Nekada davno kada
sam studirala novinarstvo i bila mlada i nadobudna (jer što bih drugo bila),
učili smo kako postoje određena novinarska načela kojih bi se kao profesionalci
trebali držati i prema kojima bismo se trebali voditi u obavljanju svoje
profesije. Učili smo i kako je svrhe naša profesije razotkrivanje istine,
istraživanje i objavljivanje naših spoznaja ljudima koji bi onda sami trebali
doći do zaključaka. Učili smo mnogo toga što bi trebalo biti ideal novinarstva,
čemu bismo trebali težiti, čime bismo se trebali voditi u svom radu. I mlada i
nadobudna vjerovala sam kako je to ispravno.
Naravno, kada sam
počela raditi u redakciji, uvidjela sam da stvarni nisu tako crno bijele i da
neke stvari nisu tako jednostavne. Ali, kada se osvrnem na medije i novinarstvo
koje danas vidim, ponekad me zaista bude sram vlastite profesije. Svaka čast
izuzecima koji i dalje dobro, pošteno i kvalitetno obavljaju svoj posao i koji
se zaista trude istražiti, provjeriti i napraviti priču koja drži vodu, no
mnogo toga što danas vidim u medijima zaista me užasava.
Jedno od tih
načela o kojima smo učili je objektivnost. Počevši s radom u redakciji ubrzo
sam uvidjela da je potpuna objektivnost utopija. Svaka redakcija ima neku svoju
uređivačku politiku koja diktira koje će se priče objaviti i obraditi, a koje
ne; čemu će se posvetiti pozornost, a čemu ne. Na kraju krajeve, nitko neće
objaviti neki skandal vezan uz većinskog vlasnika novina iz čijeg džepa dolazi
njihova plaća. Ali neobjektivnost i podložnost ideološkim stavovima koje danas
nailazimo u medijima, posebno ovdje u Americi gdje ja živim, nešto je što me
apsolutno šokira. Mediji su ovdje oštro podijeljeni na lijeve i desne. Većina
ih je lijevo nastrojenih i prema njima Trump je Sotona kojega treba okriviti za
apsolutno sve što se događa u svijetu. Jasno mi je da je Trumpa lako ne
voljeti, nije simpatičan čovjek. No, neke mu se stvari moraju priznati kao
dobro obavljen posao, sviđalo se to nekome ili ne. Činjenica je da u pola svoga
mandata uspio podignuti američku ekonomiju, smanjiti nezaposlenost na rekordnu
nisku razinu i smanjiti poreze. Zar ne bismo voljeli da netko to učini u Hrvatskoj.
S druge strane, desni mediji koji ga podupiru, ponekad ga hvale i kada se svađa
sa svima, kada vrijeđa ljude i ponaša se kao totalna sirovina. Zašto?
Dakako, to dovodi
do jednostranosti. Korona kriza svakako nas je uvjerila kako je malo onih koji cijeloj
priči prilaze s obje strane. U medijima, a još više od toga, na društvenim mrežama,
mogli su se vidjeti članci raznih stručnjaka iz istih znanstvenih disciplina i liječnika
istih specijalizacija koji su govorili i još uvijek govore apsolutno suprotne
priče – od opasnosti same bolesti, do načina širenja, do nužnosti ili štetnosti
nošenja maski, stope smrtnosti, statistike itd. Gotovo da nisam našla niti
jedan članak u kojem su iznesene dva mišljenja i dvije strane. Samo jedna i ta senzacionalistički
napuhana kako bi poslužila svrsi. Istina nije lijeva ili desna. Istinu treba pronaći,
ili prepustiti publici da sama zaključi. Sjećam se kako sam davno pisala jedan
članak o zdravstvu. Intervjuirala sam dvoje liječnika iz iste bolnice. Oboje su
bili vrhunski stručnjaci, ali su imali dijametralno suprotne stavove o nekom pitanju
u zdravstvu i nijekali izjave druge strane. Jednostavno sam napisala tekst na način
da oboje dobe glas. Nije da sam pritom bila super pametna, među ostalim, puno
sam toga citirala kako bih se zaštitila od tužbi. To nam je bilo normalno.
Očito više nije.
Nadalje, učili su
nas kako su točnost i provjerenost važna načela. Pitam se gdje su te kvalitete
nestale. Točne informacije? Koga još briga za to. Preplavljeni smo
informacijama koje netko plasira, a da pritom nije provjerio ni odakle dolaze,
ni njihovu točnost ni istinitost. Čine se kao priča koja bi dobro prošla ili
koja može povećati gledanost, tiražu ili broj klikova. Pa hajdemo ju pustiti. A
k tome, nekako odgovara našoj agendi. To što je neistinita, neprovjerena i
obmanjujuća nikoga nije briga. Kada se konačno sazna istina, objavit ćemo demant,
po mogućnosti negdje malim slovima na ne tako izraženom mjestu. Do tada smo već
prodali priču i zaradili mnogo novaca, a ovce koje nas prate sve su to fino
pojele i dobro prožvakale kroz društvene mreže.
Jedan od primjera
koji me je od početka ove krize s koronom jako uzrujao bila je priča jedne
novinarke koja je kroz svoj članak doslovce vikala na ljude koji se ne ostaju
doma i ne drže se uputa vlasti. Vidjela sam ga na Facebooku jer su ga prenijeli
neki koji su se očito slagali s njom (iskreno ne sjećam se tko je to bio).
Uglavnom, govorila je o praznim krevetima u zagrebačkoj areni koji su bili
spremni za prihvat bolesnika u slučaju potrebe. Njezina je teza bila zastrašivanje
ljudi koji ne paze jer bi se njihovi voljeni mogli naći u tim krevetima i
umrijeti bez mogućnosti kakvog kontakta, jer, kao što se to na slici vidi, pored
kreveta nije bilo utičnica u koji bi se mogli uključiti punjači za mobitele. Jednom
kada se mobitel isprazni, više ne znate je li vaš voljeni živ ili mrtav. Na
prvu, zastrašujuća činjenica.. Ali na slici su bili pusti kreveti, ni plahte ni
bilo kojeg aparata, ni bilo kakve druge opreme. Očito je da, ako će tu biti
smješteni bolesnici koji umiru, a vjerovalo se kako su im prijeko potrebni ventilatori,
da će postojati infrastruktura za to, odnosno utičnice i sl. Jasno je da je ovo
bila tek prva faza priprema gdje ni pola opreme još nije bilo pripremljeno. No,
članak je bio toliko napadajući i zastrašujući. Hvala Bogu, situacija nije bila
ni blizu tom scenariju. Pitala sam se čemu to. Zašto tako napadati ljude i
iznositi im takve informacije koje, očito, nisu imale mnogo logike.
Da, tada u doba
moga studiranja bilo je još mnogo drugih ideala kojima su nas učili. Naravno,
ideali su jedna stvar, a stvarnost druga. No, ideali i načela trebaju postojati
kao vodilja. Što je postala svrha medija? Kamo to idemo? Jesmo li kao društvo
postali ovce i hvatamo se za sve što nam se plasira i jesmo li prestali
kritički razmišljati? Jesu li novinari toliko zavedeni da im ne pada na pamet
provjeravati informacije ili napisati da je netko sčije političke stavove (ili
osobnost) ne volimo zapravo u stanju napraviti nešto dobro – dobro koje bi, da
dolazi od onih koje podržavamo, hvalili na sva usta. Žao mi je što je stanje
takvo. Žao mi je što nema više neutralnosti i sredine, što se stvari pokazuju crno
bijele i što je ostalo tako malo od provjerenosti i istraživalačkog novinarstva
(čast izuzecima). Znam da novinari nisu glavni krivci, iako su na prvim linijama
pa ih je najlakše okriviti. Vrlo je često stvar uredništva i uređivačke
politike. Onih koji odlučuju i kreiraju politiku, ne onih koji pišu. No, na
kraju krajeva, žao mi je jer sam nekada zaista vjerovala da novinarstvo može
biti plemenita profesija. Nekada….
