Baseball

Moj četvrti mjesec u braka i četvrti mjesec u istraživanju SAD-a. Malo sam zanemarila svoje drage čitatelje u Hrvatskoj pa evo da nadoknadim i malo vam ispričam o dogodovštinama i životu u Chicagoladu. Nema čega tu nema. Od super zabavnih stvari do onih zbog kojih će prosječan Hrvat ili Hrvatica ostati u čudu. Iako, budući da ne volim grah na čušpajz, nisam sigurna koliko mogu sama sebe nazvati prosječnom Hrvaticom, ali eto, pretpostavimo da ipak jesam.

Moja današnja priča je baseball, jedan od najpopularnijih američkih sportova. Mi u Hrvatskoj jedva da znamo koja je poanta te igre, a kamoli nešto više. Ali kad si u Americi, onda se, kao, trebaš ponašat kao Amerikanac. I tako sam se ja našla na baseball utakmici. E sada, za vas koji ne znate, a ne vidim zašto biste to trebali znati, Chicago ima dva basball kluba. Jedan je Cubs, a drugi White Sox. Iako je Cubs vjerojatno puno popularniji (a očito puno uspješniji), moj je mužić odrastao blizu stadiona White Soxa pa smo mi onda njihovi navijači (iako Zvone baš i nije neki ljubitelj baseballa tako da je navijač možda malo preteška riječ).

I tako jednog ponedjeljka Zvone, ja i naš prijatelj Brandon otiđosmo na baseball utakmicu gledati White Soxe. Kao za sve ovdje u Americi, da bi bilo kamo došao potrebno ti je barem 30 minuta do sat vremena vožnje. Kako je stadion u gradu, a mi smo putovali u vrijeme poslijepodnevne gužve kada se ljudi vraćaju s posla, naravno da nam je trebalo više od sat vremena da dođemo do stadiona. Budući da se moje poznavanje baseballa svodi na to da znam što je Home Run, bila sam iznad svega znatiželjna da barem malo pohvatam što se zapravo događa. Naravno da sam se te večeri vratila kući ništa pametnija što se tiče poznavanja baseballa nego što sam bila ranije. Iako se Brandon svim silama trudio da mi objasni sve što se događalo (Zvone je mudro šutio, taj ne troši riječi uzalud), uglavnom mi se to činilo kao da mi netko objašnjava algebarske jednadžbe, a da ja još nisam savladala tablicu množenja.  Zaista se dečko trudio, ali kada nešto nema smisla, onda nema smisla, a vjerujte mi, još nisam upoznala sport koji mi je imao manje smisla (možda bih trebala probati s kriketom).

Uglavnom „naši“ su igrali protiv Los Angelesa. Naravno da su izgubili. Ili barem mislimo da su izgubili jer smo morali otići prije kraja. Naime, vrlo je teško procijeniti koliko traje jedna baseball utakmica. To vam je kao tenis. Utakmica je podijeljena u segmente, ali oni nisu vremenski ograničeni. Ipak rezultat se nije činio kao da bi se krajnji ishod mogao promijeniti, ja sam bila umorna, a Zvone je morao idućeg dana ujutro na posao. I tako smo se pokupili prije kraja. Nema šanse da bih ikada tako nešto napravila gledajući sport poput rukometa, košarke ili čak nogometa u kojem se rezultat ne može samo tako nadoknaditi. Moj opći dojam , na Brandovo užasavanje, je da je baseball dosadan. Vjerujem da bi mi možda bio puno zanimljiviji da razumijem sva pravila i da mi se jasno što se zapravo događa, ali svejedno sve se događa nekako previše sporo. Nema velikih preokreta, kontranapada, brzine, neke vještine kojoj se možeš diviti (iako vjerujem da je zapravo potrebno puno vještine da bi se tako pogodila lopta palicom). Nema uzbuđenja na koju sam navikla pri odlasku na neku utakmicu.

Ono što je zabavno na baseball utakmici je cijeli ugođaj boravka na stadionu. Kada bi domaći tim

ostvario home run, bio bi kratak vatromet. Publika je izuzetno uključena u cijeli spektakl. U pauzama su nagradne igre gdje možeš osvojiti sendvič ili neku drugu nagradu samo ako je na tvoj ulaznici simbol sendviča koji je „izvučen“. Meni najzanimljiviji dio utakmice je kada loptica odleti u publiku. Gledatelj koji ju uhvati. može je sadržati tako da su dečki bili zaduženi da hvataju lopticu u slučaju da krene prema nama. Doduše, prvi dio utakmice bili smo malo previsoko na tribinama. No, kako stadioni nije baš bio popunjen, kasnije smo se spustili malo niže, u zonu gdje je postojala velika vjerojatnost da nešto doleti. Samo moraš paziti da ti loptica ne doleti u glavu jer to bi moglo imati gadne posljedice. Naravno, dečki su bili tu da me štite od takve sudbine hvatajući svaki leteći predmet koji se vrtoglavo brzinom kreće prema meni. Na žalost (ili na sreću jer nikada se ne zna kakvi su im refleksi ovih dana), ništa nije doletjelo.

Kao i na utakmicama kod nas, vrlo važan segment cijelog doživljaja su hrana i piće na stadionu. U Chicagu (možda i drugdje u SAD-u, ali ne bih to znala) to znači prije svega hot-dog. Naravno da je prva stvar koju je Zvone morao napraviti bila da pribavimo hranu. Dobro, i ja sam bila gladna jer bilo je vrijeme večere, a mi smo se „čuvali“ za tekmu. Iako je plan bio hot- dog, na kraju smo se ipak odlučili na talijanski sendvič s govedinom – za neupućene, ja sam bila jedna od tih – to je sendvič s tanko narezanom kuhanom govedinom i umakom. Jedna od boljih stvari koje sam jela ovdje u Americi.

I naravno, posljednja postaja našeg pohoda na stadion bio je dućan za navijače. Kao što to uvijek

biva, u njemu se može pronaći apsolutno sve s logom White Soxa, od nezaobilazne baseball kape ili loptica, do majica, trenirka, igračaka, dresova, šalova i drugih navijačkih rekvizita. Znate već kako to biva. Barem mi Hrvati za vrijeme nogometnih prvenstava postanemo nacijama odjevena u crveno bijele kockice. I da, naravno da su me morali poslikati s apsolutno svim mogućim rekvizitima na glavi. Ali vjerujem da o tome, slike govore više od tisuću riječi.