Kada se kao narator u jednoj knjizi pojavljuje sama Smrt,
radnja je smještena u nacističku Njemačku i likovi su obični siromašni Nijemci,
dirljivo je možda zadnja riječ koja će vam pasti na pamet. No, Kradljivica
knjiga Markusa Zuzaka je upravo to, dirljiva, topla, priča o običnim ljudima
koji žive u groznim vremenima, poneki zaluđeni groznom ideologijom.
Malo je romana koji mene mogu rasplakati, no na kraju ove
knjige nisam se mogla oduprijeti suzama. Neću vam otkrivati njezin sadržaj, opisati
likove, davati vam naznake o čemu je riječ. Kao što Smrt, naš vodič kroz ovaj
roman, dolazi do zaključka kako rat u ljudima može probuditi ono najgore i ono
najbolje i da su ljudska bića u stanju jedna prema drugima pokazati iznimnu
okrutnost i iznimnu dobrotu, tako sam i ja kroz retke Kradljivice knjiga došla
do nekih zaključaka.
Čak i najsnažnije žene noću plaču kada im muža odvedu u rat.
Dječak od četrnaest godina skočit će u ledenu rijeku kako bi
zaslužio poljubac djevojke koju voli.
Prijatelje i saveznike ponekad pronađemo među ljudima od
kojih to nismo očekivali.
Moguće je nekome pokloniti oblak.
Obećanje je obećanje čak i kada njegovo izvršenje u opasnost
dovede cijelu vašu obitelj.
Čudaka je uvijek bilo i uvijek će ih biti.
Siromašni ljudi suočavaju se s istim problemima bez obzira
na to u kojem režimu živjeli.
Čovjek može izbjeći smrt, čak i nekoliko puta, ali ona će ga
na kraju ipak stići.
U skloništu tijekom zračnog napada jedna knjiga može
odagnati strah mnogih.
Obična djevojčica može čuvati veliku tajnu.
Noćne more puno je lakše preživjeti kada imate brižnog tatu
(pa čak i ako nije biološki).
Mali ljudi mogu pokazati veliku hrabrost.
Za neke poljupce ponekad bude prekasno.
Moguće je naučiti čitati uz priručnik za mlade grobare.
Za pravo prijateljstvo nije važno koliko tko ima godina.
Knjiga vam može spasiti život.
