Evo me, mjesec dana u Americi. Znam da nisam prva koja je
odselila u inozemstvo i da nemam neke super značajne uvide o tome kako je to
živjeti preko velike bare, ali često se čujem s prijateljima i obitelji u
Hrvatskoj i jedno od najčešćih pitanja je kako sam se prilagodila i privikla na
razlike. S jedne strane razumijem to pitanje jer ipak se radi o drugom
kontinentu i drukčijoj kulturi, no ponekad mi se čini kao da ljudi misle da sam
otišla u Kinu, Indiju, Tanzaniju ili neko pleme u prašumi Južne Amerike. Pa nisu
SAD toliko kulturalno drukčije od Europe.
Da ima razlika i vidljive su, no meni se ne čine tako
strašnima. Jedan od razloga svakako je činjenica da mi jezik ne predstavlja
apsolutno nikakvu prepreku. Ako nisam jako umorna, kada se automatski prebacim
na hrvatski, većinu vremena zapravo nisam ni svjesna kojim jezikom pričam.
Ponekad razmišljam na hrvatskom, a ponekad na engleskom. Čak i kada se
nesvjesno prebacim na hrvatski, Zvonimir razumije dovoljno da bi pohvatao što
sam željela reći. Drugi je razlog možda u tome što sam se kroz posljednjih
desetak godina puno družila s Amerikancima i upoznala se s njihovom kulturom,
načinom života i navikama koje su možda većini Hrvata nepoznate. I ono što je
mojem mužu jako bitno, naučila sam kako kuhati američku hranu (nešto, ne sve
naravno).
I tako ja nisam u nekom silnom velikom kulturološkom šoku
kako su neki očekivali do mene. Ono što je zapravo različito i zbog čega se
čovjek ponekad osjeća kao da je pao s Marsa su male stvari. One sitnice koje
nisam očekivala da će biti drukčije. Ili neke koje jesam očekivala, ali nisam
znala kako ću se nositi s njima.
Pa krenimo redom.
Jedna od prvih stvari na koje se čovjek iz male zemlje poput
Hrvatske mora priviknuti je da je sve veliko. Ceste su jako široke. Naše
autoceste od tri trake (uključujući zaustavnu) nisu ništa prema njihovim
gradskim avenijama od 4-5 traka. A tim velikim i širokim cestama putuju veliki
i široki automobili i kamioni čije kabine, na moje iznenađenje, izgledaju
drukčije od kamionskih kabina u Europi. Nikada ne bih pomislila da bi kamionske
kabine mogle biti drukčije.
I onda se na tim cestama nalaze ograničenja izražena u
miljama na sat što nas dovodi do razlike koja mi vjerojatno predstavlja najveći
problem – mjerni sustav. Nikako, nikako mi nije jasno zašto se oni nikako ne
prebace ne metrički sustav koji je toliko jednostavniji, da ne govorimo o tome
da je čitava znanost temeljena na njemu. I tako onda čak i za najobičnije
razgovore o vremenu i temperaturama moram izvući mobitel s pretvornikom mjernih
jedinica. Svaki recept moram preračunavati na koju temperaturu nariktati
pećnicu da bih nešto ispekla. Dobro je
da većina pakiranja ima oznake u gramima ili mililitrima, ali kako izmjeriti
neke stvari. Čak i jaja dolaze u paketima od 12 ne 10 komada. Kako da ja onda
na brzinu znam koliko je jedno jaje. Nije da mi to baš silno treba, ali…
I tako onda ti odi u kupovinu namirnica. Kad sam prvi puta
išla kupovati špeceraj pokušala sam izračunati koliko je cijena povrća i voća u
kunama. Ali malo je potrajalo dok sam shvatila da se cijene ne odnose na kilogram,
nego na funtu. Na kraju sam shvatila da jednostavno trebam uspoređivati cijene
po funti. S kupovinom se još uvijek pomalo borim. Čovjek se nauči na neke
namirnice koje su nam pod normalno. Iako postoje trgovine u kojima možemo
pronaći i neke hrvatske proizvode poput marmelada, Podravkinih kiselih
krastavaca i ajvar, dosta toga je različito i ima mnoštvo proizvoda koji nama
nisu poznati.
Sredstva za čišćenje i kozmetika također su pomalo drukčiji.
Neki poznati brandovi koje mi znamo pod jednim imenom u Americi su pod drugim
imenom. Do toga sam zaključka došla vlastitom dedukcijom gledajući ista
pakiranja istog dizajna s nekim drugim imenom. Moram priznati da mi je bilo
lakše. Nije lako pronaći neki higijenski ili kozmetički proizvod. Ne moram ni
spomenuti koliko je smiješno stajati u redu s higijenskim ulošcima i tamponima
pokušavajući pronaći neke za koje barem smatraš da bi mogli biti dobri – sve to
dok muž s kojim si u kupovini stoji pored tebe i ne zna je li mu uopće pametno
nešto reći, ali ipak ima sugestije :-D. Uglavnom šoping je još uvijek nešto s
čime se borim.
Još jedna od razlika za koju pokušavam pronaći pravo
rješenje je činjenica da je u Americi glavni obrok dana večera, dok smo mi
naučeni na ručak. Kako cijeli život za večeru jedem nešto lakše, dok je
Zvonimir naučen na obilniju večeru nije lako pronaći neki kompromis i smisliti
hoću li kuhati nešto konkretno za ručak ili večeru ili smisliti neku treću
kombinaciju. Naravno, ako netko dolazi u goste, to podrazumijeva večeru, ne ručak
. No, moje tijelo u vrijeme ručka traži nešto obilnije. Za sada nemam neko
pametno rješenje za ovaj problem da svi budemo siti i zadovoljni, a da se ne
prejedamo.
Naravno, isto tako postoje male stvari koje me totalno
oduševljavaju ovdje. Jedna od njih je definitivno garbage disposal – znate ono
čudo u sudoperu koje pojede i prožvače sve ostatke hrane koje bacite tako da se
ne morate brinuti hoće li se sudoper začepiti. Dobro, možda to ne bi svima bilo
tako fenomenalna stvar, ali ja sam odrasla izvan grada gdje nismo imali
kanalizaciju, već septičku jamu te kuhinju u suterenu. Moj tata je doslovno
dobivao fraze kada bi vidio ostatke hrane ili, ne daj Bože, sos od kave u
sudoperu. Koliko puta sam čula prodike oko toga. Žvakalica u sudoperu čini se
kao sustav oslobođenja od trauma iz djetinjstva.
Još jedna je činjenica da su lijekovi, vitamini i dotaci
prehrani ovdje tako jeftini i dostupni. Ne samo da bočica od 250 vitamina košta
isto kao ista takva od 60 u Hrvatskoj, već ih se može kupiti u većini trgovina.
Isto je tako s ibrupofrenima, lijekovima za želučane tegobe, alergije ili
prehladu.
I na kraju – vjeverice. Da dobro ste pročitali. Vjeverice. U
cijelom životu nisam izbliza vidjela toliko vjeverica kao u ovih mjesec dana
ovdje. Čini se da su posvuda. Pogledam kroz prozor, evo jedne. Vraćamo se prema
autu na parkiralištu, evo je. O šetnji zoološkim i botaničkim vrtom ne moram i
govoriti, bilo ih je mnoštvo. Ja sam vjerojatno jedina osoba koja bjesomučno
pokušava fotografirati svaku vjevericu koju vidi. A samo da znate, nije to
lako, prilično su brze. Da, uz vjeverice ima tu i zečeva. Njih uglavnom pokušavam
uhvatiti u vrtu kod Zvonimirovih roditelja – no i oni brzo umaknu. I treća
životinja za koju sam se iznenadila da ovdje žive je tvor. OK, njih nisam
pokušavala niti uhvatiti niti fotkati. Jednom smo naišli na pregaženog tvora na
cesti i smrad koji je ušao u auto u manje od minuti bio je odvratan. Dakle, sve
te priče o tvoru definitivno su istinite.
Uglavnom to su moji dojmovi do sada. Ovi općeniti. Iako
živimo u široj okolici Chicaga, sam grad još zapravo nisam vidjela. Uskoro
slijedi moj prvi izlet i razgledavanja Vjetrovitog grada pa možete očekivati
neki novi blog post s pokojom sličicom.
