Okrenuo je moj plač u igranje

Nedavno sam objavila post na temu tuge i tugovanja. Kada sam to pisala, bila sam istinski duboko tužna i povrijeđena. Postoje takva razdoblja u životu kada se čini kao da se cijeli svijet obrušio na tebe i nemaš snage dalje. Ja osobno tada jednostavno želim pobjeći, prespavati da me nitko ništa ne pita dok bol ne prođe. Na žalost, čovjek mora dalje živjeti i ne možemo se samo tako ukopati i nestati. Jedino što mi u takvim situacijama preostaje je da vapim pred Bogom i da ga molim za njegovu intervenciju.

Tijekom tog teškog razdoblja Bog mi je na nekoliko navrata govorio kako će mi usprkos teškoj, bolnoj i razočaravajućoj situaciji dati mir i radost. Takve riječi iz Biblije bile su jedino za što sam se mogla uhvatiti, iako je jako teško vjerovati da je to moguće. U jednom trenutku imala sam osjećaj kao da za mene nema nade. No, ono čega sam se mogla držati je činjenica da je Bog dobar i da me već u nekoliko navrata izvukao iz takvih situacija. Upravo kao što kaže psalam: „Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću.“

Ovo je priča o jednom takvom događaju u mojem životu koji se zbio prije nekih godinu i pol. Bila sam tada u tako očajnom stanju da mi je bilo dosta svega; ljudi, crkve, kršćanstva, posla… Osjećala sam se kako svuda oko mene ljudi samo traže nešto od mene, da samo dajem, i dajem, i dajem, a da ništa ne primam. Odlazila bih na posao, u crkvu, kući i na druženja prazna i vraćala se prazna. Jedini trenutci utjehe bili su kad sam kod kuće plakala pred Bogom i iznosila mu svoju bol, osjećaje, tugu i jad. Jedina stvar koja me održavala da ne odustanem od svega bila je spoznaja da me Bog ljubi. Jednostavno više nisam mogla dalje. Razloga zbog kojih sam se tako osjećala bilo je mnogo: nedefinirana i stresna situacija na poslu, premorenost, povrede, svakodnevna briga za tetku koja boluje od raka…. Jednostavno sam se osjećala da ne mogu dalje.

Nakon jednog strašno teškog završetka radnog tjedna, vikend mi se činio kao noćna mora. Cijeli vikend borila sam se s užasnom boli i suzama. U nedjelju sam krenula u crkvu totalno slomljena. Nisam očekivala ništa. Samo da to odradim i vratim se kući. A onda me nekih pola sata prije službe nazvala jedna sestra koja organizira prijevode u crkvi da me pita mogu li prevoditi gosta propovjednika. Naime, upravo nam je u goste nenadano došao jedan misionar koji je zbog pitanja vize morao na neko vrijeme napustiti zemlju u kojoj služi. Kako se pastor razbolio, zamoljen je da nam propovijeda, a osim mene nije bilo druge osobe da prevodi. Kad su me zamolili da prevodim, ja sam si mislila. „Stvarno mi treba Božja pomoć, ne mogu pošteno ni misliti, kamoli sat vremena prevoditi“ I rekla sam to, ali kako nije bilo nikoga drugoga, rekla sam da budem i da se mole za mene. I tako sam nakon uobičajene molitve prije službe i slavljenja, zajedno s propovjednikom stala za mikrofon. On je počeo pričati, a ja prevoditi. I išlo je dobro, nije mi mozak stao i bila sam zadovoljna. A kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam kako prevodim možda najbolje što sam ikada u životu prevodila. U jednom sam se trenutku, dok sam prevodila što je on govorio čak uhvatila kako razmišljam: „Hm, pa baš mi dobro ide. Ovo je fenomenalno.“ Jedan od intelektualno najzanimljivijih trenutaka u mojem životu. Spoznati da ljudski mozak može u isto vrijeme raditi tri umno zahtjevne radnje. Ali, zapravo, bila sam zadivljena silnom Božjom milošću koju je izlio na mene u tom trenutku. Jer ja sama, u svojoj snazi, ili bolje rečeno nemoći, ne bih dogurala dalje od druge rečenice. Tolika je zbrka bila u mojem umu i srcu u tom trenutku.

Iskreno, ne sjećam se točno o čemu je bila riječ u toj propovijedi, ali kao i obično nakon propovijedi bilo je otvoreno vrijeme molitve za ljude koji imaju neku potrebu. I kao i većinom, mnogo ljudi željelo je da se upravo gost propovjednik pomoli za njih. I tako sam ja stajala s njim i prevodila mu dok su ljudi dolazili. I kad su se svi oni izredali, ja sam si milila: „ E pa sad je prilika.“ I zamolila ga da se moli za mene. Nisam mu puno objašnjavala, samo to da sam na rubu i da ne mogu dalje. Dok se on molio, mogla sam osjetiti kako Bog izlijeva svoju milost na mene, kako me iscjeljuje i vraća mi život. A onda mi je rekao što mi Bog kaže. Doslovce mi je ponavljao rečenice i fraze koje sam ja u tajnosti svoje sobe izgovarala pred Bogom. Bilo je to kao: Osjećaš se tako i tako, ali Bog ti kaže to i to. Jedna od najboljih stvari koje mi je toga dana Bog rekao je da vidi kako mi je srce slomljeno na tisuću komada, ali da će ga on ponovo sastaviti i obnoviti.  Kad sam se te večeri vratila kući, po prvi puta nakon dugo vremena imala sam nadu. I te večeri Bog je učinio prvi korak da vrati radost u moj život. Nakon tjedan dana, tijekom kojih me Bog nastavio iscjeljivati, ponovo sam imala radost. On je okrenuo moj plač u igranje. Kroz mjesec dana obnovio je svaki dio mojeg slomljenog srca i vratio ga natrag tako da sam mogla ponovo normalno funkcionirati. Imala sam novu vjeru i novu snagu da krenem dalje, da i dalje služim i dajem. Bila sam u potpunosti obnovljena i započeo je jedno novo razdoblje u mojem životu.

I upravo mi je spoznaja da je Bog tada tako silno intervenirao u moj život i obnovio me na tako veličanstven način, dala nadu i vjeru da će me i sada ponovo iscijeliti i obnoviti i da tuga i bol koju osjećam neće trajati zauvijek. Ali o tome ću pisati u nekom drugom postu.

Stvari koje ne volimo

Svatko od nas ima nešto što jako voli. I kad nas netko zamoli da opišemo sebe, obično ćemo početi pričati o tome što volimo; knjige, kavu, šetnje…. (ako mene pitate). No, isto tako kao što nas opisuju stvari koje volimo, definiraju nas i stvari koje ne volimo. I to nešto što ne volimo ne mora nužno značiti nešto loše. Netko ne voli zimu, a netko kukce. Jednostavno smo takvi. Pa evo nekih stvari koje ja ne volim. Možda su neke čudne i posebne samo za mene, ali vjerujem da će se u nekima pronaći i mnogi drugi.

Kiša – ja zaista ne volim kišu.  Vjerujem da se mnogi mogu poistovjetiti sa mnom. Svijet jednostavno ljepše izgleda kad sunce sja. Naravno, nisam među onim luđacima koji se bune zbog dva dana kiše nakon nekoliko mjeseci suše.  Na kraju krajeva, kiša je dar od Boga. No ja je ipak ne volim. Ne volim kad moram vući kišobran sa sobom jer ga vrlo često izgubim. Ne volim kad mi se smoče noge pa mi je cijeli dan hladno. Ne volim što je mračno i nema svjetla...

Dinđe. Dobro ovo moram malo pojasniti. Dakle, pod đinđama smatram sve nepotrebne ukrasne svijeće,  okvire s bedastim slikama ili natpisima, suho cvijeće koje bi trebalo biti ukras, a zapravo je skupljač prašine, sitne posude, šalice i slične memorabilije za koje nitko ne zna koja im je zapravo svrha.  Moram, priznati da sam u životu vidjela samo jedan stan pun đinđa koji mi se svidio  - prije svega zato što njegova vlasnica zaista ima stila za uređenje interijera.  Kod mene toga nema. Jedine nagomilane stvari kod mene doma mogu biti knjige. Ja sam minimalist. Čiste i jasne linije, sve lijepo složeno i pospremljeno i nadasve funkcionalno. Moj moto je:“ Manje je više“.  A ljude koji vole skupljati sve te stvari zovem hrčci. Njihove sobe i domovi puni đinđa za mene su hrčkogradi.  A najgore od svega je da imam takvih u obitelji.

Kukci. Njih se zapravo užasavam. Odvratni su mi. Osim možda buba mare ili pčele (iako i ona nije baš bezazlena). Svi ostali u meni izazivaju gađenje, a neki i strah. Sama pomisao da bi me neki takav stvor mogao dotaknuti mi je odvratna. A onda kad shvatim da imam neki čudan ugriz  na tijelu. Fuj.

Patetika. Postoji jedna jasna razdjelnica između romantike i patetike. Nepotrebna melodrama, klišeizirani završeci i jadne fraze koji se mogu naći u jeftinim ljubavnim romanima ili sapunicama. E to je patetika. Zato većinom ne čitam ljubavne romane, osim ako se ne radi o romansiranoj biografiji ili dobrom klasiku.  

Loša poezija. Ovo bi se moglo nadovezati na patetiku. Mnogi ljudi vole pisati pjesme i misle da su dobri. Onda tu pjesmu još objave negdje javno kao što je Facebook. I na kraju svega se javi hrpa ljudi koji nemaju pojma o književnosti, još manje o poeziji i komentira kako je pjesma super. A ja si mislim: „Pa dajte ljudi. Jeste li vi ikada čitali dobre pjesnike.“ Manje-više te „dobre“ pjesme su patetične. I jad treba znati upakirati u dobre stihove.  

Grožđe.  Nemam neki poseban razlog. Mi doma imamo dosta vinove loze i svake jeseni mogu se do mile volje najesti grožđa, ali nikada to ne činim. Jednostavno me ni malo ne privlači.  Iako inače zaista volim voće, grožđe mi je totalno bez veze.

Zima. Mnogo je razloga, naravno najvažniji to što je jako hladno. Mrzim kad ujutro pri odlasku na posao moram pola sata na sebe navlačiti odjeću: štrample, debele veste, kape, šalovE, rukavice, čizme, debele jakne… na kraju izgledaš kao debeli medo. Mora se grijati pa zbog toga moja kronična upala sinusa i kronični bronhitis podivljaju. Onda padne snijeg. Moram priznati da je snijeg bio puno zabavniji kad sam bila dijete pa sam radila snješka i sanjkala se, nego sada kad ga moram čistiti i voziti. I dani su tako kratki. Nema sunca. Do sada ste valjda već shvatili da volim svjetlo i sunce.

Pranje kose. Ovo zvuči pomalo suludo od osobe koja već više od dvadeset godina uz vrlo kratki prekid ima dugu ili poludugu kosu. Ali zaista je ne volim prati. S mojom količinom kose to je svaki puta proces koji traje, a onda je još preko zime moram i sušiti. Čim dođe toplije vrijeme, sušilo se sprema i kosa se suši sama. I da za sve one koji misle da je to opasno, nisam nikada dobila upalu mozga (ako takvo nešto uopće postoji).

Piskavi zvukovi. Pod tim mislim na sve one visokofrekventne zvukove koji vam paraju uši, a često ih se mogu čuti iz iritantnih dječjih igrački. Ja volim djecu, ali nema šanse da će se moja igrati s takvim stvarima. Ako ih netko i donese, baterije odmah idu van. Mislim da bih nakon pet minuta dobila lagani živčani slom.

Razgovori o trudnoći, porodu i dojenju. Ovo je stečena mržnja i gađenje. U posljednjih pet, šest godina naslušala sam se toliko odvratnih detalja i horor  priča da mi dođe da jednoga dana jednostavno usvojim dijete. I iskreno pitam se zašto žene uporno žele razgovarati o tome.  I najčudnije od svega da se žene koje inače paze na diskreciju nimalo ne srame iznositi takve intimne detalje. Pa ne želim to slušati.  Što manje znam, to bolje. Na žalost, teško je zaustaviti bujicu jednom kad krene. Već sam počela primjenjivati razne taktike diverzije kako na ženskim druženjima skrenuti razgovor na druge teme. 

Kad ljudi ne daju žmigavac pri skretanju. Ne samo da me to ljuti, nego sam nekoliko puta skoro nastradala zbog takvih tipova. Pa ljudi dragi, žmigavac je stvoren da ga se upali kad skrećeš. Ne mogu ja telepatski znati da se ti baš misliš prestrojiti ili da na semaforu ideš lijevo, ne ravno.

Šljokice i kričave boje. Ni u mrtvu me nećete vidjeti sa šljokicama. Užas. Za mene je to vrhunac neukusa. Razmislite o bilo kojoj ikoni stila – je li ta žena ima šljokice po sebi (osim možda u osamdesetima).  Dakle, fuj šljokice. 

Eto to su neke stvari koje ja ne volim. Čini se puno, ali slobodno komentirajte ako ste se našli u barem jednom od gore navedenog, a sigurna sam da jeste.

Život je na selu

Da, ja sam dijete sa sela. Dobro, ako se naselje petnaestak kilometara od Zagreba sa dvije tvornice može nazvati selom. Ipak, iako su u tom mom selu svega tri četiri domaćinstva bila ona prava seoska s kravama i krupnom stokom, većina mojih susjeda imala je svinje, kokoši, patke, pure pa čak i zečeve. Imali smo ih mi. Ne sve navedeno u isto vrijeme, ali smo ih imali. Naravno, ne smije se zaboraviti pas kojeg još uvijek imamo (mislim ne baš istog svih ovih godina). I tako kad odrastaš uz životinje saznaš puno toga. Kako se hrane, što im treba i na kraju kako dođu do stola. Ima tu prilično gadljivih detalja, ali neću o njima. Sumnjam da bi ikoga zanimali.

Ono o čemu želim pisati su neke čari života na selu, u vlastitoj kući sa dvorištem, voćnjakom i povrtnjakom. Kao prvo, kao djeca odrasla na selu, od prvih proljetnih sunčanih (i dovoljno toplih) dana do jesenjih kiša, provodili smo vani. Tko je vidio biti u kući kad se sav život odvija vani. Kad god bi poželjela, mogla sam samo tako izaći van iz kuće u dvorište. Nije me mama morala voditi u park da bih se igrala. Imali smo bicikle, trčali smo, penjali se na drveće, igrali skrivača, gumi – gumi (igra koju već dugo nisam vidjela da djeca igraju), loptali se…  I nisu nam trebale skupe igračke jer smo imali prostor pa smo ga iskoristili do maksimuma. Za igrati skrivača ti ionako ne treba ništa osim mašte.

Moja najdraža aktivnost i stvar na svijetu bila je (a i danas zauzima visoko mjesto) ljuljačka. Ne sjećam se točno kad sam je dobila, ali imala sam manje od 5 godina. I nije to bila ona drvena koju objesiš na neku šipku ili granu, već prava kao u parku. Na njoj sam provodila sate i sate. Naučila sam se ljuljati bez ruku (ako niste znali to je „pravi“ izraz) prije nego sam krenula u školu. Kasnije mi nisu bile potrebne ni ruke ni noge, uhvatiš ritam i ostalo je stvar fizike. Zato mi je gradivo  njihanja u nastavi fizike nije bilo nimalo teško. Savladala sam praktični dio. Kao dijete satima sam sjedila na ljuljački i uživala, gledala u sunce i onda se divila  bojama koje nastaju kad zatvoriš oči. Kasnije kao tinejdžerka, na toj sam istoj ljuljački provela sate sanjareći. Kad sam postala kršćanka provodila bih ljetne večeri sjedeći na ljuljački, gledajući u zvijezde i razgovarajući s njihovim (i mojim) Stvoriteljem.  Tijekom studija učila sam ljuljajući se i držeći knjigu u rukama – bila je to aktivnost od koje je mnogima bilo zlo samo dok su me gledali. Tata je u nekoliko navrata, posljednji puta kad sam imala 24 godine, morao variti željezni okvir koji je popucao. I dasku smo morali mijenjati nekoliko puta. Ali ljuljačka još uvijek stoji na istom mjestu, pruža dobrodošlicu svakom djetetu koje dođe, i naravno, ovom velikom djetetu koje se još uvijek jako voli ljuljati.

Sljedeće što oduvijek povezujem sa svojim domom i odrastanjem je trešnja. Pored moje kuće rasla je ogromna trešnja. Bila je veća od kuće, ipak svake smo godine početkom lipnja jedva čekali da nas puste popeti se da uberemo prve trešnje. A penjali smo se naravno do vrha jer tamo su one najslađe. I s obzirom da je bila sorte hrušt, sa potpunim uvjerenjem tvrdim da nigdje ne postoje ukusnije trešnje nego u mojem dvorištu.  Jednom sam donijela trešnje u crkvu i netko me pitao jesu li oprane. Koje strašno pitanje!! Pa od čega da ih perem – kiša ih je oprala. Voće sa stabala pereš ako je špricano. A tko bi išao špricati voće na stablu koje je više od kuće. No da je i bila manja, kod nas doma to se nikada nije radilo. Osim toga, trešnje su najbolje kad ih jedeš dok si na stablu. Popneš se i jedeš. A onda kad se dobro najedeš, počneš brati u košaru jer ti mama s tla viče na tebe da prestaneš jesti i počneš brati i za druge. Naravno, ni sama ne znam koliko sam crvi pojela. I iskreno, nije me briga. Na žalost, kako je trešnja bila stara i sve više grana joj se sušilo, prije nekih pet godina morali smo je srušiti. No, priča ipak ima sretan svršetak. Upravo sljedeće godine mala trešnja te iste sorte počela je donositi rod. Sada je već i ta gotovo velika kao kuća te i dalje možemo uživati u sočnim plodovima.  Barem tih deset do četrnaest dana u godini kada trešnje dozrijevaju. Ali vjerujem da je u tome i pola čari. Da se do trešnji može doći cijele godine, onda one ne bi bile tako slatke, tako neodoljive i tako primamljive.

Osim trešnja tu su i jagode, maline, kupine, šljive i drugo voće i povrće. I ako nikada niste probali doma ubrane jagode koje možda ne izgledaju ni upola crvene ni lijepe kao one koje kupiš, okus im je neprocjenjivo bolji. Isto je i sa rajčicom. Ona koju kupiš u dućanu uopće nema okus prave rajčice. Ne mogu se ni usporediti. A kako u mojoj obitelji svi vole rajčicu, svake godine mama ih posadi toliko da ih dijelimo. A deseci kilograma završe u sosu i zamrzivaču te se koriste za kuhanje sve do sljedeće godine.  No da ne bi mislili kako rajčica samo naraste i vi je uberete. Oko nje ima jako puno posla. Baš kao s paprikama, patliđanima, tikvicama, graškom i sl. Sve to treba prvo posaditi, okopavati, zalijevati brati i očistiti. No, ipak zadovoljstvo je kad možeš samo odšetati do vrta i ubrati salatu.

I tako sada u proljeće, dok počinju radovi po vani, u povrtnjaku, čišćenje dvorišta i sl. nisam baš presretna što imam obilje posla, ali se radujem jer ću idućeg tjedan moći jesti prve jagode, još malo pa se penjati po trešnji, a  moja ljulja me čeka spremna.  I uživam u tome da živim na selu.