kad sam čitala knjigu (dvaput) nije djelovao tako isprazan i jadan.

I što reći na kraju. Ako ste čitali knjigu, nemojte gledati film. Ako niste, možete ga i pogledati, ali iskreno preporučam svih 800 i nešto strana originalnog Tolstoja.