Mene nije lako iznenaditi. Mnogi
to znaju. Pogotovo kada mi netko kaže da će nešto biti iznenađenje. Znatiželjno
dijete u meni, koje je davnih dana željelo biti ratna reporterka, odjednom se probudi
i pretvori u psa koji njuška svuda uokolo kako bi saznao gdje je to nešto što
mu je sakriveno. Kada mi je moja kuma Mirela najavila kako će moja djevojačka
večer biti iznenađenje, imala sam u glavi nekoliko scenarija. Kada mi je
kasnije na kapaljku davala informacije o tome kako nekamo putujemo, bila sam
uvjerena da idemo u njezinu vikendicu u Liku. U jednom trenutku učinilo mi se
kako za tu djevojačku postoji cijeli organizacijski odbor pa mi je postalo sumnjivo.
Onda sam pokušala dobru staru taktiku izvlačenja informacija iz ljudi koji bi
možda mogli znati, kao što je, primjerice, pastor čija žena je sigurno
upletena. Jedino što sam saznala je da u cijeloj operaciji sudjeluje njihov
obiteljski kombi. Čak se i iz njega nije dalo izvući informacije. No, koliko se
god ljudi trudili sakriti neke tajne operacije, uvijek se nekome omakne greška koja
nekome poput mene nikako nije mogla promaknuti. I tako kada je ta dotična pastorova
žena, odnosno moja draga prijateljica Bonnie dva dana ranije u chat grupi
spomenula kako je zauzeta jer ide u Sarajevo bilo je samo potrebno zbrojiti dva
i dva.
Sarajevo!? Bila je to moja prva
pomisao. Koliko god sam se bila trudila saznati, Sarajevo mi ni u najluđim
kombinacijama nije palo na pamet. Nije baš da samo tako možemo skočiti i
otputovati od Zagreba do Sarajeva. Nije baš preko svijeta, ali ni najjednostavnija
varijanta za djevojačku. No, svi su šutjeli i nitko u chat grupi nije rekao
ništa. Svi su se prigodno pravili mutavi. Pa sam se onda i ja pravila mutava,
ali sve prijašnje upute koje sam dobila od kume postale su sasvim jasne. I tako
sam se ja lijepo spakirala na put od dva dana nadajući se da zaista idem u
Sarajevo i da sam sve dobro spakirala.
Naravno, sada kada se ide u
Sarajevo (iako se naravno uvijek išlo u Sarajevo, samo ja to nisam znala) imalo
je smisla da krećemo cikom zore. Dobro, u sedam ujutro, ali za ženu koja
zadnjih godinu dana provodi budna do jedan ujutro pričajući sa zaručnikom na
drugom kraju svijeta, sedam ujutro je cik zore. I tako je počela naša bosanska
pustolovina. Znam da će se moji prijatelji Bosanci zgroziti na ovu činjenicu,
ali ja nikada ranije u životu nisam bila u Bosni, čak ni negdje blizu granice,
kamoli u Sarajevu. A toliko sam toga čula o tom gradu. I tako smo je mi curke u
majicama otisnutima samo za ovu priliku – mlada i njezin tim, uputile u
pustolovinu.
Iako je možda konačni cilj
putovanja bio Sarajevo, zapravo je ovo bio izlet koji je uključivao upoznavanje
BIH. Rutu je isplanirala Dajana, naša voditeljica puta i jedina koja je od nas
šest ikada bila u Sarajevu. Zapravo, uzevši u obzir da je tamo studirala i
živjela i da se udala za Sarajliju, to je možda i preslaba riječ. Prva stanica
Banja Luka. Prema planu i programu tu se išlo na kavu. Nije da smo puno toga
vidjele u gradu, bilo je bitno pronaći centar i sjesti na kavu. Nakon nekoliko
pokušaja vrtnje po ulicama, uspjeli smo pronaći parking, jako lijep kafić s
dobrom kavom i terasom s hladom. Osobno, osim što smo sve shvatile da znamo
svega nekoliko slova ćirilice koju smo učili godinu dvije u osnovnoj školi,
grad mi se nekako učinio većim no što sam zamišljala. Široke ceste, lijepe
zgrade, nekako otvoren. Zapravo nije da sam ikada imala neku predodžbu o Banja
Luci, ali nekako me iznenadio grad.
Sljedeća stanica – Jajce. Tome
sam se radovala. Barem smo o Jajcu svi učili nekada davno u školama kada se još
učilo o SFRJ i njezinim počecima. No, mene su zanimali slapovi. Zapravo sve su
nas zanimali slapovi, grad nismo i stigle pogledati jer trebalo je dalje žurno
prema konačnoj destinaciji. Na vanjskoj temperaturi od oko 35 stupnjeva dolazak
na slapove bio je fenomenalno osvježenje. Zaista jedan od prizora koji
oduzimaju dah. Poseban je osjećaj kada se čovjek primakne toliko blizu slapu da
se na njega lagano prilijepi vodena izmaglica i osjeti tu svježinu koja
vjerojatno utječe na čitav tamošnji kraj. Kada vidiš dugu kako se stvara ured
slapa i osjetiš miris rijeke koji te podsjeti na neke predivne doživljaje s
neke druge rijeke i predivne trenutke provedene tamo.
Treća stanica Travnik. Kako je
već odavno došlo vrijeme ručku, jedino što nas je u tom gradu zanimalo bilo je
pronaći pravu ćevabdžinicu i fino se najesti. Jer dalek je put pred nama. A kad
si u Bosni, što drugo jesti negoli ćevape, burek i pite. Zapravo u dva dana
pojela sam više ćevapa nego u proteklih
pola godine, no, kad je bal…
I tako nakon brzinskog posjeta
Travniku nastavljamo dalje prema Sarajevu. Na putu od Jajca do Sarajeva velikim
smo dijelom putovali uz rijeku Vrbas. Za mene jedan od upečatljivijih dijelova
putovanja. Iako nam je s vremena na vrijeme
bilo zlo od krivudave ceste, pogled koji se neprestano pružao pred nama
većim je dijelom bio zapanjujuće lijep. Jednoglasno smo zaključile kako je
Vrbas bosanska Mrežnica, toliko nas je podsjećao na tu našu rijeku, no na
dijelovima djelovao je puno moćnije i silnije nego Mrežnica. Lijepa je ta Bosna.
Mogli bi živjeti od turizma, baš kao i mnogi zapostavljeni dijelovi Hrvatske,
no kao i kod nas treba se naći netko tko bi to vidio i iskoristio i to ne samo
na vlastitu korist. No, nećemo sada o političarima….
I napokon, nakon 11 sati
putovanja, evo nas u Sarajevu. Naravno da put inače ne traje toliko, ali uz sve
naše stanke, kave, ručak i razgledavanja, trebalo nam je toliko da stignemo.
Nismo se stigle ni pošteno osvježiti, a već smo morale na zakazano
razgledavanje grada s najzanimljivijim turističkim vodičem ikada. Bile smo
toliko oduševljene načinom na koji on priča o gradu, prepričava anegdote,
činjenice, legende, običaje i kulturu. I dok je na početnoj točci našeg
razgledavanja pričao nešto o povijesti grada od nastanka, preko zimske
Olimpijade do rata, iza nas je bila knjižnica koja je u ratu bila spaljena. Dok
je pričao priču o tome kako je zgrada gorjela tri dana i grad bio prekrivenom
pepelom spaljenih knjiga, prisjetila sam se te priče koje sam tih dana pratila
na TV. I palo mi je na pamet kako i ja imam svoju posebnu vezu s ovim gradom.
Upravo gledajući Christiane Amanpour kako izvještava iz grada pod opsadom i
donosi osobne ljudske priče njegovih stanovnika zajedno s činjenicama o broju
granata i mjestu na koje su pale, odlučila sam postati novinarka. Taj je grad
na neki neizravan način dio moje životne priče, a da toga zapravo nisam bila ni
svjesna.
Očekivala sam da će se a gradu
vidjeti puno više tragova rata koji ga je obilježio kao što se još uvijek može
vidjeti u nekim hrvatskim gradovima, no većim dijelom je obnovljen. Doduše,
veći dio vremena kretale smo se po starom dijelu grada uz Baš Čaršiju, poznatu
Begovu đamiju i ostale poznate lokalitete koji privlače sve turiste. Iako tako
blizu Zagrebu, bila sam iznenađena vidjevši kolike žene tamo hodaju prekrivenih
glava pa čak i muškarce u arapskih nošnjama. Na određeni način činilo se da je
tu u tom gradu i u susjednoj državi jedan tako sličan, a tako različit svijet. U
cijeloj svom životu nisam vidjela toliko đamija, niti toliko žena s maramama na
glavi (možda s izuzetkom izbjeglica) kao u ta dva dana provedena u Bosni. Možda
me upravo to najviše dojmilo – kultura koju sam oduvijek smatrala tako bliskom,
tu naši Bosanci, naša raja, odjednom mi se pokazala u punini svoje različitosti
od grada i kulture u kojoj živim.
No, najveća dragocjenost ovoga
putovanja nisu gradovi i mjesta koje smo vidjele, već dva dana