Znate kako se u TV serijama u jednoj epizodi likovima dogodi
toliko toga, a životi su im ispunjeni brojnim avanturama. Budimo realni, da bi
čovjek sve to proživio trebali bismo biti mladi barem desetljeće do dva duže no
što jesmo. Život jednostavno nije tako jako uzbudljiv kako što bismo željeli
da bude. Većinom živimo prema nekoj ustaljenoj rutini. Budimo se u određeno
doba, idemo na posao, u školu, na razne aktivnosti, u crkvu (barem oni kao ja
koji idu)…. Sve prema nekom manje ili više ustaljenom rasporedu. Barem većinu
vremena bude tako
Ja imam svoj posao koji vodim od kuće i mogu puno više
utjecati na vlastiti raspored, nego da radim od osam ujutro do četiri popodne, ali
svejedno uglavnom živim prema nekom tjednom rasporedu. Naravno u njega ulaze i
ekstra događaji, ali uglavnom je sve pod kontrolom. I iskreno, meni je to
sasvim ok.
No ponekad nas život zatekne i odjednom se nađemo u nekom
apsolutno čudnovatom razdoblju u kojem svaka rutina i normala nestaju i sa svih
strana dolaze neki čudni zahtjevi, potrebe, obveze. A u mom životu se čini kao
da takva razdoblja dolaze kada se brat odluči kako je baš vrijeme za farbanje i
uređenje neke prostorije u kući. A znate kako je to kada imate majstora u kući
koji poslove doma obavlja u slobodno vrijeme. Poslovi se obavljaju kada on
stigne, a ostatak vremena živite nekim polunomadskim životom. Stvari se ne
nalaze na pravom mjestu, dijelovi prostorija su prekriveni zaštitnom folijom, a
stalno imate dojam da čistite, a ništa nije čisto. A onda se usred tih radova
stvari zakompliciraju, barem jedan o članova obitelji se ozbiljno razboli, a
onda uslijede i neka druga stanja ili nepogode.
Prije dvije godine priča je išla ovako. Vrijeme je bilo za
uređenje i farbanja hodnika, stepenica i sl. I taman smo sve razvukli i brat je
radio pripremne radove. Onda je tata dobio, ni manje ni više, nego upalu pluća.
Ma divota. Ja sam bila ta koja ga je vozila doktoru jer nije bio u stanju sam
voziti zbog napada kašlja. Nakon dva dana i deda (koji je tada imao 97 godina,
a samo da se zna, još je živ) je dobio bronhitis. I njega sam isto vozila
doktoru. S obzirom na njegove godine i konstituciju po prvi puta u svom životu
pomislila sam da bi zaista mogao umrijeti.
Sa svojom povijesti kroničnog bronhitisa znala sam da sam ja sljedeća na
redu. Tako je i bilo. Osim što ja nisam dobila samp bronhitis. Nekim čudnovatim
putem bakterije su se kod mene odlučile malo prošetati i po drugim dijelovima
tijela pa sam ja dobila i upalu bubrega. Iskreno rečeno, nisam se nikada
osjećala tako jadno i bolesno kao tada. Imala sam osjećaj da umirem. Cijelo me
tijelo boljelo. I tako smo se mi pretvorili u bolnicu na kraju grada. A kuća je
izgledala kao da je u nju pala bomba. Ali, to nije sve. Kada sam se već bila malo
oporavila, nakon nekoliko groznih mjeseci na poslu na koji sam svako juto odlazila s grčem u želucu, dobila sam otkaz i to na jako ružan način. U jednom trenutku sam se pitala hoće li to ikada stati. Na sreću, ipak bilo je to samo jedno razdoblje u životu.
Sada je stanje slično. Ovoga puta na redu su radovi u
kuhinji. Zaštitne folije su ponovo tu, a masa za gletanje, špahtle i kante po
hodnicima. Taman me razveselila vijest da nakon kraćeg sušnog razdoblja imam
neki poslić, a onda mama slomi ruku. Hm, odjednom sam se našla u situaciji da
vozim mamu kod liječnika i pomažem joj u rješavanju administracije. Majstor i
njegovi pomoćnici ne mogu biti gladni pa im treba skuhati ručak (što mama
naravno ne može s jednom rukom, a osim toga mora mirovati). Naravno sve to dok
je pola kuhinje prekriveno zaštitnom folijom, a majstor popravlja zidove na
drugom kraju. I onda to sve treba očistiti, pospremiti, nahraniti gladnu čeljad,
napraviti možda koju karticu redakture…
I na kraju svega toga padne snijeg. Ne znam jesam li vam to
već rekla - ja mrzim snijeg. Voljela sam ga kada sam bila mala i tata je bio
taj koji je lopatao. Ali sada kada smo brat i ja ti koji si moramo isprtiti put
za naše autiće u našem ogromnom dvorištu.
Da ja mrzim snijeg! I da, svi vi
koji imate romantičnu predodžbu o snijegu, molim vas, samo jednom kada zapadne
tridesetak centimetara, dođite k meni ja ću vam dati lopatu da možete u
potpunosti uživati u zimskim radostima.
Naravno da nije sve to tako grozno jer inače sada ne bih
imala vremena sjesti i napisati nekoliko redaka, ali zanimljivo je kako stvari
kada krenu, onda zaista krenu. Čak ne mora sve ni poći po zlu (raduje me da sam
dobila taj poslić), ali zašto sve odjednom. O kako bi mi sada bila draga moja
rutina kada se ne događa ništa posebnog. Ovako sama sebi pomalo nalikujem na
nekog lika iz tv serije kojem se u jednom danu dogodi toliko stvari da je to
ponekad teško pratiti. I na trenutke pomislim kako bi bilo super da se poput
Asterixa u jednom filmova mogu poduplati tako da jedna ja radi jedno, a druga ja
nešto drugo.
Sva sreća, moj kućni majstor će završiti svoj projekt (sve
se bojim što bi se moglo dogoditi kada krene sa sljedećim), mamina ruka će
zacijeliti, a što se tiče posla, još koja knjiga za redakturu ne bi škodila. Jednostavno
ima takvih razdoblja. Život vas dostigne sa svim i svačim. Samo možda bi bilo
zgodnije da stvari dolaze jedna po jedna, ne sve ovako odjednom. Da, kada bismo
to barem mogli tako naručiti…
