Daleko je taj Chicago

Zagreb i Chicago dijele7682 kilometra (zračnom linijom), sedam sati vremenske razlike, obično nekoliko stupnjeva celzijevih temperaturne razlike i cijeli jedan ocean. Kada ja ustanem, on ide spavati. Kada ja idem spavati … više ne idem spavati u to doba, nego čekam da me nazove na putu s posla. A spavam u neko drugo vrijeme. Pismo putuje 7 do 10 dana … ako ne zapne i izgubi se negdje u bespuću koje nas dijeli. Da, daleko je taj Chicago…

Ma ne žalim se. Kada smo se odlučili za ovu vezu (a o tome možete pisati u postu Ljubavna priča od A do Z), znala sam da neće biti ni jednostavno ni lako. Znala sam da će trebati puno truda i strpljenja. No, već smo mjesecima funkcionirali na toj relaciji. Mislim, uspjeli smo se zaljubiti na daljinu, kome to danas uspijeva? I onda sam istražila što se sve na internetu može pronaći o vezana na daljinu. Znate one neke smiješne stranice koje pronađete na Pinterestu ako upišete veze na daljinu, osobni blogovi i savjeti psihologa. Dio toga bilo je da se zbljuješ od patetike. No, neke stvari zaista imaju smisla. Jedan od stvari koja se definitivno pokazala kao ključna je – budite kreativni. Budimo realni, nije da imamo nekog izbora.

Ljudi mi govore kako će mi mjeseci do vjenčanja brzo proći. Znam da to većinom govore u dobroj namjeri, ali ponekad mi dođe da ih pljusnem. Nemojte mi to govoriti. Nemate pojma koliko je to čekanje ponekad ubitačno. I koliko je teško. Čak se ne možemo ni telefonski čuti u bilo koje vrijeme jer tu je ta vremenska razlika. Meni mora proći više od pola moga radnoga dana da bi se uopće mogli ćuti jer on spava. I nije ono, budem ga probudila malo ranije. Kod njega je sredina noći. I dok on završi s poslom kada se konačno možemo čuti, a da on može slobodno razgovarati, kod mene je već skoro ponoć. Ponekad sam budna i funkcionalna, a ponekad sam kao zombi, ali ne želim propustiti tu priliku da mu barem na kratko čujem glas (joj, znam baš sam sam si cheesy J). Često znam navečer leći oko 10 kako bih si odspavala sat, dva i onda probudila oko ponoći. Neku večer uhvatila sam se kako mu govorim: „Pa još je rano, tek je ponoć!“ Da pitam se ponekad zakaj  je Zemlja okrugla.

Nadalje sve i da imam novaca da svaki mjesec odem do Chicaga, ne mogu jer je tu pitanje vize i

cijele te procedure. Da, da Amerika je zemlja daleka. Kada mi netko kaže kako su i oni bili u vezi na daljinu, a radi se od dva grada u Hrvatskoj do kojih, ako nikako drukčije, dođeš autostopom, u meni se javljaju razni nesveti porivi da ih primim za košulju i počnem tresti i vikati: „Jesi ti normalan?“ Bez brige, nisam to nikada napravila i nikada neću (osim ako me ne uhvate u nekom PMS ludilu nakon neprospavane noći) jer znam da ljudi nemaju loše namjere, jednostavno ne razumiju.

Pa kako onda uz sve to biti kreativan? Moguće je. Nije sve tako crno. Jedna divna stvar kod veze na daljinu su darovi i pošiljke. Još prije no što smo postali par, Zvonimir i ja samo si slali pisma i pakete. Nedavno sam se šalila kako sam postala kao neki hodočasnik u Hrvatsku poštu jer sam svako malo tamo (što poslovno što privatno). Gotovo cijelo vrijeme jedan od nas s nestrpljenjem očekuje poštara. Poštar nam je postao jedna od najdražih,a ujedno najomraženijh osoba – ovisno o tome dolazi li na vrijeme ili ne. I svaki puta kao malo dijete budem tako radosna kada mi poštar pozvoni ili kada u sandučiću pronađem onaj listić na kojem piše da dođem pokupiti paket. I zanimljivo je što sve čovjek može poslati poštom i koliko može biti kreativan. Za mene najljepše i najslađe iznenađenje bio je poklon za Valetinovo. Ne zna kako, ali uspio mi je naručiti dostavu cvijeća. Crvene ruže i medvjedić. Možda da je ovdje to ne bi bilo ništa posebno, ali ugovoriti dostavu cvijeća u zemlji preko svijeta – to je zaista nešto posebno. Stavila sam te ruže u vazu (jedinu koju imam i u koju su savršeno stale) i gledala u njih kao da mi je poslao suho zlato.

Još jedna kreativna stvar koju smo otkrili je da zajedno čitamo knjige. Kad kažem zajedno, mislim da čitamo istu knjigu (što smo djelomice trebali za predbračno savjetovanje) i onda razgovaramo o njoj. Možda nekome tko ne voli čitati, to i nije neka fora, ali nas dvoje smo oboje knjiški crvi tako da smo totalno oduševljeni time. Kao neki naš mali privatni knjižni klub. No, osim razgovora o knjigama, veza na daljinu zaista je dobra za razgovore o svemu i svačemu. O ozbiljnim i ne tako ozbiljnim temama. Za upoznavanje, za postavljanje pitanja koja da smo fizički zajedno ne bismo možda dotaknuli sve dok nas sam problem ne bi udario u glavu. Ja volim postavljati pitanja pa onda tako iz vedra neba znam doći s nekim suludim pitanjem što misli o nekoj temi. I voli li neko određeno jelo. Ponekad je ta neka igra nasumičnih pitanja jako zanimljiva.

No, moram priznati da sam zaista zahvalna na modernoj tehnologiji koja nam omogućava da vodimo dugačke razgovore ili video pozive putem Skypea ili WhatsAppa ili da si šaljemo slike. Vjerovali ili ne, čak je moguće imati i skype spoj. Dobro, možda nije baš kao pravi spoj, ali još uvijek se možete fino  srediti kao da idete na onaj pravi. I kad smo kod pravih spojeva, kada smo se nakon nekoliko mjeseci konačno vidjeli, svaki trenutak proveden zajedno bio je toliko poseban. Bilo da smo šetali po gradu, bili u muzeju, na hokejaškoj utakmici ili dok je on slagao moj kompjuter, a ja kuhala, sve je to bilo toliko posebno. Nešto što bi mnogi parovi koji se vide svakoga dana uzeli zdravo za gotovo. Nama je sve to bilo napola s mišlju: „Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno. Da te mogu vidjeti licem u lice, a ne na ekranu.“

I tako, ako se pitate jesu li veze na daljinu moguće. Jesu. Jesu li teške? Da, ponekad, ali isto su tako ponekad slatke. No, mislim da je ono najvažnije pitanje imaju li veze na daljinu smisla. U tim svim blogovima i web stranicama još jedna stvar koja se provlačila je da veze na daljinu moraju imati neki cilj. Ta daljina mora imati neki svoj logični završetak. Mora postojati neka nada ili smisao zbog čega ste u toj vezi. Mi smo od samoga početka znali da je to to i da se želimo vjenčati. Jer koji je zapravo smisao održavanja nečega na tako veliku udaljenost, ako u tome nema definirane budućnosti. Puknut će samo od sebe jer se ne kreće nikuda. Ja znam da je pred nama još nekoliko mjeseci na ovoj prekooceanskoj relaciji, a onda se, ako Bog da, nećemo razdvajati. A do tada brojimo dane. Dobro, još smo na mjesecima, ali posljednjih mjesec dana bit ćemo na pravom odbrojavanju.