Prije desetak godina napisala sam jednu pjesmu. Bilo je to
jedino razdoblje u mojem životu kada sam pisala poeziju. Također je to bilo
razdoblje mog života obilježeno beznađem, depresijom i jadom. To je vidljivo u
gotovo svim pjesmama koje sam tada napisala. Ali ova je bila drukčija. Ova je
puna nade i entuzijazma jer sam je napisala kada mi se činilo da mi se život
konačno pokrenuo i da nakon dugo vremena konačno živim. I nije govorila samo o
meni nego i o mojoj najboljoj prijateljici.
PUTOVANJE JEDNE ŽELJE
Dok smo gledale oblake
što nam bježe s obzorja,
tražile smo vjetar
što donijet će nam sreću.
A negdje daleko,
ali možda bliže
no što slutiti smo htjele,
putovala je želja
na krilima srebrnim.
I evo nas sada,
živimo ono
što tako smo dugo htjele.
I više ne sanjamo život,
nego živimo snove.
Ove zadnje dvije rečenice te pjesme neprestano mi se vrzmaju
po glavi u posljednje vrijeme. Naime, mnogo toga se dogodilo u mom životu u
proteklih godinu dana i nedavno sam shvatila da sam zapravo počela živjeti
svoje snove. Znate, jedan od onih eureka trenutaka kada shvatite da ste došli,
ili barem zakoračili na mjesto na kojem ste dugo željeli biti.
Prije godinu dana mogli ste na ovom blogu čitati post o
hodanju po vodi, o tome kako mi je Bog govorio kroz knjigu Johna Ortberga i
kako sam se odlučila pokrenuti, izaći iz tog broda i suočiti se sa strahovima.
E sada sam na pučini. Hodam po vodi. Barem mi se tako ponekad čini. Ponekad,
moram priznati, budem kao Petar koji viče „Gospodine, pomagaj!“ Ali tu sam, ne
gledam kako život prolazi pored mene.
Dugo vremena tražila sam viziju za svoj život. Imala sam
neka Božja obećanja, želje i snove, ali mi se sve to činilo kao djelići
slagalice koji se ne uklapaju zajedno. Kao da sam imala jedan komadić iz
lijevog ugla, jedan iz sredine slike i jedan s vrha i nisam shvaćala kako se
oni uklapaju u sliku. Tada sam prevodila na jednom seminaru koji je govorio o
promjeni načina razmišljanja. Nakon dva dana prevođenja na seminaru, glava mi
je bila kao balon, ali bila sam sretna. I shvatila sam: „Da to je ono što
želim; želim imati svoj vlastiti posao za prevođenje i pisanje tekstova! To je
ono u čemu uživam, ono što me čini sretnom! Pa moguće je da živim od onoga što
volim, da živim svoje snove!“ Željela sam posao koji bi mi omogućio da volontiram
u crkvi onoliko koliko želim, a da imam od čega živjeti i da to bude nešto što
volim raditi. Bila je to prekretnica za mene.
Ali, trebalo je izaći iz broda. Trebalo je napraviti neke
korake. Lako je doći do zaključka i shvatiti kako je nešto super. Malo je teže
pokrenuti se u tom smjeru, preuzeti rizik i vjerovati Bogu da će te voditi.
Potrebna je vjera, hrabrost i odlučnost. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja ni
tako puna vjere, ni tako silno hrabra, ni odlučna, ali mogla sam ostati tamo i
gledati kako život prolazi pored mene i osjećati se zaglavljeno ili se
pokrenuti i napraviti nešto. I tako sam se pokrenula.
Počela sam se pripremati kako bi otvorila svoj obrt,
istraživati što mi je potrebno, i ono najvažnije što mi je trebalo biti kao
zeleno svjetlo, prijavila sam se za program samozapošljavanja na Zavodu za
zapošljavanje. Ako mi oni odobre potporu za samozapošljavanje, onda je to to.
Ispunila sam sve formulare i čekala.
E sada, svi koji poznaju hrvatsku administraciju znaju što
znači čekati. Mnogi se žale kako je teško otvoriti obrt, firmu, kako ti država
uzme pola, kako se ništa ne isplati, kako te administracija zakoči. Moje
iskustvo je sljedeće. Da, trebalo im je dva mjeseca da obrade moju prijavu iako
je rečeno da će trebati jedan. Ali kaže narod: „Strpljen, spašen.“ Tako je bilo
u mom slučaju. Ali nakon toga, kuda god sam krenula kako bi registrirala svoj
obrt, vrata su mi se otvarala, sve je išlo glatko, nije bilo velikih čekanja,
nije me administracija progutala, nisu mi naplatili basnoslovne iznose, pronašla
sam dobru knjigovotkinju… Stvari su se slagale jedna za drugom. Polako, ali
sigurno. Bog mi je tada pokazao kako će me voditi korak po korak. I nisam se
brinula za deset koraka unaprijed. Rješavala sam stvari jednu po jednu i jedna
po jedna su sjedale na svoje mjesto. I da, hrvatska administracija može biti
grozna, ali ne mora. Moje je iskustvo da sam na nekim mjestima naišla na
službenike koji su bili jako neljubazni, ali na drugima one koju su bili jako
uslužni, ljubazni, otvoreni i spremni pomoći. Nije sve tako crno.
I što sada? Sada imam svoj obrt za prevođenje, redakturu,
copywriting i ghostwriting. Jesam li super uspješna poduzetnica? Nisam, prošlo
je manje od pola godine. Jesam li zadovoljna? Da, jesam. Stvari se kreću u
dobrom smjeru. Uhvati li me ponekad panika što dalje? O, da! Zar vas ne bi? Ali
ako ću se ravnati tom panikom, neću nikada nikamo stići. Nisam još stigla tamo
gdje želim biti, ali imam cilj, imam viziju, znam što želim i krećem se. Ne
sanjam. Ne razmišljam kako bi sve bilo moguće da živim u Americi, Švicarskoj
ili Kanadi. Tko kaže da su u Hrvatskoj stvari nemoguće? Ja vjerujem drukčije. I
više ne sanjam život, nego živim snove.
