Sanjati život ili živjeti snove?

Prije desetak godina napisala sam jednu pjesmu. Bilo je to jedino razdoblje u mojem životu kada sam pisala poeziju. Također je to bilo razdoblje mog života obilježeno beznađem, depresijom i jadom. To je vidljivo u gotovo svim pjesmama koje sam tada napisala. Ali ova je bila drukčija. Ova je puna nade i entuzijazma jer sam je napisala kada mi se činilo da mi se život konačno pokrenuo i da nakon dugo vremena konačno živim. I nije govorila samo o meni nego i o mojoj najboljoj prijateljici. 

PUTOVANJE JEDNE ŽELJE

Dok smo gledale oblake

što nam bježe s obzorja,

tražile smo vjetar

što donijet će nam sreću.

A negdje daleko,

ali možda bliže

no što slutiti smo htjele,

putovala je želja

na krilima srebrnim.

I evo nas sada,

živimo ono

što tako smo dugo htjele.

I više ne sanjamo život,

nego živimo snove.

Ove zadnje dvije rečenice te pjesme neprestano mi se vrzmaju po glavi u posljednje vrijeme. Naime, mnogo toga se dogodilo u mom životu u proteklih godinu dana i nedavno sam shvatila da sam zapravo počela živjeti svoje snove. Znate, jedan od onih eureka trenutaka kada shvatite da ste došli, ili barem zakoračili na mjesto na kojem ste dugo željeli biti.  

Prije godinu dana mogli ste na ovom blogu čitati post o hodanju po vodi, o tome kako mi je Bog govorio kroz knjigu Johna Ortberga i kako sam se odlučila pokrenuti, izaći iz tog broda i suočiti se sa strahovima. E sada sam na pučini. Hodam po vodi. Barem mi se tako ponekad čini. Ponekad, moram priznati, budem kao Petar koji viče „Gospodine, pomagaj!“ Ali tu sam, ne gledam kako život prolazi pored mene.

Dugo vremena tražila sam viziju za svoj život. Imala sam neka Božja obećanja, želje i snove, ali mi se sve to činilo kao djelići slagalice koji se ne uklapaju zajedno. Kao da sam imala jedan komadić iz lijevog ugla, jedan iz sredine slike i jedan s vrha i nisam shvaćala kako se oni uklapaju u sliku. Tada sam prevodila na jednom seminaru koji je govorio o promjeni načina razmišljanja. Nakon dva dana prevođenja na seminaru, glava mi je bila kao balon, ali bila sam sretna. I shvatila sam: „Da to je ono što želim; želim imati svoj vlastiti posao za prevođenje i pisanje tekstova! To je ono u čemu uživam, ono što me čini sretnom! Pa moguće je da živim od onoga što volim, da živim svoje snove!“ Željela sam posao koji bi mi omogućio da volontiram u crkvi onoliko koliko želim, a da imam od čega živjeti i da to bude nešto što volim raditi. Bila je to prekretnica za mene.

Ali, trebalo je izaći iz broda. Trebalo je napraviti neke korake. Lako je doći do zaključka i shvatiti kako je nešto super. Malo je teže pokrenuti se u tom smjeru, preuzeti rizik i vjerovati Bogu da će te voditi. Potrebna je vjera, hrabrost i odlučnost. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja ni tako puna vjere, ni tako silno hrabra, ni odlučna, ali mogla sam ostati tamo i gledati kako život prolazi pored mene i osjećati se zaglavljeno ili se pokrenuti i napraviti nešto. I tako sam se pokrenula. 

Počela sam se pripremati kako bi otvorila svoj obrt, istraživati što mi je potrebno, i ono najvažnije što mi je trebalo biti kao zeleno svjetlo, prijavila sam se za program samozapošljavanja na Zavodu za zapošljavanje. Ako mi oni odobre potporu za samozapošljavanje, onda je to to. Ispunila sam sve formulare i čekala.

E sada, svi koji poznaju hrvatsku administraciju znaju što znači čekati. Mnogi se žale kako je teško otvoriti obrt, firmu, kako ti država uzme pola, kako se ništa ne isplati, kako te administracija zakoči. Moje iskustvo je sljedeće. Da, trebalo im je dva mjeseca da obrade moju prijavu iako je rečeno da će trebati jedan. Ali kaže narod: „Strpljen, spašen.“ Tako je bilo u mom slučaju. Ali nakon toga, kuda god sam krenula kako bi registrirala svoj obrt, vrata su mi se otvarala, sve je išlo glatko, nije bilo velikih čekanja, nije me administracija progutala, nisu mi naplatili basnoslovne iznose, pronašla sam dobru knjigovotkinju… Stvari su se slagale jedna za drugom. Polako, ali sigurno. Bog mi je tada pokazao kako će me voditi korak po korak. I nisam se brinula za deset koraka unaprijed. Rješavala sam stvari jednu po jednu i jedna po jedna su sjedale na svoje mjesto. I da, hrvatska administracija može biti grozna, ali ne mora. Moje je iskustvo da sam na nekim mjestima naišla na službenike koji su bili jako neljubazni, ali na drugima one koju su bili jako uslužni, ljubazni, otvoreni i spremni pomoći. Nije sve tako crno. 

I što sada? Sada imam svoj obrt za prevođenje, redakturu, copywriting i ghostwriting. Jesam li super uspješna poduzetnica? Nisam, prošlo je manje od pola godine. Jesam li zadovoljna? Da, jesam. Stvari se kreću u dobrom smjeru. Uhvati li me ponekad panika što dalje? O, da! Zar vas ne bi? Ali ako ću se ravnati tom panikom, neću nikada nikamo stići. Nisam još stigla tamo gdje želim biti, ali imam cilj, imam viziju, znam što želim i krećem se. Ne sanjam. Ne razmišljam kako bi sve bilo moguće da živim u Americi, Švicarskoj ili Kanadi. Tko kaže da su u Hrvatskoj stvari nemoguće? Ja vjerujem drukčije. I više ne sanjam život, nego živim snove.

Kad si sam(a)...

Jars of Clay, jedan od mojih omiljenih bendova, ima pjesmu Lonely People. Stihovi te pjesme u slobodnom prijevodu govore sljedeće: „Ovo je za sve usamljene ljude koji misle da ih je život zaobišao… Ovo je za sve samce koji misle da ih je život ostavio na suhom." Kada kao ja imaš 34 godine i već si godinama sama, ima razdoblja kada se osjećaš upravo tako. Da te život na neki način preveslao. Da gledaš kako život prolazi pored tebe, drugi ljudi se žene, imaju djecu, napreduju, nešto se događa u njihovom životu. A tvoj život stoji.

Da ima takvih dana. Ali to su samo dani. Ili bi barem trebali biti. Jer ako nam se život kao samcima sveo samo na to da žalimo nad vlastitom sudbinom jer nemamo nikoga, jadni smo, nitko nas ne voli i tko zna koja još patetika (a padnem  i ja ponekad u neku takvu patetiku), onda smo zaista među najjadnijim ljudima na svijetu. Jer, ako ne znamo uživati u onome što imamo; u slobodi, neovisnosti, vremenu koje pripada samo nama, prilikama za druženje, služenje, razvoj i napredak, onda možda ni ne zaslužujemo ništa više od toga nego da budemo jadni.  Da, samci koji ovo čitate, ovo ne dolazi iz usta nekoga tko uživa u sretnom braku i vezi i gleda na vas odozgo, ovo dolazi iz usta osobe koja je u istoj situaciji kao i vi.

Mnoge moje prijateljice su mlade mame. Ponekad im zavidim jer uživaju u obitelji. Ali iskreno, ponekad kad ih vidim neispavane, umorne i željne slobode, bude mi drago da se ne moram s time baviti. Nije brak i obitelj uvijek sve tako ružičasto. Nije ni crno. Ali poanta je da ni samaštvo nije samo crno.

Stvar je u stavu. Ako gledaš na ovo vrijeme koje imaš sada dok si sam ili sama kao dar od Boga, onda ti sve postaje ljepše. Bitno je sagledati pozitivnu stranu nekih od aspekata samaštva. 

Vrijeme. Činjenica da kao slobodna osoba imaš više vremena koje možeš rasporediti kako želiš. To ne znači, kako to ponekad udane žene i majke misle, kako neudane djevojke imaju jako puno slobodnog vremena jer nemaju djecu. Ja nemam puno slobodnog vremena. Ali nemam ga zato što sam svoje slobodno vrijeme ispunila aktivnostima. Zato što radim puno toga, služim u crkvi, što živim u kući s vrtom u uvijek imam što raditi. Stvar je u tome da imam vremena raditi stvari koje ja želim, da mojim rasporedom ne upravljaju djeca i obiteljske obveze.

Sloboda. Kad dogovaram kavu sa svojim prijateljicama koje imaju djecu, obično one moraju prvo smisliti kamo će s djecom ili se družimo kod njih doma jer im je to najjednostavnije. A vjerujem da se često zapravo žele maknuti iz kuće. Kao samcima nam je mnogo lakše dogovoriti spontane kave ili druženja. Ako imaš vremena, zašto ne. Slobodan si ići kamo želiš. Ne moraš prvo smisliti plan. Isto tako možeš spontano posjetiti nekoga ili produljiti svoj odlazak u grad za sat ili dva. Možeš ići na ljetovanje na mjesta koja ti želiš, ne na ona koja su pogodna za djecu;  gledati tv program koji ne uključuje crtiće i dječje emisije; čitati knjige koje ti voliš, ne dječje lektire i slušati glazbu koja se sviđa tebi, a ne tvojoj djeci. A muževe nisam ni spomenula.

Svrha. Vjerujem da svako razdoblje u životu ima svoju svrhu. Na žalost, mi ljudi smo skloni promašiti je. Kao samci, mislimo da je svrha samaštva samo pronaći srodnu dušu i onda se toliko time okupiramo da zaboravimo raditi ono što možemo. Rasti i razvijati se, služiti drugima u punini kapaciteta, graditi prijateljstva, razvijati karijeru…  Oženjeni ljudi, pak, često zavide onima koji su sami jer imaju vremena  i slobode. Ako se dobro zagledamo u svoj život, vidjet ćemo da, bez obzira na naše bračno ili nebračno stanje, postoji svrha i razlog zašto smo tu gdje jesmo i da je trebamo ispuniti i ostvariti, ne tugovati za onime što nemamo. 

Često puta me ljudi ispituju o tome imam li nekoga, ima li što na vidiku, jesam li usamljena ili tražim li nekoga.  Ima onih, koji bi silno željeli da se udam (kao moj tata ili pastor). Da, ja bih voljela imati svoju obitelj, ali ne želim da to bude jedina svrha i cilj moga života. Želim da sada, ovako kako jesam, mogu iskoristiti svoje vrijeme, potencijale, mogućnosti i darove do maksimuma. Naravno, prema onome što mislim da Bog želi od mene i što volim. 

Zato, ako si sama ili sam (a mislim da je ovo poruka više namijenjena curama), pa nije to kraj svijeta. Čak i ako si prešla tridesetu. Ako se samosažaljevaš, vrijeme je da promijeniš stav i uživaš u životu koji ti je dan.  Jednoga dana ćeš možda žaliti što nisi to učinila i govoriti sama sebi: „Gdje mi je bila pamet?“  Samo zato što si sama ili sam, život ne prolazi pored tebe ako mu ti to ne dopustiš. Život će ti biti ispunjen onoliko koliko ga ispuniš.  Zadnji stih one iste pjesme kaže: „Nećeš znati dok ne pokušaš“. Zato nemoj samo stajati i gledati. Pokreni se i uživaj u onome što imaš.

Kindle ili ne

Vjerujem da sam nekoliko puta u postovima spomenula Kindle. Nije to bilo slučajno.  Inače nisam osoba kojoj je jako važno imati super moderan mobitel, sve raditi elektronski, imati sve na računalu i u nekom super programu. Štoviše, čak i pisati volim na starinski način – olovkom po papiru. Ali Kindle je uređaj koji sam nabavila s toliko radosti i koji me, otkad ga imam, toliko razveseljava da eto želi podijeliti s vama razloge zašto je Kindle super.

Obično kad kažem ljudima da imam Kindle, velik broj zapravo nema pojma o čemu pričam. Dakle, za vas koji ne znate što je Kindle, najjednostavnije rečeno radi se o elektronskom čitaču knjiga.  Prvi puta sam čula za Kindle na jednoj konferenciji o izdavaštvu gdje je, između ostalog, bilo riječi o budućnosti izdavaštva i tome hoće li ono preživjeti elektroničko doba i izumrijeti zbog novih tehnologija.  Jedan od govornika govorio je o nekim prednostima Kindla. Ja sam slušala što on priča i šutjela jer nisam imala pojma što govori, ali ponekad je bolje šutjeti i ispasti pametan nego postaviti glupo pitanje i ispasti glup. A činilo mi da je drugima bilo puno jasnije o čemu priča pa sam šutjela. Mislila sam si: „Budem pitala Daniela on sigurno zna“ Da moj prijatelj Daniel iz jednog od prijašnjih postova.

Iskreno ne sjećam se je li upravo on bio taj koji mi je objasnio (vrlo vjerojatno je), ali se sjećam da,  kad sam prvi puta vidjela spomenuti uređaj, nisam bila impresionirana. Iako je osoba koja mi pokazala svoj uređaj bila totalno oduševljena, u samo nekoliko minuta nisam puno shvatila pa sam zaključila da mi je sasvim u redu čitati papirnate knjige. No ostalo mi je u pamćenju da se dosta knjiga, posebno klasici, mogu nabaviti besplatno ili po vrlo niskim cijenama. To je već bila jako korisna informacija.

I tako sam s vremenom došla do malo više informacija i malo se bolje upoznala s cijelom pričom i shvatila kako bi zapravo bilo jako dobro imati taj Kindle jer ipak ja puno čitam i tak. A kad su moje prijateljice Bonnie i Roz od svojih roditelja iz Amerike za Božić dobile Kindlove, postala sam ljubomorna. „Hoću i ja!“,mislila sam i skovala plan kako ga se domoći. Iako realno govoreći nije baš tako skup, nisam baš imala novca za investirati u nešto takvo. No približavao mi se rođendan pa sam svima koji su me pitali što želim rekla da mi daju svoj prilog za kupnju Kindla. I skupilo se taman dovoljno.  I tako sam preko poznanika koji je tada bio Americi naručila svoj čitač kako bi uštedjela na troškovima dostave. (Valjda ste do sada primijetili da nije loše imati nekoga u SAD-u). 

Kad je konačno stigao, bila sam radosna kao malo dijete i moje oduševljenje njime nije prestalo od tada. Prvo što sam učinila bilo je da skinem barem desetak besplatnih knjiga. I onda sam, kao i sa svakom novom napravom, proučavala što sve mogu, kako se čita, kako tražiti, kako se povećavaju i smanjuju slova... Kao što možete iščitati, moje oduševljenje ovih rođendanskim poklonom još nije splasnulo. Štoviše, sve više i više uživam u tome da ga imam. 

Često kad kažem ljubiteljima knjiga kako čitam na Kindlu, rečenica koju čujem je sljedeća: „Ali ja ipak volim osjetiti knjigu u rukama. „ E pa dragi moji, kao osoba koji zaista voli knjige, bavi se izdavaštvom i puno  čita mogu vam reći da vam je to najgluplji mogući argument koji možete izgovoriti.  Evo nekoliko razloga zbog kojih je tako.

Nedavno sam čitala dvije knjige s više od 600 stranica. Jednu od njih, Jadnike od Victora Hugoa, čitala sam na Kindlu.  Ležala bih na krevetu i držala Kindle u rukama, kad bih htjela okrenuti stranicu samo bi pritisnula gumb, nije mi bio težak, nezgrapan, nezgodan za držati. Baš kao da čitam knjižicu od pedesetak stranica. I slova nisu bila mala jer sam odredila veličinu fonta koja mi odgovara. A onda sam isto tako čitala knjigu od 600 stranica od E.M. Boundsa. Imala je barem kilu, bila debela, nezgodna za držati u rukama, na početku i na kraju bilo ju jer teško listati, a da ne govorim da nije zgodna za nositi ako voliš čitati dok se voziš javnim gradskim prijevozom.  Mislim, nije to mene spriječilo da je ipak nosim, ili čitam u krevetu, ali Kindle bi bio puno jednostavniji. 

Još jedna velika prednost Kindla je da je puno praktičniji za nositi na putovanje. Nije mi se jednom dogodilo da na put nosim dvije, tri ili čak više knjiga. Pogotovo ako sam išla na godišnji pa sam željela imati dovoljno literature. Na kraju bi ispalo da mi hrpu mjesta u koferu zauzimaju knjige. Ovako na jednoj napravi imam sve što želim čitati. Idealno za one koji čitaju nekoliko knjiga odjednom.  Ja to osobno ne volim, ali znam nekolicinu ljudi koji čitaju i po pet knjiga u isto vrijeme.

Kupovina je također vrlo jednostavna. Jednostavno odete na Internet, kupite knjigu i ona se skine na vaš uređaj za nekoliko minuta. Možete je odmah početi čitati. Nije potrebno čekati na dostavu, ili ići u knjižare (iako ja volim provoditi vrijeme u knjižarama).  Također, u većini slučajeva Kindle knjige su nešto jeftinije od papirnatih i nema troškova dostave.

Nemojte me krivo shvatiti, ja i dalje čitam na „starinski način“, papirnate knjige koje držim u rukama i osjetim njihov miris i teksturu. I dalje ću kupovati tiskane knjige i uživati u njima. Kao osoba koja radi u izdavaštvu svjesna sam koliko je za neku knjigu važan i prijelom i dizajn, ne samo tekst, ali ipak tekst je ona j koji knjigu čini knjigom. Tolstoj bi i dalje bio Tolstoj da ga čitate u bilo kojem obliku.  Stoga nemojte da vas neka romantična predodžba o držanju prave knjige u ruci spriječi da uživate u novim literarnim poslasticama koje bi vam Kindle možda omogućio.

Ana Karenjina

Ana Karenjina, knjiga Lava Nikolajevića Tolstoja remek je djelo svjetske književnosti. Film Ana Karenjina s Keirom Knightly u glavno ulozi nije čak ni nominiran za Oscara za najbolji film u jednoj godini. Mislim da to dovoljno govori o odnosnu kvalitete. Iako sam znala da se nikakav film ne može usporediti s Tolstojevim pripovjedačkim genijem, fenomenalnom karakterizacijom i isprepletenim duhovnim elementima, nadala sam se da će doseći barem malo višu razinu i da iz kina neću izaći razočarana.

Prva rečenica Ane Karenjine glasi: „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj.“ Upravo je to tema ovog opsežnog romana. Knjiga nije priča samo o preljubu jedne žene iz visokog ruskog društva i njezinoj aferi s časnikom carske Rusije. Knjiga je priča o tri obitelji od kojih su dvije fundamentalno nesretne iz sličnih, a opet različitih razloga, a treća sretna; o obiteljima Ane, njezinog brata Stive i Stivinog prijatelja Levina. Jedno od Tostojevih majstorskih umijeća koje se pokazuje u ovoj, ali i u drugim njegovim knjigama je sposobnost ispreplitanja tri posebne radnje (u ovom slučaju života ove tri obitelji) koje bi mogle zasebno tvoriti posebnu „samostojeću“ cjelinu i živjeti kao zaseban roman.

Toga  u filmu nema. Fokus je na Ani i Vronskom dok se Stiva i Levin pojavljuju, ali njihovi životi nisu detaljnije prikazani. Za Stivu mi je to još i jasno, ali Tolstojev roman ne završava nakon Anine smrti. Još je gotovo jedna trećina knjiga posvećena Levinu, njegovom životu na selu, odnosnu s ženom i bratom i njegovoj potrazi za smislom života. Dvije scene iz Levinovog života totalno su manjkave da bi mogle opisati ono što je Tolstoj želio reći kroz tog lika. Dakle, Levin je zemljoposjednik koji nakon početnog neuspjeha uspije zadobiti ljubav mlade, naivne slatke i dražesne Kiti (nju su u filmu prilično dobro okarakterizirali). I prije vjenčanja u želji da bude potpuno iskren s njom, odluči joj priznati dvije stvari: da ona nije prva žena s kojom će spavati i da ne vjeruje u Boga. Kiti se teško nosi s jednom i drugom činjenicom, ali se pomiri s njima jer ga vidi kao poštenog, iskrenog i pravednog čovjeka. I sve to je Levin je bio,ali nije razumio smisao života; nije razumio kako i zašto ljudi vjeruju u Boga. Tek nakon što zasnuje obitelj, provodi puno vremena u razmišljanju i radu na zemlji, u jednom trenutku razmišljanja Bog mu se otkrije kao netko stvaran, koji zaista postoji, koji mu je dao sve što ima. Sjećam se kad sam čitala knjigu prije nego sam i osobno doživjela upravo to otkrivenje, nije mi bilo jasno kako se čovjek može samo tako u jednom trenutku promijeniti i povjerovati nešto što je do tada pokušavao odbaciti. A zapravo nije on odbacivao Boga, on ga je pokušao shvatiti u društvu koje ga je svojim licemjerjem totalno iskrivilo.

Licemjerje visokog ruskog društva još je jedna o tema ove knjige. Moram priznati da je ono u filmu i donekle dobro opisano. Ana koja učini preljub definitivno nije jedina koja je to učinila u tom društvu.  Preljub je sasvim normalna stvar, ali ne onaj javni. Svi varaju svoje muževe i žene, ali se sve to skriva ispod maske kurtoazije, časti i licemjerja. Anin preljub je javan jer ostavi svoga muža kako bi živjela s ljubavnikom. Odjednom se nađe u položaju da ju apsolutno svi odbace, čak i žene koje su podržavale njihov flert na samom početku. Dvije osobe najbolje ocrtavaju to duboko licemjerje: grofica Vronski, mama Aninog ljubavnika, koja svojem sinu kaže kako je sasvim normalno i poučno za mladog časnika da ima kratku aferu s udanom ženom, ali da je inzistiranje na tome da se sramoti zbog nje i izgubi čast totalni idiotizam. Druga je rečenica Vronskove šogorice kad ju moli da barem posjeti Anu koja odbačena od svih polako gubi razum: „Ja bih je i posjetila da je samo prekršila zakon,, ali prekršila je pravila“. Pravila visokog društva bila su važnija od zakona, Božjih zapovijedi i sudbine ljudske duše. 

I na kraju ono što me najviše zasmetalo u ovom filmu je karakterizacija likova. Iako se pred kraj nekako i razviju, na početku filma Ana i Vronski odaju dojam dvoje balavaca, srednjoškolaca koji nemaju pojma o životu i vode ih hormoni. Tolstojeva Ana Karenjina rastrgana je između svojeg braka i obitelji i čovjeka kojeg zavoli. Ne upusti se u preljub samo tako jer se prepusti strastima. Njezine borbe i promišljanja traju i prije preljuba i nakon njega. Ljubav prema sinu i nemogućnost da ga vidi je razdiru.  Osjećaj krivnje zbog onoga što je učinila suprugu je muči iako je taj isti suprug hladan čovjek koji više brine zbog časti nego osjećaja svoje žene. U jednom trenutku dođe mi da ga ispljuskam što se ne bori za nju; što ne ode i ne udari Vronskog šakom u glavu i zabrani mu da joj priđe, a kamoli takne. Ana je rastrgana jer zna da radi nešto što nije dobro, ali je to jače od nje. I na kraju, nemogućnost da živi s krivnjom, osudom društva, odbačenošću, daleko od svih, zatvorena u svoj svijet u kojem nema nikoga osim Vronskog, a kojega polako gubi, ne pronalazi više razloga za život i baca se pod vlak. To je lik koji opisuje Tolstoj, lik koji se pojavljuje u filmu jer više neko razmaženo djevojče. Vronski je, pak, lišen svakog šarma, djeluje potpuno ljigavo, prati Anu na početku kao neki psić bez imalo šarma, čvrstine ili bilo čega drugoga zbog čega bi jedna udana ljepotica odlučila žrtvovati svoj brak. Možda se varam, ali meni kad sam čitala knjigu (dvaput) nije djelovao tako isprazan i jadan.

I što reći na kraju. Ako ste čitali knjigu, nemojte gledati film. Ako niste, možete ga i pogledati, ali iskreno preporučam svih 800 i nešto strana originalnog Tolstoja.

Zagorka, žena ispred svog vremena

Kad sam imala 13 godina, odlučila sam postati novinarka. Bio je rat i gledala sam izvještaje Christiane Amanpour  iz Sarajeva i željela biti poput nje (danas mi ni na kraj pameti nije da postanem ratna reporterka). No, u isto sam vrijeme čitala, zapravo doslovce gutala romane Marije Jurić Zagorke. Zagorka je za mene tada bila omiljena spisateljica koja piše predivne povijesne ljubavne romane; nisam znala da je zapravo ona isto tako velika novinarska faca kao i Christiane Amanpour. Zapravo, uzevši u obzir vrijeme u kojem je živjela, vjerojatno puno veća. 

Na žalost, Zagorka je u Hrvatskoj dugo godina bila poznata samo kao spisateljica ljubavnih romana. Malo je toga bilo poznato o njezinom životu i karijeri. No, svojim je djelovanjem zadužila mnoge u Hrvatskoj, prvenstveno žene. Malo je poznato da je upravo ona bila prva žena novinarka ne samo u Hrvatskoj, već i na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Osnovala je prvi ženski časopis u Hrvatskoj, ali i zdušno se borila za pravo glasa žena.

Kao sedamnaestogodišnjakinja, Zagorka se na nagovor majke udala za čovjeka kojeg nikada nije vidjela i koji je bio duplo stariji od nje. Osim toga, bio je Mađar te je s njim otišla živjeti u Mađarsku. No već tada kao mlada djevojka imala je svoje političke stavove koji su bili izrazito pro hrvatski; bila je protiv mađarizacije i germanizacije Hrvatske. Njezin muž ubrzo je uvidio njezin veliki literarni talent i nudio joj mnogo novca i napredak u karijeri ako se odluči pisati članke u mađarskom duhu; drugim riječima protivno svemu onome što je vjerovala. Zagorka je naravno odbila. Nakon tri godine nesretnog braka, pobjegla je od njega i vratila se u Hrvatsku.  

Uz pomoć  Josipa Juraja Strossmayera koji je prepoznao njezin talent i vrijednost dobila je novinarski posao u Obzoru. No, tamo je dobila svoju tajnu sobu kako nitko ne bi znao da zapravo žena radi kao novinar u toj redakciji. Pisala je pod pseudonimima. No, bila je stručnjak za mađarsko hrvatska pitanja, postala dopisnik iz Beča i Budimpešte te se ubrzo uzdigla iznad svojih muških kolega. Na žalost, čak i kad je neko vrijeme zbog zatočeništva urednika, zapravo vodila redakciju Obzora (pokazala se vrlo vještom i sposobnom), nailazila je na prijezir i nepoštovanje. Upravo je to jedan od razloga zašto se borila za prava žena. Poučena vlastitim bolnim iskustvom, nastojala je svojim aktivizmom preokrenuti političku i društvenu svijest. Željela je da žena koja je u nečemu dobra (kao što je ona bila dobra u svojoj profesiji) može taj posao i obavljati uz isto dostojanstvo kao u muški kolega.

Iako su njezini romani bili izuzetno popularni, književna joj kritika nije bila sklona. Čak niti ona sama nije imala visoko mišljenje o svojoj literaturi. Međutim, veliku ulogu su imali njezini suvremenici, mahom muškarci koji su djelomice bili i zavidni njezinom uspjehu. Tako njezine knjige nećete naći u popisu lektire niti osnovne, niti srednje škole. Ipak, u posljednje vrijeme njezin književni rad doživio je novo vrednovanje te se na njega gleda iz sasvim drukčije perspektive. Naime, njezini su romani potaknuli kulturu čitanja na hrvatskom jeziku. U njezino se vrijeme malo čitalo, a većina literature bila je pisana na njemačkom jeziku. Upravo zahvaljujući Gričkoj vještici, Gordani i drugim njezinim romanima, mnogi su počeli i naučiti čitati na hrvatskom. Gledajući iz vlastite perspektive, čitajući Zagorku ja sam naučila što znače riječi kao domjenak, paž, inkvizicija, pojedinačni plemički naslovi i sl. Također sam naučila mnogo toga o hrvatskoj povijesti, političkoj situaciji i društvu koje je ona opisivala u svojim romanima.  I ono što su joj tek nedavno priznali poznati hrvatski suvremeni književnici , Zagorka je imala izniman osjećaj za fabulu, zaplet i dramsku radnju. Njezine knjige drže vas u većoj napetosti nego bilo koja sapunica, samo što je radnja pritom puno, puno smislenija.

I na kraju, pišem ovaj članak jer se sutra, 2. ožujka, obilježava Zagorkin rođendan i  jer vjerujem da je svojim životom i radom Zagorka zadužila sve buduće generacije žena novinarki u ovoj zemlji i šire, pa tako i mene.  Da se ona kao pionirka novinarstva nije izborila, ja danas ne bih mogla slobodno pisati ovaj blog. I zato, da vjerujem da je vjerojatno veća faca od Christiane Amanpour.