Prošle je godine
na naše vjenčanje u Zagreb došlo nekoliko gostiju iz Amerike. Nekima od njih to
je bilo prvo putovanje izvan zemlje i, naravno, naučeni na to kako stvari
funkcioniraju u SAD-u, bili su začuđeni nekim sitnicama koje su nama normalne.
Tako se jedan prijatelj čudio zašto su prekidači za kupaonska svjetla u
Hrvatskoj s vanjske strane. Znate, palimo svjetla prije nego uđemo u kupaonicu,
ne u samoj kupaonici. Prvo mi je palo na pamet da je to zbog kondenzacije i
pare u kupaonici, no u kupaonici isto tako imamo utičnice tako da to i nije
sasvim logičan odgovor. No, do tada mi nikada nije palo na pamet da bi negdje
drugdje bilo drukčije. Druga osoba me upitala zar se ljudi u Hrvatskoj ne
tuširaju. Bilo mi je smiješno jer sam prvo pomislila da se vozila u tramvaju u
najvećoj gužvi kada zaista takvo pitanje mnogima prođe kroz glavu nakon što
desetak minuta stoji pored nekoga čiji odnos sa vodom i sapunom nije baš tako
prisan. No, zapravo me to pitala jer „kod nas nema tuševa“. Drugim riječima,
tuš zapravo izgleda sasvim drukčije. Mi imamo naše „tuš slušalice“ koje onda
upotrebljavamo prema potrebi. Njoj je to bilo totalno čudno. Nama je sasvim
normalno. U Americi su tuševi uvijek negdje gore i nema „slušalica“.
Naravno, s istim
sitnim „čudnim stvarima“ susrela sam se i ja u Americi. Te neke jednostavne
stvari za koje vam nikada ne padne na pamet da bi negdje drugdje bile drukčije.
Kao navodni tuš. Moram priznati da su meni naše „slušalice“ puno praktičnije
jer ih, ako želiš, možeš zakvačiti na zid, ali isto tako su praktičnije za
pranje kade i pranje drugih stvari u kadi. Kad smo kod pranja, jedna stvar koja
je definitivno drukčija ovdje u Americi su perilice rublja. Za razliku od naših
vešmašina koje ponekad cvile dva i pol sata kako bi oprale bijeli veš na 90
stupnjeva, ovdašnje cijelu stvar obave za 35 minuta. Super kada želite oprati
nekoliko mašina veša u jednom danu. Jako praktično i zaista se pitaš, što to
naše mašine rade tako dugo. No, moram priznati da se kroz tih dva i pol sada
cviljenja i trošenja struje, veš ipak puno bolje opere, nego u 35 minuta. Bilo
bi zgodno kada bi se našao netko pametan pa osmislio neki ciklus od recimo sat
vremena pa da uštedimo na vremenu i struji, a ipak imamo bolje oprani veš.
Nešto što me u
posljednje vrijeme totalno izluđivalo, jer sam morala polagati vozački, su
pomalo drukčija prometna pravila. Neki prometni znakovi su pomalo drukčiji,
iako ih zapravo u većini slučajeva shvatiš prema logici. Ono što meni nikako
nije bilo logično su raskrižja na kojima sve strane imaju znak STOP. I onda
moraš stati (što znači u potpunosti se zaustaviti na nekoliko sekundi) i
prednost ima auto koji je prvi došao na raskrižje. Super kada ste na raskrižju
samo vi i još jedan auto, ali kad vas ima više… U mojoj glavi, ako jedna strana
ima znak STOP, znači da bi druga trebala imati prednost kao što je to kod nas.
Osim toga, ako iz sporedne ceste ulazite na neku s prednošću i imate stop,
morate potpuno stati na crti, a onda se tek lagano približiti mjestu
vidljivosti koje je par metara ispred. Ponovno, meni naučenoj da staneš upravo
na mjestu vidljivosti, sasvim nelogično. Zaista sam se morala boriti s tim. No,
kad smo kod prometa, ima i zgodnih stvari kao što je prometni znak koji
upozorava na rupu na cesti. Takozvani BUMP znak. Moj omiljeni. Jako dobro, ako
želiš očuvati ovjes svog auta, no čini se da bi u Hrvatskoj takvi znakovi
trebali biti postavljeni svakih nekoliko metara.
I da, kao što
možete vidjeti u filmovima, kvake su ovdje uglavnom okrugle, svi voze
automatike i rijetko tko uopće zna kako voziti auto s mjenjačem. Ljudi uglavnom
manje paze kako se odijevaju pa se u trgovini, banci pa čak i državnim
ustanovama mogu vidjeti ljudi odjeveni kao da su upravo krenuli u park. Usred
ljeta većina će muškaraca i dalje nositi cipele ili tenisice i čarape za
razliku od nas Hrvata koji se tako brzo volimo prebaciti u sandale ili japanke,
a čarape i sandale su za selje belje. Dok se kod nas gotovo svaki birc ili
restoran tijekom ljeta bori kako bi osvojio više mjesta na ulici za svoju
terasu, u Americi su restorani s terasom jako rijetki. Svi se zatvore unutra i
stave klimu na najjače. Možda je u drugim dijelovima SAD-a drukčije, no ovdje
gdje ja živim ne vidi se baš jako puno ljudi vani, čak i ako imaju terasu i
vrtnu garnituru za sjediti, nisu poput nas koji jedva čekamo prve zrake sunca
da izađemo van.
Čini se da su
ovdje svi veliki obožavatelji pizze. Pričaju o njoj kao da je neki prvoklasni
specijalitet (uključujući mog muža!!!) Što bi rekao Milo Hrnić u reklami, volim
i ja jesti pizzu…. No, nije mi baš nešto posebno u odnosu na drugu hranu. Ne
samo da svi vole pizzu, već je uglavnom pizza ovdje sasvim drukčijeg okusa nego
u Hrvatskoj (i ja bih rekla u Europi). Za mene to jednostavno nije taj okus.
Pričala sam s jednom ženom koja je putovala Europom i ona kaže kako njoj pizza
u Europi nema okus pizze. Dakle, sve se svodi na ono na što smo naučeni.
Zapravo što se tiče hrane, mnoge se stvari jednostavno pripremaju na drukčiji
način tako da imaš osjećaj da jedeš sasvim drugo jelo od onoga što se u tvojoj
zemlji zove istim imenom. To ne znači da nije dobro, može biti za prste
polizati, ali to jednostavno nije ista stvar. Ponovno, roštilj u Americi i roštilj u Hrvatskoj su sasvim dvije
različite stvari. Osobi koja voli meso, vjerojatno će se svidjeti i jedno i
drugo, no pri spomenu roštilja, Hrvat i Amerikanac vjerojatno će u glavu imati
različite predodžbe i različite okuse. Kiseli krastavci su ista priča. Okus
kiselih krastavaca ovdje i u Hrvatskoj sasvim je drukčiji. A svi znamo kako su
za jednu trudnicu kiseli krastavci važna stvar. Sva sreća pa postoje trgovine u
kojima se mogu naći oni Podravkini.
Uglavnom, stvari
se razlikuju. Iako sam i ranije putovala i vidjela svijeta, tek kada živiš u
drugoj zemlji počneš uviđati koliko si zapravo vezan uz svoju zemlju, svoju
kulturu i svoje navike. Neke male čudne stvari mogu ponekad čak biti izvor
velikog stresa. Jednostavno očekuješ jedno, a ono što dobiješ je sasvim nešto
drugo. No, samo zato što je nešto drukčije i nama nepoznato, ne znači da mora
nužno biti loše (iako sam općeg mišljenja da je hrana ipak bolja u Hrvatskoj
:-D). Jednostavno, treba vremena da se čovjek privikne na to drukčije. Nekome
možda manje, a nekome više. Ja sam prije dolaska u Ameriku znala podosta o
njihovoj kulturi, načinu razmišljanja, navikama, no ipak su me mnoge stvari
iznenadile i bilo mi se teško naučiti na njih. Vjerujem da je tomu tako jer sam
jednostavno cijeli svoj život bila navikla na nešto sasvim drukčije.
