Birtijski političari ili kako u Hrvatskoj svi znaju kako voditi državu

Ove ću godine preskočiti izlazak na izbore; prije svega iz praktičnih razloga jer trenutno ne živim u Hrvatskoj pa na neki način ne vidim da je to pravedno prema ljudima koji žive. Prošli puta ljudima je obećana zemlja meda i mlijeka. Nekako mi se čini da se po pitanju meda i mlijeka ostvarilo samo to da im cijene narastu. I ovoga puta zasigurno ima svakojakih obećanja koja jednostavno nemaju veze sa zdravim razumom jer Predsjednik RH nema ovlasti izvršiti sve to što se obećava. Ali narod ne zna, pa… Tko se još vidio obrazovati po pitanju nekih temeljnih postavki i ustroja države prije no što se glasa. No, to što ne znaju koje političko tijelo i funkcija ima koje ovlasti, malo je ljudi u Hrvatskoj spriječilo da ima mišljenje o aktualnim političkim temama, i barem teoretski ima rješenje za sve probleme Lijepe naše. Većinom je tu riječ o takozvanih birtijskim političarima (iako se njihove rasprave nikako ne ograničavaju na lokani kafić, ili narodski rečeno birtiju). Politika je, uz nogomet, omiljena tema prosječnog Hrvata. I kao što imamo nekoliko milijuna izbornika, imamo i mnoštvo birtijskih političara.

Dakle, što su to birtijski političari? Pa gotovo svaki Hrvat koji o politici i aktualnim političkim pitanjima raspravlja s tolikim žarom i entuzijazmom (u već spomenutoj birtiji ili na nekom drugom mjestu), a da pritom zapravo jako malo zna o tome što je politika, kako država funkcionira i tko ima koje ovlasti. Drugim riječima, Ustav je nešto što se mijena kada se skupi puno potpisa na štandovima po gradu pod vodstvom Željke Markić. E sad, birtijski se političari mogu podijeliti u nekoliko podvrsta.

Kao prvo, tu su oni koji su svim srcem, dušom i umom protiv vladajuće strukture. Ovisno o tome je li na vlasti lijeva ili desna opcija (ili manje lijeva ili manje desna od one koji bi oni željeli), navijači poraženog tima; posebno oni najzagriženiji, svaki će potez vlade pošteno iskritizirati, naravno u svjetlu ideologije u kojoj žive. Jer ti vladajući komunisti, fašisti (sami nadodajte naziv) nemaju pojma kako se vodi država. Provode svoju paklenu politiku koja nas odvodi duboko u crnu jamu. Sve ih treba maknuti, ništa ne valjaju i sl. Ovisno o tome koliko su strasti uzavrele i koliko alkohola popijeno, retorika postaje sve gadnija. Nikakve logike i pametnih rješenja nema. Rješenje je maknuti te s vlasti o dovesti svoje jer oni će znati. Nije bitno koliko i što će to „naši“ znati, glavno da nisu „ovi sada“.

Zatim, tu su oni prema kojima su „svi oni isti lopovi“ ili „svi su nesposobni“. Svi političari su isti, svi kradu i tlače malog čovjeka, svi su premazani istim mastima i svi su zli (ne kažem da u određenoj mjeri to nije istina). Nitko nema pojma što radi. Potrebno je samo pogledati primjer nekih drugih zemalja u kojima stvari funkcioniraju. Ova vrst uvijek ima neku primjedbu na vlast, ali i neko vlastito rješenje za sve probleme. Da se njih stavi na vlast oni bi zasigurno imali rješenje za mnoga pitanja s kojima se vladajući bave već godinama. Oni znaju koje sposobne ljude treba dovesti, kako upravljati financijama i štedjeti, što učiniti sa zdravstvom ili vojskom. Sve znaju i za sve imaju rješenja. To što ta rješenja nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnošću, znanošću, strukom i općenito logikom stvari sasvim je druga priča. I, naravno, kad im netko predloži da oni sami učine nešto kako bi promijenili situaciju (makar na nekoj lokalnoj razini), ne pada im na pamet ni prstom pomaknuti.

U treću skupinu spadaju oni koji smatraju kako se Vlada treba pobrinuti za sve potreba građana i osigurati da im sve bude besplatno. Besplatno zdravstvo, fakulteti, bespovratna sredstva za svaki zamislivi projekt bez obzira koliko konkretan bio, besplatne karte za prijevoz, oprost svih dugova… Popis je beskonačan. No, ti isti koji žele da im Vlada osigura sve besplatno prvi će se buniti kada moraju plaćati više poreze, davati razne dadžbine ili se čudom čuditi kada čuju da je državni proračun u debelom minusu. Ništa nije besplatno. Sve to dolazi iz našeg džepa. Vlada nema neku čarobnu kesu s novcem iz koje vadi, a da nitko od nas ne mora ništa staviti. Nema veze,  Vlada treba…

Vjerujem da bi se pronašla još pokoja skupina sličnih. Svi su jako pametni u teoriji i uz pokoju čašicu. Daleko od toga da Hrvatskoj nedostaju (ili se barem teško probijaju u politici) sposobni ljudi koji su zaista u stanju provesti reforme koje su potrebne. No, isto tako sve dok prevladavaju i o budućoj vlasti odlučuju ljudi koji sve znaju, a zapravo ništa ne znaju, i dalje ćemo birati ljude koji puno obećavaju, a nemaju konkretnih odgovora; koji pobjeđuju na temelju retorike napada i onda sjednu u fotelje i sljedećih nekoliko godina ne čine ništa. No, sami smo si krivi jer mislimo da sve znamo, a zapravo bi nam bilo dobro da se preispitamo što to znamo i koliko toga zapravo ne znamo.  

Zašto čitati biografije?

Prilikom pokretanja ovoga bloga istaknula sam kako mi je jedan od motiva bio da pišem o knjigama koje čitam. Svega je nekoliko knjiga zaista i imalo tu privilegiju da im posvetim cijeli jedan post. Osobi koja, kao ja, puno čita nije uvijek lako pronaći knjigu koja će ju zadiviti do te mjere da o njoj nešto napiše. Međutim, iako možda nema tako puno pojedinačnih primjeraka, postoji jedan žanr (ako možemo tako kvalificirati) knjiga koje uvijek rado čitam i koje me rijetko kada razočaraju – biografije. Mogu reći da godišnje uz druge knjige u prosjeku pročitam četiri, pet biografija. Neke od njih su biografije poznatih ljudi kao što su Nelson Mandela, kraljica Viktorija ili Johnny Cash, no neke tek nevjerojatne priče „običnih ljudi“. Mnogo je razloga zbog kojih volim čitati biografije.

Život piše drame. Kao i mnogi drugi, volim dobru priču sa zapletima i raspletima, usponima i padovima, pobjedama i porazima. A ljudski životi ponekad budu puno napetiji od bilo kojeg romana. Priče nekih običnih ljudi poput žrtava Holokausta, prebjega iz Sjeverne Koreje ili misionara u nekoj dalekoj zemlji ponekad su prepune nevjerojatnih događaja i iskustava – onih tužnih i teških, ali i onih lijepih. Nevjerojatno je čitati što su sve ljudi u stanju učiniti jedni drugima, ali i što su sve drugi ljudi u stanju podnijeti, preživjeti, nadvladati i oprostiti. Priče o životima poznatih ljudi, posebice onih iz dalje prošlosti, također su prepune nevjerojatnih detalja o kojima malo znamo.

Nadalje, biografije nisu samo knjige o nekoj osobi. Pričaju nam priču o vremenu i društvu u kojem su živjele. Kroz njih možemo naučiti toliko toga o povijesti određenog mjesta u određenom razdoblju. Primjerice, biografija djevojke koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje naučila me toliko toga o toj zatvorenoj zemlji, njihovoj povijesti i društvu o kojima zapravo tako malo znamo. Biografija jedne mlade žene iz Pakistana otvorila je moje oči za strahote seksualnog ropstva (više o tome u postu Jeste li znali da ropstvo još uvijek postoji?), dok sam kroz biografiju kraljice Viktorije naučila puno o razdoblju engleske povijesti koje je čak obilježeno njezinim imenom. A povijest koju učimo nisu samo činjenice, godine i brojke, već nekako dobijemo puno bolju sliku društva, okolnosti, razmišljanja ljudi i međusobnih odnosa.

I naposljetku, biografije nam daju predivan uvid u nečiji život. Posebno je to fascinantno kada je riječ o poznatim ljudima koje većinom vidimo u njihovim javnim ulogama ili barem onakvima kakve ih mediji ili povijest žele prikazati. Ponekad su slavne osobe te koje same stvore sliku o sebi koja se zapravo razlikuje od onoga tko i što zapravo jesu. Naravno, neke su biografije dobro, a neke loše napisane, no one dobre, koje uz same činjenice donose i svjedočanstva i uvide nečijih prijatelja, kolega i obitelji, slikaju nam sliku o toj osobi koja je puno življa, ima puno više boja i puno više dubine. Ja osobno volim vidjeti tko su zapravo ti ljudi koji su vladali svijetom, osvojili mnoga srca, kojima se toliki dive ili su ih se toliki bojali.

Ovo su samo neki od razloga zašto volim čitati biografije. Nedavno sam razgovarala s mužem o tome kako se čovjek zasiti knjiga o određenoj tematici jer se nakon nekoga vremena čini kao da se sve ponavlja i nema ništa novoga. No, biografije su uvijek nove. Bez obzira na sličnosti, ne postoje dva jednaka života proživljena u istom vremenskom razdoblju u istim okolnostima i s istim doživljajem stvarnosti.

Balada o guski

U okolici Chicaga, a vjerujem i u većem dijelu države Illinois žive divlje guske. Kad kažem divlje, prije svega mislim da nisu domaće životinje, no po ponašanju više djeluju poput golubova. Ima ih posvuda. Hodaju uokolo i nimalo se ne boje ljudi. Potpuno su prilagođene životu u urbanom okruženju. Možda je jedan od razloge tomu da su svuda oko nas neka jezerca, što prirodna, što umjetna, pa se okupljaju oko njih, pasu travu (da guske pasu travu) i kupaju se. Ono što me iznenadilo je da na jesen ne odlaze na jug. U mojoj glavi divlje guske odlaze na jug. Ljudi ih uglavnom ne vole. I to s razlogom. Zaista nisu drage i mile životinje. Hodaju po parkiralištu, pored zgrada i posvuda okolo kao da je sve to njihovo privatno vlasništvo. I posvuda kakaju. Kada im se približiš, sikću na tebe poput zmija (dobro, tko je ikada vidio gusku zna kakav zvuk proizvodi) i ne ustručavaju se krenuti u napad. I na kraju, ono što mene najviše živcira je da se stalno glasaju, danju i noću znaju biti jako iritantne. Posebno kada se probudim usred noći i nisam sigurna je li to guska ili dijete plače. U nekoliko sam navrata pitala Zvonimira može li nabaviti prigušivač za pištolj (Da, da imamo pištolj, ipak živim s nekadašnjim profesionalnim vojnikom. Bez brige sve je legalno i prema propisima) i potiho ih se riješiti. Ipak ne bismo voljeli u zatvor zbog neke tamo guske.

No, uz sav taj animozitet prema njihovoj vrsti općenito, posljednjih smo desetak dana počeli pomnije pratiti jednu gusku. Nekoliko dana za redom primijetili smo kako sjedi na istom mjestu pored susjedne zgrade, vrlo blizu mjesta gdje mi parkiramo svoj auto. Nije se micala. U koje god doba dana bismo se parkirali, ona je bila tamo. Zaključila sam da vjerojatno sjedi na jajima. Ipak je proljeće, vrijeme parenja u što smo se uvjerili neprestano slušajući njihov zov na parenje (naravno s gnušanjem da će ih uskoro biti još više). Nekako, valjda zbog nekih nedavno probuđenih snažnih majčinskih poriva, ta mi je guska ipak prirasla srcu. Ženska sjedi i čuva svoje potomke – čak i kada je bilo jako hladno ili padala kiša, ona se nije micala, viđali smo je uvijek na istom mjestu.

A onda smo u subotu nas troje išli u šetnju do parka. Bilo je relativno lijepo vrijeme, a tako rijetko pruži nam se prilika da svi zajedno idemo u šetnju. Na povratku natrag primijetili smo nešto neobično. Guske nije bilo na njezinom uobičajenom mjestu. No, bilo je gnijezdo koje inače nismo mogli vidjeti jer ga je zakrivala svojim tijelom. Znatiželjni kakvi jesmo, morali smo ići vidjeti jesu li u gnijezdu jaja. I bila su. Koliko smo mi mogli izbrojati, bilo ih je četiri, no kako su djelomice bila prekrivena perjem, nismo sigurni. Nisam nikada vidjela jaja divlje guske. Jako su velika. I dok smo mi tako promatrali taj nesvakidašnji prizor, s druge strane ceste začulo se neko gakanje, a onda je prema nama u niskom letu vrtoglavom brzinom letjela vidno uzrujana mama guska. Čak i mi laici po pitanju ptičjeg ponašanja mogli smo zaključiti da nam je jedino rješenje brzom brzinom maknuti se od gnijezda. I tako smo se dali u trk. Bio je to prizor za vidjeti. Moj muž, bivši marinac koji je svega tjedan dana ranije bio osloboditelj od zmije iz podrumu i ja koja sam s mamom sudjelovala u klanju mnoštva pilića i patki, dali smo se u bijeg pred mamom guskom u obrani svojih ptića. U Zvonimirovu obranu, držao je dijete u naručju. Ja sam jednostavno vidjela tu golemu pticu kako leti izravno u mene. Sve je završilo dobro, nitko nije nastradao i vratili smo se na sigurno u svoj stan.

Na žalost, priča ima tužan kraj. Zato sam ju i nazvala baladom. Sljedećeg jutra pao je snijeg. Da, snijeg u travnju?! Nadam se da je to posljednji trzaj ove sulude zime u Chicagu jer su već za sljedeći vikend najavili 20 stupnjeva. Krenuli smo u crkvu i dok smo otkopavali auto iz snijega, umalo sam stala na mrtvo tijelo naše guske. Doduše nisam apsolutno sigurna je li to „naša“ guska, ali gnijezdo je bilo prazno. Tijelo je bilo ukočeno što znači da je vjerojatno bila mrtva već neko vrijeme. No, što se dogodilo? Kako je umrla? Je li pokušala na neki način zaštiti svoja jaja od hladnoće? Pretpostavljam da nikada nećemo saznati. No, usprkos svojem dotadašnjem animozitetu prema guskama i činjenici da nam je ta ista bila sprema iskopati oči, bila sam nekako tužna zbog njezine sudbine. Naposljetku, samo je branila svoju dječicu. Njezino je mrtvo tijelo ostalo na parkiralištu jer smo već kasnili. Kada smo se navečer vratili, pored njezina mrtva tijela bio je drugi auto, no još je uvijek ležala tamo. I bez obzira na sve nesuglasice, eto odlučila sam napisati ovu priču u čast mami guski i svim životinjskim mamama koje brane svoje mladunce od znatiželjnika poput nas.

Jesi li ti to u kultu?

Nisam sigurna koliko je javnost u Hrvatskoj upoznata, no u ovdje u SAD-u u posljednje je vrijeme prilično popularna emisija Scientology and Aftermath (Scientoligija i njezine posljedice) u kojoj glumica Leah Remini, bivša scientologija, govori o toj organizaciji koja sama sebe naziva crkvom. Iz epizode u epizodu slušamo svjedočanstva bivših članova koji govore o zlostavljanjima, iskorištavanju i izvlačenju novca i drugim oblicima zlouporabe statusa vjerske organizacije. Čovjek se pita kako je sve to moguće i kako ljudi „padnu“ na tu propagandu i vjeruju u takve gluposti.

A onda uz scientologiju, muž i ja smo pogledali nekoliko dokumentaraca o drugim vjerskim organizacijama koje, gotovo sve od reda, sebe vole nazivati crkvom, a zapravo su kultovi čiji su članovi često zarobljeni, zlostavljani ili im je „ispran mozak“ do te mjere da vjeruju kako je sve to što rade ispravno, za dobro njih samih i čovječanstva. I na kraju, kao vrh svega dolazi kult u kojem je zatvoreno najviše ljudi na svijetu – kult obitelji Kim u Sjevernoj Koreji. Da, usudim se reći da je to kult jer je zapravo na mnogo načina život u toj zemlji život u jednom velikom kultu štovanja obitelji Kim koji iza sebe ima vojsku, policiju, tajne službe i nuklearno naoružanje.

Htjela sam ovaj blog post nasloviti Život u sjeni portreta i pisati samo o Sjevernoj Koreji, no zapanjujuće je koliko je sličnosti sa štovanjem obitelji Kim i životom u toj zemlji s životom u nekom kultu. Zašto taj naslov? Pa krenimo od nečega što većina tih kultova ima zajedničko – vođu kojeg se štuje i uzdiže na razinu božanstva. Velik broj tih organizacija (kultova, sekti ili kako god ih nazvali) ima nekoga vođu od kojega je sve počelo i koji je njihov spasitelj, mesija i onaj koji ima odgovore na sve, koji navodno voli svoje sljedbenike (iako je to daleko od istine) i koji ima posebna otkrivenja, spoznaje i nadnaravne sposobnosti. U Sjevernoj Koreji to je prvi Kim, odnosno Kim Il Sung djed današnjeg Kim Jong-una. Sam je sebe proglasio Velikim vođom, dok je njegov sin Kim Jong-il bio Dragi vođa. Za narod Sjeverne Koreje oni su bogovi, spasitelji, dostojni svakoga štovanja. Svaka kuća u Sjevernoj Koreji mora imati portrete članova vladajuće dinastije na najistaknutijem mjestu. Ti se portreti moraju čistiti i održavati te do ide to te mjere da svaka dva tjedna u domove dolazi posebna inspekcija koja pregledava stanje portreta. Ako nisu u besprijekornom stanju, obitelj može biti oštro kažnjena. Ljudi su spremni utrčati u kuće u plamenu kako bi od vatre spasili portrete vladajućih i time sebi pribavili status odanih građana.

Mnogi su slični primjeri štovanja vođa. U scientologiji taj je vođa L. Ron Hubbard koji je tvorac čitave njihove ideologije i čije su knjige obavezno štivo za svakoga člana. Štoviše, mnogo njih vjeruje kako će se Hubbard ponovno vratiti u nekom drugom životu. Njegova, pak, nasljednika mnogi bivši članovi opisuju kao nasilnika i zlostavljača koji zlostavlja i ponižava i svoje najbliže suradnike. Neki drugi kultovi imaju svojega „proroka“ bez čije se dozvole članovi ne smiju vjenčati, neki od tih vođa imaju seksualne odnose s većinom ženskih članova, dok su neki, poput Davida Berga, osnivača Children of God (Djece Božje) otvoreni pedofili koji promiču seks s djevojčicama (jedna od njih bila je njegova vlastita unuka). Vođa jednoga kulta svoje sljedbenice žigoše vlastitim inicijalima i to kroz postupak bez ikakve anestezije koji traje 45 minuta.

Mnoge od tih organanizacija zlostavljaju djecu, bilo da je riječ o seksualnom, psihičkom, tjelesnom zlostavljanju ili zanemarivanju, ili ponekad sve zajedno. Poznato je kako Jehovini svjedoci štite zlostavljače djece zlorabeći starozavjetni redak prema kojem se nikoga ne smije osuditi bez dva ili tri svjedoka. Ti se slučajevi ne prijavljuju policiji, niti se zlostavljača miče iz sredine ili od djeteta koje se potuži, već se često dijete optužuje da laže jer nema drugoga svjedoka koji bi potvrdio njihovu priču (što je naravno tako jer pedofili svoje zločine čine u tajnosti i prijete svojim žrtvama). Nadalje, u mnogim takvim zajednicama ne potiče se obrazovanje tako da ljudi koji su odrasli u tim obiteljima često nemaju niti srednju školu. Djeca često služe kao besplatna radna snaga u raznim kampovima gdje obavljaju poslove daleko iznad njihovih mogućnosti i u uvjetima koji nikako ne zadovoljavaju uvjete sigurnosti na radu. A sve se to prikazuje kao njihovo obrazovanje, sazrijevanje, nešto što je za njihovu dobrobit ili opću dobrobit organizacije ili društva općenito. Na žalost, često dobrobit imaju samo oni na vrhu koji zarađuju na djeci i njihovim obiteljima koje im slijepo vjeruju.

Činjenica je da svaka takva sljedba želi kontrolirati svoje članove. Pritom se koriste raznim metodama. Vrlo često sljedbenici, posebno djeca koja su odrasla unutar zajednice i nikada nisu upoznala život izvan nje, misle kako je njihova vječna sudbina, spasenje ili duhovni napredak moguć samo unutar nje. Vanjski svijet je opak, okrutan, njegova vjerovanja su kriva i opasna. Vođe kulta su, pak, oni koji na umu imaju njihovo dobro. Ljudima se nameće što smiju, a što ne smiju raditi, govoriti, razmišljati i ponašati se. Mnoge su stvari zabranjene i kršenje pravila za sobom povlači stroge kazne, pa čak i fizičko kažnjavanje. U Sjevernoj Koreji, žene mogu biti kažnjene jer u javnosti nose hlače, a mnogi su nakon smrti Velikog vođe bili kažnjeni jer nisu iskazali dovoljno žalosti prilikom javnog tugovanja za njim. Mnoge organizacije oštro kažnjavaju bilo kakvo prijateljstvo i ljubavne veze s ljudima iz vanjskog svijeta. Jehovini svjedoci ne smiju slaviti rođendane, Božić, državne praznike i sl. Neki kultovi zabranjuju upotrebu određenih riječi, propisuju način odijevanja i sl. No, možda najokrutniji oblik kontrole je zabrana kontakta s članovima obitelji koji su napustili kult. Takva je praksa vrlo često kod mnogih i upravo zbog toga mnogi ostaju unutra. Napuštanje bi značilo da možda nikada neće vidjeti svoje voljene.

I naravno, niti jedan kult ne želi da ljudi izađu. To je jako teško. Sprječavaju ljude na sve moguće načine; od manipulacije, do fizičkog zatvaranja i zadržavanja. Mnogi se boje posljedica. Neki se od njih, ako i uspiju izaći, godinama skrivaju i bježe. Malo ih je koji žele javno govoriti o tome što su prošli, a često se boje da bi to moglo imati posljedice za članove njihove obitelji koji su ostali. Najžalosnije od svega što se mnogi od njih nazivaju crkvama i kršćanima te koriste iskrivljene biblijske retke kako bi poduprli svoja suluda vjerovanja. Zbog takvih ljudi i takvog iskustva istinska Crkva Isusa Krista dolazi na zao glas. Isus nikada nikoga nije prisiljavao ni na što. Ljudi uvijek imaju izbor slijediti ga ili ne; biti poslušni njegovih zapovijedima ili ne. Niti jedan istinski kršćanin neće odbaciti člana svoje obitelji zato što više nije član njegove crkve ili ne vjeruje isto kao i on.

Ljudi se vrlo lako razbacuju riječima kult, ili se, pak, bezazleno otvaraju za svakojaka vjerovanja i štovanja raznih samoproglašenih vođa. I često u to upadaju ljudi koji su ranjivi, u problemima ili koji istinski traže dublje duhovno iskustvo. Moramo biti oprezni. Mnoge od ovih stvari nisu vidljive na prvi pogled, no danas ipak živimo u doba kada je mnogo informacija, pa tako i svjedočanstva bivših članova, moguće pronaći na internetu. Istražite, promislite, nemojte pasti u ruke grabežljivaca kojima je cilj iskoristiti vas i vašu djecu. S druge strane, nemojte sve, posebne manje kršćanske zajednice, nazivati kultom. Ponovno, istražite i promislite. Na nama je da budemo mudri, ali i da prihvaćamo druge koji su različiti.