Ajme, opet mi je nešto na glavi!

Vjernim pratiteljima mog bloga jasno je kako je ovo nastavak posta pod naslovom Što ti je to na glavi? Za vas koji ne pratite, nekoliko riječi uvoda. Moj muž jako voli u trgovini, ili prilikom bilo kakvog izlaska gdje je to moguće, na moju glavu stavljati svakojaka pokrivala (blago rečeno) i onda me fotkati s istima. U početku me to živciralo, a onda sam shvatila da, ako ga ne mogu pobijetiti, bolje da iskoristim tu suludu navadu. Tako je nastao prvi post, a da ne biste ostali u neznanju glede daljnjeg razvoga događaja, stiže i nastavak.


Dakle, onoga dana kada sam shvatila da u toj bitci neću nikada pobjediti, odlučila sam se barem malo zabaviti. A kao što vidite u pozadini, nalazimo se u nekoj trgovini s oblekicom. Iako se ne sjećam jesam li toga dana nešto kupila ili ne, svakako je dobro da muž bude dobre volje prilikom kupovine. Pa ako ga veseli da me fotka s nečim na glavi, neka mu veselje.

Vrhunac tih njegovih egzibicija većinom bude u listopadu, odnosno vrijeme prije Haloweena kada na svakom koraku možete naići na neki kostim, masku i slične stvari. Prošle sam godine bila  totalno šokirana u kojoj mjeri ljudi slave Haloween. Ne samo da na sam Haloween djeca obilaze susjedstvo u kostimima ili odrasli rade maskirane zabave, ljudi doslovce dekoriraju svoje kuće, urede pa čak i liječničke ordinacije ukrasima vezanima uz kosture, zombije, vampire, paukove mreže i slične stvari. I sve to nekoliko tjedana unaprijed. I to bi navodno trebalo biti "baš slatko" ili fora, no ja sam se doslovno zgražala. Trgovine su pune raznih maski i dekoracija, baš kao što pred Božić budu pune božićnih stvari.
Uglavnom, budući da sam pritiv zombija i kostura, u vrijeme najvećeg iskušenja da mi nešto stavi na glavu, Z je ograničen samo na kostime koji nisu strašni ili morbidni. Pa tako, evo me s nekoliko rekvizita.

Još jedna nadasve važna stanica gdje je moguće pronaći puno toga za staviti Ani na glavu je zabavni park Six Flags Great America. Radi se o jednom od onih parkova s rollercoasterima i raznim drugim zabavnim aktivnostima. Kako je to jedna od omiljenih Zvonimirovih zabava, imamo godišnje ulaznice. Osim vožnji, tu su mnoge atrakcije i brojni darovni dućani u kojima se mogu naći razni rekviziti; od majica i kapa do naočala i druge memorabilije vezane uz sam park, likove iz Looney Tunes crtanih ili superheroje iz Justice League (za neupućene kao što sam i ja bila prije udaje to su vam Batman, Superman, Wonder Woman i sl.)

 Uglavnom tu se može naći svega. ali naravno na mojoj glavi završe uvijek one najluđe moguće kombinacije. Dakle, objašnjenje za fotku s desne strane je: ono si što jedeš. A kako ja volim jesti lignje, hobotnice i ostale plodove mora, završila sam s lignjom na glavi. Mislim, ako niste prepoznali da je to lignja.


Sliku s lijeve strane teško da je uopće moguće adekvatno prokomentirati, osim možda da ljubav ide kroz želudac pa naposljetku završi na određenom mjestu u određenom obliku, A kako smo mi pristojan blog, neka slika govori više od riječi.


I na kraju, tu je Božić. Nezaobilazna parada kiča u trgovinama. Ako ste mislili da se u Hrvatskoj u predbožićno razdoblje može naći svega i svačega s božićnim motivima, u SAD-u je još gore. Naravno, trgovine su veće, ali su cijene raznih drangulija često puno manje. Mogu se naći i super stvari i dekoracije (poput ukrasa s biblijskim stihovima) i toplih pidžama i čarapa s motivima Djeda Mraza i Grinča. Kako je poznatno da sam ja Grinč i smatram da je zapravo Djed Mraz ukrao Božić od Isusa, naravno da nisam uspjela izbjeći Grinča na glavi. Bio je to naš prvi samostalni izlazak otkad se Ivan rodio i osjećali smo se kao da nas je netko oslobodio. Uspjeli smo u tri sata otići na večeru i još se prošetati po trgovinama u trgovačkom centru i, naravno, okinut pokoju ludu fotku da ovjekovječimo događaj. Očito dijete nije tako vezano za nas sve dok ga netko nosi na rukama, zabavlja i dok mlijeko stiže na vrijeme. Nisam ni sanjala da ću jednoga dana ovo reći, ali pumpe za izdajanje su zakon.

I na kraju, kako sam ovoga ljeta konačno dobila i zelenu kartu i živim u Americi već skoro godinu i pol, lagano je počela moja amerikanizacija. Pa kad si u Rimu...

Neopjevani heroji

Proteklih smo nekoliko tjedana proslavljali i ispraćali svoje heroje koji su nam u živote donijeli mnogo veselja, radosti ili, pak, svojim pjesmama liječili dušu. Sve je to dio života. Lijepo je odati počast ljudima koji su to na neki način zavrijedili. No, mnogo je neopjevanih heroja koji još više od nogometaša ili pjevača zaslužuju naše poštovanje, zahvale i počasti, a rijetko kada ih dobiju. Čak i kada bude tako, često će reći kako su samo radili svoj posao.

Sjećate li se slike vatrogasaca koji su gasili veliki požar na Korčuli kako iscrpljeni spavaju na makadamu uz požarište? Svi smo se tih dana bunili i jamrali zbog užasnih vrućina, no sjećam se kako sam se, vidjevši tu sliku, osjećala postiđeno zbog svakog mrmljanja. Mi u Zagrebu ipak smo, manje-više, bili u nekim klimatiziranim prostorima ili bježali u debelu hladovinu, dok su ti vatrogasci danonoćno trpjeli nesnosne vrućine, dehidraciju i riskirali svoje živote kako bi spasili tuđe kuće, imovinu, živote… Pričalo se neko vrijeme o vatrogascima, no nažalost njihova se imena pamte samo ako se dogodi tragedija poput one na Kornatima.

Poticaj za pisanje ovog bloga zapravo sam dobila nakon nekoliko dana provedenih u bolnici poslije poroda. Tri su dana tamo o meni brinule medicinske sestre koje ne samo da su profesionalno i vjerno obavljale svoje dužnosti, već sam se, bez obzira što u određenim trenutcima zaista imaš dojam kao da si izgubio svako dostojanstvo, osjećala upravo suprotno. Bio je to moj prvi boravak u bolnici otkako sam bila dijete kada sam provela u bolnici nekoliko dana zbog sumnje na upalu slijepog crijeva. No, kada si dijete, ni najbolja i najnježnija medicinska sestra ne može zamijeniti mamu, tako da nisam mogla ni shvatiti koliko je vrijedan njihov rad i koliko su medicinske sestre važne. (Doduše, i sada bi bilo lijepo da je mama uz mene.)

Kada se čovjek nađe u situaciji da ne može samostalno obavljati ni osobnu higijenu (a nakon carskog reza, kada neko vrijeme nemaš osjeta u pola tijela, bude tako), zaista stekneš novo divljenje za ljude koji i počneš ih cijeniti na nov način. I posebno cijeniš činjenicu da to čine tako da se ni na koji način ne osjećaš kao da si izgubio vlastito dostojanstvo, već si sretan i zahvalan da je netko posvetio svoj život brizi za druge. Ja se nikada ne bih mogla baviti medicinom jer sam previše gadljiva. Također jako cijenim svoju privatnost do te mjere da ponekad jednostavno odgađam posjete doktoru dok nije apsolutno nužno. No, tijekom ovih nekoliko dana medicinske su sestre učinile sve kako bi se u svojoj bespomoćnosti osjećala normalno i kako bi mi bilo što manje neugodno. A kad bez tuđe pomoći ne možeš otići niti na wc, vrlo se lako osjećati jadno i bespomoćno.

Zaista, posao medicinskih sestara je prljav, težak i, iz moje perspektive, neugodan. Ja sam se osjećala izuzetno zahvalna na svakoj pomoći, no znam da sestre, na žalost, nemaju uvijek ugodna iskustva sa svojim pacijentima. Ljudi znaju biti nezahvalni; zbog bolesti s kojom se suočavaju često budu loše volje i, budimo realni, ponekad očekuju da sestre budu njihovi osobni robovi koji će ih dvoriti i udovoljavati svakom njihovom hiru. Vjerujem da nije lako kada nekom doslovce mijenjaš pelene, a ta osoba te kritizira ili mrmlja. Treba imati ljubavi i strpljenja za takve situacije i te ljude. Zato se divim medicinskim sestrama koje su odabrale ovaj hvalevrijedan, ali težak poziv. Zaslužuju da im puno češće javno iskažemo zahvalnost, poštovanje i počast za sve što svakodnevno čine za druge. Da, to im je posao, no neki poslovi zaista zahtijevaju mnogo više ljubavi, brižnosti i poštovanja, negoli drugi. Ja mogu prevoditi tekst koji mi je glup, ljutiti se, uzeti pauzu kada mi je dosta. Medicinske sestre često nemaju taj luksuz. Moraju biti tu kada ih pacijent treba. Štoviše, kada si jadan i bespomoćan, suočavaš se s bolešću ili teškom dijagnozom, možda je upravo medicinska sestra ta koja će ti pomoći prebroditi teške trenutke. U mom kratkom boravku u bolnici sestre su u nekoliko navrata bile te koje su mi pomogle shvatiti kako su neke stvari s kojima se suočavam jednostavno normalna pojava što mi je uvelike pomoglo da ne pomislim kako sa mnom ili s bebom nešto nije u redu. Tako nešto nemoguće je platiti novcima. Stoga, sljedeći puta kada se nađete u prilici da se o vama treba brinuti medicinska sestra, svakako se pobrinite da im zahvalite na njihovom trudu i ljubavi.

Neke čudne razlike

Prošle je godine na naše vjenčanje u Zagreb došlo nekoliko gostiju iz Amerike. Nekima od njih to je bilo prvo putovanje izvan zemlje i, naravno, naučeni na to kako stvari funkcioniraju u SAD-u, bili su začuđeni nekim sitnicama koje su nama normalne. Tako se jedan prijatelj čudio zašto su prekidači za kupaonska svjetla u Hrvatskoj s vanjske strane. Znate, palimo svjetla prije nego uđemo u kupaonicu, ne u samoj kupaonici. Prvo mi je palo na pamet da je to zbog kondenzacije i pare u kupaonici, no u kupaonici isto tako imamo utičnice tako da to i nije sasvim logičan odgovor. No, do tada mi nikada nije palo na pamet da bi negdje drugdje bilo drukčije. Druga osoba me upitala zar se ljudi u Hrvatskoj ne tuširaju. Bilo mi je smiješno jer sam prvo pomislila da se vozila u tramvaju u najvećoj gužvi kada zaista takvo pitanje mnogima prođe kroz glavu nakon što desetak minuta stoji pored nekoga čiji odnos sa vodom i sapunom nije baš tako prisan. No, zapravo me to pitala jer „kod nas nema tuševa“. Drugim riječima, tuš zapravo izgleda sasvim drukčije. Mi imamo naše „tuš slušalice“ koje onda upotrebljavamo prema potrebi. Njoj je to bilo totalno čudno. Nama je sasvim normalno. U Americi su tuševi uvijek negdje gore i nema „slušalica“.

Naravno, s istim sitnim „čudnim stvarima“ susrela sam se i ja u Americi. Te neke jednostavne stvari za koje vam nikada ne padne na pamet da bi negdje drugdje bile drukčije. Kao navodni tuš. Moram priznati da su meni naše „slušalice“ puno praktičnije jer ih, ako želiš, možeš zakvačiti na zid, ali isto tako su praktičnije za pranje kade i pranje drugih stvari u kadi. Kad smo kod pranja, jedna stvar koja je definitivno drukčija ovdje u Americi su perilice rublja. Za razliku od naših vešmašina koje ponekad cvile dva i pol sata kako bi oprale bijeli veš na 90 stupnjeva, ovdašnje cijelu stvar obave za 35 minuta. Super kada želite oprati nekoliko mašina veša u jednom danu. Jako praktično i zaista se pitaš, što to naše mašine rade tako dugo. No, moram priznati da se kroz tih dva i pol sada cviljenja i trošenja struje, veš ipak puno bolje opere, nego u 35 minuta. Bilo bi zgodno kada bi se našao netko pametan pa osmislio neki ciklus od recimo sat vremena pa da uštedimo na vremenu i struji, a ipak imamo bolje oprani veš.

Nešto što me u posljednje vrijeme totalno izluđivalo, jer sam morala polagati vozački, su pomalo drukčija prometna pravila. Neki prometni znakovi su pomalo drukčiji, iako ih zapravo u većini slučajeva shvatiš prema logici. Ono što meni nikako nije bilo logično su raskrižja na kojima sve strane imaju znak STOP. I onda moraš stati (što znači u potpunosti se zaustaviti na nekoliko sekundi) i prednost ima auto koji je prvi došao na raskrižje. Super kada ste na raskrižju samo vi i još jedan auto, ali kad vas ima više… U mojoj glavi, ako jedna strana ima znak STOP, znači da bi druga trebala imati prednost kao što je to kod nas. Osim toga, ako iz sporedne ceste ulazite na neku s prednošću i imate stop, morate potpuno stati na crti, a onda se tek lagano približiti mjestu vidljivosti koje je par metara ispred. Ponovno, meni naučenoj da staneš upravo na mjestu vidljivosti, sasvim nelogično. Zaista sam se morala boriti s tim. No, kad smo kod prometa, ima i zgodnih stvari kao što je prometni znak koji upozorava na rupu na cesti. Takozvani BUMP znak. Moj omiljeni. Jako dobro, ako želiš očuvati ovjes svog auta, no čini se da bi u Hrvatskoj takvi znakovi trebali biti postavljeni svakih nekoliko metara.

I da, kao što možete vidjeti u filmovima, kvake su ovdje uglavnom okrugle, svi voze automatike i rijetko tko uopće zna kako voziti auto s mjenjačem. Ljudi uglavnom manje paze kako se odijevaju pa se u trgovini, banci pa čak i državnim ustanovama mogu vidjeti ljudi odjeveni kao da su upravo krenuli u park. Usred ljeta većina će muškaraca i dalje nositi cipele ili tenisice i čarape za razliku od nas Hrvata koji se tako brzo volimo prebaciti u sandale ili japanke, a čarape i sandale su za selje belje. Dok se kod nas gotovo svaki birc ili restoran tijekom ljeta bori kako bi osvojio više mjesta na ulici za svoju terasu, u Americi su restorani s terasom jako rijetki. Svi se zatvore unutra i stave klimu na najjače. Možda je u drugim dijelovima SAD-a drukčije, no ovdje gdje ja živim ne vidi se baš jako puno ljudi vani, čak i ako imaju terasu i vrtnu garnituru za sjediti, nisu poput nas koji jedva čekamo prve zrake sunca da izađemo van.

Čini se da su ovdje svi veliki obožavatelji pizze. Pričaju o njoj kao da je neki prvoklasni specijalitet (uključujući mog muža!!!) Što bi rekao Milo Hrnić u reklami, volim i ja jesti pizzu…. No, nije mi baš nešto posebno u odnosu na drugu hranu. Ne samo da svi vole pizzu, već je uglavnom pizza ovdje sasvim drukčijeg okusa nego u Hrvatskoj (i ja bih rekla u Europi). Za mene to jednostavno nije taj okus. Pričala sam s jednom ženom koja je putovala Europom i ona kaže kako njoj pizza u Europi nema okus pizze. Dakle, sve se svodi na ono na što smo naučeni. Zapravo što se tiče hrane, mnoge se stvari jednostavno pripremaju na drukčiji način tako da imaš osjećaj da jedeš sasvim drugo jelo od onoga što se u tvojoj zemlji zove istim imenom. To ne znači da nije dobro, može biti za prste polizati, ali to jednostavno nije ista stvar. Ponovno, roštilj u Americi  i roštilj u Hrvatskoj su sasvim dvije različite stvari. Osobi koja voli meso, vjerojatno će se svidjeti i jedno i drugo, no pri spomenu roštilja, Hrvat i Amerikanac vjerojatno će u glavu imati različite predodžbe i različite okuse. Kiseli krastavci su ista priča. Okus kiselih krastavaca ovdje i u Hrvatskoj sasvim je drukčiji. A svi znamo kako su za jednu trudnicu kiseli krastavci važna stvar. Sva sreća pa postoje trgovine u kojima se mogu naći oni Podravkini.

Uglavnom, stvari se razlikuju. Iako sam i ranije putovala i vidjela svijeta, tek kada živiš u drugoj zemlji počneš uviđati koliko si zapravo vezan uz svoju zemlju, svoju kulturu i svoje navike. Neke male čudne stvari mogu ponekad čak biti izvor velikog stresa. Jednostavno očekuješ jedno, a ono što dobiješ je sasvim nešto drugo. No, samo zato što je nešto drukčije i nama nepoznato, ne znači da mora nužno biti loše (iako sam općeg mišljenja da je hrana ipak bolja u Hrvatskoj :-D). Jednostavno, treba vremena da se čovjek privikne na to drukčije. Nekome možda manje, a nekome više. Ja sam prije dolaska u Ameriku znala podosta o njihovoj kulturi, načinu razmišljanja, navikama, no ipak su me mnoge stvari iznenadile i bilo mi se teško naučiti na njih. Vjerujem da je tomu tako jer sam jednostavno cijeli svoj život bila navikla na nešto sasvim drukčije.

Third Day

Prije neka dva mjeseca razgovaramo muž i ja, ne sjećam se točno o čemu je bila riječ, ali on me odjednom pita: „Što bi htjela vidjeti ovdje u Americi? Imaš nekih želja?“ (Da, znam nemaju svi takvog muža.) Nisam imala neki konkretan odgovor. Nekako sam već vidjela stvari koje sam željela; kao što su zoološki vrt, utakmica Chicago Bullsa, razgledala grad (barem dio, voljela bih još vidjeti muzeje). Uglavnom, nisam u tom trenutku imala nekih želja. A onda sam nakon nekoliko dana na Facebooku vidjela kako Third Day planira kao dio svoje oproštajne turneje održati koncert u Chicagu. Eto ga! To mi je želja! Željela sam, ako mi se ikada pruži prilika uživo čuti Third Day. Otišla sam do Zvonimira, koji je bio u drugoj sobi, i podsjetila ga na pitanje koje mi je postavio svega nekoliko dana prije. „Želim ići na koncert“, rekla sam. Samo mi se nasmiješio, nije rekao ništa (tko ga zna, neće se čuditi) i nastavio nešto raditi. Nakon desetak minuta došao je do mene u kuhinju i pokazao mi na mobitelu potvrdu o kupljenim kartama. Pa tko ga ne bi volio takvog!?

Uglavnom, karte su nam, figurativno govoreći, bile v žepu. Naravno da sam se već idućeg dana morala pohvaliti prijateljicama koje isto kao ja vole Third Day. Vjerujem da dio čitatelja zna o čemu, odnosno komu, pričam, no za vas koji ne znate Third Day je jedan od najpoznatijih, a po meni i najboljih kršćanskih rock bendova ikada. I iako se u ukusima ne raspravlja, postoje nepobitne činjenice koje podupiru moju tezu. Bend je osvojio 4 nagrade Grammy, desetak nagrada za kršćansku glazbu te je ušao u Georgie Music Hall of Fame. Prodali su milijune albuma i više od trideset pjesama našlo im se na prvom mjestu top lista. No, iskreno rečeno, sve to meni osobno ne bi bilo tako impresivno da se kroz njihovu glazbu, posebno live albume, ne čuje i ne osjeti kako ti ljudi nisu samo netko tko svira kršćanske pjesme, oni slave i štuju Boga.  Taj duh slavljenja i obožavanje očituje se čak i na njihovom božićnom live albumu. Slušajući njihove live albume i snimke koncerata na YouTubeu poželjela sam da mogu barem jednom biti dio te atmosfere slavljenja.

E sada, ja nisam osoba koja se lako oduševljava stvarima. Iako puno čitam, rijetko koja knjiga me oduševi. Volim glazbu, ali nisam netko tko će bit fan nekog benda ili pjevača. Ne mogu za sebe reći niti da sam fan Third Daya. Ali, kako se približavao dan koncerta bila sam uzbuđena. Radovala sam se da ću konačno moći uživo čuti pjesme koje već godinama toliko volim, čije prijevode pjevamo u crkvama u Hrvatskoj, a neke od njih sam i sama prevela. I… nisam se razočarala. Čuti sve te poznate pjesme i zajedno s bendom uživo slaviti Boga zaista je bilo predivan osjećaj. Iako ponekad koncerti budu pomalo napuhani i izvođači nastoje napraviti šou ili stvoriti atmosferu, na ovom koncertu toga nije bilo. Kako je riječ o njihovoj oproštajnoj turneji, pomalo se radilo o retrospektivi njihovih najvećih hitova koji su im obilježili karijeru, ali koji su ujedno obilježili kršćansku glazbu općenito. A sve nekako u duhu jednostavnosti i usmjerenosti na Boga. Mnogi drugi, koji su u životu postigli mnogo manje, zasigurno bi pokušali od svoje oproštajne turneje napraviti veći šou, no njima to očito nije bila namjera.

Ja nisam glazbenik, pa sumnjam da moje ocjene mogu biti mjerodavne, ali moram priznati da se ne sjećam da sam ikada bila na koncertu koji je imao tako dobar, čist i jasan zvuk kao ovaj. Čak se i na snimci napravljenoj mobitelom može čuti koliko je zvuk čist. Pravi užitak za uši. Druga stvar koja me u glazbenom smislu impresionirala bila je koliko fenomenalan glas ima njihov pjevač Mac Powell. Uvijek mi je njegov glas bio poseban i specifičan, ali čuti ga uživo je zaista nešto posebno. U nekoliko navrata u najavljivao bi pjesmu i nešto govorio, a onda samo odjednom pustio glas koji je jednostavno ispunio cijelo to kazalište u kojem se koncert održavao – nešto što niti jedna snimka ne može dočarati. Toliko prodoran, toliko snažan, toliko pun.

I tako, nekoliko dana nakon koncerta, kada su se dojmovi pomalo slegnuli, zaista sam zahvalna što sam imala priliku doživjeti Third Day uživo. Moram priznati i da sam se pomalo osjećala i kao faca jer ću se svim svojim prijateljima u Hrvatskoj koji jednako tako vole ovaj bend (a znam da ih ima), moći hvaliti kako sam bila na koncertu. Ali eto, ponekad nam se u životu pruži prilika da nam se ispune želje. Naravno, nije na odmet imati dobrog muža koji ti tu želju i ostvari.

Dom je tamo gdje je srce

I nakon skoro godinu dana života u Americi, ljudi (čitaj Hrvati) me i dalje ispituju kakva je Amerika, jesam li se privikla; što mi najviše fali itd. Iako normalna pitanja, ponekad mi je na neka od njih vrlo teško odgovoriti. Ima dana kada se osjećam sasvim prilagođeno i kao doma, a ima dana kada me male stvari i male razlike totalno slome i počnem plakati od jada.

Najlakše mi je odgovoriti na pitanje što mi najviše fali. Ljudi. Nedostaje mi moja obitelj, moji prijatelji, moja crkva. Jako. Ljudi su ovdje zaista dobri prema meni i trude se da se osjećam prihvaćeno i kao doma, ali ja nisam osoba koja tako lako sklapa prijateljstva niti se mogu povezati na dubljoj razini. Za to mi treba dugo, dugo vremena. Često me pitaju: „Jesi našla neko društvo, prijateljice?“ Jesam. Ima ljudi s kojima se družim i koji su mi dragi, ali to nije to. Netko koga poznaješ svega nekoliko mjeseci, koliko god bio dobar i drag prema tebi, ne može zamijeniti prijateljstva od 15 pa čak i 30 godina. Ne možeš s nekim ostvariti tako duboku povezanost, posebno kada taj netko dolazi iz sasvim druge pozadine i okoline. Da, ponekad poželim da mogu sjesti na kavu sa svojim prijateljicama iz Zagreba i provesti sate s njima.

Zvonimirova mama je super prema meni i znam da će nam biti od velike pomoći kad dođe beba, ali toliko puta sjedim i pomislim: „Hoću svoju mamu.“ Znate, kao dijete kad je jadno pa mu je mama jedina utjeha. Posebice mi bude teško sada kada dolazi beba i kada bih voljela da bude tu pored mene i dijeli te trenutke sa mnom. Da, fali mi moja obitelj. Kad sam s njima, ponekad mi idu užasno na živce, ali ne vidjeti ih ovako dugo sasvim je druga priča. Ponekad mi fali čak i pas.

Amerika je drukčija. Neću reći da je gora ili bolja. Glupo je uspoređivati dvije zemlje. Hrvatska je u mom srcu. Čeznem za svojim domom. Ponekad više, ponekad manjem, ali ta čežnja za svim tim poznatim i dragim stvarima uvijek je negdje tu. Nije lako živjeti daleko od svega uz što si rastao i na što si navikao. Na neki način to djeluje kao da te netko iščupao s korijenom i pokušava zasaditi na nekom drugom tlu, ali je jako teško pustiti korijene.

Kažu da je dom tamo gdje je srce. Istina. Moj dom je s mojim mužem. S njim sam nakon toliko godina zapravo doživjela pravi osjećaj pripadnosti i doma. Kad smo bili razdvojeni, on ovdje u Americi, a ja u Zagrebu, osjećala sam se kao da je dio mene već ovdje jer su svi moji snovi i sve nade bili usmjereni prema njemu. Sada, moje srce je našlo dom, ali svejedno, toliko je toga što volim ostalo tamo na drugom kraju svijeta. Kažu i da je samo jedan dom. Lažu, jer ja imam dva. Moje srce je na dva mjesta odjednom. Sada više ne bih mogla ni zamisliti život bez Zvonimira, ali isto tako ne mogu zanijekati tu čežnju za svime onime što je tolike godine bilo dio mog života.

Znate sve te priče ljudi koji su otišli u inozemstvo raditi pa su sada super sretni jer je Hrvatska bez veze, a tu gdje su sada je život iz snova. Lažu. Čovjek se ne može samo tako odijeliti. Mnogima od njih sigurno nedostaje naš način života, naša hrana, naš mentalitet, naš način razmišljanja. Da, život u Hrvatskoj uopće nije bajka  i neke su stvari (prije svega u materijalnom smislu) puno lakše u zemlji poput SAD-a. No, život je puno više od materijalnog. Ponekad bi čovjek dao sve novce ovoga svijeta za samo jedan trenutak nečega starog i poznatog, nečega što znači dom. Život nije tako jednodimenzionalan. Ljudi donesu odluku pa onda ne žele priznati da nije sve tako bajno kako su zamišljali. Ni na koji način ne žalim zbog svoje odluke da slijedim čovjeka kojega volim, ali bilo bi ludo pretvarati se da me ne puca nostalgija za Hrvatskom. Da, dom je tamo gdje je srce, ali srce ponekad može biti na dva mjesta.

Neobična muška bolest

Iako se do sada još nisam susrela s nekim psihološkim istraživanjem koje bi potvrdilo ovu moju tezu, većina udanih žena (a i one neudane koje žive s nekim muškarcem bilo da je riječ o njihovom partneru, ocu ili bratu) složit će se sa mnom da postoji jedna neobična bolest koja zahvaća muški rod. Ja ću je nazvati Ne mogu pronaći bolest.

O čemu je riječ? Pa, bolest napreduje otprilike ovako. Muškarac stupi u brak i nekako dio mozga zadužen za pronalaženje stvari, posebno u vlastitom domu, polako gubi svoje funkcije. Iz nekog do sada neistraženog i nepoznatog razloga (ozbiljno potičem psihologe da to istraže), muškarci jednostavno više nisu u stanju pronaći svoje stvari kao što su čarape, ključevi, mobitel, knjige ili kućanske potrepštine. Čovjek bi rekao da su stvari nestale, ali ne, nalaze se upravo na mjestu gdje bi se trebale nalaziti ili na mjestu za koje je njihova žena rekla da se nalaze. No, nastupa privremeno slijepilo i nesposobnost i te tražene stvari jednostavno nema. Kao da se nalazi pod plaštem nevidljivosti. Naravno, tu nastupa žena koja nečim čarobnim trikom pronalazi stvar.

I ne samo to, čini se da je bolest degenerativna i proporcionalna muškarčevim godinama i bračnom stažu. Dugim riječima, što je stariji i dulje u braku, muškarac teže pronalazi neke stvari, a rješenje tog misterija obično je sljedeće: „Žena je to sakrila.“ Žene, jeste li ikada čule tu rečenicu?  Moja mama, naime, već dugi niz godina „sakriva“ stvari od tate. Posebno kada je riječ o kuhinjskim potrepštinama i namirnicama koje postaju nevidljive kada ih tata treba. Naravno kada mama proviri u kuhinjski ormarić ili špajzu gdje se nalazi navedena namirnica (za koju je naravno znala da je tamo jer je dobro svjesna brojčanog i lokacijskog stanja određenih namirnica) upravo je tamo gdje je rekla. Bila je tamo i kada ju je tata tražio, umalo ga je ugrizla za nos, no zbog čarolije kojom je obavijena, on ju nije mogao pronaći. Objašnjenje je: „Ti uvijek sve skrivaš od mene.“ Naravno, jer joj je u interesu prekinuti sve što je do tada radila, ustati i pronaći traženu stvar za njega. Na kraju krajeva, treba se malo razgibati.

Uglavnom, kada sam se udala, znala sam da me tako nešto jednoga dana čeka, samo nisam znala koliko brzo će do toga doći. Moj novopečeni mužić je prilično organiziran i vrlo dobro zapaža stvari. Malo što mu promakne. No, očito nikada nije primio cjepivo protiv Ne mogu pronaći bolesti.

I tako, jučer navečer gledamo mi film. Odjednom, on se sjeti jesti kokice i pita: „Imamo li kokica?“

„Imamo“, odgovaram ja apsolutno sigurna u svoju tvrdnju.

On odlazi u kuhinju, neko vrijeme ruje po ormarićima, a onda čujem pitanje: „Pa gdje su? Nema ih.“

„Pogledaj u ormarić iznad mikrovalne“, odgovaram ja, nadajući se da je samo gledao u krivi ormarić jer sigurno su tamo gdje sam rekla da jesu.

„Pa gledam tu, nema ih“, odgovara on u nevjerici.

Na kraju, ustajem iz kreveta, bosa dolazim u kuhinju gdje on stoji gledajući u ormarić, pomaknem nekoliko namirnica kad ono gle, evo ih, upravo na mjestu na kojem sam rekla da će biti.

I nakon što me zbunjeno i naivno pogledao apsolutno uvjeren da ih samo pola minute ranije nije bilo, izgovara famoznu rečenicu moga tate: „To si ti sakrila.“

Prasnula sam u smijeh. Kao što rekoh, znala sam da će taj dan jednom doći, samo se nisam nadala da će stići tako rano. Nažalost, čini se da je ova bolest neizlječiva i jedino što mi žene možemo je pomiriti se s činjenicom da je sastavni dio našeg života tražiti stvari koje naš muškarac ne može pronaći. 

Kalifornija

Opće je poznata činjenica da ne volim zimu, snijeg i hladnoću. Ne volim kada moram pola sata na sebe navlačiti odjeću kako bi izašla iz stana. Ne volim vožnju po snijegu, niti kada moram prvo otkopati auto kako bi izašla s parkirališta. Ne volim hladnoću i mrzim štrample. Šrample su izum za mučenje tijekom zime bez kojeg se na žalost na temperaturama ispod nule ne može. Da, zima nije moje godišnje doba. A onda iz Zagreba gdje zime mogu biti čak i podnošljive, odselim u Chicago gdje me zateknu temperature od -19. Što da kažem, ljubav čini čuda.  Ne postoji dovoljno emotikona da izrazim svoje užasavanje takvom temperaturom. Naravno da me se ne može baš tako lako izvući iz stana ili ispod dekice.

Sva sreća tu na scenu stupa putovanje u Kaliforniju. U tjednu nakon Božića i prvim danima 2018. iz strašne hladnoće vjetrovitog grada koji se ledio na temperaturama koje se nisu dizale iznad -10, pobjegli smo u sunčanu Kaliforniju. Jedva sam dočekala da vidim sunce i uživam u ljepšim temperaturama. Na dan našeg odlaska iz Chicaga padao je snijeg;  temperature koje je bila debelo u dvoznamenkastim brojevima u minusu ne želim se ni sjećati. Na aerodromu je sve nekako kasnilo. Mogu reći da sam se u životu naputovala avionom puno više od prosječnog Hrvata, no još nikada nisam vidjela da avion prije polaska izvana prskaju antifrizom. Sat vremena sjedili smo u avionu prije polijetanja kako bismo bili spremni nositi s ekstra ledenim prilikama u atmosferi iznad sjevera SAD-a. No, pred nama je bila sunčana Kalifornija. Sunce….

I tako se let od početnih 4 sata zbog zime, snijega i drugih ostalih nedaća pretvorio u 6 sati. Nakon putovanja od 12 sati do Južne Afrike, ovo i nije tako strašno, no u Kaliforniju, točnije San Diego smo stigli u 4 sata po čikaškom vremenu. I tako smo usred noći u svojim zimskim kaputima i jaknama iskoračili na ugodnih petnaestak stupnjeva kalifornijske noći i ugledali palme. Nije bilo sunca, no nije ga ni trebalo biti da zaključim da sam na nekoliko zimskih dana iz ledenog kraljevstva zakoračila u sunčanu oazu gdje ću barem na nekoliko dana moći napuniti baterije i uživati u toplini.

Zaista, nisam ni znala koliko mi nedostaje sunce i lijepo vrijeme dok sljedećeg dana nisam sjela na
predivnu terasu naših domaćina te pritom na sebi imala samo traperice i majicu. Temperatura od dvadesetak stupnjeva celzija u posljednjim danima prosinca. Nešto poput svibnja u Zagrebu kad bez,brižno možeš sjesti van i uživati u kavi na terasi s prijateljima. Sjedila sam tamo upijajući sunčeve zrake, uživajući u predivnom pogledu na kalifornijska brda u društvu predivnih domaćina, ljubljenog mužića i dva labradora. Uživancija. Nedostajalo mi je sunce. Nedostajala mi je toplina. Nedostajala mi je kuća s vrtom i pas. Osjećala sam se gotovo kao u nekom predivnom tropskom snu.

Kalifornija je lijepa. Brdovita. Illinois u kojem živim je ravan. Gotovo da nema ni brda. Odjednom kao da sam se osjećala više doma. Ipak Zagreb i okolica imaju svoja brdašca. No, Kalifornija me zapravo dosta podsjetila na Dalmaciju. Palme, nisko raslinje, brdovitost, agrumi, utjecaj meksičko španjolske arhitekture. I more, odnosno Tihi ocean. Nije to bio moj prvi susret s oceanom. Vidjela sam Indijski ocean u Južnoj Africi. Lijep je. Moćan. Ogroman i nepregledan. No, za nas odrasle uz Jadransko more i sve njegove ljepote, postoji nešto što nedostaje – otoci. Na našoj obali uvijek je na horizontu neki otok, pa makar on bio tako malen da na njega stane svega nekoliko ovaca. Ocean je prazan. Velik i nekako beskonačan. More se spaja s horizontom negdje tamo daleko. Nema malih vala koje se prelijevaju jedna uz drugu. I beskonačna pješčana plaža. Kaže mi Zvonimir (koji je tijekom svog boravka u Marincima živio u San Diegu): „To je plaža kakvu ja znam.“ Moj odgovor: „Meni nije.“ Plaža kakvu ja znam je šljunčana ili stjenovita u nekoj maloj vali. Kako se percepcija razlikuje. To ne znači da plaža nije divna. Uživala sam hodajući bosa po tom beskrajnom pijesku i bježeći od valova koji su, bili malo prehladni da bi čovjek uživao točajući noge u oceanu. Ipak malo sam ih smočila – da mogu reći da sam umočila noge u dva oceana.

Malo je reći da mi je bilo žao kada smo se morali vratiti natrag u hladni Chicago. Naši domaćini, predivan stariji bračni par, brinuli su se za nas kao da su nam roditelji. Mazili su nas i pazili i vodali okolo.  U jednom trenutku osjećala sam se kao da kad sam kao djevojčica bila na moru s roditeljima i išla s mamom na plažu dok je mama pripremala hranu koju ćemo ponijeti sa sobom. Definitivno ni u jednom trenutku nismo mogli biti gladni. Iako možda nismo imali spektakularni novogodišnji tulum s vatrometom i pretjeranim količinama hrane, malo je vjerojatno da ću ikada više prvi dan u novoj godini provesti šećući bosa po pješčanoj plaži na temperaturi od nekih dvadesetak stupnjeva. Da, apsolutno sam uživala u svojoj mirnoj, tihoj i iznad svega toploj kalifornijskoj Novoj godini.