Nisam sigurna
koliko je javnost u Hrvatskoj upoznata, no u ovdje u SAD-u u posljednje je
vrijeme prilično popularna emisija Scientology
and Aftermath (Scientoligija i njezine posljedice) u kojoj glumica Leah
Remini, bivša scientologija, govori o toj organizaciji koja sama sebe naziva
crkvom. Iz epizode u epizodu slušamo svjedočanstva bivših članova koji govore o
zlostavljanjima, iskorištavanju i izvlačenju novca i drugim oblicima zlouporabe
statusa vjerske organizacije. Čovjek se pita kako je sve to moguće i kako ljudi
„padnu“ na tu propagandu i vjeruju u takve gluposti.
A onda uz
scientologiju, muž i ja smo pogledali nekoliko dokumentaraca o drugim vjerskim
organizacijama koje, gotovo sve od reda, sebe vole nazivati crkvom, a zapravo
su kultovi čiji su članovi često zarobljeni, zlostavljani ili im je „ispran
mozak“ do te mjere da vjeruju kako je sve to što rade ispravno, za dobro njih
samih i čovječanstva. I na kraju, kao vrh svega dolazi kult u kojem je
zatvoreno najviše ljudi na svijetu – kult obitelji Kim u Sjevernoj Koreji. Da,
usudim se reći da je to kult jer je zapravo na mnogo načina život u toj zemlji
život u jednom velikom kultu štovanja obitelji Kim koji iza sebe ima vojsku,
policiju, tajne službe i nuklearno naoružanje.
Htjela sam ovaj
blog post nasloviti Život u sjeni
portreta i pisati samo o Sjevernoj Koreji, no zapanjujuće je koliko je
sličnosti sa štovanjem obitelji Kim i životom u toj zemlji s životom u nekom
kultu. Zašto taj naslov? Pa krenimo od nečega što većina tih kultova ima
zajedničko – vođu kojeg se štuje i uzdiže na razinu božanstva. Velik broj tih organizacija
(kultova, sekti ili kako god ih nazvali) ima nekoga vođu od kojega je sve
počelo i koji je njihov spasitelj, mesija i onaj koji ima odgovore na sve, koji
navodno voli svoje sljedbenike (iako je to daleko od istine) i koji ima posebna
otkrivenja, spoznaje i nadnaravne sposobnosti. U Sjevernoj Koreji to je prvi
Kim, odnosno Kim Il Sung djed današnjeg Kim Jong-una. Sam je sebe proglasio Velikim vođom, dok je njegov sin Kim
Jong-il bio Dragi vođa. Za narod
Sjeverne Koreje oni su bogovi, spasitelji, dostojni svakoga štovanja. Svaka
kuća u Sjevernoj Koreji mora imati portrete članova vladajuće dinastije na
najistaknutijem mjestu. Ti se portreti moraju čistiti i održavati te do ide to
te mjere da svaka dva tjedna u domove dolazi posebna inspekcija koja pregledava
stanje portreta. Ako nisu u besprijekornom stanju, obitelj može biti oštro kažnjena.
Ljudi su spremni utrčati u kuće u plamenu kako bi od vatre spasili portrete
vladajućih i time sebi pribavili status odanih građana.
Mnogi su slični
primjeri štovanja vođa. U scientologiji taj je vođa L. Ron Hubbard koji je
tvorac čitave njihove ideologije i čije su knjige obavezno štivo za svakoga člana.
Štoviše, mnogo njih vjeruje kako će se Hubbard ponovno vratiti u nekom drugom
životu. Njegova, pak, nasljednika mnogi bivši članovi opisuju kao nasilnika i
zlostavljača koji zlostavlja i ponižava i svoje najbliže suradnike. Neki drugi
kultovi imaju svojega „proroka“ bez čije se dozvole članovi ne smiju vjenčati,
neki od tih vođa imaju seksualne odnose s većinom ženskih članova, dok su neki,
poput Davida Berga, osnivača Children of
God (Djece Božje) otvoreni pedofili koji promiču seks s djevojčicama (jedna
od njih bila je njegova vlastita unuka). Vođa jednoga kulta svoje sljedbenice
žigoše vlastitim inicijalima i to kroz postupak bez ikakve anestezije koji
traje 45 minuta.
Mnoge od tih
organanizacija zlostavljaju djecu, bilo da je riječ o seksualnom, psihičkom,
tjelesnom zlostavljanju ili zanemarivanju, ili ponekad sve zajedno. Poznato je
kako Jehovini svjedoci štite zlostavljače djece zlorabeći starozavjetni redak
prema kojem se nikoga ne smije osuditi bez dva ili tri svjedoka. Ti se
slučajevi ne prijavljuju policiji, niti se zlostavljača miče iz sredine ili od
djeteta koje se potuži, već se često dijete optužuje da laže jer nema drugoga
svjedoka koji bi potvrdio njihovu priču (što je naravno tako jer pedofili svoje
zločine čine u tajnosti i prijete svojim žrtvama). Nadalje, u mnogim takvim
zajednicama ne potiče se obrazovanje tako da ljudi koji su odrasli u tim
obiteljima često nemaju niti srednju školu. Djeca često služe kao besplatna
radna snaga u raznim kampovima gdje obavljaju poslove daleko iznad njihovih
mogućnosti i u uvjetima koji nikako ne zadovoljavaju uvjete sigurnosti na radu.
A sve se to prikazuje kao njihovo obrazovanje, sazrijevanje, nešto što je za
njihovu dobrobit ili opću dobrobit organizacije ili društva općenito. Na žalost,
često dobrobit imaju samo oni na vrhu koji zarađuju na djeci i njihovim obiteljima
koje im slijepo vjeruju.
Činjenica je da
svaka takva sljedba želi kontrolirati svoje članove. Pritom se koriste raznim
metodama. Vrlo često sljedbenici, posebno djeca koja su odrasla unutar
zajednice i nikada nisu upoznala život izvan nje, misle kako je njihova vječna
sudbina, spasenje ili duhovni napredak moguć samo unutar nje. Vanjski svijet je
opak, okrutan, njegova vjerovanja su kriva i opasna. Vođe kulta su, pak, oni
koji na umu imaju njihovo dobro. Ljudima se nameće što smiju, a što ne smiju
raditi, govoriti, razmišljati i ponašati se. Mnoge su stvari zabranjene i
kršenje pravila za sobom povlači stroge kazne, pa čak i fizičko kažnjavanje. U
Sjevernoj Koreji, žene mogu biti kažnjene jer u javnosti nose hlače, a mnogi su
nakon smrti Velikog vođe bili kažnjeni jer nisu iskazali dovoljno žalosti
prilikom javnog tugovanja za njim. Mnoge organizacije oštro kažnjavaju bilo
kakvo prijateljstvo i ljubavne veze s ljudima iz vanjskog svijeta. Jehovini
svjedoci ne smiju slaviti rođendane, Božić, državne praznike i sl. Neki kultovi
zabranjuju upotrebu određenih riječi, propisuju način odijevanja i sl. No,
možda najokrutniji oblik kontrole je zabrana kontakta s članovima obitelji koji
su napustili kult. Takva je praksa vrlo često kod mnogih i upravo zbog toga
mnogi ostaju unutra. Napuštanje bi značilo da možda nikada neće vidjeti svoje
voljene.
I naravno, niti
jedan kult ne želi da ljudi izađu. To je jako teško. Sprječavaju ljude na sve
moguće načine; od manipulacije, do fizičkog zatvaranja i zadržavanja. Mnogi se
boje posljedica. Neki se od njih, ako i uspiju izaći, godinama skrivaju i
bježe. Malo ih je koji žele javno govoriti o tome što su prošli, a često se
boje da bi to moglo imati posljedice za članove njihove obitelji koji su
ostali. Najžalosnije od svega što se mnogi od njih nazivaju crkvama i kršćanima
te koriste iskrivljene biblijske retke kako bi poduprli svoja suluda
vjerovanja. Zbog takvih ljudi i takvog iskustva istinska Crkva Isusa Krista
dolazi na zao glas. Isus nikada nikoga nije prisiljavao ni na što. Ljudi uvijek
imaju izbor slijediti ga ili ne; biti poslušni njegovih zapovijedima ili ne.
Niti jedan istinski kršćanin neće odbaciti člana svoje obitelji zato što više
nije član njegove crkve ili ne vjeruje isto kao i on.
Ljudi se vrlo lako
razbacuju riječima kult, ili se, pak, bezazleno otvaraju za svakojaka
vjerovanja i štovanja raznih samoproglašenih vođa. I često u to upadaju ljudi
koji su ranjivi, u problemima ili koji istinski traže dublje duhovno iskustvo.
Moramo biti oprezni. Mnoge od ovih stvari nisu vidljive na prvi pogled, no
danas ipak živimo u doba kada je mnogo informacija, pa tako i svjedočanstva
bivših članova, moguće pronaći na internetu. Istražite, promislite, nemojte
pasti u ruke grabežljivaca kojima je cilj iskoristiti vas i vašu djecu. S druge
strane, nemojte sve, posebne manje kršćanske zajednice, nazivati kultom. Ponovno,
istražite i promislite. Na nama je da budemo mudri, ali i da prihvaćamo druge
koji su različiti.
